Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1094/09, rješavajući apelaciju Republike Srpske – Vlade Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Republike Srpske – Vlade Republike Srpske, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-443/04 od 5. januara 2006. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-68/03 od 15. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-164/2000 od 11. novembra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Republika Srpska – Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske kao zakonski zastupnik, podnijela je 10. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-443/04 od 5. januara 2006. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-68/03 od 15. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-164/2000 od 11. novembra 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku Džemala Kuralića iz Gornjeg Milanovca, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 26. juna 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovorio 6. jula 2009. godine, Okružni sud 2. jula 2009. godine, a Osnovni sud 3. augusta 2009. godine. Tužilac kao učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda poslati su apelantici 9. oktobra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda broj P-164/2000 od 11. novembra 2002. godine utvrđeno je da je tužilac vlasnik stana koji se nalazi u Bijeljini, ulica Vojvode Stepe broj 10, preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je apelantica kao pravna sljednica prvobitno tužene Republike Srpske – Ministarstvo odbrane – Vojska Republike Srpske, dužna priznati i trpjeti da se tužilac na osnovu navedene presude upiše kao vlasnik i posjednik predmetnog stana sa dijelom 1/1 u katastarskoj evidenciji. Istom presudom apelantica je obavezana tužiocu nadoknaditi troškove parničnog postupka.
  • 7.
    U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je uvidom u katastarsko-knjižnu evidenciju utvrdio da se predmetni stan nalazi u stambenoj zgradi preciznije označenoj u katastarsko-knjižnom ulošku, sa uknjiženim pravom raspolaganja u korist SFRJ-SSNO Beograd sa dijelom 1/1. Dalje je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je pravni sljednik bivšeg SSNO Beograd za područje Republike Srpske Ministarstvo odbrane – Vojska Republike Srpske. Uvidom u rješenje o dodjeli i ugovor o korištenju predmetnog stana, Osnovni sud je utvrdio da je Komanda Garnizona Bijeljina dala predmetni stan na korištenje tužiocu 1. jula 1987. godine i da je tužilac sa Zajednicom stanovanja u JNA zaključio ugovor o korištenju stana. Također je utvrđeno da je tužilac 14. januara 1992. godine podnio zahtjev za otkup predmetnog stana kao nosilac stanarskog prava Stambenom organu Komande Garnizona Bijeljina, koji je bio nadležan za primanje takvog zahtjeva, u smislu člana 2. Pravilnika o otkupu stanova iz Stambenog fonda JNA. Dalje je utvrđeno da je na ime otkupne cijene predmetnog stana Vojnom servisu Narodne banke Jugoslavije Beograd tužilac 14. februara 1992. godine uplatio utvrđenu otkupnu cijenu u iznosu od 250.665,80 tadašnjih dinara.
  • 8.
    Uvidom u ugovor od 30. marta 1995. godine, Osnovni sud je utvrdio da je tužiočeva supruga sa Saveznim ministarstvom odbrane SR Jugoslavije zaključila ugovor o otkupu stana u Gornjem Milanovcu, kojim se kupac obavezao da u roku od osam dana podnese zahtjev nadležnom organu za prijenos prava vlasništva sa teretom hipoteke na iznos ugovorene cijene. Uvidom u tužiočeve podneske koje je upućivao nadležnim organima Vojske Republike Srpske i SR Jugoslavije, Osnovni sud je utvrdio da je tužilac tražio da se prilikom otkupa stana u Gornjem Milanovcu priznaju sredstva uplaćena na ime otkupa stana u Bijeljini, a uvidom u odgovor Vojne pošte 3838 Beograd od 5. septembra 1995. godine utvrđeno je da se uplata za stan u Bijeljini ne može uračunati za otkup stana u Gornjem Milanovcu i da povrat uplaćenih sredstava nije moguće izvršiti do izrade diobnog bilansa imovine SFRJ.
