USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2122/13, rješavajući apelaciju Zahida Ali Akbar Khana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zahida Ali Akbar Khana, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 012925 13 Kv2 od 24. maja 2013. godine, S1 3 K 012925 13 Eks od 22. maja 2013. godine, S1 3 K 012925 13 Kv od 10. maja 2013. godine i S1 3 K 012925 13 Eks od 6. maja 2013. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Zahid Ali Akbar Khan (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Vasvija Vidović i Edina Rešidović, advokati iz Sarajeva, podnio je 17. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 012925 13 Kv od 10. maja 2013. godine i S1 3 K 012925 13 Eks od 6. maja 2013. godine.
- 2.Apelant je 29. maja 2013. godine dostavio dopunu apelacije kojom je osporio rješenja Suda BiH br. S1 3 K 012925 13 Kv2 od 24. maja 2013. godine i S1 3 K 012925 13 Eks od 22. maja 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH je zatraženo 24. i 31. maja 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju i dopunu apelacije.
- 4.Sud BiH je odgovore na apelaciju i dopunu apelacije dostavio 31. maja 2013. godine i 6. juna 2013. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju i dopunu apelacije proslijeđeni su apelantu 7. juna 2013. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 012925 13 Eks od 6. maja 2013. godine apelantu je određen pritvor koji je privremenog karaktera i može trajati najduže 18 dana od dana i sata lišavanja slobode, odnosno od 5. maja 2013. godine od 19.00 sati do 23. maja 2013. godine do 19.00 sati, ili do nove odluke suda. Pritvor se na zahtjev države moliteljice može produžiti, ali ni u kojem slučaju ne može biti duži od 40 dana.
- 8.Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je sudija za prethodni postupak navedeno rješenje donio po razmatranju sadržaja crvene potjernice Interpola Islamabada-Pakistan, kontrolni broj A-1056/5/2007. od 22. maja 2007. godine NCB referenca EA/3-RD (NAB) NCB/2007 od 5. maja 2007. godine, nakon što je saslušao apelanta i njegovog branioca, te utvrdio da je protiv potraživanog apelanta pred nadležnim sudom u Islamabadu-Pakistan u toku krivični postupak zbog krivičnog djela korupcije i koruptivne aktivnosti iz čl. 9. i 10. Zakona o obavljanju javnih funkcija iz 1999. godine. Također, prema podacima iz priložene potjernice je zaključeno da je potjernica za potraživanog apelanta raspisana na osnovu Naloga sudskih vlasti u Islamabadu-Pakistan broj 6(8)11672/COS-NB od 14. jula 2006. godine za njegovo hapšenje, zbog čega je onemogućeno vođenje krivičnog postupka protiv njega.
- 9.U obrazloženju je dalje istaknuto da iz odredbi člana 41. st. 1. i 5. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima proizlazi da se privremeni pritvor može odrediti ako su za to ispunjena dva zakonska uvjeta, i to da je lice čije se pritvaranje traži stranac, odnosno da nije državljanin BiH, te da se radi o hitnom slučaju ako postoji opasnost da će on pobjeći ili se sakriti. U slučaju ispunjenja navedenih zakonskih uvjeta pritvor se, zbog hitnosti u postupanju, može odrediti bez obzira kako je molba nadležnog organa države moliteljice upućena.
