USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 366/10, rješavajući apelaciju Slađane Bojić i Radislava Kuzmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slađane Bojić i Radislava Kuzmića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 057 od 18. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-05-001 123 od 29. augusta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2893/02 od 18. februara 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Slađana Bojić i Radislav Kuzmić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 25. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 057 od 18. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-001 123 od 29. augusta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2893/02 od 18. februara 2005. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 9. maja 2011. godine, te 17. i 24. decembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Vrhovnog suda te Republike Srpske - Finansijska policija RS (u daljnjem tekstu: tužena), koje je zastupalo Republičko javno pravobranilaštvo iz Banjaluke, zatraženo je 5. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 19. i 21. oktobra 2010. godine, a Osnovni sud i Okružni sud 22. oktobra 2010. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 27. oktobra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda broj P-2893/02 od 18. februara 2005. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, te je tužena obavezana da im, na ime naknade štete, isplati iznos od 77.250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. decembra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, i da im nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 5.402,30 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja presude do isplate. Istom presudom Osnovni sud je preostali dio tužbenog zahtjeva i dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa, kao i zahtjev apelanata da se dosuđeni iznosi isplate na ruke punomoćnika apelanata, Milorada Đukića, advokata iz Banjaluke, odbio kao neosnovan.
- 7.U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da su apelanti s tuženom 28. februara 2000. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: ugovor o zakupu) u Banjaluci, pobliže opisanog u presudi, za mjesečnu zakupninu od 5.300,00 KM, koju je trebalo plaćati do "petog u mjesecu za dva mjeseca unaprijed", s tim da zakup i zakupnina po predmetnom ugovoru teku od 1. aprila 2000. do 1. aprila 2003. godine. Navedenim ugovorom je regulirano da se ugovorene obaveze mogu mijenjati samo uz obostranu saglasnost. Apelanti su 9. maja 2000. godine s tuženom zaključili i Aneks ugovora o zakupu, i za naknadno izgrađene tavanske prostorije i poslovni prostor za mjesečnu zakupninu od 1.700,00 KM. Osnovni sud je dalje naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužena ispraznila i predala apelantima predmetne poslovne prostorije 15. maja 2002. godine i da je pismenim dopisom-otkazom ugovora od 27. juna 2002. godine obavijestila apelante da im otkazuje korištenje predmetnog poslovnog prostora, te da apelanti nisu prihvatili raskid ugovora o zakupu. Navedeno je i da je tužena apelantima po osnovu zakupnine isplatila ukupan iznos od 165.450,00 KM. Pored toga, utvrđeno je da su apelanti, nakon što je tužena ispraznila poslovni prostor koji je bio predmet zakupa, ugovorili zakup dijela tog poslovnog prostora s drugim zakupcima i da su po tom osnovu naplatili zakupninu za sporni period u ukupnom iznosu od 9.300,00 KM.
- 8.Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li je tužena u konkretnom slučaju mogla jednostrano raskinuti predmetni ugovor, a slijedom toga i da li je odgovorna za naknadu štete apelantima, kao i visina te štete. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je predmetni ugovor zaključen u pismenoj formi, kako to predviđa odredba člana 11. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu). Dalje, Osnovni sud je naveo da Ugovor o zakupu poslovnih prostorija, zaključen na određeno vrijeme, prestaje istekom vremena na koje je zaključen (član 32. Zakona o zakupu). Navedeno je da promijenjene okolnosti, na koje se pozivala tužena, predstavljaju osnovu za raskid ugovora u skladu s odredbama člana 133. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO), ali se jednostrani raskid ugovora ostvaruje u postupku pred nadležnim sudom, što je u konkretnom slučaju izostalo. Stoga je Osnovni sud zaključio da se u konkretnom slučaju nije ostvario ni jedan osnov reguliran odredbama Zakona o zakupu, za prestanak predmetnog ugovora, pa je iz navedenih razloga, kako je zaključio Osnovni sud, tužena dužna nadoknaditi nastalu štetu apelantima, na osnovu odredbe člana 154. stav 1. i člana 155. ZOO.
