Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 219/10, rješavajući apelaciju Mirka Jerkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mirka Jerkovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 158 od 18. novembra 2009. godine, Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001323 od 29. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2497/02 od 21. marta 2008. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Mirko Jerković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Uljanika kod Daruvara, kojeg zastupa Radovan Janković, advokat iz Gradiške, podnio je 18. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 158 od 18. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001323 od 29. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2497/02 od 21. marta 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, zatraženo je 28. septembra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 15. oktobra 2010. godine, dok su Okružni i Osnovni sud odgovore na apelaciju dostavili 13. oktobra 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 7. marta 2011. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Osnovni sud je Presudom broj P-2497/02 od 21. marta 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001323 od 29. septembra 2008. godine, odbio u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, Kate Jerković, Terezije Jerković, Ivane Jerković i Katarine Jerković (u daljnjem tekstu: ostali), kojim su tražili da se utvrdi da je pravno ništav Ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 12. marta 1993. godine u Laktašima između apelanta i pravnog prednika ostalih, s jedne strane, i tužene Borke Savić-Gvozdenović (u daljnjem tekstu: tužena), ovjeren kod Opštine Laktaši - Opštinskog sekretarijata za poslove opštinske uprave pod brojem Ov. br. 356-357-358-359-360-361/93 od 15. marta 1993. godine. U skladu s odredbama predmetnog ugovora apelant i pravni prednik ostalih su svoje nekretnine upisane sa po ½ dijela u zk. ul. broj 322 k.o. Mahovljani, pobliže definirane izrekom ove presude, zamijenili za nekretnine tužene upisane u zk. ul. br. 1528 k.o. Uljanik, također pobliže definirane izrekom ove presude. Istom presudom taj sud je obavezao apelanta i ostale da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.050,00 KM.
  • 7.
    U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da su apelant i Luka Jerković 8. novembra 2002. godine tom sudu podnijeli tužbu protiv tužene Borke Jerković (u daljnjem tekstu: tužena), radi utvrđivanja pravne ništavosti Ugovora o zamjeni nekretnina (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Kao razloge ništavosti su naveli da su navedeni ugovor zaključili za vrijeme ratnih okolnosti u Bosni i Hercegovini 12. marta 1993. godine, prema kojem su dali u zamjenu svoje nekretnine u Mahovljanima za nekretnine tužene u Uljaniku kod Daruvara. Dalje navode da nisu dobrovoljno pristali na zamjenu nekretnina jer je ugovor zaključen u ratnim okolnostima, kada su bili zabrinuti za svoje živote kao i živote članova svoje porodice, pa smatraju da su se samim tim stekli uvjeti za utvrđivanje ništavosti ugovora. Punomoćnik tužitelja je podneskom od 25. aprila 2006. godine obavijestio sud da je tužitelj Luka Jerković u međuvremenu umro, pa je 8. augusta 2007. godine uredio tužbu i kao tužitelje označio apelanta, Katu Jerković, Tereziju Jerković, Ivanu Jerković i Katarinu Jerković, navodeći da je pokojni Luka Jerković za života 16. februara 1998. godine ugovorom dio svojih nekretnina dobijenih zamjenom poklonio svom sinu Ivici Jerkoviću, a ugovorom od 27. novembra 2001. godine je preostali dio poklonio djeci svog pokojnog sina Tomislava Jerkovića, Tereziji, Ivani i Katarini Jerković. Na ročištu od 27. decembra 2007. godine apelant i ostali su konačno uređenim tužbenim zahtjevom zatražili da se utvrdi da je pravno ništav Ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između apelanta i njihovog pravnog prednika s jedne strane, i tužene s druge strane, zaključen 12. marta 1993. godine iz navedenih razloga.
  • 8.
    Osnovni sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je predmetni ugovor pravno valjan s obzirom da je zaključen u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, te da li je zaključen na dobrovoljan način. U vezi s navodima apelanta i ostalih da predmetni ugovor nije dobrovoljno zaključen, da nisu imali namjeru da napuste svoje nekretnine i da su ih ratne okolnosti, trpljenje pritiska, neizvjesnost i nesigurnost, opredijelile da izvrše zamjenu nekretnina, taj sud je konstatirao da je nesporno da je predmetni ugovor zaključen u vrijeme ratnih događanja u okolnostima trpljenja pritiska, neizvjesnosti i nesigurnosti, koje su isto tako trpjeli i ostali u sredinama s ratnim dešavanjima, kao i u sredinama koje nisu bile pod neposrednim ratnim dešavanjima, da su u takvom okruženju živjeli svi građani na području BiH a ne samo apelant i prednik ostalih. Dalje, kao nesporno je utvrđeno da su se takve okolnosti odražavale na volju ugovornih strana kao pripadnika manjinskih naroda u sredinama