- 10.Sud BiH je u konkretnom slučaju ocijenio da je određivanje privremenog pritvora apelantu, u ovoj fazi postupka, opravdano, uz ocjenu da je molba za njegovo pritvaranje osnovana i da sadrži sve uvjete propisane članom 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Također, dostavljena dokumentacija, odnosno priložena potjernica, sadrži sve elemente iz člana 41. stav 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Sud BiH je uvidom u pasoš Velike Britanije broj 505681901 na nesumnjiv način utvrdio apelantov identitet, koji je i u potjernici potvrđen kao nesporan. Dalje, na osnovu priložene dokumentacije je utvrđeno i to da je apelant stranac, odnosno da pored državljanstva Islamske Republike Pakistan posjeduje i državljanstvo Velike Britanije, te da nema državljanstvo Bosne i Hercegovine niti prijavljeno prebivalište ili boravište na teritoriji Bosne i Hercegovine, što predstavlja jedan od osnovnih uvjeta za određivanje pritvora, po osnovu člana 41. stav 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Sud BiH je istakao da činjenica da je apelant nedostupan pravosudnim organima Islamske Republike Pakistan, iako je odranije bio upoznat s postupkom koji se protiv njega vodi, nameće jasan zaključak da postoji realna opasnost da bi on, ukoliko protiv njega ne bi bila određena mjera pritvora, mogao napustiti Bosnu i Hercegovinu, te pobjeći u Veliku Britaniju čiji je državljanin, čime bi bio nedostupan nadležnim pravosudnim organima u Pakistanu, s obzirom na nemogućnost izručenja. Također je navedeno da na opasnost da bi apelant puštanjem na slobodu mogao napustiti teritoriju Bosne i Hercegovine i pobjeći ili se sakriti, čime bi onemogućio okončanje postupka izručenja, dodatno ukazuje i podatak da se apelant potražuje zbog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora do 14 godina što može biti motiv da apelant, ukoliko se nađe na slobodi, napusti teritoriju Bosne i Hercegovine, odnosno pobjegne ili se sakrije. Osim toga, Sud BiH je iz stanja u spisu zaključio da apelant nema neki poseban interes ostati u BiH dok traje postupak izručenja, s obzirom da na području Bosne i Hercegovine nema zaposlenje, niti imovine, odnosno da ovdje ne žive članovi njegove porodice, što sveukupno ukazuje da apelant nema nikakve posebne veze s Bosnom i Hercegovinom, pa tako ni razloge da ostane na njenoj teritoriji do okončanja postupka izručenja. Sud BiH je također cijenio i mogućnost izricanja neke blaže mjere, kojom bi se obezbijedila apelantova dostupnost u ovom postupku, ali je ocijenio da sve prethodno navedene okolnosti ukazuju da se jedino mjerom pritvora može u potpunosti osigurati njegovo prisustvo i spriječiti njegov bijeg. Razloge koje je apelantova braniteljica na ročištu istakla, navodeći da se nisu stekli zakonski uvjeti za njegovo izručenje, Sud BiH u ovoj fazi postupka nije cijenio jer se u konkretnom slučaju radi o privremenom pritvaranju stranca i određivanju privremenog pritvora do dostavljanja ekstradicijske dokumentacije i molbe za izručenje, a ne o odlučivanju da li su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje ili ne, što će biti predmet odlučivanja u daljoj fazi postupka.
- 11.Na osnovu svih navedenih okolnosti, Sud BiH je ocijenio da bi puštanje na slobodu apelanta značilo i njegovu nedostupnost u ovom postupku, iz čega proizlazi opravdanost određivanja privremenog pritvora, u smislu odredaba člana 41. stav 5. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima.
- 12.Konačno, u rješenju je navedeno da će država moliteljica putem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine biti obaviještena o određivanju mjere pritvora apelantu u smislu člana 41. stav 4. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima.
- 13.Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 012925 13 Kv od 10. maja 2013. godine odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 K 012925 13 Eks od 6. maja 2013. godine.
- 14.Vijeće Suda BiH je u cijelosti prihvatilo razloge na kojim se zasniva pobijano rješenje, ocijenivši da prvostepena odluka sadrži jasne i argumentirane razloge u pogledu zakonskih osnova za određivanje pritvora apelantu.
- 15.Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj S1 3 K 012925 13 Eks od 22. maja 2013. godine apelantu je produžen privremeni pritvor određen Odlukom Suda BiH broj S1 3 K 01295 13 od 6. maja 2013. godine u trajanju od 18 dana. Određeno je da pritvor po ovom rješenju može trajati još 22 dana, odnosno najduže 40 dana računajući od dana i sata lišavanja slobode (član 41. stav 6. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima).
