Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1514/10, rješavajući apelaciju R. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001448 od 2. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-001516 od 28. maja 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    R. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kog zastupa Emir Greda, advokat iz Konjica, podnio je 29. aprila 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001448 od 2. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-001516 od 28. maja 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od Općine Konjic (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. februara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor dostavio 17. februara 2011. godine, Kantonalni sud 24. februara 2011. godine, Općinski sud 2. marta 2011. godine i tužena 28. februara 2011. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 6. aprila 2011. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Općinski sud je Presudom broj 07 56 P 008918 06 P od 20. marta 2007. godine obavezao tuženu da apelantu na ime naknade štete isplati iznos 19.576,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka po Presudi broj P-334/02 od 9. maja 2003. godine, Rješenju o izvršenju broj I-608/03, kao i u ovoj parnici.
  • 7.
    Iz obrazloženja presude proizlazi da je pravosnažnom presudom preduzeće TMK d.o.o. (u daljnjem tekstu: izvršenik) obavezano da apelantu isplati dug u označenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove postupka. Na temelju navedene presude donijeto je rješenje o izvršenju po osnovu kog je sa transakcijskog računa izvršenika apelantu isplaćen jedan dio potraživanja. Zbog nedostatka sredstava na računu izvršenika, apelant je predložio da se rješenje o izvršenju promijeni i da se odrede popis, procjena i prodaja nekretnina izvršenika. Općinski sud je Rješenjem broj I-608/03 od 23. decembra 2003. godine odredio da će se izvršenje provesti popisom, pljenidbom i prodajom nekretnina izvršenika. Istim rješenjem je određeno da će se izvršiti zabilježba izvršenja u zemljišnim knjigama. Dalje, rješenjem Općinskog suda od 3. septembra 2004. godine naloženo je Upravi za geodetske i imovinskopravne poslove tužene da izvrši zabilježbu izvršenja na nekretninama upisanim u kk.ul. broj 866 k.o. Konjic na kojim je pravo raspolaganja imao izvršenik. Ovo rješenje navedena Uprava tužene je primila 6. septembra 2004. godine ali nije izvršila uknjižbu na predmetnim nekretninama.
  • 8.
    Dalje, u obrazloženju presude je ukazano da je apelant protiv istog izvršenika, osim izvršnog postupka u predmetu broj I-608/03, pokrenuo i izvršni postupak broj I-6215/06 i broj I-3970/04. Uvidom u predmet broj I-3970/04 utvrđeno je da je apelant, zajedno sa još 47 tražitelja izvršenja, pokrenuo postupak protiv istog izvršenika. Predmet izvršenja u ovom postupku bile su pokretne i nepokretne stvari izvršenika među kojim i nekretnina upisana u kk.ul. broj 866 k.o. Konjic. Apelant i ostali tražitelji izvršenja u ovom postupku priložili su sudu izvod iz kk.ul. broj 866 k.o. Konjic bez upisanih tereta. Izvršni postupak u predmetu broj I-3970/04 okončan je donošenjem rješenja 3. maja 2005. godine kojim su sve nekretnine upisane u kk.ul. broj 866 k.o. Konjic, kao i pokretne stvari izvršenika dosuđene u suvlasništvo apelantu i ostalim tražiocima izvršenja. Apelant je u ovom postupku postao suvlasnik sa 7/1000 dijela. Upravi za geodetske i imovinskopravne poslove tužene je naloženo da apelanta i ostale tražioce izvršenja upiše kao suvlasnike na nekretnini upisanoj u kk.ul. broj 866 k.o. Konjic.
  • 9.