u kojima su živjeli, jer su ograničavale slobodu i volju njihovog odlučivanja. U vezi s navodima apelanta i ostalih da su na apelantovu kuću ispalila zolju nepoznata lica, da je apelantov sin bio uhapšen i zadržan u pritvoru, a da je apelant dobio otkaz i ostao bez posla, da je majka apelantove supruge ubijena, te da su bili egzistencijalno ugroženi, Osnovni sud je naveo da su tužena i njena porodica također bili izloženi pritiscima, da je bila egzistencijalno ugrožena, zbog čega smatra da su obje ugovorne strane upravo okolnosti u kojima su živjele opredijelile da zaključe predmetni ugovor. Međutim, Osnovni sud dalje navodi da su se nakon izvršene zamjene apelant i prednik ostalih u svemu ponašali kao savjesni vlasnici nekretnina, da su na temelju predmetnog ugovora izvršili upis prava svojine na nepokretnostima koje su dobijene zamjenom, da su nakon izvršene razmjene ugovorne strane izvršile znatna ulaganja u zamijenjene nekretnine, odnosno da je ugovor u cijelosti realiziran. Imajući u vidu navedeno ukazao je na odredbu člana 21. Zakona o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja, budući da se sporne nekretnine nalaze na teritoriji dvije države, kojim je propisano da je za ugovore koji se odnose na ovakve nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijoj se teritoriji nekretnine nalaze. Odredbom člana 25. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/98, 45/08, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona) propisano je da u slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nepokretnosti, gdje se jedna od prometovanih nepokretnosti nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na ugovornoj strani koja tvrdi da promet nepokretnosti nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. Članom 28. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da se ugovor o zamjeni nekretnina zaključuje saglasnom izjavom volja, koja mora biti učinjena ozbiljno i slobodno, a da se volja za zaključivanje ugovora može izraziti i preduzeti preko punomoćnika u skladu s članom 84. navedenog zakona, a da osnov na kome počiva ovlaštenje mora biti valjano, da je taj osnov izjava volje zastupanog. Uvidom u predmetni ugovor Osnovni sud je utvrdio da je odredbama ugovora tačno određen predmet prometa, da nekretnine koje su bile predmetom zamjene imaju približno istu vrijednost te da ugovarači neće jedan drugome ništa doplaćivati, da je među parničnim strankama nesporno da je sporni ugovor realiziran i u cijelosti izvršen, da je apelant upisan u zemljišnim knjigama u Hrvatskoj a tužena u Bosni i Hercegovini i da su obje ugovorne strane izvršile znatna ulaganja u sporne nekretnine koje su dobile zamjenom. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je ništavost ovakvog ugovora propisana odredbom člana 103. ZOO, kojom je propisano da je ništav onaj ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, kao i onaj ugovor kome nedostaju pravni elementi da bi pravni posao bio punovažan, te da u skladu s odredbom člana 109. ZOO na ništavost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti.
  • 9.
    Osnovni sud je na kraju zaključio da volja apelanta i prednika ostalih za zaključivanje spornog ugovora proizlazi iz njihovog ponašanja nakon zaključivanja ugovora, jer je ugovor u cijelosti realiziran, proveden u zemljišnim i katastarskim knjigama, odnosno njihovog pasivnog držanja budući da su pet godina nakon ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj (8. novembra 2002. godine) podnijeli tužbu Osnovnom sudu radi utvrđivanja ništavosti predmetnog ugovora. Osnovni sud je na kraju zaključio da u konkretnom slučaju apelant i ostali nisu dokazali da izjava volje za zaključenje spornog ugovora nije učinjena slobodno i ozbiljno, što je uvjet u smislu člana 28. ZOO-a, te da taj sud ne može zaključiti da nije postojala dobrovoljnost za zaključenje predmetnog ugovora u smislu da je zaključen na nezakonit način i uz odsustvo dobrovoljnosti. Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP).
  • 10.
    Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da smatra da je prvostepena presuda donesena nakon savjesne i brižljive ocjene dokaza i na temelju pravilne primjene materijalnog prava. Cijeneći žalbene navode apelanta i ostalih kojim su osporavali predmetni ugovor zbog toga što nije zaključen na dobrovoljnoj osnovi, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud, pravilno cijeneći izvedene dokaze, utvrdio da je nesporno da je predmetni ugovor zaključen u vrijeme ratnih dešavanja i u okolnostima trpljenja neizvjesnosti i nesigurnosti, koje su se odražavale na volju ugovornih strana kao pripadnika manjinskog naroda u sredini u kojoj su živjeli. Međutim, imajući u vidu činjenicu da su predmetni ugovor ugovorne strane u cijelosti realizirale jer su stranke ušle u posjed zamijenjenih i spornih nekretnina i na njima se uknjižile kao vlasnici, smatra da su time ispunjeni uvjeti iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti u pogledu zakonske forme ugovora. Okružni sud također smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ponašanje apelanta i pravnog prednika ostalih nakon zaključenja predmetnog ugovora ne ukazuje da ugovor nije bio zaključen dobrovoljno jer su se na nekretninama koje su dobili zamjenom ponašali kao savjesni vlasnici, koristeći ovlaštenja iz člana 3. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80, 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03), budući da su manifestirali svoju volju da se ovaj ugovor održi na snazi, nakon čega su 8. novembra 2002. godine podnijeli tužbu sudu radi utvrđivanja ništavosti navedenog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je naknadnim ponašanjem stranaka konvalidiran element dobrovoljnosti i da stoga ne postoje zakonski uvjeti iz člana 103. ZOO za utvrđivanje ništavosti ugovora. Dalje, po ocjeni tog suda, apelant i ostali nisu dokazali da izjava volje za zaključenje spornog ugovora nije učinjena slobodno i ozbiljno, što je uvjet u smislu člana 28. ZOO-a pa stoga ne može zaključiti da nije postojala dobrovoljnost za zaključenje spornog ugovora. Prema tome, Okružni sud je primjenom člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
  • 11.
    Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09-000 158 od 18. novembra 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
  • 12.
    Vrhovni sud je naveo da apelant i ostali revizijom osporavaju zakonitost drugostepene presude, zbog povrede odredaba parničnog postupka, ističući da su nižestepeni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da je rezultat tako utvrđenog činjeničnog stanja stav nižestepenih sudova da je sporni ugovor zaključen na dobrovoljnoj osnovi, jer je kako navode zaključenje ugovora iznuđeno ratnim okolnostima. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi ocjenu izvedenih dokaza izvršili na način predviđen odredbom člana 8. ZPP-a, i da su pravilno zaključili da apelant i ostali nisu dokazali da sporni ugovor nije zaključen na dobrovoljnoj osnovi. Ništavost ovakvog ugovora propisana je odredbom člana 103. ZOO kojom je propisano da je ništav onaj ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, kao i onaj ugovor kome nedostaju pravni elementi da bi pravni posao bio punovažan, te da na ništavost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti (člana 109. ZOO). Vrhovni sud je također ukazao da je teret dokazivanja pravno relevantnih činjenica u predmetnoj pravnoj stvari bio na strani apelanta i ostalih prema odredbi člana 25. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona, kako je to uostalom i propisano članom 123. stav 1. ZPP-a, i da apelant i ostali nisu dokazali da izjava volje za zaključenje spornog ugovora nije učinjena slobodno i ozbiljno, što je uvjet prema odredbi člana 28. ZOO-a. Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja revizije proizlazi da apelant u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje na kojem su nižestepene presude zasnovane, međutim smatra da se revizija iz tih razloga ne može izjaviti prema članu 240. stav 2. ZPP-a. Prema tome, kako u provedenom postupku nije utvrđeno da predmetni ugovor nije zaključen na dobrovoljnoj osnovi, te s obzirom da nema drugih okolnosti koje bi ukazivale na njegovu ništavost, Vrhovni sud je na temelju člana 248. ZPP-a reviziju apelanta i ostalih odbio kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, odredbe ZOO, kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. Tvrdi da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da izvršena zamjena nekretnina nije učinjena dobrovoljno nego da je posljedica ratnog dešavanja na području BiH, bez obzira što je tužba sudu podnesena tek 8. novembra 2002. godine, dakle pet godina nakon ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj. S tim u vezi apelant navodi da su on i njegova porodica primali anonimne pozive da se isele, da je početkom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini bez ikakvog razloga i povoda pretučen njegov dvadesetogodišnji sin, da su u ljeto 1992. godine na njegovu kuću izvršila oružani napad nepoznata lica, a da je u decembru 1992. godine ubijena starica Viktorija Klisura, majka njegove supruge, nastanjena u istom selu u kojem je stanovao apelant. Zbog navedenog smatra da su sudovi potpuno proizvoljno konstatirali da je predmetni ugovor zaključen dobrovoljno, jer su ugovorne strane ušle u posjed spornih nekretnina, izvršile uknjižbu prava vlasništva i za vrijeme korištenja izvršile znatna materijalna ulaganja u njih.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    Vrhovni sud je istakao da u cjelini ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju svoje presude, te smatra da ne postoje povrede ustavnih prava na koje ukazuju. Stoga Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije.
  • 15.
    Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ne postoji kršenje navedenih prava, te da je pobijana presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.
  • 16.
    Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nema povrede člana Evropske konvencije na koje se apelant pozvao.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