- 9.Osnovni sud je naveo da je visinu štete utvrdio na osnovu pismenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka finansijske struke, koji je djelimično prihvatio i to u dijelu koji je nesporan među parničnim strankama. Prema navedenom nalazu iznos ukupno ugovorene zakupnine po predmetnom ugovoru je 252.000,00 KM, a iznos isplaćene zakupnine je 165.450,00 KM, dok je iznos ugovorene zakupnine s drugim zakupcima u spornom periodu iznos od 9.300,00 KM, tako da je neplaćena zakupnina po osnovu predmetnog ugovora 77.250,00 KM, koji iznos je sud dosudio apelantima. Osnovni sud je istakao da nije prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka u dijelu u kojem je iskazan obračun zakonske zatezne kamate, zbog toga što je vršen od dana padanja u docnju tužene, a po stavu Osnovnog suda apelantima pripada zakonska zatezna kamata, prema odredbi člana 279. tačka 3. ZOO-a od dana podnošenja tužbe sudu, s obzirom da se radi o povremenim dospjelim novčanim davanjima. S obzirom na navedeno, sud je apelantima na iznos dosuđenog glavnog duga dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe, dakle od 26. decembra 2002. godine, a preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata iznad dosuđenog iznosa odbio je kao neosnovan.
- 10.Pored toga, Osnovni sud je zaključio da nije osnovan ni zahtjev apelanata da se tužena obaveže da dosuđene iznose isplati na ruke punomoćnika apelanata, jer prema zaključku Osnovnog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 305. ZOO-a, zbog čega je sud takav zahtjev odbio kao neosnovan. Dalje, Osnovni sud je naveo da je o troškovima postupka odlučio na osnovu troškovnika koji je punomoćnik apelanata sudu dostavio u spis. Prilikom donošenja odluke o troškovima postupka sud je cijenio koji su troškovi bili nužni za vođenje parnice, pa je u skladu s članom 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) samo nužne troškove i priznao, dok nije priznao troškove za sastav podnesaka, niti troškova vještačenja, jer apelanti nisu u spis dostavili dokaz o troškovima vještačenja, zbog čega je zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa od 4.066,40 KM odbio kao neosnovan.
- 11.Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-05-001123 od 29. augusta 2007. godine žalbu tužene djelimično uvažio i Presudu Osnovnog suda broj P-2893/02 od 18. februara 2005. godine preinačio u dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari, tako što je tuženu obavezao da apelantima umjesto dosuđenih 77.250,00 KM isplati iznos od 42.000,00 KM, i u odluci o troškovima postupka, tako što je tuženu obavezao da apelantima na ime troškova parničnog postupka umjesto iznosa od 5.402,30 KM isplati iznos od 5.522,00 KM, dok je žalbu tužene u ostalom dijelu odbio i prvostepenu presudu u dijelu odluke o dosuđenim zakonskim zateznim kamatama potvrdio. Istom presudom Okružni sud je odbio žalbu apelanata i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari i troškovima parničnog postupka, te odluke o isplati na ruke punomoćnika apelanata, potvrdio.