- 16.U obrazloženju rješenja je navedeno da je država moliteljica, Islamska Republika Pakistan, 21. maja 2013. godine putem Ministarstva pravde BiH dostavila zahtjev za produženje mjere pritvora apelantu, kao i produženje roka za dostavljanje molbe na 40 dana, s naznakom da je produženje pritvora neophodno kako bi se omogućilo vrijeme za dostavljanje ekstradicijske dokumentacije. Dalje je istaknuto da je članom 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima predviđeno da se pritvor može produžiti na zahtjev države moliteljice, ali da ni u kojem slučaju ne može biti duži od 40 dana. Sud BiH, sudija za prethodni postupak, je ocijenio da i dalje postoji opasnost da će apelant pobjeći ili se kriti, čime bi bio onemogućen postupak izručenja a na šta ukazuje i činjenica da se apelanta potražuje zbog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora do 14 godina i novčana kazna, što u svakom slučaju predstavlja dodatni motiv apelantu da, ukoliko se nađe na slobodi, napusti teritoriju BiH i na taj način onemogući dalje vođenje ekstradicijskog postupka.
- 17.Rješenjem Suda BiH broj S1 3 012925 13 KV2 od 24. maja 2013. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 K 012925 13 Eks od 22. maja 2013. godine.
- 18.Vijeće Suda BiH je ocijenilo neosnovanim apelantove žalbene navode da je Sud BiH nedostavljanje ekstradicijske dokumentacije i molbe za izručenje u vrijeme trajanja pritvora od 18 dana trebao automatski cijeniti u apelantovu korist i ukinuti mu pritvor. Naime, mjera pritvora apelantu je produžena na osnovu člana 41. stav 6. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, čija suština se temelji na tome da se državi moliteljici ostavi razumno vrijeme u dostavljanju ekstradicijske molbe i dokumentacije. Radi se o veoma kratkim rokovima koji su usaglašeni s rokovima propisanim članom 16. Evropske konvencije o ekstradiciji i čijim je protekom, u slučaju nedostavljanja potrebne dokumentacije, Sud BiH u obavezi donijeti rješenje o ukidanju pritvora i potraživanog pustiti na slobodu. Sve do tada, odnosno u okviru roka od 40 dana trajanja pritvora, državi moliteljici se može pružiti mogućnost da dostavi ekstradicijsku molbu i dokumentaciju, što i jeste suština određivanja privremenog pritvora u hitnim slučajevima, a na osnovu člana 41. citiranog zakona.
- 19.Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i apelantove žalbene navode da u konkretnom slučaju zahtjev za produženje pritvora mora biti dostavljen od nadležnih pravosudnih organa države moliteljice, jer Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima ne precizira koji je organ nadležan za dostavljanje zahtjeva. Član 41. stav 6. propisuje "da se rok iz stava 5. ovog člana može produžiti na zahtjev države moliteljice, a ni u kom slučaju ne može biti duži od 40 dana". Kako je zahtjev za produženje pritvora dostavljen od Ambasade Islamske Republike Pakistan, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je, s obzirom da je ambasada predstavnik države, u konkretnom slučaju države moliteljice, u stranoj državi svi podnesci i zahtjevi koji budu dostavljeni na taj način mogu se cijeniti kao izraz volje države koju predstavlja te na taj način dostavljenu dokumentaciju tretirati validnom.
- 20.Apelaciono vijeće je istaklo da je u ovoj fazi odlučivano isključivo o produženju mjere privremenog pritvora pri čemu Sud BiH ne raspolaže ekstradicijskom dokumentacijom, niti molbom za izručenje, čije se dostavljanje očekuje tek u nastavku postupka izručenja, pa su irelevantni žalbeni navodi apelantove odbrane u odnosu na primjenu člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i ukazivanje na činjenicu da se radi o politički motiviranom krivičnom postupku, jer navedena pitanja mogu biti predmet ispitivanja prilikom donošenja eventualne odluke o ispunjenju ili neispunjenju zakonskih pretpostavki za izručenje. Stoga je Vijeće posebno naglasilo da je u ovoj fazi odlučivano o produženju privremenog pritvora na koji su se odbrana i apelant već izjašnjavali, tako da nije bilo neophodno saslušati apelanta, s tim da će se kroz dalji tok postupka, ukoliko se eventualno bude odlučivalo o određivanju ekstradicijskog pritvora, omogućiti apelantu da se izjasni na okolnosti razloga za određivanje ekstradicijskog pritvora.
- 21.Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi žalbeni navodi vezani za postojanje bilateralnog sporazuma ili eventualno konvencija o izručenju između države moliteljice i BiH, s obzirom da će se prilikom donošenja odluke o izručenju cijeniti postojanje uvjeta za izručenje, pa između ostalog i postojanje reciprociteta, što predstavlja dovoljan osnov za dalji tok postupka, te eventualno izručenje državi moliteljici, u konkretnom slučaju Islamskoj Republici Pakistan.