    Općinski sud je, ukazujući na član 72. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), utvrdio da tužena nije izvršila uknjižbu Rješenja o izvršenju broj I-608/03 od 3. septembra 2004. godine iako ga je zaprimila 6. septembra 2004. godine, a zbog čega apelantovo pravo prvenstva namirenja iz nekretnine upisane u kk.ul. broj 866 k.o. Konjic nije evidentirano u katastru nekretnina. Dalje, ukazano je da je posljedica ovog propusta bila da apelant po izvršenoj prodaji imovine izvršenika nema pravo zahtijevati nastavak postupka izvršenja protiv novih vlasnika nekretnine, jer se to pravo stječe zabilježbom izvršenja. Budući da su novi vlasnici kupili nekretnine bez upisanih tereta, nisu obavezni tražiti ostvarivanje prava na namirenje apelanta.
  • 10.
    Dalje, ukazano je da je propust Uprave tužene da izvrši uknjižbu doveo do dva odvojena izvršna postupka sa istim predmetom izvršenja. U vezi s tim je ukazano da, u skladu sa članom 73. ZIP-a, protiv jednog izvršenika ne može teći više postupaka ako ti postupci imaju isti predmet izvršenja, već se svi zahtjevi moraju spojiti u jedan izvršni postupak. U konkretnom slučaju, a budući da je Rješenje broj I-608/03 kojim je određeno izvršenje na nekretninama izvršenika donijeto prije nego što je pokrenut izvršni postupak broj I-3970/04, tražioci izvršenja iz ovog postupka su imali obavezu da stupe u već započeti postupak. Prema ocjeni Općinskog suda, odlučujući momenat od koga dolazi do pristupanja izvršenju je upis zabilježbe o izvršenju nakon čega nije moguće voditi odvojene izvršne postupke na istoj nekretnini. U konkretnom slučaju rješenje o prodaji najpovoljnijem ponuđaču u predmetu broj I-3970/04 donijeto je 3. maja 2005. godine, pa imajući u vidu nespornu činjenicu da je rješenje o zabilježbi izvršenja na istim nekretninama broj I-608/03 Uprava tužene zaprimila 6. septembra 2004. godine, blagovremenim upisom bilo bi spriječeno vođenje odvojenih izvršnih postupaka, čime bi se spriječio i nastanak štete apelantu.
  • 11.
    Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju propust Uprave tužene u direktnoj uzročnoj vezi sa štetom koja je nastala za apelanta, a koja se ogleda u nemogućnosti namirenja njegovog potraživanja iz imovine izvršenika, pa je zaključeno da je tužena dužna, u skladu sa članom 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelantu nadoknaditi štetu koju je njen organ prouzrokovao u vršenju svojih funkcija.
  • 12.
    Najzad, Općinski sud je utvrdio da postoji i apelantova odgovornost za nastalu štetu. U vezi s tim je ukazano da je apelant zajedno sa ostalim tražiocima izvršenja pokrenuo i vodio izvršni postupak u predmetu broj I-3970/04 u kom je predmet izvršenja bila ista nekretnina izvršenika kao i u predmetu broj I-608/03, da je zajedno sa ostalim tražiocima izvršenja stekao suvlasnički dio na ovoj nekretnini u dijelu 7/1000, ali da niti jednim aktom nije ukazao sudu da ima pravo prvenstvenog namirenja iz nekretnine koja se prodaje, niti je preduzeo bilo koju radnju na realizaciji svog ranijeg potraživanja. Bez obzira na to što apelant nije imao zakonsku obavezu da objedini svoja potraživanja iz ranijeg postupka, prema ocjeni Općinskog suda, logično je bilo da upozna sud sa donošenjem Rješenja o izvršenju broj I-608/03, čime bi inicirao stupanje ostalih tražilaca izvršenja u ovaj postupak, a tako realizirao i svoje potraživanje prije ostalih tražitelja izvršenja. Svojim pasivnim odnosom, prema ocjeni Općinskog suda, apelant je doprinio nastupanju štete u iznosu od 20%, pa je tužena obavezana da mu nadoknadi 80% od ukupne štete.
  • 13.
    Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-001516 od 28. maja 2008. godine žalbu tužene uvažio, preinačio prvostepenu presudu na način što je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Apelantova žalba je, također, odbijena kao neosnovana.
  • 14.
