USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 885/12, rješavajući apelaciju Seada Džambića i JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. marta 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Seada Džambića i JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se rješenjā Kantonalnog suda u Tuzli br. 33 0 Pr 6552 11 Pzp od 21. decembra 2011. godine i 03 0 Pr 006516 11 Pžp od 30. decembra 2011. godine.
Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Sead Džambić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Pr 6552 11 Pzp od 21. decembra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Pr-10-000611 od 18. novembra 2010. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 885/12.
- 2.Protiv istih rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda, koje je prvoapelant osporio u predmetu broj AP 885/12, apelaciju je 5. marta 2012. godine podnijelo i JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle. Apelacija drugoapelanta je zavedena pod brojem AP 886/12.
- 3.Prvoapelant je zatim 26. marta 2012. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 03 0 Pr 006516 11 Pžp od 30. decembra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda broj 032-0-Pr-09-000420 od 8. decembra 2010. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1139/12.
- 4.Drugoapelant je 26. marta 2012. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv istih odluka Kantonalnog suda i Općinskog suda koje je prvoapelant osporio u predmetu AP 1139/12. Apelacija drugoapelanta je zavedena pod brojem AP 1138/12.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 5.Malo vijeće Ustavnog suda je, na osnovu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine usvojilo zahtjev apelanata za prioritetno rješavanje apelacija.
- 6.S obzirom da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 885/12, AP 886/12, AP 1138/12 i AP 1139/12 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 885/12.
- 7.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 4. februara 2013. godine da dostave odgovore na apelacije.
- 8.Odgovore na apelacije Općinski sud je dostavio 15. februara 2013. godine, a Kantonalni sud 20. februara i 7. marta 2013. godine.
- 9.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda dostavljeni su apelantima 21. februara 2013. godine, a odgovori Kantonalnog suda 13. marta 2013. godine.
III. Činjenično stanje
- 10.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Činjenično stanje u predmetima br. AP 885/12 i 886/12
- 11.Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Pr-10-000611 od 18. novembra 2010. godine apelanti su proglašeni odgovornim što su korisniku Branislavu Mottu (u daljnjem tekstu: korisnik) iz Tuzle, ulica Klosterska broj 23/9, vršili obračun utroška vode preko zajedničkog vodomjera (koji je dijeljen prema broju članova domaćinstva), a ne prema stvarnom utrošku očitanom na vodomjeru navedenog korisnika u smislu odredaba člana 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), što je utvrdila kontrolom Federalna uprava za inspekcijske poslove – Inspektorat tržno-turističke inspekcije (u daljnjem tekstu: Federalna uprava za inspekcijske poslove) od 25. marta 2010. godine. U izreci rješenja je navedeno da je na taj način prvoapelant počinio prekršaj iz člana 35. stav 1. u vezi sa članom 126. stav 1. tačka p) i stavom 2. Zakona o zaštiti potrošača, za koji mu je, kao odgovornom licu, izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, dok je drugoapelant počinio prekršaj iz člana 35. stav 1. u vezi sa članom 126. stav 1. tačka p) Zakona o zaštiti potrošača za koji mu je, kao pravnom licu, izrečena novčana kazna u iznosu od 2.500,00 KM.
- 12.U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je drugoapelant, kao davalac usluge vodosnabdijevanja, izvršio obračun utroška vode korisniku preko zajedničkog vodomjera, iskazujući na taj način potrošnju prema broju članova domaćinstva, a ne prema stvarnoj isporuci očitanoj na brojilu korisnika. Pri tome, Općinski sud je ukazao da apelanti nisu osporavali navedeno, te da su istakli da su obračun utroška vode i ispostavljanje računa vršili u skladu sa Odlukom o vodovodu i kanalizaciji. Općinski sud je dalje naveo da je na osnovu zapisnika Federalne uprave za inspekcijske poslove od 25. marta 2010. godine utvrđeno da je korisnik 9. juna 2003. godine podnio zahtjev drugoapelantu za ugradnju vodomjera u svom stanu (kako bi plaćao stvarno potrošenu vodu), te da je ujedno zatražio formiranje komisije za tehnički prijem vodomjera, kao i da je 9. februara 2007. godine podnio zahtjev drugoapelantu radi usklađivanja poslovanja drugoapelanta s relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je drugoapelant na predmetne zahtjeve odgovorio dopisima br. 1138/06 od 21. aprila 2006. godine i 487/07 18. aprila 2007. godine kojima je obavijestio korisnika o "potrebi pribavljanja saglasnosti ostalih etažnih vlasnika i upravitelja zgrade, kao i ispunjavanju tehničkih uvjeta koje određuje drugoapelant". Općinski sud je ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je korisnik uradio Projekat o tehničkoj izvodljivosti i ugradnji individualnih mjerila-brojila na lokaciji Klosterska broj 23/9 od 1. jula 2003. godine; da se počevši od 9. juna 2003. godine više puta obraćao drugoapelantu sa zahtjevom za ugradnju vodomjera; da je 1. jula 2003. godine ugradio vodomjer o svom trošku, te da se obraćao sa zahtjevom za formiranje komisije za tehnički prijem ugrađenih vodomjera. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je, dakle, korisnik preduzeo sve navedene radnje s ciljem da plati stvarno potrošenu vodu, koja bi se obračunavala na osnovu njegovog brojila, dok drugoapelant kao davalac usluga nije vršio obračun utroška vode prema stvarnom utrošku očitanom na korisnikovom brojilu.