- 12.Po ocjeni Okružnog suda Osnovni sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je izveo pogrešan pravni zaključak u pogledu trajanja ugovora o zakupu, a slijedom toga i iznosa dugovane zakupnine. Prema stavu Okružnog suda, tužena je iseljenjem iz poslovnih prostorija apelanata i obavještenjem od 27. juna 2002. godine iskazala volju za raskid ugovora, sa čim su se, po ocjeni Okružnog suda, saglasili i apelanti. Naime, volju za raskid navedenih ugovora apelanti su iskazali time što su dopisom od 10. jula 2002. godine obavijestili tuženu da raskid ugovora prihvataju tek po iseljenju tužene iz poslovnih prostorija i nakon što tužena isplati zakupnine za oktobar, novembar i decembar 2001. godine, te su po iseljenju tužene poslovne prostorije dali drugim licima u zakup po osnovu ugovora o zakupu od 1. oktobra 2002. godine i za to ostvarivali zakupninu. Stoga je Okružni sud zaključio da je ugovorni odnos apelanata i tužene trajao najdalje do 1. oktobra 2002. godine, jer su tada apelanti poslovne prostorije koje je ranije koristila tužena izdali drugim licima u zakup. Stoga je Okružni sud zaključio da je do tog dana tužena dužna da apelantima nadoknadi štetu po osnovu neisplaćenih zakupnina, te da ukupan iznos duga tužene apelantima do 1. oktobra 2002. godine iznosi 42.000,00 KM, što čini dug do 1. maja 2002. godine u iznosu od 7.000,00 KM, te 35.000,00 KM za period od 1. maja do 1. oktobra 2002. godine. Slijedom navedenog, Okružni sud je uvažio žalbu tužene i u ovom dijelu prvostepenu presudu preinačio primjenom odredbe člana 229. tačka 4. ZPP-a.
- 13.Okružni sud je naveo da na dosuđeni iznos apelantima pripada i zakonska zatezna kamata. Navedeno je da zatezna kamata na zakupninu, kao povremeno potraživanje, teče od podnošenja tužbe. Naime, kako je navedeno u obrazloženju presude, ZOO pravi razliku između povremenih potraživanja (davanja), od potraživanja koja se povremeno obračunavaju. Povremenim potraživanjima iscrpljuje se samo pravo, što nije slučaj s potraživanjima koja se povremeno obračunavaju. S tim u vezi, navedeno je da se u skladu s odredbom člana 321. stav 4. ZOO-a u povremena potraživanja ubraja zakupnina, a u potraživanja koja se povremeno obračunavaju, tražbine nastale korištenjem električne energije, vode, telefona itd., te da je odredbama člana 279. stav 3. ZOO-a propisano da zatezna kamata na povremena dospjela novčana davanja (potraživanja) teče tek od momenta aktiviranja suda (podnošenjem tužbe). Budući da zakupnina nesumnjivo predstavlja povremeno davanje, a ne potraživanje koje se povremeno obračunava (kada zatezna kamata teče od dospjelosti računa), kako je istakao Okružni sud, to je i prema njegovom stavu Osnovni sud pravilno postupio kada je apelantima zateznu kamatu dosudio od podnošenja tužbe, a ne od dospjelosti pojedine zakupnine.
- 14.U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se pogrešno žalbom apelanata ukazuje da je prvostepeni sud trebao da obaveže tuženu da im isplati iznos od 104.029.33 KM (što čini iznos dugovane zakupnine u iznosu od 77.250.00 KM i dospjele kamate u iznosu od 26.779,33 KM), te da na ovaj iznos dosudi zakonsku zateznu kamatu počevši od 1. januara 2004. godina (kao dana izrade nalaza) do isplate. Time bi sud, kako je naglašeno u presudi, dosudio kamatu na već dosuđeni iznos kamate. Procesna zatezna kamata na iznos neisplaćene dospjele zatezne kamate ne može se osnovano zahtijevati sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlazi, pa i u slučaju kada je obračunata i utužena u apsolutnom iznosu, kako je propisano odredbom člana 279. ZOO-a. Kamata je akcesorno, sporedno potraživanje, vezano uz glavni dug. Tek nakon isplate glavnog duga, kamata se osamostaljuje i na nju se može zahtijevati tzv. procesna kamata. Ne može se za pojedina vremenska razdoblja unutar vremenskog razdoblja u kojem teče kamata na glavnicu obračunavati kamata i na tako obračunate iznose zahtijevati procesna kamata. Stoga, kako je zaključio i Okružni sud, apelantima pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu na utvrđeni iznos materijalne štete od podnošenja tužbe pa do naplate. Pored toga, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud, dosuđivanjem apelantima zakonskih zateznih kamata na glavni dug počevši od dana podnošenja tužbe, na taj način spriječio da se na dospjelu kamata dosudi kamata (tzv. anatocizam), te otklonio pogrešnu primjenu komforne metode kod obračuna zakonske zatezne kamate. Stoga je Okružni sud žalbe apelanata u pogledu odluke o dosuđenoj kamati odbio i prvostepenu presudu u ovom dijelu potvrdio na osnovu odredbe člana 226. ZPP-a.