  • 9.
    Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je tužilac kao oficir bivše JNA stekao uvjete za otkup predmetnog stana i da je uplatio cijenu otkupa u skladu sa članom 20. Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA. Također je utvrđeno da je tužilac bio spreman odustati od realizacije predmetnog ugovora radi otkupa stana u Gornjem Milanovcu, Republika Srbija, ali to nije urađeno zbog toga što Vojska SR Jugoslavije nije bila u mogućnosti da uplaćena sredstva računa tužiočevoj supruzi kao dio cijene za otkup stana u Gornjem Milanovcu.
  • 10.
    Uvidom u tužiočevu izjavu od 31. augusta 1992. godine, Osnovni sud je utvrdio da je tužilac ustupio na privremeno korištenje predmetni stan Olgi Marković, građanskom licu u JNA, bez naknade, te da navedena izjava nema značaj otkaza ugovora o korištenju predmetnog stana koji nosilac stanarskog prava može dati svakog prvog u mjesecu pismenim putem u smislu Zakona o stambenim odnosima. Također, iz potvrde Komande Garnizona Bijeljina od 11. marta 1995. godine ne može se utvrditi, kako je zaključio Osnovni sud, da je tužilac dao otkaz ugovora o korištenju stana. U spomenutoj potvrdi je navedena tužiočeva izjava od 22. oktobra 1992. godine o predaji stana radi dodjele drugog stana i sticanja prioriteta u dodjeli drugog stana. Prema ocjeni Osnovnog suda, radi se o ustupanju stana na privremeno korištenje i navedena potvrda ne znači da je tužilac predao stan i otkazao ugovor o korištenju stana, kako je to navedeno u spomenutoj potvrdi. Tužiočev zahtjev za sklapanje predugovora o otkupu stana i uvjerenje Komande Garnizona Bijeljina od 14. februara 1992. godine o isplati cijene stana zajedno predstavljaju, kako je utvrdio Osnovni sud, pismeni ugovor o prijenosu prava vlasništva. Osnovni sud je zaključio da su, s obzirom na to da je tužilac kao nosilac stanarskog prava bio u posjedu predmetnog stana i da je uplatio traženi iznos cijene, ispunjeni uvjeti iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti u pogledu sticanja prava vlasništva, jer je ugovor izvršen u cjelini.
  • 11.
    Protiv navedene presude Osnovnog suda apelantica se žalila Okružnom sudu koji je Presudom broj Gž-68/03 od 15. septembra 2004. godine žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
  • 12.
    Okružni sud je obrazloženju presude naveo da u cijelosti prihvata utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda. Dalje je istakao da, imajući u vidu da iz provedenih dokaza proizlazi činjenično utvrđenje da je tužilac 14. januara 1992. godine podnio zahtjev za otkup predmetnog stana kao nosilac stanarskog prava stambenom organu, Komandi Garnizona Bijeljina, da je navedeni stambeni organ bio nadležan za primanje takvog zahtjeva, u smislu člana 2. Pravilnika o otkupu stanova iz Stambenog fonda JNA. Dalje je navedeno da je tužilac 14. februara 1992. godine isplatio utvrđenu otkupnu cijenu za predmetni stan na žiroračun Vojnog servisa pri Narodnoj banci Jugoslavije, da tužilac nije otkazao ugovor o korištenju predmetnog stana i da apelantica neće da preko svog nadležnog organa sa tužiocem zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana. S obzirom na navedeno, Okružni sud je smatrao da je, prema članu 20. Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, tužilac stekao zakonske uvjete za otkup stana i da tužilac ima pravni osnov da tužbom traži da apelantica kao pravna sljednica bivše države SFRJ – Savezni sekretarijat za narodnu odbranu Beograd, trpi da se on na osnovu presude i knjiži sa pravom vlasništva na predmetnom stanu u katastarskoj evidenciji.