    U obrazloženju presude je ukazano da pravno shvatanje prvostepenog suda o odgovornosti tužene za štetu nije pravilno. U vezi s tim je ukazano da se u okolnostima konkretnog slučaja postavlja pitanje da li je nepostupanje Uprave tužene, odnosno nečinjenje po Rješenju broj I-608/03 od 3. septembra 2004. godine prouzrokovalo štetu apelantu. Kantonalni sud je istakao da je apelant, zbog nemogućnosti namirenja svojih potraživanja na novčanim sredstvima izvršenika, podneskom od 7. oktobra 2003. godine zatražio utvrđivanje dužnikove imovine u smislu člana 37. stav 2. ZIP-a, tj. da sud od izvršenika zatraži popisnu listu stalnih sredstava nepokretne i pokretne imovine koja bi bila pogodna za naplatu potraživanja, a po čemu je izvršenik i postupio. S tim u vezi je ukazano da je Općinski sud donio Rješenje broj I-608/03 od 17. januara 2004. godine a kojim je zamijenjeno rješenje od 18. juna 2003. godine iako apelant nije, u smislu člana 8. stav 3. ZIP-a, predložio novo sredstvo i predmet izvršenja radi namirenja svog potraživanja. Navedenim rješenjem je određeno da će se izvršenje provesti kako popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika i namirenjem apelanta iz iznosa dobijenog prodajom, tako i utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom. Nakon donošenja ovog rješenja, Općinski sud nije preduzeo niti jednu radnju izvršenja izuzev što je donio rješenje 3. septembra 2004. godine kojim je naložio Upravi tužene da izvrši zabilježbu izvršenja na nekretninama izvršenika iz kk.ul. broj 866 k.o. Konjic. Dalje, ukazano je da Općinski sud nije izvršio pljenidbu i popis pokretnih stvari izvršenika, a na temelju čega bi apelant, u skladu sa članom 124. ZIP-a, stekao založno pravo na pokretnim stvarima i imao u odnosu na ostale tražioce izvršenja prvenstveni red namirenja. Dalje, ukazano je da se apelant u predmetu broj I-608/03 protivio prijedlogu izvršenika za spajanje spisa sa drugim izvršnim spisima, jer su zaposlenici izvršenika pokrenuli izvršne postupke radi naplate svojih potraživanja, te u predmetu broj I-4027/04 u kom je apelant, zajedno sa ostalim tražiocima izvršenja, također pokrenuo postupak radi namirenja svog potraživanja. S obzirom na navedeno, zaključeno je da su i apelant, kao tražilac izvršenja, i Općinski sud u predmetima br. I-608/03 i I-4027/04 znali za sve pokrenute izvršne postupke, pa iako su cjelishodnost i ekonomičnost postupka nalagale njihovo spajanje, apelant, kao tražilac izvršenja u predmetima br. I-608/03 i I-4027/04, tome se usprotivio, a što je bio razlog da Općinski sud donese rješenje da se prijedlog izvršenika za spajanje postupaka odbije, shodno članu 83. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Najzad, ukazano je da su svi izvršni postupci pokrenuti protiv istog izvršenika nakon donošenja Rješenja broj I-608/03 od 17. januara 2004. godine spojeni u jedan postupak i vođeni pod brojem I-3970/04, te da su svi tražitelji izvršenja u tom predmetu, uključujući i apelanta, postali suvlasnici u svim nekretninama iz kk.ul. broj 866 k.o. Konjic.
  • 15.
    Najzad, Kantonalni sud je ukazao da je, u smislu člana 172. ZOO, pretpostavka za ostvarivanje štete da je šteta posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tužene voljom i pristankom da se trećem nanese šteta. Prema ocjeni Kantonalnog suda, potrebno je da postoji uzročna veza između "greške" organa tužene i prouzrokovane štete. Uvjet odgovornosti se ocjenjuje po pravilima adekvatne uzročnosti. Kada postoji više uvjeta štete, uzročan je onaj koji je tipičan za štetu čija se naknada traži. Iako u radu organa tužene postoji propust, prema ocjeni Kantonalnog suda, on nije doveo do neizvršenja presude u izvršnom predmetu broj I-608/03, pa pošto apelant nije dokazao uzročnu vezu između greške tužene i nastale štete, prvostepena presuda je preinačena i apelantova tužba odbijena.
  • 16.
    Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001448 od 2. februara 2010. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da se postojanje krivnje, kao pretpostavke odgovornosti pravnog lica za štetu koju uzrokuje njegov organ, ocjenjuje prema krivnji u postupanju radnika tog organa, tako da sama činjenica da je došlo do određenog propusta, koji se ocjenjuje kao propuštanje u izvršenju zakonske obaveze postupanja po rješenju izvršnog suda, ne može samo po sebi, bez utvrđivanja postojanja krivnje u postupanju radnika tog organa, dovesti do uspostavljanja odgovornosti pravnog lica za štetu koju uzrokuje njegov organ u smislu člana 172. ZOO. Pri tome ukazano je da se propust Uprave tužene ogleda u pravnim posljedicama da apelant nije stekao pravo prvenstva da namiri svoje potraživanje, ali ne i u odnosu na dalje posljedice, odnosno da je posljedica ovog propusta bila da su otežana, ali ne i isključena apelantova druga prava u postupku izvršenja. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ovaj propust nije mogao imati kao posljedicu namirenje štete u visini potraživanja koje se zabilježbom izvršenja trebalo ostvariti. Ovo posebno kad se ima u vidu da je apelant u drugom postupku izvršenja, kao jedan od tražilaca izvršenja u pogledu iste nekretnine, prešutio činjenicu o svom stečenom pravu na namirenje.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je propustom ovlaštenog radnika Uprave tužene da izvrši uknjižbu zabrane raspolaganja na nekretnini izvršenika lišen mogućnosti da namiri svoja potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom na temelju koje je pokrenut izvršni postupak. Prema njegovom mišljenju, krajnjom nepažnjom radnika Uprave tužene, diplomiranog pravnika, odnosno lica kom je poznata procedura i svrha upisa zabilježbe izvršenja, nanesena mu je šteta koja se ogleda u nemogućnosti da namiri svoja potraživanja. S obzirom na navedeno, apelant smatra da ne treba dokazivati da je radnik kriv za nastalu štetu, već treba samo utvrditi da li je postupao u okviru brižljivosti koja se traži od organa pri obavljanju povjerenih poslova. Prema njegovom mišljenju, stav Vrhovnog suda da je dužan da dokaže krivicu radnika u organu Uprave i njegovu namjeru da šteta nastane znači stavljanje pretjeranog tereta na njega. Najzad, apelant smatra da je postojanje uzročne veze između propusta radnika Uprave tužene i nastale štete neupitna i da se ogleda u činjenici da je, zbog ovog propusta, izgubio mogućnost da prioritetno i nesmetano u odnosu na druge tražioce izvršenja namiri svoje potraživanje iz nekretnine izvršenika.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima i obrazloženju u osporenoj presudi i da predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 19.
    Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 20.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se apelant žali na primjenu člana 172. ZOO u presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda, a ne na kršenje prava pred Općinskim sudom, pa da su navodi iz apelacije u odnosu na presudu Općinskog suda neosnovani.
  • 21.
    Tužena je u odgovoru na navode iz apelacije citirala stav Kantonalnog suda o primjeni člana 172. ZOO a u kom je zaključeno da propust Uprave tužene u slučaju kada postoji više uvjeta štete, ne predstavlja adekvatni uzrok koji je doveo do neizvršenja pravosnažne presude u izvršnom predmetu broj I-608/03, odnosno stav Vrhovnog suda koji se saglasio sa ocjenom Kantonalnog suda. Dalje, tužena je istakla i da nije odgovorna za štetu koja je apelantu nanijeta i zbog sljedećeg: sud nije uzimao u rad predmete kako ih je primao, apelant nije pristao na prijedlog izvršenika da se objedine svi izvršni postupci za naplatu potraživanja u jedan postupak, apelant nije pristao na rješavanje njegovog predmeta "u paketu", jer je u predmetu broj I-608/03 već bio djelimično realizirao svoja potraživanja na novčanim sredstvima izvršenika. Također, kao razloge zbog kojih ne može biti odgovorna apelantu, tužena je navela i da Općinski sud nije uz zabilježbu izvršenja donio zaključak o načinu utvrđivanja vrijednosti nekretnine, odnosno nije pristupio utvrđivanju vrijednosti i donošenju zaključka o prodaji nekretnine, te, najzad, da apelant od Općinskog suda nije tražio provođenje izvršnih radnji.

