Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 22/10, rješavajući apelaciju "Batar Komerc" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija "Batar Komerc" d.o.o. Banjaluka.

Utvrđuje se povreda pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mals 005855 09 Pz od 19. novembra 2009. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    "Batar Komerc" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mals 005855 09 Pz od 19. novembra 2009. godine. Apelantov punomoćnik je, na traženje Ustavnog suda, 10. decembra 2012. godine dostavio dodatnu dokumentaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i advokata Jove Pilipovića, punomoćnika druge strane u postupku "NIS Promet" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 14. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od apelantovog punomoćnika je 30. novembra 2012. godine zatraženo da dostavi dodatnu dokumentaciju. Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 26. decembra 2012. godine da dostavi spis broj 71 0 Mals 005 855 09 Mals.
  • 3.
    Okružni sud je 17. septembra 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju. Osnovni sud i advokat Jovo Pilović nisu dostavili odgovore na apelaciju. Okružni privredni sud u Banjaluci je 15. januara 2013. dostavio spis broj 71 0 Mals 005 855 09 Mals.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantovom punomoćniku 8. decembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Tužitelj je 6. oktobra 2004. godine Osnovnom sudu podnio tužbu u kojoj je naveo da je apelantu isporučio robu po Računu broj 66/02 od 27. decembra 2002. godine u vrijednosti od 2.632,50 KM i Računu broj 69/02 od 31. decembra 2002. godine u vrijednosti od 1.249,30 KM (ukupno 3.881,80 KM), koju apelant po preuzimanju nije isplatio u roku plaćanja, te je tužitelj platio 20% na ime poreza na promet u iznosu od 776,20 KM. Na osnovu navedenog činjeničnog stanja tužitelj je zatražio da sud obaveže apelanta da mu "isplati iznos od 4.658,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 02.01.03. god. do konačne isplate" i troškove postupka.
  • 7.
    Presudom Osnovnog suda broj 11 71 Ps 005 855 04 Ps od 3. novembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelant "isplati iznos od 4.658,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 02.01.2003. godine do konačne isplate, uz naknadu troškova postupka" na način preciziran u izreci, te je obavezan tužitelj da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 980,00 KM.
  • 8.
    Odlučujući o tužiteljevoj žalbi, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 Ps 005 855 08 Pž od 15. decembra 2008. godine uvažio žalbu, ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
  • 9.
    U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije dao ocjenu dokaza, i to svakog provedenog dokaza posebno, i da ih nije doveo u uzajamnu vezu. Dalje, prvostepeni sud je nezakonito postupio jer je odlučio da ne saslušava apelantovog zakonskog zastupnika, iako je prethodno donio odluku o njegovom saslušanju. Navedeno je da je na taj način prvostepeni sud onemogućio tužitelja da se izjasni na navode protivne strane, pa je Okružni sud zaključio da je Osnovni sud time počinio povrede iz člana 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zbog čega je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak.
  • 10.
    Na pripremnom ročištu održanom 9. marta 2009. godine pred Osnovnim sudom apelant je podnio protivtužbu kojom je tražio da se obaveže tužitelj da mu na ime povrata više uplaćenih sredstava za 2002. godinu plati novčani iznos od 2.057,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
  • 11.
    Na glavnoj raspravi održanoj 5. maja 2009. godine pred Osnovnim sudom tužitelj je, s obzirom da je vještak svojim nalazom utvrdio potraživanje tužitelja od apelanta u iznosu od 2.592,80 KM, precizirao svoj tužbeni zahtjev. Preciziranim tužbenim zahtjevom tužitelj je zatražio da sud obaveže apelanta da mu "isplati iznos od 2.592,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 01.02.2003. godine do konačne isplate" kao i da mu isplati troškove postupka.
  • 12.