- 15.Zatim, Okružni sud je naveo da je, i po njegovoj ocjeni, isključivo ovlaštenje punomoćnika - advokata regulirano odredbama člana 305. ZPP-a, a to je da stranku zastupa tokom parničnog (i eventualno izvršnog) postupka. Stoga, kako je pojasnio Okružni sud, sud nema zakonskog osnova da izrekom presude naloži isplatu naknade štete na ruke punomoćnika, te bi punomoćnik samo na temelju ugovora o cesiji tražbine iz presude mogao tražiti ispunjenje glavne tražbine, ali i dosuđenih troškova u svoje ime i za svoj račun.
- 16.Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 057 od 18. novembra 2009. godine reviziju apelanata djelimično uvažio i presudu Okružnog suda preinačio u dijelu u kojem je usvojena žalba tužene tako da je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je apelantima dosuđen glavni dug u iznosu od 77.250,00 KM. U preostalom dijelu revizija je odbijena, a tužena je obavezana da apelantima naknadi troškove žalbenog i revizionog postupka u iznosu od 3.029,25 KM. Prema shvatanju Vrhovnog suda, Okružni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je djelimičnim uvažavanjem žalbe tužene apelantima dosudio iznos od 42.000,00 KM umjesto iznosa od 77.250,00 KM. Naime, Vrhovni sud je ponovio da dosuđeni iznos predstavlja razliku zakupnine za cijeli ugovoreni period (252.000,00 KM) i zakupnine koju je uplatila tužena (165.450,00 KM) skupa sa zakupninom koju su apelanti ostvarili od drugih (9.300,00 KM), za koji iznos su apelanti, zbog raskida ugovora o zakupu, pretrpjeli štetu.
- 17.U obrazloženju presude Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbom člana 132. stav 1. ZOO-a propisano da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obaveza izuzev obaveze za naknadu eventualne štete. Kako su u konkretnom slučaju zbog toga što je tužena raskinula ugovor apelanti pretrpjeli štetu u iznosu od 77.250,00 KM, tužena je dužna da im nadoknadi taj iznos, pa je Vrhovni sud primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a djelimično uvažio reviziju apelanata u tom dijelu, preinačio drugostepenu presudu i odlučio kao u izreci. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je, suprotno tvrdnji apelanata, pobijana odluka pravilna u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu obračunate dospjele kamate na neplaćenu zakupninu u iznosu od 26.779,30 KM. Naime, i prema stavu Vrhovnog suda, pravilan je zaključak Okružnog suda da zakupnina spada u povremena davanja i da na ova potraživanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
- 18.Zatim, Vrhovni sud je istakao da su apelanti prema punomoći u spisu od 23. decembra 2002. godine ovlastili punomoćnika da, pored ostalog, po okončanju spora izvrši naplatu dosuđene naknade i troškova spora u sudskom, vansudskom i izvršnom postupku. Navedeno je da je odredbom člana 302. ZPP-a propisano da radnje u postupku koje poduzima punomoćnik u granicama punomoćja imaju isto pravno dejstvo kao da ih je poduzela i sama stranka. U konkretnom slučaju, punomoćnik apelanata u ovoj parnici prema ovlaštenju iz punomoćja nije ni bio ovlašten da mu se na ruke isplati glavni dug i troškovi postupka, pa iz tog razloga ovakav odbijajući dio pobijane odluke nema nedostatke na koje ukazuje revizija. Međutim, ovakav zahtjev za isplatu, prema shvatanju Vrhovnog suda, saglasno odredbi člana 1. ZPP-a, i nije dio tužbenog zahtjeva već se odnosi na način izvršenja obaveze pa se o njemu i ne odlučuje izrekom presude. Pored toga, Vrhovni sud je utvrdio da je zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog i revizionog postupka djelimično osnovan. S tim u vezi, navedeno je da je konačan uspjeh apelanata u ovom sporu 70% pa im je sud, saglasno odredbi člana 397. ZPP-a, dosudio troškove žalbenog i revizionog postupka u iznosu od 3.029,25 KM (umjesto traženih 4.2327,50 KM), pored troškova prvostepenog postupka dosuđenih pobijanom presudom.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 19.Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje apelanti navode i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 2. stav 3. tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Navode da "su tužbom zatražili isplatu dužne zakupnine sa dospjelim kamatama, te da su nakon provedenog vještačenja precizirali tužbeni zahtjev na iznos od 104.029,33 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. januara 2004. godine do isplate". Smatraju da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da zakonske zatezne kamate na neplaćenu zakupninu ne teku do podnošenja tužbe. Takav stav je, prema tvrdnjama apelanata, protivan odredbama čl. 277, 278. i 324. ZOO-a, jer da, u konkretnom slučaju, ugovor o zakupu nije mogao biti raskinut jednostranom izjavom tužene. Navode da je ugovorom o zakupu bio određen rok za plaćanje zakupnine, pa je i docnja nastupila po proteku određenog roka za svaki mjesec neplaćene zakupnine. Pored toga, navode da je u redovnom postupku pogrešno primijenjeno i procesno pravo, budući da je odbijen njihov zahtjev za obavezivanje tužene da se dosuđeni iznosi isplate na ruke njihovog punomoćnika. Taj stav je, prema navodima apelanata, suprotan datoj punomoći i Odluci Ustavnog suda broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine. Ističu da Vrhovni sud o istom pitanju isplate glavnog duga i kamata donosi različite odluke od pobijane odluke, što znači da sudi proizvoljno i nezakonito, te vrši diskriminaciju prema strankama i njihovim punomoćnicima. U prilog navoda o različitom suđenju, dostavljena je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 493 od 29. januara 2009. godine. Stoga apelanti tvrde da su pobijane presude redovnih sudova nepravilne, nezakonite i proizvoljne u dijelu odluke da je neosnovan zahtjev apelanata za isplatu dospjelih kamata na neplaćenu zakupninu do podnošenja tužbe u iznosu od 26.779,30 KM, u dijelu neosnovano odbijenog zahtjeva za troškove postupka, jer je zahtjev iz tužbe bio u cijelosti osnovan, a dosuđeni su srazmjerni troškovi postupka, i u dijelu odbijenog zahtjeva apelanata da se isplata dosuđene naknade i troškova postupka isplati putem punomoćnika.
b) Odgovor na apelaciju
- 20.Osnovni sud i tužena su naveli da je u predmetnom postupku u cijelosti postupano u skladu s procesnim i materijalnim pravom, te da nisu povrijeđena ustavna prava apelanata, zbog čega su navodi iz apelacije neosnovani.
- 21.Vrhovni i Okružni sud su istakli da navodi apelanata o povredama ustavnih prava nisu osnovani, iz razloga navedenih u obrazloženjima njihovih odluka.
V. Relevantni propisi
- 22.U Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH" br. 33/77, 12/87 i 30/90) relevantne odredbe glase:
Član 11. stav 1.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje se u pismenoj formi.
Član 19.
Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom.
Ako to vrijeme nije određeno ugovorom zakupac je dužan zakupninu da plaća mjesečno unaprijed i to najkasnije do petog u mjesecu.
Član 29. stav 1.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija otkazuje se preko nadležnog suda.
Član 32. stav 1.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je zaključen.
- 23.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 132. stav 1.
(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla dobit),[…].
III. Zatezna kamata
Kad se duguje
Član 277.
Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje uz glavnicu i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Kamata na kamatu
Član 279.
(1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu kao i na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno.
(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu.
(3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
Član 305. stav 1.
(1) Ispunjenje mora biti izvršeno povjeriocu ili licu određenom zakonom, sudskom odlukom,ugovorom između povjerioca i dužnika ili od strane samog povjerioca.