V. Relevantni propisi

  • 22.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ

Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

  • 23.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 68.

Izvršne radnje

Izvršenje na nepokretnosti provodi se zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.

Član 70.

Dokaz o vlasništvu izvršenika

(1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja dužan je podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao vlasništvo izvršenika.

Član 72.

Zabilježba izvršenja

(1) Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.

(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpiti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.

Član 73.

Pristupanje izvršenju

(1) Nakon upisa zabilježbe izvršenja u zemljišne knjige ne može se za namirenje drugog potraživanja istog ili drugog tražioca izvršenja na toj nepokretnosti provesti poseban izvršni postupak.

(2) Tražilac izvršenja za čije je potraživanje kasnije određeno izvršenje na istoj nepokretnosti stupa u već pokrenuti izvršni postupak.

VI. Dopustivost

  • 24.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 26.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001448 od 2. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. marta 2010. godine a apelacija je podnesena 29. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 28.
    Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 29.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 30.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
    • 31.
      Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je arbitrarno primijenjeno materijalno pravo. Arbitrarna primjena materijalnog prava, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da primjena člana 172. ZOO nije uvjetovana dokazivanjem krivice i namjere radnika tužene, odnosno ovakvim stavom na njega kao stranku u postupku je nametnut pretjeran teret. S tim u vezi, apelant tvrdi i da je neupitno postojanje uzročne veze između radnika Uprave tužene i štete koja mu je nanijeta.
    • 32.
      Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
    • 33.
      Ustavni sud podsjeća da je, razmatrajući stav redovnog suda da se ne može utvrditi postojanje odgovornosti za štetu pričinjenu trećem licu od organa ili službenog lica zbog nezakonitog i nepravilnog rada bez postojanja volje ili pristanka da se trećem licu šteta i nanese, ukazao da: član 172. stav 1. ZOO kao uvjet odgovornosti za štetu ne propisuje nezakonit ili nepravilan rad organa, već samo uvjet da je šteta nastupila u vršenju dužnosti ili u vezi sa vršenjem dužnosti, (kao i da) zaista ne vidi uporište u bilo kojim odredbama relevantnog materijalnog i procesnog prava na osnovu kojih bi se moglo smatrati da je postojanje umišljaja (voljnog elementa) neophodno dokazati prilikom zahtjeva za naknadu štete koji se podnosi na osnovu odredaba ZOO kao lex specialis zakona (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2360/09 od 28. septembra 2012. godine, tačka 40, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 93/12 od 20. novembra 2012. godine).
    • 34.
      U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su i Vrhovni i Kantonalni sud ukazali da je utvrđivanje postojanja krivnje u postupanju radnika Uprave tužene uvjet za uspostavljanje odgovornosti za štetu u smislu člana 172. ZOO, kao i da je Uprava tužene napravila propust, ali su zaključili da ovaj propust nije adekvatni uzrok koji je doveo do nemogućnosti izvršenja, odnosno da apelant nije dokazao da postoji uzročna veza između propusta Uprave tužene i nastale štete. Prema ocjeni redovnih sudova, propust da se izvrši zabilježba izvršenja na nekretnini izvršenika nije imao kao posljedicu nastanak štete zbog neizvršenja. Također, ukazano je da je njegov učinak da je apelantu otežano, ali ne i uskraćeno ostvarivanje prava u izvršnom postupku. U prilog ovom zaključku istaknuto je da je apelant, kao tražilac izvršenja, u drugom postupku protiv istog izvršenika i na istom predmetu izvršenja prešutio činjenicu o svom već stečenom pravu na namirenje protiv istog izvršenika, kao i da se nije saglasio sa prijedlogom izvršenika da se postupci spoje i da se vodi jedan postupak, u skladu sa članom 83. stav 1. ZPP koji se shodno primjenjuje i u izvršnom postupku.