- 13.Imajući u vidu zapisnik o inspekcijskom pregledu, na koji apelanti nisu imali primjedaba, Općinski sud je zaključio da su se u radnjama apelanata stekla sva obilježja prekršaja iz člana 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se "prodaja energije (električna energija, grijanje, plin i sl.) i vode potrošačima treba obračunati na osnovu stvarnih isporuka očitanih na brojilu potrošača". Također, Općinski sud je ukazao da je stavom 2. navedenog člana propisano da "ako se prodaja (isporuka energije) ne obračunava na osnovu mjerenja potrošnje na brojilu potrošača, na zahtjev potrošača isporučilac usluga je dužan omogućiti potrošaču ugradnju potrošačkog mjerila na svoj trošak, a na osnovu projekta o tehničkoj izvodljivosti koji ovjerava ovlašteno stručno pravno ili fizičko lice, u skladu sa zakonom". Prema navedenom, Općinski sud je ukazao da je drugoapelant kao davalac usluge, u skladu s citiranim zakonskim odredbama, bio dužan omogućiti korisniku kao potrošaču ugradnju potrošačkog mjerila, te u skladu s tim obračunati potrošnju vode korisniku na osnovu stvarnih isporuka vode očitanih na njegovom brojilu. Pri tome, Općinski sud je naveo da nije prihvatio odbranu apelanata (da su pri obračunu potrošene vode postupali u skladu s Odlukom o vodovodu i kanalizaciji), budući da se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti za prekršaj prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu u aprilu 2006. godine, dok je inspekcijski pregled izvršen 25. marta 2010. godine, što znači da je prošlo dovoljno vremena za usklađivanje akata drugoapelanta s relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Također, Općinski sud je naveo da nije prihvatio odbranu apelanata u pogledu navoda da je korisnik samoinicijativno izvršio ugradnju vodomjera, budući da je u toku postupka utvrđeno da se korisnik prvo obraćao drugoapelantu za ugradnju vodomjera, a zatim i za formiranje komisije za tehnički prijem ugrađenih vodomjera, te da su samim tim apelanti bili upoznati s predmetnim zahtjevima, na koje su i odgovarali svojim dopisima od 21. aprila 2006. godine i 18. aprila 2007. godine. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije, Općinski sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti cijenio težinu prekršaja, uvjete pod kojima je prekršaj učinjen, te ekonomske prilike drugoapelanta i materijalne prilike prvoapelanta, slijedom čega je drugoapelantu kao pravnom licu izrekao novčanu kaznu od 2.500,00 KM, a prvoapelantu kao odgovornom licu novčanu kaznu u iznosu 500,00 KM, dakle, minimalne novčane kazne propisane Zakonom o zaštiti potrošača.
- 14.Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 33 0 Pr 6552 11 Pzp od 21. decembra 2011. godine, kojim je žalbe djelimično uvažio, pa je prvostepeno rješenje preinačio u odluci o prekršajnoj sankciji tako što je prvoapelantu kao odgovornom licu za prekršaj iz člana 35. stav 1. u vezi sa članom 126. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka p) Zakona o zaštiti potrošača, te drugoapelantu kao pravnom licu za prekršaj iz člana 126. stav 1. tačka p) u vezi sa članom 35. stav 1. istog zakona, primjenom odredaba člana 14. Zakona o prekršajima FBiH, izrekao uvjetne osude kojima su uzete kao utvrđene novčane kazne izrečene prvostepenim rješenjem, te je istovremeno određeno da se te kazne neće izvršiti ukoliko apelanti za vrijeme od šest mjeseci ne učine novi prekršaj. U preostalom dijelu prvostepeno rješenje je ostalo neizmijenjeno.