    Iz zapisnika s glavne rasprave (koji je apelant dostavio uz apelaciju) proizlazi da je, nakon što je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev, apelant u završnoj riječi naveo da je precizirani tužbeni zahtjev neprecizan, jer se iz njega ne vidi šta se ustvari potražuje. Posebno je istaknuo da u okviru tužiteljevog potraživanja ne može biti potraživanje vezano za preduzeće "Magma" iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: "Magma"), s obzirom da je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev prema nalazu vještaka, koji je u nalazu uzeo u obzir navodno dugovanje "Magme" tužitelju, odnosno, apelanta tužitelju, što ne proizlazi ni iz jednog dokaza. Kako takav zahtjev nije postavljen ranije, apelant je smatrao da bi u smislu pravila o preinačenju tužbe izgledalo kao povećanje tužbenog zahtjeva za iznos od 768,00 KM, koji se tiču "Magme". Kako to preinačenje više nije dozvoljeno, apelant mu se usprotivio, te istaknuo da bi u pitanju bila i zastara potraživanja. Dalje je apelant iznio razloge zbog kojih je smatrao da je tužiteljev tužbeni zahtjev neosnovan, a njegov protivtužbeni zahtjev osnovan.
  • 13.
    Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mals 005 855 09 Mals od 5. juna 2009. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se obaveže apelant "da tužitelju isplati iznos od 2.592,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 01.02.2003. godine do konačne isplate" i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Presudom je dalje obavezan tužitelj da apelantu kao protivtužitelju "na ime povrata više uplaćenih sredstava za 2002. godinu plati novčani iznos od 2.057.00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 09.03.2009. godine kao dana podnošenja protivtužbe pa do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 2.000,00 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja." Apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen.
  • 14.
    U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz spornih računa broj 66/02 i 69/02 utvrđeno da ih je izdao tužitelj za isporuku goriva u vrijednosti od 3.881,80 KM, a iz kartice otvorenih stavki od 1. januara do 31. decembra 2003. godine proizlazi da je apelant dužan tužitelju iznos od 3.881,80 KM. Dalje je navedeno da iz analitičke kartice za period od 1. januara do 31. decembra 2002. godine proizlazi da je apelant tužitelju za isporučenu robu s 31. decembrom 2002. godine platio ukupno iznos od 82.850,00 KM, a iz "teke" sa stanjem 31. decembra 2002. godine proizlazi da je ukupno isporučeno robe u vrijednosti od 80.793,00 KM. Na osnovu svih provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na osnovu usmenog ugovora o kupoprodaji robe - goriva, da su gorivo preuzimali na pumpi tužitelja ili radnici ili sam zakonski zastupnik apelanta, da je s 31. decembrom 2002. godine izvršeno knjigovodstveno sravnjenje duga između knjigovođa, te je konstatirano da treba platiti iznos od 82.850,00 KM. Navedeni iznos je apelant platio, što je nesporno utvrdio i vještak, a ne spori ni tužitelj. Osnovni sud je dalje naveo da je nakon što je izvršeno sravnjenje po karticama po mjesecima, konstatirano da ukupan dug iznosi 80.793,00 KM, te da je apelant pretplatio iznos za 2.057,00 KM. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev zbog toga što tužitelj nije na nesumnjiv način dokazao tvrdnje da postoji apelantov dug po predmetnim računima. Naime, iz knjige – "teke", finansijske kartice apelanta, nalaza i mišljenja vještaka, izjave svjedoka Nebojše Peulje i apelantovog zakonskog zastupnika, jasno je proizašlo da je tužitelj izvršio sravnjenje po mjesecima i ustanovljeno da je isporučeno robe - nafte u iznosu od 80.793,00 KM, a da je apelant platio iznos od 82.850,00 KM. Na ovaj način apelant je pretplatio dug po osnovu isporučenog goriva. Prema tome, kako tužitelj nije dokazao postojanje i visinu duga, Osnovni sud je, primjenom odredbi čl. 123. i 126. ZPP o teretu dokazivanja, odbio kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev.
  • 15.