Član 321. stav 4.
(4) Isto tako, ako dužnik povremenih davanja, kao što su zakupnine, i drugih potraživanja koja se povremeno obračunavaju, kao što su ona koja nastaju utroškom električne energije ili vode, ili upotrebom telefona, ima priznanicu da je isplatio kasnije dospjelo potraživanje, pretpostavlja se da je isplatio i ona koja su ranije dospjela.
- 24.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 304.
Stranka može ovlastiti punomoćnika da poduzima samo određene radnje ili da poduzima sve radnje u postupku.
Član 305.
Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlaštenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašten:
[ ]
- 3)da od protivne stranke primi dosuđene troškove; [ ]
Član 386.
[ ]
(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. [ ]
Član 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.
Član 397.
[ ]
(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.
[ ]
VI. Dopustivost
- 25.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 26.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 27.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 057 od 18. novembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. decembra 2009. godine a apelacija je podnesena 25. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 29.Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana 2. stav 3. tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Pravo na pravično suđenje
- 30.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 31.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).
- 32.Ustavni sud, prije svega, zapaža da je postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda vođen radi naknade štete zbog raskida ugovora o zakupu, dakle da je predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
- 33.Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 34.Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
- 35.Ustavni sud će kao prvo ispitati apelacione navode u pogledu proizvoljne primjene relevantnih odredaba ZPP-a, prilikom odbijanja dijela tužbenog zahtjeva da se dosuđeni iznosi glavnog duga, kamata i troškova spora isplate na ruke punomoćniku apelanata. U obrazlaganju razloga zašto smatra da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak apelanti su se pozvali na Odluku Ustavnog suda broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci, između ostalog, zaključeno da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje jer je utvrđeno da je Okružni sud, u situaciji kada je odbio apelantov zahtjev da se "iznos novčane naknade utvrđen prvostepenom presudom isplati na ruke punomoćnika apelanta", arbitrarno protumačio odredbu člana 95. stav 1. tačka 3. ZPP-a (u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja odluka redovnih sudova u tom postupku). Tom odredbom je (bilo) propisano da, ako je stranka izdala advokatu punomoć za vođenje parnice ali nije bliže odredila punomoć, advokat je na osnovu takve punomoći ovlašten, između ostalog, da od protivne strane primi dosuđene troškove. Nadalje u toj odluci je navedeno da je u konkretnom slučaju, iz apelantove punomoći, čiju kopiju je [apelant] priložio i uz predmetnu apelaciju, proizlazi da je apelant svog punomoćnika upravo izričito ovlastio i na naplatu naknade štete u sudskom, izvansudskom i izvršnom postupku, kako je to naveo i Osnovni sud u svojoj odluci. Nasuprot tome, citirana zakonska odredba određuje obim ovlaštenja punomoćnika u slučaju kada ga vlastodavac nije izričito ovlastio u vezi s preduzimanjem radnji koje se odnose na naplatu potraživanja. Stoga, proizlazi da je u konkretnom slučaju u pogledu navedenog Okružni sud proizvoljno protumačio odredbu člana 95. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud konstatuje da je uvidom u punomoć iz predmeta AP 1433/06 utvrdio de je u njoj navedeno "punomoćnik se ovlašćuje da zaključi poravnanje, naplati štetu u sudskom, vansudskom i izvršnom postupku. Data punomoć važi do okončanja postupka i naplate štete".
- 36.Međutim, Ustavni sud smatra da se stav iz Odluke AP 1433/06 ne može analogno primijeniti na konkretnu situaciju budući da se ovlaštenje koje je dato punomoćniku u tom predmetu sadržajno razlikuje od ovlaštenja koje su dali apelanti (istom punomoćniku) u ovom predmetu. Naime, za razliku od navedenog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu apelanti ovlastili punomoćnika "da u ime [apelanta] podnese tužbu radi naplate duga po zaključenom ugovoru o zakupu i aneksu ugovora protiv [tužene], te da ih zastupa do okončanja spora. Da po okončanju spora izvrši naplatu dosuđene naknade sa troškovima spora u sudskom, vansudskom i izvršnom postupku". S obzirom na navedeno Ustani sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da iz navedene punomoći jasno proizlazi da u konkretnom slučaju punomoćnik apelanata u ovoj parnici prema ovlaštenju iz punomoćja nije ni bio ovlašten da mu se na ruke isplate glavni dug i troškovi. Budući da su, dakle, redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno ZPP-a, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, Ustavni sud ove navode apelanata smatra neosnovanim.