- 15.U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz prvostepenog rješenja proizlazi da je kontrolom Federalne uprave za inspekcijske poslove, koja je izvršena 25. marta 2010. godine, utvrđeno da su apelanti vršili obračun utroška vode korisniku preko zajedničkog vodomjera, prema broju članova domaćinstva, a ne prema stvarnom utrošku očitanom na vodomjeru korisnika što su bili dužni u smislu odredaba člana 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, Kantonalni sud je ukazao, budući da je odredbama člana 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da prodaja energije potrošačima "treba biti obračunata" na osnovu stvarnih isporuka očitanih na brojilu potrošača, te da je nesporno da su apelanti kao trgovci (u smislu odredaba člana 1. stav 5. istog zakona kojom je propisano da je trgovac svako lice koje direktno ili kao posrednik među drugim licima prodaje proizvode ili pruža usluge potrošačima) propustili da postupe u smislu odredaba člana 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača, da su se u radnjama apelanata stekla sva obilježja prekršaja za koja su prvostepenim rješenjem proglašeni odgovornim. U pogledu žalbenih navoda apelanata da drugoapelant nije "lice ovlašteno za vodoprivredu" u smislu odredaba člana 35. stav 3. Zakona o zaštiti potrošača, te da u vezi s tim zbog nedostatka provedbenih propisa nije bio u mogućnosti da postupi u skladu sa stavom 1. člana 35. tog zakona, Kantonalni sud je naveo da ovi žalbeni navodi ne isključuju odgovornost apelanata za predmetni prekršaj. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je i odredbama člana 50. Općih uvjeta za snabdijevanje vodom i uslugama odvođenja otpadnih voda Općine Tuzla od 11. januara 2010. godine, također, propisana mogućnost da etažni vlasnici izvrše o svom trošku ugradnju internih vodomjera uz obavezu da se pridržavaju tehničkih normativa, standarda davaoca komunalne usluge koji upravlja javnim vodovodnim sistemom. Ispitujući pobijano rješenje u odluci o prekršajnoj sankciji, Kantonalni sud je ukazao da olakšavajuće okolnosti u konkretnom slučaju nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja kroz izrečene prekršajne sankcije, te da su apelantima izrečene stroge kazne. Stoga, Kantonalni sud je naveo da je, primjenom odredaba člana 14. Zakona o prekršajima FBiH, izrekao apelantima uvjetne osude, jer se, po ocjeni tog suda, uvjetnim osudama u konkretnom slučaju može ostvariti svrha kažnjavanja.
Činjenično stanje u predmetima AP 1138/12 i AP 1139/12
- 16.Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Pr-19-000420 od 8. decembra 2010. godine apelanti su proglašeni odgovornim što su korisniku Mahmutu Budiću (u daljnjem tekstu: korisnik) iz Tuzle, ulica Rudarska broj 55, vršili obračun utroška vode na način na koji su vršili taj obračun prije nego što je korisnik ugradio vodomjer (koji je 26. novembra 2008. godine pisanim putem obavijestio drugoapelanta da je izvršio ugradnju vodomjera), dakle, nisu vršili obračun utroška vode prema stvarno utrošenim količinama na brojilu korisnika, a što je utvrdio kontrolom inspektor Kantonalne uprave za inspekcijske poslove od 13. januara 2009. godine (u prostorijama korisnika) i 16. i 27. januara 2009. godine (u prostorijama drugoapelanta). U izreci rješenja je navedeno da su na taj način apelanti počinili prekršaj iz člana 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je kažnjiv po članu 126. stav 1. i stav 2. tačka p) Zakona o zaštiti potrošača, za koji je prvoapelantu, kao odgovornom licu, izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, a drugoapelantu, kao pravnom licu, novčana kazna u iznosu od 2.500,00 KM.