    • 35.
      Ustavni sud primjećuje da, iako su se u konkretnom slučaju redovni sudovi pozvali na stav da je uvjet odgovornosti u smislu člana 172. ZOO utvrđivanje postojanja krivnje u postupanju radnika Uprave tužene, iz obrazloženja osporenih presuda nedvosmisleno proizlazi da su osporene presude zasnovane na činjenici da apelant nije dokazao uzročnu vezu između propusta Uprave tužene i nastale štete, a na temelju čega su i odbili apelantov tužbeni zahtjev u smislu člana 172. ZOO. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je propust Uprave tužene da izvrši zabilježbu izvršenja (štetna radnja) bio nesporna činjenica. U tom smislu neosnovana je apelantova tvrdnja da je na njega stavljen pretjeran teret da je trebalo da dokaže krivicu radnika tužene iako to nije uvjet odgovornosti u smislu člana 172. ZOO. Međutim, da bi ona dovela i do odgovornosti tužene za nemogućnost naplate potraživanja koje je apelant imao prema izvršeniku (šteta), potrebno je bilo dokazati i uzročnu vezu između štetne radnje i nastale štete, kao jedan od uvjeta odgovornosti za štetu, a koji nije isključen i u slučaju utvrđenom članom 172. ZOO. U okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi su, ocjenjujući različite uzroke koji su doveli do štete (propust Uprave tužene, apelantovo ponašanje) zaključili da propust Uprave tužene ne predstavlja adekvatni uzrok (uzrok koji je tipičan za nastanak štetnog događaja na način da redovno dovodi do određene štete). Slijedeći navedeno, zaključeno je da apelant nije dokazao postojanje uzročne veze kao jednog od uvjeta odgovornosti za nastalu štetu a koji vrijedi i u smislu člana 172. ZOO.
    • 36.
      Dalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 68. ZIP-a propisano da se izvršenje na nekretnini provodi zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, te utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom. Zabilježba izvršenja iz člana 68. ZIP-a u vezi sa članom 72. stav 2. ZIP-a za učinak ima da tražilac izvršenja stječe pravo namirenja iz nekretnine, te pravo prvenstva u odnosu na sve kasnije tražioce izvršenja. Također, zabilježba izvršenja, u skladu sa članom 73. ZIP-a, za učinak ima i da se na istoj nekretnini ne može za namirenje drugog potraživanja istog ili drugog tražioca izvršenja provesti poseban izvršni postupak. U tom slučaju tražilac izvršenja za čije je potraživanje kasnije određeno izvršenje na istoj nekretnini stupa u već pokrenuti izvršni postupak.
    • 37.
      Iz navedenih odredaba proizlazi da se zabilježbom izvršenja na nekretninama ne osigurava i sama realizacija potraživanja, već se konstituira pravo na namirenje. Da li će tražilac izvršenja uspjeti i da realizira potraživanje kada je stekao pravo na namirenje sa pravom prvenstva, zavisit će od visine potraživanja i ostvarene cijene iz prodaje nekretnine a s obzirom na to da je članom 98. ZIP-a određeno prvenstvo namirenja potraživanja, eventualnog postojanja založnih povjerilaca i sl. U tom smislu, zaključak redovnih sudova da propust tužene nije imao karakter adekvatnog uzroka za nastanak štete zbog neizvršenja, tj. apelantovu nemogućnost da namiri svoje potraživanje iz nekretnine izvršenika ne ostavlja utisak arbitrarnosti pri primjeni relevantnog prava. Ovo tim prije što Općinski sud nakon donošenja rješenja o zabilježbi, a koje predstavlja tek prvu radnju u provođenju postupka izvršenja na nekretninama, nije preduzeo dalje radnje u smislu člana 68. ZIP-a, tj. nije utvrdio vrijednost nekretnine, niti je donio zaključak o prodaji, iako ove radnje preduzima po službenoj dužnosti i njihovo preduzimanje nije uvjetovano prethodnom potvrdom da je izvršena zabilježba izvršenja. Također, iako se radi o radnjama koje se preduzimaju po službenoj dužnosti, Ustavni sud primjećuje da ni apelant ne navodi da se obraćao sudu zahtjevom da preduzme daljnje radnje na provođenju izvršenja.
    • 38.
      Dalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da je apelant bio tražilac izvršenja u još dva postupka koji su pokrenuti protiv istog izvršenika, da su ovi postupci spojeni, te da je apelant postao suvlasnik sa navedenim dijelom na istoj nekretnini zajedno sa ostalim tražiocima izvršenja u ovom postupku. Apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz zbog čega je prešutio činjenicu o već stečenom pravu na istoj nekretnini. Naime, u skladu sa članom 70. ZIP-a, uz prijedlog za izvršenje tražilac izvršenja je dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz da je izvršenik vlasnik nekretnine. U obrazloženju prvostepene presude je konstatirano da je apelant, zajedno sa ostalim tražiocima izvršenja, priložio izvod za nekretninu na kojoj je već stekao pravo, a u kom nisu bili zabilježeni bilo kakvi tereti, dakle, u tom trenutku je već znao za propust Uprave tužene. S obzirom na to da apelant nije ukazao na činjenicu da već ima stečeno pravo u odnosu na istu nekretninu, a u vezi s kojim postoji i rješenje suda da se izvrši zabilježba koja nije ni provedena, Općinski sud je odobrio predloženo izvršenje (u drugim izvršnim postupcima), jer je zaključio da ne postoje prepreke u smislu člana 73. ZIP-a, odnosno da ne postoji već izvršena zabilježba u odnosu na istu nekretninu a koja bi sprečavala provođenje posebnog izvršnog postupka na navedenoj nekretnini.
    • 39.
      Ustavni sud ukazuje da je odgovornost stranaka u građanskim stvarima da "pokažu marljivost u preduzimanju proceduralnih koraka koji su relevantni za njih..." (vidi, Evropski sud, Antyushina protiv Rusije, presuda od 23. septembra 2010. godine, st. 54. i 55), te da iskaže posebnu marljivost u odbrani svojih interesa (vidi, Evropski sud, Sutyazhnik protiv Rusije (dec.), aplikacija broj 8269/02, 2. mart 2006. godine). S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je apelant bio učesnik i u novom izvršnom postupku u kom je na temelju istog predmeta izvršenja realizirao svoja potraživanja utvrđena u tom postupku. Pri tome apelant nije ponudio niti jedan razlog ili obrazloženje zbog čega je u novom postupku prešutio da ima već konstituirano pravo u odnosu na isti predmet izvršenja, a kojim bi zaštitio već stečena prava, niti je (u novom izvršnom postupku) zahtijevao da se postupak obustavi dok se ne izvrši zabilježba izvršenja koju je Uprava tužene po ranijem rješenju Općinskog suda propustila da provede. Ovo tim prije što mu ovaj propust nije mogao ostati nepoznat, jer je u novom izvršnom postupku zajedno sa ostalim tražiocima izvršenja podnio izvod iz katastra za nekretninu na kojoj nije bilo konstituirano njegovo pravo namirenja koje je stekao u ranijem postupku. Pri tome apelant nije naveo da je na bilo koji način bio onemogućen da ukaže na već stečeno pravo, odnosno da je na to ukazivao, ali da je to sud zanemario. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je apelant odbio i prijedlog izvršenika da se izvršni postupci spoje, pa da tako ostvari namirenje i prethodno stečenog prava prema izvršeniku.
    • 40.
      Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnja da je neupitna uzročna veza između propusta radnika Uprave tužene i nastale štete, kao i da je na njega stavljen pretjeran teret stavom redovnih sudova da je trebalo da dokaže krivicu radnika Uprave tužene (jer od apelanta i nije traženo da dokaže krivicu radnika Uprave tužen, već je traženo da dokaže postojanje uzročne veze između propusta radnika Uprave tužene i nastale štete), odnosno da je slijedom navedenog arbitrarno primijenjeno materijalno pravo, tj. član 172. ZOO.
    • 41.
      Stoga, imajući u vidu specifičnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije došlo do arbitrarne primjene relevantnog prava, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 42.
    S obzirom na to da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu zasnivaju na identičnim navodima koji su već ispitani u ovoj odluci u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na ovo pravo.

VIII. Zaključak

  • 43.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sudovi na temelju činjenica utvrđenih u postupku primijene relevantno pravo na način koji nije arbitraran.
  • 44.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 45.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.