  • 13.
    Okružni sud je, također, istakao da za rješavanje konkretnog spora nema odlučan značaj okolnost da je prema odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA bivša Vojno-građevinska direkcija, Odjeljenje Sarajevo, bila isključivo nadležna za preduzimanje radnji u vezi sa otkupom predmetnog stana u vrijeme kada je tužilac podnio pismeni zahtjev za otkup stana i da tužilac nije zaključio pismeni ugovor o otkupu predmetnog stana sa navedenim odjeljenjem ili sa određenim organom u okviru apelantice, na šta je apelantica posebno ukazala u žalbi. Okružni sud je naveo da je zbog rata 1992. godine, ubrzo nakon što je tužilac podnio pismeni zahtjev za otkup stana, faktički prestala da postoji Vojno-građevinska direkcija JNA sa svojim odjeljenjima, a apelantica nije htjela da preko svog nadležnog organa sa tužiocem zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana. Odlučna činjenica, kako je naveo Okružni sud, u konkretnom sporu je da je tužilac isplatio utvrđenu otkupnu cijenu predmetnog stana kao nosilac stanarskog prava i da stoga ima pravo na otkup predmetnog stana prema odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, a na što je tužilac osnovano ukazao u odgovoru na žalbu. Okolnost da apelantica neće da sa tužiocem zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana nije zakonski razlog koji sprječava otkup predmetnog stana, pa tužilac može da se na osnovu presude kao podobne isprave uknjiži sa pravom vlasništva na predmetnom stanu u naznačenom katastarsko-knjižnom ulošku. Dalje je navedeno da je neosnovan i apelanticin paušalni žalbeni prigovor da je tužilac jednostranom izjavom volje raskinuo ugovor o korištenju predmetnog stana. Okružni sud je naveo da apelantica smatra da tužiočeva potvrda od 27. januara 1995. godine predstavlja njegovu izjavu da raskida ugovor o korištenju predmetnog stana (na što je apelantica ukazivala u raspravi). Okružni sud je utvrdio da naznačena potvrda prema svom sadržaju predstavlja tužiočevu izjavu da je predmetni stan dao na privremeno korištenje Olgi Marković iz Bijeljine, a ne izjavu da otkazuje ugovor o korištenju stana.
  • 14.
    Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj Rev-443/04 od 5. januara 2006. godine odbio reviziju kao neosnovanu.
  • 15.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tužilac na ime otkupne cijene predmetnog stana Vojnom servisu Narodne banke Jugoslavije Beograd isplatio iznos od 250.663,80 dinara, te da je u vrijeme plaćanja otkupne cijene tužilac bio u posjedu predmetnog stana. Također je utvrđeno da je tužiočeva supruga 30. marta 1995. godine zaključila ugovor sa Saveznim ministarstvom odbrane SRJ – Vojno-građevinska direkcija, o otkupu stana u Gornjem Milanovcu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, odluke nižestepenih sudova su pravilne.
  • 16.
    Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 20. stav 1. Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA propisano da nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz Stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje. Vrhovni sud je utvrdio da je tužilac koji je 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, na osnovu samog zakona stekao pravo na otkup stana. Dalje je navedeno da odredbe Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ne sadrže posebna pravila o formi ugovora o otkupu stana. Kako se u konkretnom slučaju radi o prometovanju nekretnine, to se kod zaključenja takvog ugovora, odnosno njegove konvalidacije ima primijeniti odredba člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, prema kojoj je ugovor valjan ako je zaključen u pismenoj formi, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, s tim što se može priznati pravno djelovanje i pismeno zaključenom ugovoru o prometu nekretnina i ako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju.
  • 17.
    Vrhovni sud je naveo da je apelanticin pravni prednik uredno potpisanim i ovjerenim pismenim aktom od 14. februara 1992. godine pozvao tužioca da na navedeni broj tekućeg računa i na propisanom obrascu u Vojnom servisu Narodne banke Jugoslavije Beograd uplati precizirani iznos na ime otkupne cijene spornog stana, obavezavši se da će na osnovu priznanice o izvršenoj uplati tužiocu kao kupcu "izvršiti prijenos vlasništva stana". Tužilac je na označeni tekući račun putem propisanog obrasca uplatio ukupan iznos cijene, o čemu svjedoče priložene uplatnice, kao i potvrda Narodne banke Jugoslavije – Vojni servis, od 31. augusta 1994. godine. Tužilac je 20. februara 1992. godine zatražio da se na osnovu zahtjeva apelanticinog pravnog prednika od 14. februara 1992. godine zaključi pismeni predugovor o otkupu predmetnog stana. Spomenuti pismeni akt apelanticinog pravnog prednika od 14. februara 1992. godine, kako je naveo Vrhovni sud, po svojoj prirodi predstavlja apelanticinu pismenu ponudu učinjenu tužiocu za otkup predmetnog stana, koja sadrži sve bitne elemente ugovora o otkupu stana (predmet i cijenu) i koju je potpisao ovlašteni organ. Vrhovni sud je utvrdio da se radi o pismenoj ponudi, u smislu člana 32. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, što znači da se njenim prihvatanjem sklopio ugovor. Takvu pismenu ponudu apelanticinog pravnog prednika tužilac je u cijelosti prihvatio pismenim izjašnjenjem od 20. februara 1992. godine, kao i uplatom traženog iznosa na ime otkupne cijene stana. Iz navedenog proizlazi, kako je naveo Vrhovni sud, da su ponuda i prihvat ponude za sklapanje spornog ugovora učinjene pismeno i da je saglasno odredbi člana 72. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima zahtjev pismene forme ispunjen. Kako je sporni ugovor u cijelosti realiziran jer je tužilac isplatio otkupnu cijenu i ušao je, odnosno već je bio u posjedu predmetnog stana, uz okolnost da njegovo pravo na otkup stana izvire iz samog zakona a ne iz prava vlasništva prethodnika, to je pravo vlasništva definitivno stečeno nastankom punovažnog pravnog posla, čime su nižestepeni sudovi, i prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je tužilac vlasnik spornog stana i da će presuda služiti kao osnov za upis toga prava u odgovarajućim katastarskim evidencijama. Potvrda o predaji stana koju je apelanticin prednik izdao 19. marta 1995. godine da bi, kako je tvrdio, odnosno kako je u potvrdi naznačeno, tužilac stekao prioritet na dodjelu drugog stana u Gornjem Milanovcu, nije mogla ishoditi drugačiju odluku suda. Naime, prema sadržaju pismenog akta od 31. augusta 1992. godine, tužilac je predmetni stan, za koji je već tada konstatirano da ga je otkupio, ustupio samo na korištenje i to tačno određenom fizičkom licu Olgi Marković. Taj akt po svojoj prirodi ne može predstavljati odustajanje od zaključenog i u cjelini realiziranog ugovora o otkupu stana niti punovažan pravni osnov za ponovni prijenos prava vlasništva sa tužioca na apelanticu.
  • 18.