- 17.U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je drugoapelant, kao davalac usluge vodosnabdijevanja, izvršio obračun utroška vode korisniku preko zajedničkog vodomjera, iskazujući na taj način potrošnju prema broju članova domaćinstva, a ne prema stvarnoj isporuci očitanoj na brojilu korisnika. Pri tome, Općinski sud je ukazao da apelanti nisu osporavali navedeno, te da su istakli da se obračun utroška vode i ispostavljanje računa vrši u skladu s Odlukom o vodovodu i kanalizaciji. Općinski sud je dalje naveo da je na osnovu zapisnika Kantonalne uprave za inspekcijske poslove od 13. januara 2009. godine utvrđeno da je korisnik 15. novembra 2008. godine izvršio ugradnju vodomjera u svom stanu. Pri tome, Općinski sud je naveo da je prilikom inspekcijske kontrole izvršene kod korisnika utvrđeno da je ukupan utrošak vode po očitanom individualnom vodomjeru za period od 15. novembra 2008. do 13. januara 2009. godine iznosio 10 m³ (za dva mjeseca), dok je prema računa drugoapelanta broj 24826685 od 20. decembra 2008. godine, koji se odnosi na obračunski period od 19. novembra do 19. decembra 2008. godine, obračunat utrošak vode u količini od 10,99 m³ (za jedan mjesec). Općinski sud je ukazao da iz navedenog slijedi da korisniku nije obračunat utrošak vode na osnovu stvarne isporuke vode očitane na njegovom brojilu, već na osnovu zajedničke potrošnje utvrđene preko zajedničkog vodomjera. Općinski sud je dalje naveo da iz zapisnika Kantonalne uprave za inspekcijske poslove od 13. i 27. januara 2009. godine proizlazi da je korisnik nakon ugradnje vodomjera u svom stanu o tome blagovremeno obavijestio drugoapelanta, tražeći da se od 1. decembra 2008. godine obračun utrošene vode vrši prema stvarno utrošenim količinama izmjerenim na njegovom vodomjeru u skladu s odredbama člana 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača.
- 18.Imajući u vidu zapisnik o inspekcijskom pregledu, na koji apelanti nisu imali primjedbi, Općinski sud je zaključio da su se u radnjama apelanata stekla sva obilježja prekršaja iz člana 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, Općinski sud je ukazao da je drugoapelant kao davalac usluge, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, bio dužan da omogući korisniku kao potrošaču ugradnju potrošačkog mjerila na osnovu projekta o tehničkoj izvodljivosti (koji je korisnik o svom trošku i pribavio, što je u toku postupka utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke), te u skladu s tim obračunati potrošnju vode korisniku na osnovu stvarnih isporuka vode očitanih na njegovom brojilu. Pri tome, Općinski sud je naveo da nije prihvatio odbranu apelanata (da su pri obračunu potrošene vode postupali u skladu sa Odlukom o vodovodu i kanalizaciji), budući da se u konkretnom slučaju radilo o odgovornosti za prekršaj prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu u aprilu 2006. godine, dok je inspekcijski pregled izvršen 13, 16. i 27. januara 2009. godine, što znači da je prošlo dovoljno vremena za usklađivanje akata drugoapelanta s relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Također, Općinski sud je naveo da nije prihvatio odbranu apelanata u pogledu navoda da je korisnik samoinicijativno izvršio ugradnju vodomjera, budući da je u toku postupka utvrđeno da je korisnik o svojoj namjeri obavještavao drugoapelanta, da je nakon ugradnje vodomjera o tome obavijestio drugoapelanta, te da je o svom trošku angažovao stalnog sudskog vještaka građevinske struke koji je dao mišljenje da su ispunjeni svi tehničko-tehnološki uvjeti za ugradnju vodomjera, kao i da je Institut za mjeriteljstvo izvršio ocjenu vodomjera i izdao certifikat o odobrenju. Što se tiče navoda apelanata "da su prekršajni nalozi na osnovu kojih je vođen postupak neuredni, te da ne sadrže elemente propisane članom 34. Zakona o prekršajima, budući da je kao vrijeme prekršaja naveden 16. i 27. januara 2009. godine (kada je vršen inspekcijski nadzor)", Općinski sud je naveo da su ovi navodi neosnovani. Naime, Općinski sud je ukazao da je u prekršajnim nalozima naznačeno da se novčana kazna uplaćuje uplatnicom koja je i dostavljena apelantima uz prekršajni nalog, ali da je sve to u konkretnom slučaju irelevantno, budući da su apelanti podnijeli prekršajne naloge kao zahtjeve za sudsko odlučivanje na osnovu kojih se i vodio usmeni pretres. Također, Općinski sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o produženom prekršaju, budući da su apelanti vršili obračun utroška vode svakog mjeseca, tako da samim tim svaka nova radnja u sklopu produženog prekršaja prekida zastaru gonjenja za ranije izvršene radnje. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije, Općinski sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti cijenio težinu prekršaja, uvjete pod kojima je prekršaj učinjen, te ekonomske prilike drugoapelanta i materijalne prilike prvoapelanta, slijedom čega je drugoapelantu kao pravnom licu izrekao novčanu kaznu od 2.5000,00 KM, a prvoapelantu kao odgovornom licu novčanu kaznu u iznosu 500,00 KM, dakle, minimalne novčane kazne propisane Zakonom o zaštiti potrošača.