- 37.Osim toga, u pogledu navoda apelanata da Vrhovni sud u istim situacijama donosi različite odluke, Ustavni sud, na osnovu uvida u dostavljenu Odluku Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 493 od 29. januara 2009. godine, konstatuje da je u toj odluci tužena obavezana da dosuđene iznose isplati na ruke punomoćnika tužitelja, ali također da iz obrazloženja te presude proizlazi da je Vrhovni sud konstatovao da u spisu postoji punomoć da punomoćnik naplati sporno potraživanje, bez bližeg označavanja određenih ovlaštenja. Iz navedenog se dakle ne može zaključiti da je isti sud u identičnim situacijama donio dvije različite odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu arbitrarno protumačili pozitivnopravne propise kada su odbili zahtjev apelanata u dijelu da sudovi obavežu tuženu da dosuđene iznose isplati na ruke njihovom punomoćniku, za što su u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava.
- 38.Zatim, u pogledu navoda apelanata da su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno pravo prilikom dosuđivanja visine troškova parničnog postupka, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, koristeći svoje diskreciono pravo, odlučili koji su troškovi bili neophodni za uspješno vođenje predmetne parnice, što su jasno obrazložili u svojim odlukama te da su odlučili uz pozivanje na relevantne odredbe čl. 386, 387. i 397. stav 2. ZPP-a. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud apelantima dosudio troškove u skladu s njihovim uspjehom u parnici, budući da je utvrđeno da je njihov uspjeh u ovom sporu 70%. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i da je odredbom člana 386. stav 2. propisano da ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Ustavni sud nije pronašao razloge koji bi ukazali na to da su redovni sudovi, koristeći svoje diskreciono pravo, proizvoljno ili nepravično primijenili odredbe ZPP-a prilikom dosuđenja apelantima troškova postupka, za što su u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na troškove parničnog postupka u predmetnom postupku nije došlo do povrede ustavnog prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je predmetna apelacija i u ovom dijelu neosnovana.
- 39.Nadalje, u pogledu navoda apelanata o povredi materijalnog prava, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog zakona pri dosuđenju zatezne kamate na utvrđeni iznos glavnog duga. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz odluka redovnih sudova proizlazi da su apelanti potraživali zakupnine koje bi oni dobili od tužene, da nije došlo do jednostranog raskida ugovora o zakupu. Naime, apelanti su, nakon obavljenog vještačenja vještaka finansijske struke, uredili tužbeni zahtjev tako da su tražili da im tužena isplati iznos od 104.029,33 KM, koji se sastoji od iznosa dugovane zakupnine (dakle glavnice) u visini od 77.250,00 KM i dospjele kamate na taj iznos u visini od 26.779,33 KM (koja je pripisana glavnici) do 1. januara 2004. godine, kada je sačinjen nalaz i mišljenje te zatezne kamate na taj iznos počevši od 1. januara 2004. godine pa do isplate. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je Osnovni sud apelantima dosudio zateznu kamatu na iznos od 77.250,00 KM, počevši od 26. decembra 2002. godine, odnosno od dana podnošenja tužbe sudu pa do isplate. Navedena odluka je potvrđena odlukama Okružnog i Vrhovnog suda. Vrhovni sud je svoju odluku (kao i Osnovni i Okružni sud), kojom je u konačnom odbijen dio zahtjeva apelanata koji se odnosio na isplatu obračunate dospjele kamate na neplaćenu zakupninu u iznosu od 26.779,30 KM odbio jer je utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da zakupnina spada u povremena potraživanja i da na takva potraživanja zakonska zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, jer su zaključili da je zakupnina tzv. povremeno davanje. Redovni sudovi su svoje pravno stanovište da apelantima pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja tužbe utemeljili na odredbama člana 279. stav 3. ZOO-a, a apelanti smatraju da se trebala primijeniti odredba člana 277. ZOO-a. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba ispitati da li je u konkretnom slučaju primijenjena relevantna zakonska odredba ZOO-a, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene odredaba iz ZOO-a.