- 22.Konačno, Apelaciono vijeće je također razmatralo izricanje neke blaže mjere, kojom bi se obezbijedila apelantova dostupnost u ovom postupku, ali je ocijenilo da sve okolnosti ukazuju da se jedino mjerom pritvora može u potpunosti osigurati njegovo prisustvo i spriječiti bijeg.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 23.Apelant u apelaciji i dopuni apelacije navodi da mu je rješenjima kojim mu je određen i produžen privremeni pritvor, povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f. i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
- 24.Povredu prava na slobodu i sigurnost u smislu člana 5. stav 1. tačka f. apelant vidi u proizvoljnoj primjeni člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima.
- 25.Apelant u apelaciji prije svega ističe da nije ispunjen uvjet predviđen članom 41. stav 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima kojim je predviđeno da će država moliteljica u molbi priložiti i izjavu stranog organa da će biti tražena ekstradicija lica čije se izručenje traži. Smatra da u konkretnom predmetu nije udovoljeno ovim uvjetima iz navedenog člana zbog toga što u međunarodnoj crvenoj potjernici Interpola Islamabada–Pakistan, na osnovu koje je apelant lišen slobode i određen mu privremeni pritvor, nije naznačeno da će biti tražena ekstradicija lica čije se izručenje traži od Bosne i Hercegovine, nego se eksplicitno navodi da će ekstradicija biti tražena od svake zemlje s kojom zemlja ima potpisan bilateralni sporazum o ekstradiciji, konvenciju o ekstradiciji ili neke druge sporazume ili konvencije koji sadrže odredbe o ekstradiciji. Bosna i Hercegovina nema potpisan bilateralni sporazum s Islamskom Republikom Pakistan, a s druge strane Bosna i Hercegovina je potpisnica Evropske konvencije o ekstradiciji koja ne obavezuje Pakistan, odnosno Pakistan i Bosna i Hercegovina nisu potpisnice iste konvencije ili sporazuma koji sadrže odredbe o ekstradiciji, pa proizlazi da je u konkretnom slučaju privremeni pritvor apelantu određen suprotno odredbama važećeg zakonodavstva Bosne i Hercegovine.
- 26.Apelant dalje navodi da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost u smislu člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene člana 41. stav 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, a sve u vezi s povredom prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju došlo i do proizvoljne primjene materijalnog prava kad je u pitanju obligatorni element sadržaja molbe - naziv krivičnog djela zbog kojeg se traži privremeno pritvaranje. Naime, apelantu se međunarodnom crvenom potjernicom stavlja na teret izvršenje krivičnog djela korupcije i koruptivnih aktivnosti koje je propisano čl. 9. i 10. Zakona o obavljanju javnih funkcija iz 1999. godine, jer je navodno pribavio imovinu u vrijednosti većoj od 117 miliona PKR kroz korupciju i koruptivne aktivnosti dok je obavljao dužnost predsjedavajućeg Vlasti za razvoj hidro i elektro potencijala u Pakistanu. S tim u vezi apelant je naveo da je on bio predsjedavajući Vlasti za razvoj hidro i elektro potencijala u vremenskom periodu od 1987. godine do 1992. godine, što je 12, odnosno sedam godina prije donošenja predmetnog zakona 1999. godine po kojem se apelant tereti, te da je ove činjenice isticao u postupku pred Sudom BiH, ali je Sud BiH proizvoljno zaključio da su ispunjene pretpostavke iz člana 41. stav 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, iako je sasvim jasno da se u konkretnom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni zakona, koja je izričito zabranjena svim međunarodnim aktima čija je potpisnica i Bosna i Hercegovina. Stoga, apelant smatra da mu je i iz ovih razloga pritvor određen protivno zakonom propisanom postupku, na koji način je došlo do povrede apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost u smislu člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije. Ovakvo postupanje Suda BiH je suprotno i članu 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, članu 8. Deklaracije o pravima čovjeka i članu 11. stav 2. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
- 27.Također, apelant ističe da u sadržaju navedene potjernice ne postoji izričito određen vremenski period zastarijevanja krivičnog gonjenja, što potjernicu čini nepotpunom. Osim toga, u toj potjernici nije naznačeno ni vrijeme počinjenja krivičnog djela, nego je data samo uopćena formulacija da je to djelo apelant navodno počinio dok je obavljao dužnost predsjedavajućeg Vlasti za razvoj hidro i elektro potencijala u Pakistanu, što samo po sebi ništa ne znači, s obzirom da je ovu dužnost obavljao u periodu od pet godina. Ovo samo upućuje da je predmetno krivično djelo s velikom vjerovatnoćom zastarjelo, s obzirom da je od navodnog počinjenja krivičnog djela pa do danas proteklo oko 21-26 godina.