    Dalje je navedeno da je nadležni organ u SR Jugoslaviji u postupku otkupa stana u Gornjem Milanovcu eventualno trebao voditi računa o činjenici da je tužilac već otkupio stan iz Vojnog stambenog fonda na teritoriji Republike Srpske. Samo se valjanost tog novog ugovora, s obzirom na apelanticine revizione navode, kako je zaključio Vrhovni sud, može dovoditi u pitanje, a nikako ugovor koji je predmet konkretnog parničnog postupka.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 19.
    Apelantica ukazuje na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu Sporazuma o pitanjima sukcesije država nasljednica bivše SFRJ. Apelantica je navela da joj je osporenim odlukama sudova povrijeđeno ustavno pravo na imovinu time što je tužiocu pogrešnim utvrđivanjem činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava dopušteno nezakonito ostvarivanje prava na apelanticinu imovinu, odnosno predmetna imovina je nezakonito prenesena iz državne u privatnu imovinu. Apelantica je, dalje, istakla da se tužilac pismeno odrekao predmetnog stana svojom pismenom izjavom od 22. oktobra 1992. godine tražeći da mu se omogući otkup stana u Gornjem Milanovcu jer je prešao u vojnu službu u taj grad i na taj način bi stekao uvjete za prioritetnu dodjelu stana u Gornjem Milanovcu, koji mu je i dodijeljen, te ga je kasnije zajedno sa svojom suprugom i otkupio. Navedenim radnjama, prema apelanticinom mišljenju, tužilac se, u skladu sa članom 17. Zakona o stambenim odnosima, izjasnio koji će stan da koristi i na kojem će stanu definitivno steći stanarsko pravo, a u kasnijem postupku i pravo vlasništva. Apelantica smatra da je tužiočev otkup predmetnog stana u suprotnosti sa pozitivnim materijalnim pravom, preciznije rečeno sa čl. 12, 17, 18, 19, članom 21. stav 2, članom 47. stav 2. i članom 54. Zakona o stambenim odnosima. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da postoji ugovor o korištenju predmetnog stana, iako je tužilac odustao od predmetnog stana radi otkupa stana u Gornjem Milanovcu. Osim toga, kako je apelantica dalje navela, u vrijeme odlučivanja o tužbi tužilac nije bio pripadnik Oružanih snaga BiH, te po tom osnovu nije mogao ni tražiti ostvarivanje svojih prava po osnovu pripadnosti navedenim oružanim snagama, pogotovo imajući u vidu činjenicu da se stan u vlasništvu Ministarstva odbrane Republike Srpske, a kasnije Oružanih snaga BiH, daje na korištenje, a kasnije i u vlasništvo pripadniku oružanih snaga druge države. Također, apelantica smatra da je osporenim odlukama sudova povrijeđeno i pravo na predmetnu nepokretnu imovinu u smislu člana 2. stav 1. Aneksa A Sporazuma o pitanjima sukcesije kojim je utvrđeno da će nepokretna državna imovina bivše SFRJ koja se nalazila na teritoriji bivše SFRJ pripasti državama nasljednicama na čijoj se teritoriji ta imovina nalazi. U konkretnom slučaju, to je BiH. Apelantica je navela da je u konkretnom slučaju trebalo provesti vanparnični a ne parnični postupak, jer je Zakonom o privatizaciji državnih stanova propisano da u izuzetnim slučajevima, ukoliko vlasnik stana neće da potpiše ugovor o otkupu stana sa nosiocem stanarskog prava, pravo na otkup se može steći u vanparničnom postupku pred nadležnim sudom čija eventualna odluka zamjenjuje ugovor o otkupu stana.
  • 20.
    Apelantica je uz apelaciju dostavila dopis Odjeljenja za stambene poslove Vojne pošte 1313 Beograd od 15. oktobra 2002. godine povodom njenog zahtjeva da joj se dostavi stambeni dosje tužioca koji ima otkupljen stan u Gornjem Milanovcu. Apelantici su zbog nemogućnosti dostavljanja dosjea dostavljeni pojedini dokumenti, među kojima su fotokopija rješenja o dodjeli stana, fotokopija ugovora o zakupu stana i fotokopija ugovora o otkupu stana sa aneksom.