- 40.U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 277. ZOO-a propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje uz glavnicu i zateznu kamatu. Dalje, da je odredbama člana 297. ZOO-a, st. 1, 2. i 3, propisano u kojim slučajevima ne teče zatezna kamata. Naime, tim odredbama je propisano, između ostalog i da na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno (stav 1.) te da je trećim stavom ovog članka propisano da na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Dalje Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da potraživanje apelanata predstavlja povremeno potraživanje pozvavši se na odredbu člana 321. stav 4. ZOO-a. Ustavni sud ukazuje da je tim članom, između ostalog, propisano i da su zakupnine povremena potraživanja. Dakle, iz ovih odredbi proizlazi da se odredbe člana 279. stav 3. ZOO-a u pogledu početka toka zakonskih zateznih kamata odnose i na potraživanja zakupnine, kao povremenog potraživanja. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi, prilikom odlučivanja o početku toka zakonskih zateznih kamata na utvrđeni iznos duga po osnovu zakupnine, dali jasne i precizne razloge svojih stavova, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno ZOO-a, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu arbitrarno protumačili materijalno pravo, pa su stoga navodi apelanata da je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu neosnovani.
- 31.
Zabrana diskriminacije
- 41.Iz navoda apelacije proizlazi da se apelanti žale da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naveli su da je prema njima izvršena diskriminacija jer je Vrhovni sud u drugom predmetu usvojio postavljeni tužbeni zahtjev koji se odnosio na naplatu duga na ruke punomoćnika tužitelja iz tog predmeta.
- 42.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
- 43.Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
- 44.Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Apelant nije posebno naznačio u vezi kojeg ustavnog prava smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da on smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje.
- 45.Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999. godine, tačka 120, odluke januar-juli 1999. godine; CH/9750, Rajić, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000. godine, tačka 53, odluke januar-juni 2000. godine; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001. godine, tačka 154).
- 46.Ustavni sud primjećuje da je argumente apelanata o povredi ovog prava razmotrio i obrazložio u dijelu ove odluke koji se odnosi na razmatranje navoda apelanata o povredi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zaključio da se ovlaštenje koje je imao punomoćnik u navedenom predmetu Vrhovnog suda razlikuje od ovlaštenja koje ima apelantov punomoćnik u ovom predmetu. Iz navedenog, dakle, proizlazi da se ne radi o identičnim situacijama. Stoga, imajući u vidu navedeno kao i zaključak vezan za navodne povrede člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo ni povrede člana 14. u vezi s članom 6. Evropske konvencije, kao ni povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
- 47.S obzirom na zaključke u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se i oni svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
Ostali navodi
- 48.Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 2. stav 3. tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kojim je propisana obaveza država članica Pakta da obezbijede da nadležne vlasti postupe po svakoj žalbi koja se usvoji kao opravdana. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti povredu ovog prava nisu ničim obrazložili a da činjenice konkretnog predmeta ni na koji način ne pokreću pitanje kršenja ovog prava. Stoga Ustavni smatra da su navodi apelanata o povredi člana 2. stav 3. tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima također neosnovani.
VIII. Zaključak
- 49.Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno, jasno i logično obrazložili svoje odluke u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, koja zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
- 50.Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda.
- 51.Ustani sud zaključuje da ne postoji kršenje prava apelanata iz člana 2. stav 3. tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima jer u okolnostima konkretnog predmeta nema ništa što na bilo koji način pokreće pitanje kršenja ovog prava.
- 52.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 53.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.