- 19.Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 33 0 Pr 006516 11 Pžp od 30. decembra 2011. godine kojim je žalbe djelimično uvažio, pa je prvostepeno rješenje preinačio u odluci o prekršajnoj sankciji tako što je prvoapelantu kao odgovornom licu za prekršaj iz člana 126. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka p) u vezi s članom 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača, te drugoapelantu kao pravnom licu za prekršaj iz člana 126. stav 1. tačka p) u vezi sa članom 35. stav 1. istog zakona, primjenom odredaba člana 14. Zakona o prekršajima FBiH, izrekao uvjetne osude kojima su uzete kao utvrđene novčane izrečene prvostepenim rješenjem, te je istovremeno određeno da se te kazne neće izvršiti ukoliko apelanti za vrijeme od šest mjeseci ne učine novi prekršaj. U preostalom dijelu prvostepeno rješenje je ostalo neizmijenjeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud naveo identične razloge kao u Rješenju broj 33 0 Pr 6552 11 Pzp od 21. decembra 2011. godine (vidi tačku 12. Odluke).
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 20.Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je odredbama člana 35. stav 3. Zakona o zaštiti potrošača propisano da će "organi nadležni za energetiku i ovlaštena lica za vodoprivredu, sporazumno s ovlaštenim licem iz nadležnog instituta u Bosni i Hercegovini, propisati način mjerenja stvarno isporučene energije, odnosno vode". U vezi s tim, apelanti navode da drugoapelant nije "lice ovlašteno za vodoprivredu", te da stoga, suprotno zaključku redovnih sudova, u nedostatku propisa u smislu odredaba stava 3. člana 35. Zakona o zaštiti potrošača, nije bilo uvjeta niti mogućnosti da apelanti postupe u skladu sa st. 1. i 2. člana 35. istog zakona. Naime, apelanti navode da iz odredaba člana 35. stav 3. Zakona o zaštiti potrošača proizlazi da je provođenje st. 1. i 2. uvjetovano postojanjem propisa iz stava 3, te da stoga apelanti ne mogu trpjeti posljedice nepostojanja provedbenih akata za čije donošenje ni u kojem slučaju nisu nadležni. Pri tome, apelanti navode da je obračun i fakturisanje vode korisnicima izvršeno u skladu s članom 14. stav 2. Odluke o vodovodu i kanalizaciji, uzimajući za osnov m³ utrošene vode dijeljen s brojem članova domaćinstva, što u konačnici podrazumijeva da je postupljeno i u skladu s članom 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je to jedini stvarni utrošak vode kojeg je bilo moguće obračunati. Nadalje, apelanti navode da redovni sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da su korisnici samoinicijativno izvršili ugradnju vodomjera u svojim stanovima i o tome obavijestili drugoapelanta, a da prethodno nisu podnijeli zahtjev drugoapelantu da im omogući ugradnju pojedinačnog vodomjera na osnovu projekta o tehničkoj izvodljivost u smislu odredaba člana 35. stav 2. Zakona o zaštiti potrošača. Apelanti navode da korisnici, ne samo da nisu podnijeli zahtjev drugoapelantu da im se omogući ugradnja pojedinačnog vodomjera u skladu sa zakonom, već nisu dostavili ni dokaz da su pribavili projekat o tehničkoj izvodljivosti. Pri tome, apelanti navode da akt koji je korisnik Branislav Mott proveo u toku postupka predstavlja samo tehnički opis izvedenih radova i specifikaciju materijala, te da se ne može smatrati projektom o tehničkoj izvodljivosti, niti nalaz vještaka građevinske struke na koji se pozvao korisnik Mahmut Budić. Konačno, u apelacijama br. AP 1138/12 i AP 1139/12, apelanti navode da su tokom postupka isticali da predmetni prekršajni nalozi ne sadrže elemente propisane članom 34. Zakona o prekršajima FBiH (jer se kao vrijeme prekršaja ne može uzeti vrijeme kada je vršen inspekcijski nadzor), niti prekršajni nalozi sadrže uputstvo o plaćanju novčane kazne i troškova, što sudovi nisu uzeli u obzir.
b) Odgovor na apelaciju
- 21.U odgovorima na apelacije, Kantonalni sud je naveo da su osporena rješenja tog suda donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa, uz poštivanje prava apelanata zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata da je taj sud svoje odluke zasnovao na pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, te stoga predlaže da se predmetne apelacije odbiju kao neosnovane.