I. Saglasnost volja

Kad je ugovor zaključen

Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Izjava volje

Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

NEVAŽNOST UGOVORA

I. Ništavi ugovori

Ništavost

Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Naknadni nestanak uzroka ništavosti

Član 107.

(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.

Neograničeno isticanje ništavosti

Član 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

  • 18.
    Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 22/91 i "Službeni glasnik RS" broj 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. stav 2.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 21.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 158 od 18. novembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. novembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 23.
    Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 24.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […].
  • 25.
    Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
  • 26.
    Apelant osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava člana 28. ZOO. Smatra da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da izvršena zamjena nekretnina u momentu zaključivanja ugovora nije učinjena dobrovoljno, već da je posljedica ratnog dešavanja na području BiH, a te činjenice su sudovi proizvoljno cijenili u odnosu na okolnosti nakon što je zaključen, na temelju kojih su utvrdili da u momentu zaključivanja nije bilo mana volje, da je zaključen dobrovoljno jer je realiziran u cijelosti, jer su ugovorne strane ušle u posjed spornih nekretnina, izvršile uknjižbu prava vlasništva i za vrijeme korištenja izvršile znatna materijalna ulaganja u njih.
  • 27.
    Ustavni sud naglašava da nije, općenito, nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 28.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi primijenili zakon proizvoljno ili ne. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi relevantno materijalno pravo (član 103. ZOO) arbitrarno primijenili, jer su smatrali da u smislu člana 103. ZOO ne postoje razlozi za apsolutnu ništavost predmetnog ugovora, jer je predmetni ugovor u cijelosti realiziran i jer su stranke ušle u posjed zamijenjenih nekretnina i na njima se uknjižile kao vlasnici. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi u osporenim presudama konstatirali da je u momentu zaključivanja predmetnog ugovora postojala mana volje, ali da to nije od značaja u konkretnom slučaju s obzirom na kasnije radnje apelanata (ušli u posjed zamijenjenih nekretnina, uknjižili se kao vlasnici, vršili ulaganja itd.). S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na poznato pravilo Quod ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere ili što je od početka ništavo ne može tijekom vremena konvalidirati. Dakle, ako je postojala mana volje u momentu zaključenja predmetnog ugovora, a po mišljenju Ustavnog suda iz činjeničnog stanja koje su utvrdili redovni sudovi proizlazi da je mana volje postojala u momentu zaključenja predmetnog ugovora, onda takav ugovor ne može biti konvalidiran naknadnim radnjama ugovornih strana.
  • 29.
    U tom kontekstu, tj. da je apelant naknadnim ponašanjem konvalidirao sporni ugovor, Ustavni sud podsjeća na svoj stav iznesen u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3766/08 od 12. oktobra 2011. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/11 od 13. decembra 2011. godine; dostupna i na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u toj odluci između ostalog naveo da se prilikom utvrđivanja ništavosti ili rušljivosti ugovora ocjenjuju nedostaci koje je ugovor imao u vrijeme zaključenja (tačka 53), te je naveo, cijeneći obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda u tom predmetu, da Ustavni sud ima u vidu i odredbu člana 107. stav 1. ZOO, kojim je izričito navedeno da ništav ugovor ne postaje punovažan kada zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane, koja, prema mišljenju Ustavnog suda, upravo ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, odnosno opovrgava pravni stav Vrhovnog suda da se apelant prešutno saglasio da je sporni ugovor zaključen njegovom slobodnom voljom i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim ili rušljivim (tačka 54).
  • 30.
    Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te podržavajući svoju praksu u predmetu koji je s ovog aspekta pokretao slična činjenična pravna pitanja (vidi mutatis mutandis AP 3766/08, tač. 53. i 54), Ustavni sud smatra da je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 31.
    Imajući u vidu prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom da su navodi suštinski isti kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, što je obrazloženo u prethodnom dijelu odluke.

VIII. Zaključak

  • 32.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava kojima je utvrđivana pravna valjanost ugovora o zamjeni nekretnina.
  • 33.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.