    Nasuprot prethodno navedenom, Osnovni sud je ocijenio da je osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev da mu se vrati iznos od 2.057,00 KM, koji predstavlja više uplaćen iznos za gorivo koje mu je isporučeno. Naveo je da je članom 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO) propisano da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoju osnovu u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a ako to nije moguće da naknadi vrijednost postignute koristi. Obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje kada se nešto primi, s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili kasnije otpala. Dakle, u konkretnom slučaju, iz svih izvedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da je apelant za isporučeno gorivo uplatio iznos od 82.850,00 KM, a ukupno je isporučeno gorivo u vrijednosti od 80.793,00 KM. Kako je apelant uplatio iznos veći za 2.057.00 KM, Osnovni sud je zaključio da je na ovaj način, bez pravnog osnova, došlo do uvećanja imovine tužitelja a osiromašenja apelanta. Stoga je primjenom odredbi člana 210. ZOO usvojio apelantov protivtužbeni zahtjev, jer je tužitelj bez osnova stekao navedeni iznos. Što se tiče nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, Osnovni sud je taj nalaz djelimično prihvatio, odnosno, vjerovao mu je da je plaćen iznos od 82.850,00 KM i da je isporučeno robe u iznosu od 80.793,00 KM. U ostalom dijelu Osnovni sud nalaz nije prihvatio, imajući u vidu činjenicu da je vještak taj dio nalaza zasnovao na apelantovim usmenim kazivanjima, a ne na knjigovodstvenoj dokumentaciji, dok je dio nalaza koji je Osnovni sud prihvatio i kojem je vjerovao zasnovao na knjigovodstvenoj dokumentaciji. U pogledu tužiteljevih tvrdnji da je izdavao gorivo "Magma", zbog toga što je "Magma" bio podizvođač apelantu, Osnovni sud ih nije prihvatio, jer tužitelj navedene tvrdnje ničim nije dokazao. S obzirom na navedeno Osnovni sud je, primjenom odredbi čl. 123. i 126. ZPP-a o teretu dokazivanja, navedene tvrdnje odbio kao neosnovane.
  • 16.
    Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mals 005855 09 Pz od 19. novembra 2009. godine, djelimično je uvažena tužiteljeva žalba, te je preinačena presuda Osnovnog suda na sljedeći način: "Utvrđuje se potraživanje tužioca prema [apelantu] u iznosu od 2.632,50 KM. Utvrđuje se, potraživanje [apelanta] prema tužiocu u iznosu od 2.057,00 KM. Utvrđena potraživanja se prebijanje utvrđenih tako što je [apelant] dužan tužiocu isplatiti iznos od 575,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1.2.2003. godine do isplate, u roku od 30 dana po pravosnažnosti. [Apelant] je dužan tužiocu platiti troškove postupka u iznosu od 483KM. Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužioca se odbija kao neosnovan".
  • 17.
    U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nema dokaza da je tužitelj ispostavio apelantu Fakturu broj 69/02, koju je apelant zaprimio ali je nije knjižio. S obzirom na navedeno, Okružni sud je ocijenio da je tužitelj dokazao potraživanje po Računu broj 66/02 koje iznosi 2.632,50 KM, zbog toga što apelant ovaj račun nije osporio niti je vraćen tužitelju. Istaknuto je da je apelant navedeni račun, ukoliko nije bio podoban za knjiženje, trebao vratiti tužitelju, odnosno osporiti njegovu vjerodostojnost. Kako apelant nije uopće osporavao Račun 66/02, Okružni sud je zaključio da je tužitelj dokazao svoje potraživanje po osnovu navedenog ispostavljenog računa apelantu koji nije plaćen niti je osporen. Dalje je navedeno da tužitelj nije dokazao da je Račun broj 69/02 ispostavio apelantu niti je apelant priznao da ga je primio. Stoga je Okružni sud zaključio da tužitelj nije dokazao svoje potraživanje po Računu broj 69/02. Ocijenjeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da je izdavao gorivo "Magmi" i da je apelant bio u obavezi da plati tužitelju iznos od 768,00 KM. Navedeni novi zahtjev je postavljen na glavnoj raspravi s čim se nije saglasio apelant, te kako se radi o nedozvoljenom preinačenju, pravilno ga je prvostepeni sud odbio. Okružni sud je naveo da, kada se izvrši prebijanje tužiteljevog potraživanja, koje je po ocjeni drugostepenog suda dokazao u iznosu od 2.632,50 KM po Računu broj 66/02, i potraživanje apelanta po osnovu pretplate koja je dosuđena prvostepenom presudom u iznosu od 2.057 KM, proizlazi da nakon preboja potraživanje tužitelja iznosi 575,50 KM. Okružni sud je zaključio da je potraživanje iznad navedenog iznosa neosnovano (za Račun broj 69/02 u iznosu od 1.249,30 KM i za iznos od 768,00 KM za gorivo koje je, po navodu tužitelja, izdato "Magmi").

IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva

  • 18.
    Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u tome što je osporenom odlukom prekoračen tužbeni zahtjev. Apelant navodi da je tužitelj u završnoj riječi na ročištu od 5. maja 2009. godine precizirao tužbeni zahtjev i potraživao iznos od 2.592,80 KM, a osporenom odlukom mu je dosuđeno 2.632,50 KM. Dalje, tvrdi da je tužbeni zahtjev prekoračen i u činjeničnom načinu preciziranja tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je iskoristio nalaz vještaka u dijelu gdje je vještak praktično izvršio uvjetno prebijanje potraživanja koristeći oba sporna računa, br. 66/02 i 69/02, tako da je vještak dobio ukupno potraživanje tužitelja u iznosu od 3.881,80 KM, a apelantovo potraživanje je iznosilo 2.057,00 KM. Na navedeni način vještak je dobio razliku od 1.824,80 KM u korist tužitelja, te je dalje u nalazu naveo da postoji i iznos od 768,00 KM u navodnim odnosima s "Magmom". Apelant tvrdi da je vještak, kada je sabrao ova dva iznosa, dobio iznos od 2.592,80 KM koji je tužitelj potraživao u svom preciziranom tužbenom zahtjevu. Ističe da su međutim redovni sudovi odbili tužiteljeve navode o eventualnim dugovanjima u odnosu s "Magmom" i da navedeni iznos od 768,00 KM nije mogao uopće biti predmet raspravljanja. Također, apelant smatra da ni iznos od 1.824,80 nije pravilan, s obzirom da su u njemu sadržana oba sporna računa, a Račun broj 69/02 nije priznao nijedan od sudova. Apelant također tvrdi da je i materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, jer Okružni sud za osporenu odluku "nije koristio" nijedan materijalno pravni propis osim člana 210. ZOO, koji se odnosio na apelantovo potraživanje. S obzirom na sve navedeno, apelantu nije jasno kako je Okružni sud "došao" do svoje odluke, kako je mogao prekoračiti tužbeni zahtjev, te izvršiti kompenzaciju potraživanja kad takvog zahtjeva nije ni bilo. Apelant je zatražio troškove sastava apelacije s paušalom u iznosu od 300 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 19.
    Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod svih razloga iz obrazloženja osporene presude i da predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 56.

Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.

Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

Član 57.

Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.

Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje.

Smatraće se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.

Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dozvoliti preinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju ako su ispunjeni svi sljedeći uslovi:

  • 1)
    tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije,
  • 2)
    tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.

Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinačenje tužbe nije dozvoljena posebna žalba.

Član 191. stav 4.

U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.

Član 229.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

(...)

  • 2)
    ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

(...)