- 22.U odgovorima na apelacije, Općinski sud je naveo hronologiju vođenja predmetnih postupaka, te naveo da, po mišljenju tog suda, u toku postupka pred tim sudom nije došlo do kršenja prava apelanata.
V. Relevantni propisi
- 23.U Zakonu o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/06) relevantne odredbe glase:
Član 35.
(1) Prodaja energije (električna energija, grijanje, plin i sl.) i vode potrošačima treba biti obračunata na osnovu stvarnih isporuka očitanih na brojilu potrošača.
(2) Ako se prodaja (isporuka energije) ne obračunava na osnovu mjerenja potrošnje na brojilu potrošača, na zahtjev potrošača isporučilac usluga za isporuku energije navedene u stavu (1) ovog člana dužan je omogućiti potrošaču ugradnju potrošačkog mjerila na svoj trošak, na osnovu projekta o tehničkoj izvodljivosti. Projekat o tehničkoj izvodljivosti izrađuje i ovjerava ovlašteno stručno pravno ili fizičko lice, u skladu sa zakonom.
(3) Organi nadležni za energetiku i ovlaštena lica za vodoprivredu, sporazumno s ovlaštenim licem iz nadležnog instituta u Bosni i Hercegovini, propisat će način mjerenja stvarno isporučene energije, odnosno vode.
Član 125.
(1) Novčanom kaznom u iznosu od 1.500 KM do 3.500 KM kaznit će se za prekršaj trgovac, ako:
[…]
- k)isporučilac usluga ne omogući potrošaču ugradnju potrošačkog mjerila (član 35. stav (2) ovog Zakona);
(2) Ako je trgovac pravno lice, za radnje iz stava (1) ovog člana kaznit će se za prekršaj odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 500 KM do 1.000 KM.
Član 126.
(1) Novčanom kaznom u iznosu od 2.500 KM do 5.500 KM kaznit će se za prekršaj trgovac, ako:
[…]
- p)prodaju energije i vode potrošaču ne obračuna na osnovu stvarnih isporuka očitanih na brojilu potrošača (član 35. stav (1) ovog Zakona) ili pruženu uslugu ne obračuna u skladu sa članom 35. stav (3) ovog Zakona;
(2) Ako je trgovac pravno lice, za prekršaje iz stava (1) ovog člana kaznit će se i odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 500 KM do 1.000 KM.
- 24.U Odluci o vodovodu i kanalizaciji na području opštine Tuzla ("Službeni glasnik Opštine Tuzla" broj 3/89) relevantne odredbe glase:
Član 32. st. 1, 3. i 4.
1. Komunalna organizacija izdaje saglasnost i vrši priključivanje objekata na vodovodnu mrežu […]
- 3.[…] Tehnički pregled izvedenih radova na priključku može vršiti samo komunalna organizacija.
- 4.U slučaju iz prethodnog stava komunalna organizacija izdaće saglasnost o puštanju priključka u upotrebu.
- 25.Na osnovu člana 10.4. Statuta JKP "Vodovod i kanalizacija" d.o.o. Tuzla, Nadzorni odbor je na XXVIII sjednici održanoj 11. januara 2010. godine usvojio akt Opšti uvjeti za snabdijevanje vodom i uslugama odvođenja otpadnih voda Općine Tuzla, u kojima relevantne odredbe glase:
Član 50. stav 1.
(1) U zgradama i ulazima kolektivnog stanovanja, etažni vlasnici mogu izvršiti o svom trošku ugradnju internih vodomjera uz obavezu da se pridržavaju tehničkih normativa, standarda i uputstava Davaoca komunalne usluge koji upravlja vodovodnim sistemom.
Član 52.
(1) Za ugradnju vodomjera korisnik je dužan uraditi projekat o uslovima za izvođenje ugradnje internih vodomjera, na koji saglasnost daje Davalac.
Član 72.