- 28.Osim toga, apelant je ukazao na činjenicu koja se odnosi na postupak odobrenja privremenog boravka i prijema u državljanstvo koji je apelant vodio pred nadležnim organima Velike Birtanije. Naime, u 2007. godini, nakon što je apelantov zahjtev za produženje boravišne dozvole bio odbijen, upravo zbog raspisane crvene međunarodne potjernice, nadležni organi Velike Britanije su proveli postupak ispitivanja navoda sadržanih u potjernom aktu, te zaključili da su krivični postupak protiv apelanta u Pakistanu politički inscenirale političke pristalice generala Mušarafa. Nakon toga apelantu je tokom 2009. godine odobrena stalna boravišna dozvola, te mu je u 2011. godini odobren i zahtjev za upis u knjigu britanskih državljana.
- 29.Apelant također ističe i povredu prava iz člana 5. stav 4. i člana 13. Evropske konvencije navodeći da Sud BiH u drugostepenom rješenju uopće nije odgovorio na žalbene navode iznesene u žalbi na prvostepeno rješenje o određivanju privremenog pritvora.
- 30.Povredu člana 5. stav 1. tačka f. apelant također vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba 41. i 97. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima u vezi s proizvoljnom primjenom odredaba člana 123. i 131. ZKP, navodeći da je trebalo primijeniti odredbe koje se odnose na određivanje pritvora i cijeniti sve okolnosti i razmotriti mogućnost izricanja blažih mjera prilikom odlučivanja o tome da li će osobi odrediti mjeru pritvora, a što u konkretnom slučaju nije urađeno.
- 31.U dopuni apelacije, pored navoda koje je istakao u apelaciji, apelant ističe da mu je i u postupku donošenja rješenja o produženju pritvora povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka f. ističući da je privremeni pritvor nezakonito produžen za još 22 dana (ukupno 40 dana) zbog toga što zahtjev države moliteljice za produženje pritvora nisu podnijeli ovlašteni pravosudni organi u smislu člana 41. stav 6. u vezi s članom 4. stav 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, jer se u konkretnom slučaju radi o dopisu Ambasade Islamske Republike Pakistan kojim se Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine obavještava da je u toku priprema i slanje dokumentacije kojom se traži izručenje apelanta, te da Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine može obavijestiti zainteresirane organe kako bi Sud mogao produžiti pritvor da se omogući vrijeme za dostavu dokumentacije iz Pakistana. Po apelantovom mišljenju, Sud BiH ovaj dopis nije trebao smatrati zahtjevom države moliteljice za produženje pritvora, te ga je, u smislu člana 41. stav 6. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, trebao odbaciti i apelantu ukinuti pritvor. Zatim apelant ističe da mu nije omogućeno da se izjasni u odnosu na navedeni dopis kojim je traženo produženje privremenog pritvora, a Vijeće suda BiH je paušalno obrazložilo zbog čega nije saslušalo apelanta u postupku odlučivanja o produženju pritvora.