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 23.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mals 005855 09 Pz od 19. novembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 14. decembra 2009. godine a apelacija je podnesena 30. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 26.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 27.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 28.
      Ustavni sud konstatira da se postupak koji je okončan osporenom presudom odnosi na isplatu novčanih potraživanja, te da se dakle radi o predmetu građanskopravne prirode, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom predmetu primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 29.
      Apelant tvrdi da mu je pravo na pravičan postupak povrijeđeno zato što je osporenom odlukom prekoračen tužbeni zahtjev i ona nije zasnovana ni na jednom materijalnom propisu, te je Okružni sud izvršio kompenzaciju potraživanja mada takav zahtjev nije stavljen u postupku, iz čega Ustavni sud zaključuje da se apelant u suštini žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu prava.
    • 30.
      U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud u principu nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni. Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
    • 31.
      Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste i to da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
    • 32.
      U tom kontekstu, a u vezi s apelantovim navodima da Okružni sud nije odlučio o tužbenom zahtjevu kako je bio preciziran na glavnoj raspravi, Ustavni sud konstatira da iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je Okružni sud drugačijom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj dokazao svoje potraživanje po Računu broj 66/02, dok nije dokazao potraživanje po Računu broj 69/02. Okružni sud je stoga utvrdio tužiteljevo potraživanje od apelanta u iznosu od 2.632,50 KM. Mada je tužitelj prvobitnim postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 4.658,00 KM (potraživanja po oba sporna računa i porez na promet), na glavnoj raspravi on je precizirao tužbeni zahtjev i tražio isplatu iznosa od 2.592,80 KM. Prvostepeni sud je u cijelosti odbio upravo takav tužiteljev tužbeni zahtjev. Međutim, Ustavni sud primjećuje da Okružni sud prilikom odlučivanja o tužiteljevoj žalbi nije uzeo u obzir precizirani tužbeni zahtjev, te da se nije kretao u okviru tužbenog zahtjeva. Naime, Okružni sud je dosudio tužitelju veći iznos od onog koji je on potraživao preciziranim tužbenim zahtjevom. Svoju odluku Okružni sud je obrazložio činjenicom da je tužitelj postavio novi tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi, s čim se apelant nije saglasio, te se stoga radilo o nedozvoljenom preinačenju. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da je tužitelj na glavnoj raspravi smanjio tužbeni zahtjev te da se stoga, imajući u vidu odredbu člana 56. stav 2. ZPP-a, prvo postavlja pitanje da li se u konkretnom slučaju uopće radi o preinačenju tužbe. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 57. stav 3. ZPP-a propisano da će se smatrati da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti o raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga usprotivio preinačenju. U tom kontekstu, i pod pretpostavkom da se radi o preinačenju tužbe, Ustavni sud zapaža da iz zapisnika o glavnoj raspravi nesporno proizlazi da se apelant prvo upustio u raspravljanje o preciziranom tužbenom zahtjevu, nakon čega se usprotivio preinačenju tužbenog zahtjeva. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na odredbe čl. 56. i 57. ZPP-a u okolnostima konkretnog predmeta pokazuje proizvoljnim zaključak Okružnog suda da se u konkretnom slučaju radilo o nedozvoljenom preinačenju tužbenog zahtjeva. Pri tome Ustavni sud neće ulaziti u sadržaj i osnovanost tužiteljevog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to u nadležnosti redovnih sudova.
    • 33.
      Međutim, nezavisno od prethodno navedenog, Ustavni sud zapaža da se Okružni sud, prilikom donošenja osporene presude, nije u potpunosti kretao ni u okviru prvobitnog tužbenog zahtjeva. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj tražio isplatu iznosa od 4.658,00 KM, a da je apelant protivtužbenim zahtjevom tražio isplatu novčanog iznosa od 2.057.00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u prvostepenoj presudi. Međutim, evidentno je da je u osporenoj presudi Okružni sud, nakon što je utvrdio potraživanje tužitelja od apelanta, i potraživanje apelanta od tužitelja, izvršio kompenzaciju međusobnih potraživanja tužitelja i apelanta, bez navođenja relevantnih zakonskih odredbi na kojima je temeljio takvu odluku. Ustavni sud podsjeća da je čl. 336-343. ZOO regulisana kompenzacija, kao jedan od načina prestanka obaveze. Kompenzacija ne nastaje čim se steknu uvjeti za to, već je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje (član 337. stav 1. ZOO). U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da apelant, prilikom podnošenja protivtužbe, nije istakao prigovor kompenzacije, kako je to omogućeno članom 74. stav 1. ZPP. Dalje, iz stanja spisa ne proizlazi ni da je eventualno tužitelj u toku postupka stavio zahtjev za kompenzaciju. Štaviše, i apelant i tužitelj su izričito tokom cijelog postupka osporavali potraživanje druge strane. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke arbitrarno primijenio odredbu člana 2. ZPP-a, prema kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud prekoračio tužbeni zahtjev, jer je utvrdio tužiteljevo potraživanje prema prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu i izvršio kompenzaciju međusobnih potraživanja bez izričitog zahtjeva za kompenzacijom.
    • 34.
      Dalje, u pogledu apelantovih tvrdnji da Okružni sud osporenu odluku u dijelu kojim je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev nije zasnovao ni na jednom materijalnom propisu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude zaista proizlazi da Okružni sud nije naveo nijednu odredbu materijalnog prava na osnovu koje je utvrdio potraživanje tužitelja od apelanta. Štaviše, čak ni Osnovni sud prilikom donošenja presude kojom je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev nije naveo materijalne propise koji se primjenjuju u konkretnom dijelu ovog spora. Ustavni sud konstatira da je tužitelj, prilikom podnošenja tužbe, pravni osnov temeljio na odredbama ZOO. Međutim, prema članu 2. ZPP-a, sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Sud je dužan u obrazloženju svoje presude navesti propise na kojima je zasnovao tu presudu (član 191. stav 4. ZPP). Po mišljenju Ustavnog suda Okružni sud je svoju odluku o utvrđivanju tužiteljevog potraživanja od apelanta morao zasnovati na odgovarajućim odredbama materijalnog prava koje regulišu taj odnos dajući obrazloženje za svoju odluku, što sud nije učinio niti je u obrazloženju osporene odluke dao bilo kakvo obrazloženje vezano za primjenu materijalnog prava.
    • 35.
      Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, i to one koji se tiču primjene procesnog prava (čl. 2. i 191. stav 4. ZPP) koji ga obavezuju da se kreće u okviru postavljenog zahtjeva, odnosno da u obrazloženju presude navede propise na kojima je zasnovao tu presudu, što je u konkretnom slučaju očigledno propustio učiniti, a što predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 36.
      Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Okružni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivno-pravne propise proizvoljan, što predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zahtjev za troškove apelacije

  • 37.
    U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti.

VIII. Zaključak

  • 38.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad je sud arbitrarno primijenio pozitivno-pravne propise tako što je, odlučujući u postupku po žalbi, donio odluku koja nije u skladu s preciziranim tužbenim zahtjevom, izvršio kompenzaciju potraživanja bez zahtjeva za kompenzacijom i u obrazloženju presude nije naveo propise na kojim je zasnovao sporni dio presude.
  • 39.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.