b) Odgovor na apelaciju

  • 21.
    U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na imovinu pri činjenici da svi stanovi u postupku privatizacije, shodno odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, prelaze u privatno vlasništvo, pri čemu okolnost koje fizičko lice taj stan otkupljuje nije od značaja za apelanticin odnos prema otkupljenom stanu u pogledu stvarnopravnih ovlaštenja, to jeste u pogledu prava na imovinu. Osim toga, prema podacima iz spisa, predmetni stan je otkupljen još 1992. godine po tada važećim propisima, pa navodi kojima apelantica nezakonitost osporene presude zasniva na kasnijim propisima nisu osnovani.
  • 22.
    Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nije došlo do kršenja prava na koje se apelantica pozvala u apelaciji.
  • 23.
    Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su u razlozima svojih presuda sudovi jasnog stanovišta da pravo na otkup spornog stana tužilac izvodi iz Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA – član 20 (originarni način sticanja), a ne iz prava prethodnika. Zatim je navedeno da je učinjenom pismenom ponudom za otkup stana sa bitnim elementima ugovora o otkupu (predmet ugovora i otkupna cijena) apelanticinog prednika 14. februara 1992. godine i tužiočevim prihvatom te pismene ponude od 20. februara 1992. godine u smislu isplate utvrđene cijene, uz činjenicu tužiočevog nespornog posjeda na stanu u to vrijeme, ispunjen uvjet pismenosti ugovora o prometu nekretnina iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Na taj način je tužilac stekao podoban pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu. Činjenica da je tužilac predmetni stan izjavom od 31. augusta 1992. godine ustupio na korištenje trećem licu kao građanskom licu zaposlenom u JNA bez naknade nikako nema značaj odustajanja od već zaključenog i ispunjenog ugovora o otkupu stana, niti to može imati djelovanje otkaza ugovora o korištenju stana tužioca kao nosioca stanarskog prava na spornom stanu pismenom izjavom, vansudskim putem, u smislu člana 43. Zakona o stambenim odnosima, na čemu insistira apelantica. Okolnosti da je tužilac zajedno sa suprugom kasnije otkupio stan u Gornjem Milanovcu, Republika Srbija, može eventualno da utječe na zakonitost u sticanju prava na toj nekretnini, odnosno punovažnosti ugovora u Republici Srbiji, a nikako nema utjecaj na tužiočeva prava na spornom stanu u Bijeljini, budući da su se uvjeti u pogledu prava na otkup i samim tim sticanje prava vlasništva na stanu u BiH ostvarili još 1992. godine, dakle prije otkupa stana u Republici Srbiji. Prema stavu Osnovnog suda, svako drugo rješenje predmetne pravne stvari, a prema sadržaju utvrđene procesne građe, značilo bi upravo suprotno od navoda apelacije, odnosno uskraćivanje prava na imovinu tužiocu, koje je zagarantirano članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana budući da u konkretnom postupku nije prekršeno pravo na koje se apelantica poziva u apelaciji.

V. Relevantni propisi

  • 24.
    U Zakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ" broj 84/90) relevantne odredbe glase:

Član 20. stav 1.

Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje.

Član 23.

Lice koje otkupljuje stan dužno je da, u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o otkupu stana, podnese zahtjev za upis prava svojine i hipoteke ili druge zabilježbe u zemljišne knjige, odnosno druge javne knjige o evidenciji nepokretnosti i pravima na njima.

Članovi porodičnog domaćinstva lica koje otkupljuje stan imaju pravo stanovanja u tom stanu u skladu sa zakonom.

  • 25.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:

Član 43. stav 1.

Nosilac stanarskog prava može dati otkaz ugovora o korištenju stana svakog prvog u mjesecu, pismeno vansudskim putem, ne navodeći razloge za otkaz ugovora.

  • 26.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Ponuda

Član 32. stav 1.

  • 1)
    Ponuda je prijedlog za sklapanje ugovora učinjen određenoj osobi, koji sadrži sve bitne sastojke ugovora tako da bi se njegovim prihvatanjem mogao sklopiti ugovor.

Sastavljanje isprave

Član 72. stav 4.

  • 4)
    Zahtjev pismene forme ispunjen je ako strane izmijenjaju pisma ili se sporazumiju teleprinterom ili nekim drugim sredstvom koje omogućuje da se sa sigurnošću utvrde sadržaj i davalac izjave.
    • 27.
      U Zakonu o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te "Službeni glasnik RS" br. 21/92 i 29/94) relevantne odredbe glase:

Član 9. stav 4.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

VI. Dopustivost

  • 28.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 29.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 30.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-443/04 od 5. januara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 10. marta 2009. godine. Apelacija je podnesena 10. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 31.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 32.
    Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 33.
    Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