Stupanjem na snagu Opštih uslova za snabdjevanje vodom i odvođenja otpadnih voda prestaje da važi Odluka o vodovodu i kanalizaciji na području opštine Tuzla broj 01/1-023-80 od 24. marta 1989. godine, objavljena u "Službenom glasniku Opštine Tuzla" broj 3/89.
- 26.U Odluci o izmjenama i dopunama Opštih uslovi za snabdijevanje vodom i uslugama odvođenja otpadnih voda Općine Tuzla ("Službeni glasnik Općine Tuzla" broj 3/11) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Član 52. mijenja se i glasi:
"(1) Uz zahtjev za ugradnju internih vodomjera korisnik usluga je dužan dostaviti Davaocu:
- -saglasnost svih etažnih vlasnika i vlasnika poslovnih prostorija priključenih na centralni vodomjer,
- -projekat ugradnje opreme daljinskog očitanja, odnosno internog vodomjera urađen od strane ovlaštenog projektanta.
[…]
(3) Davalac komunalne usluge daje pismenu saglasnost na ugradnju internih vodomjera, odnosno opreme za daljinsko očitavanje.
(4) Nakon ugradnje internog vodomjera Davalac usluga će izvršiti pregled i kontrolu ispravnosti istog i provjeru sistema daljinskog očitanja, o čemu će u prisustvu korisnika usluga sačiniti odgovarajući zapisnik.
(5) Ako je ugradnja internog vodomjera i sistema daljinskog očitanja izvršena u skladu sa saglasnošću Davaoca komunalnih usluga, isti će pristupiti redovnom očitavanju vodomjera i obračun i fakturisanje vode će, počev od prvog sljedećeg obračuna, vršiti na osnovu očitanja internog vodomjera."
VI. Dopustivost
- 27.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 28.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 29.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama su rješenjā Kantonalnog suda br. 33 0 Pr 6552 11 Pzp od 21. decembra 2011. godine i 03 0 Pr 006516 11 Pžp od 30. decembra 2011. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno Rješenje Kantonalnog suda broj 33 0 Pr 6552 11 Pzp od 21. decembra 2011. godine apelanti su primili 5. januara 2012. godine, a apelacije podnijeli 5. marta 2012. godine, dok su osporeno Rješenje Kantonalnog suda broj 03 0 Pr 006516 11 Pžp od 30. decembra 2011. godine primili 27. januara 2012. godine, a apelacije podnijeli 26. marta 2012. godine. Dakle, apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
- 30.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 31.Apelanti pobijaju navedena rješenja Kantonalnog suda, tvrdeći da im je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 32.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 33.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 1)
- 34.Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je drugoapelant, za razliku od prvoapelanta, kao javno preduzeće nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na drugoapelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, dok će u odnosu na prvoapelanta ispitati i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 35.Također, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanata u smislu navedenih članova. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o "krivičnoj optužbi". Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o "krivičnoj optužbi", odnosno da je u konkretnom slučaju u odnosu na apelante primjenjiv član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine a u odnosu na prvoapelanta i član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 20, 21. i 22).
- 36.Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili odredbe člana 35. Zakona o zaštiti potrošača, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 37.Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
- 38.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama redovnih sudova apelanti proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 35. stav 1. u vezi sa članom 126. stav 1. tačka p) i stav 2. Zakona o zaštiti potrošača, uz obrazloženje da je na osnovu kontrole koju je izvršila nadležna inspekcija utvrđeno da apelanti nisu vršili obračun vode korisnicima prema stvarnom utrošku vode očitanom na njihovim pojedinačnim brojilima u smislu člana 35. stav 1. tog zakona. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da su korisnici kao potrošači izvršili ugradnju pojedinačnih potrošačkih brojila, da su se nakon toga obratili drugoapelantu sa zahtjevom da im ubuduće obračun vode vrši na osnovu stvarnih isporuka očitanih na njihovim pojedinačnim brojilima, te da drugoapelant nije udovoljio njihovim zahtjevima tj. i dalje je vršio obračun vode preko zajedničkog brojila. U kontekstu navedenog, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je odredbama člana 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da "prodaja energije (električna energija, grijanje, plin i sl.) i vode potrošačima treba biti obračunata na osnovu stvarnih isporuka očitanih na brojilu potrošača". Također, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 35. stav 2. navedenog zakona propisano da "ako se prodaja (isporuka energije) ne obračunava na osnovu mjerenja potrošnje na brojilu potrošača, na zahtjev potrošača isporučilac usluga za isporuku energije navedene u stavu 1. ovog člana dužan je omogućiti potrošaču ugradnju potrošačkog mjerila na svoj trošak, na osnovu projekta o tehničkoj izvodljivosti koji izrađuje i ovjerava stručno pravno ili fizičko lice, u skladu sa zakonom". U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da nepostupanje (pravnog lica i odgovornog lica) u skladu s odredbama stava 1. člana 35. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja prekršaj koji je kažnjiv po članu 126. stav 1. tačka p) i stav 2. tog zakona, dok nepostupanje tih lica u skladu sa odredbama stava 2. člana 35. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja prekršaj koji je kažnjiv po članu 125. stav 1. tačka k) i stav 2. tog zakona. Analizirajući odredbe člana 35. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, Ustavni sud smatra da se stav 1. člana 35. navedenog zakona odnosi samo na potrošače kojima je isporučilac usluga, u smislu stava 2. tog člana, na osnovu njihovog zahtjeva i relevantne dokumentacije, omogućio tj. dao saglasnost za ugradnju pojedinačnog potrošačkog brojila, dok se stav 2. tog člana odnosi na potrošače koji tek pokreću proceduru za ugradnju pojedinačnog potrošačkog brojila. Naime, Ustavni sud smatra da se odredbe stava 1. člana 35. u vezi sa članom 126. stav 1. tačka p) i stav 2. Zakona o zaštiti potrošača primjenjuju samo u slučaju kada je brojilo ugrađeno u skladu sa zakonom propisanom procedurom koja, dakle, podrazumijeva da je isporučilac usluga prethodno dao saglasnost za ugradnju pojedinačnog potrošačkog brojila, a nakon toga vršio obračun vode suprotno odredbama člana 35. stav 1. navedenog zakona. Po mišljenju Ustavnog suda, suprotno tumačenje navedenih zakonskih odredaba bi vodilo zaključku da bi nepostupanje isporučioca usluga u skladu sa stavom 2. člana 35. Zakona o zaštiti potrošača (omogućavanje ugradnje potrošačkog mjerila), automatski značilo da nije postupio ni u skladu sa stavom 1. tog člana (obračun vode na osnovu očitanja na brojilu potrošača), što bi u konačnici značilo da bi zbog iste radnje odgovarao za dva prekršaja. Pri tome, Ustavni sud naglašava da potrošači ni u kojem slučaju nisu ovlašteni da samoinicijativno, dakle, bez prethodnog odobrenja isporučioca usluga, vrše ugradnju pojedinačnih potrošačkih brojila, što jasno proizlazi iz odredaba člana 35. stav 2. Zakona o zaštiti potrošača, kao i iz relevantnih odredaba Odluke o vodovodu i kanalizaciji, koja je važila u spornom periodu. Imajući u vidu navedeno, te činjenično stanje predmeta iz kojeg jasno proizlazi da su korisnici ugradili pojedinačna potrošačka brojila, a da prethodno nisu podnijeli zahtjeve drugoapelantu kao isporučiocu usluga, niti je drugoapelant dao saglasnost za ugradnju tih brojila, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nikako nisu mogle primijeniti odredbe člana 35. stav 1. u vezi sa članom 126. stav 1. tačka p) i stav 2. Zakona o zaštiti potrošača.
- 39.Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje da ima u vidu da je Zakon o zaštiti potrošača stupio na snagu 2006. godine, a da je drugoapelant tek u toku 2010. i 2011. godine donio akte kojima je bliže regulisao postupak ugradnje potrošačkih brojila (vidi tač. 24. i 25. Odluke). Međutim, budući da predmet osporenih odluka nije prekršaj iz člana 35. stav 2. u vezi sa članom 125. stav 1. tačka k) i stav 2. Zakona o zaštiti potrošača, koji se dakle tiče onemogućavanja ugradnje potrošačkog brojila od strane drugoapelanta, Ustavni sud ukazuje da samim tim to pitanje nije predmet ni ovog apelacionog postupka.
- 40.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su osporene odluke Kantonalnog suda, kao konačne odluke u predmetnim postupcima, zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača, što je za posljedicu imalo kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine a u odnosu na prvoapelanta i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, u cilju zaštite ustavnih prava apelanata, ukinuti osporene odluke, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 33.
Ostali navodi
- 41.S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 42.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a u odnosu na prvoapelanta i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud, pri donošenju svoje odluke, očigledno proizvoljno primijeni relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
- 43.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 44.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.