  • 34.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu.
    • 35.
      Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
    • 36.
      Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelantica posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ističe da je apelantica, odnosno njen pravni prednik, u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, davalac predmetnog stana na korištenje, odnosno nosilac prava raspolaganja izvedenog iz prava njenog pravnog prednika (bivšeg SSNO Beograd) do upisa promjene vlasništva u korist tužioca. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ima imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
    • 37.
      Nakon što je utvrđeno da apelantica posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u apelanticinu imovinu, te da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.
    • 38.
      Svako miješanje u pravo na imovinu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij "zakonitosti" i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos "proporcionalnosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49).
    • 39.
      Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelanticinu imovinu jer je osporenim presudama utvrđeno pravo vlasništva na predmetnom stanu u korist tužioca, a apelantica je obavezana priznati i trpjeti da se tužilac upiše kao vlasnik i posjednik predmetnog stana u katastarskoj evidenciji.
    • 40.
      Ustavni sud, dalje, nalazi da je miješanje u apelanticinu imovinu bilo predviđeno zakonom jer je izvršeno na osnovu relevantnih zakonskih odredaba, čija primjena, prema mišljenju Ustavnog suda, nije bila proizvoljna, kao što niti utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. Naime, redovni sudovi su na tri sudske instance, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, Zakona o obligacionim odnosima i odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, dali jasno i uvjerljivo obrazloženje zašto smatraju da tužiocu pripada pravo vlasništva na predmetnom stanu. Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, odnosno za zaključak da je tužilac postao vlasnik predmetnog stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava i za koji je, na zahtjev apelanticinog pravnog prednika, na njegov tekući račun i na propisanom obrascu uplatio precizirani iznos na ime otkupne cijene spornog stana uz obavezu apelanticinog pravnog prednika da će na osnovu priznanice o izvršenoj uplati izvršiti prijenos vlasništva stana na tužioca kao kupca. Time je, kako su zaključili redovni sudovi, tužilac zaključio pravno obavezujući ugovor na osnovu kojeg je stekao pravo da se upiše kao vlasnik. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi razmotrili i apelanticine navode, te utvrdili da tužilac, suprotno apelanticinim navodima, nije otkazao ugovor o korištenju predmetnog stana u smislu Zakona o stambenim odnosima, odnosno nije odustao od zaključenog i u cjelini realiziranog ugovora o otkupu stana, za koje utvrđenje su dali obrazloženje koje, prema ocjeni Ustavnog suda, ne djeluje proizvoljno. Činjenica da je tužilac nakon zaključenog predmetnog ugovora iz Vojnog stambenog fonda Republike Srbije dobio drugi stan, koji je njegova supruga otkupila 30. marta 1995. godine, prema ocjeni redovnih sudova, nije mogla, u smislu postojećih zakonskih propisa, proizvesti drukčije pravne učinke na zaključeni i realizirani ugovor tužioca od 14. februara 1992. godine, te bi apelanticini navodi o primjeni odredbi Zakona o stambenim odnosima, prema ocjeni redovnih sudova, mogli biti od utjecaja samo u postupku otkupa stana u Gornjem Milanovcu, kako je zaključio Vrhovni sud, a ti navodi ne mogu biti od utjecaja prilikom ocjene ugovora koji je predmet konkretnog parničnog postupka. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U odnosu na apelanticine navode da je u konkretnom slučaju trebalo provesti vanparnični postupak, Ustavni sud zapaža da je za utvrđivanje tužiočevog prava vlasništva na predmetnom stanu nadležan sud u parničnom postupku. S obzirom na navedene zakonske odredbe, te činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno.
    • 41.
      Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj, a to je, prema mišljenju Ustavnog suda, provođenje zakona. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos "proporcionalnosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, jer, prema mišljenju Ustavnog suda, usvajanjem tužiočevog tužbenog zahtjeva i utvrđivanjem prava vlasništva u tužiočevu korist nije stavljen "pretjeran teret" na apelanticu, s obzirom na to da je bilo očigledno da apelantica nije ponudila odgovarajuće dokaze radi utvrđenja činjenica na kojima je zasnivala svoj odgovor na tužbeni zahtjev, odnosno dokaze kojim bi osporila tužiočeva prava koja ima na predmetnom stanu u smislu da je tužilac odustao od zaključenog pravno obavezujućeg ugovora o otkupu.
    • 42.
      Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

  • 43.
    Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom i nakon provedenog sudskog postupka, te je slijedilo legitiman cilj i razuman odnos "proporcionalnosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.
  • 44.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 45.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.