- 32.Apelant također navodi da je Sud BiH izašao iz okvira svoje nadležnosti jer je, kako apelant navodi, samoinicijativno uputio dopis Ministarstvu pravde BiH kojim ga obavještava da pritvor apelantu ističe 23. maja 2013. godine i da do tog datuma treba dostaviti molbu za izručenje potraživanog ili prijedlog za produženje pritvora apelantu, što apelant vidi kao narušavanje načela akuzatornosti i pritisak Suda BiH za dostavu zahtjeva za produženje privremenog pritvora. Također navodi da apelantovoj odbrani nije bilo omogućeno kopiranje predmetnog dopisa, čime je apelantu bilo uskraćeno pravo da se izjasni na okolnosti predmetnog slučaja, a Apelaciono vijeće Suda BiH na žalbene navode odbrane u pogledu navedenog dopisa nije uopće dalo osvrt.
b) Odgovor na apelaciju
- 33.Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelant lišen slobode na osnovu raspisane međunarodne crvene potjernice Interpola Islamabada-Pakistan s ciljem vođenja krivičnog postupka zbog krivičnih djela korupcije i koruptivnih aktivnosti iz čl. 9. i 10. Zakona o obavljanju javnih funkcija iz 1999. godine, te da su osporena rješenja o određivanju privremenog pritvora apelantu u trajanju od 18 dana donesena na osnovu člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Također je navedeno da je Ministarstvo pravde BiH dostavilo Islamskoj Republici Pakistan zahtjev za pružanje garancija radi postupanja po principu uzajamnosti iz člana 12. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Navedeni zahtjev Sud BiH je dostavio uz odgovor na apelaciju.
- 34.U odgovoru na dopunu apelacije Sud BiH je također istakao da su osporena rješenja o produženju privremenog pritvora apelantu donesena u skladu s članom 41. stav 6. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, te da su apelantovi navodi o povredi ustavnih prava neosnovani.
V. Relevantni propisi
- 35.U Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima ("Službeni glasnik BiH" broj 53/09) relevantne odredbe glase:
Član 1.Predmet
(1) Ovim zakonom uređuju se način i postupak pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: međunarodna pravna pomoć), ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno ili ako međunarodni ugovor ne postoji.
(2) Međunarodna pravna pomoć, u smislu odredbi ovog zakona, pruža se u svim postupcima u pogledu krivičnih djela za čije je krivično gonjenje u vrijeme podnošenja zamolnice za pravnu pomoć nadležan pravosudni organ države moliteljice.
Član 12.Uzajamnost
(1) Zamolnici za međunarodnu pravnu pomoć pravosudnog organa države sa kojom Bosna i Hercegovina nema zaključen ugovor o međunarodnoj pravnoj pomoći biće udovoljeno samo ako se na osnovu garancija koje je dala država moliteljica može očekivati da bi t država izvršila slični zamolnicu domaćih pravosudnih organa.
Član 35.Molba za izručenje
(1) Postupak za izručenje osumnjičenih, optuženih ili osuđenih stranaca pokreće se po molbi strane države.
(5) Ukoliko nije drugačije utvrđeno međunarodnim ugovorom, uz molbu će se zatražiti dostavljanje sljedeće dokumentacije:
- a)sredstva za utvrđivanje identiteta osumnjičenog, optuženog, odnosno osuđenog (tačan opis, fotografije, otisci prstiju i sl.);
- b)uvjerenje o državljanstvu stranca, ukoliko je riječ o državljaninu države moliteljice, odnosno podaci o državljanstvu stranca, ako je lice čije se izručenje traži državljanin neke druge države;
- c)izvod člana krivičnog zakona države moliteljice za djelo za koje se traži izručenje i
- d)presudu u originalu ili ovjerenom prijepisu, ako je lice čije se izručenje traži pravosnažno osuđeno, odnosno optužnicu, rješenje o pritvoru u originalu ili ovjerenom prijepisu, ili drugi akt ravan navedenim, u kojem su sadržani svi podaci koji se tiču počinjenog krivičnog djela i identiteta počinioca, kao i dokazi za osnovanu sumnju.
Član 37.Lišavanje slobode lica čije se izručenje traži
Lice čije se izručenje traži bit će lišeno slobode na osnovu raspisane međunarodne potjernice ili na osnovu molbe države moliteljice, u skladu s odredbama ovog zakona.
Član 38.Postupak pred sudijom za prethodni postupak
(1) Nakon što se lice lišeno slobode, a čije se izručenje traži, privede sudiji za prethodni postupak na osnovu potjernice Ureda za saradnju s Interpolom, raspisane po međunarodnoj potjernici države moliteljice, ili na osnovu molbe strane države, tom licu će se, nakon što se utvrdi njegov identitet, bez odgađanja saopćiti zbog čega se i na osnovu kojih dokaza traži njegovo izručenje i pozvat će se da navede šta ima reći u svoju odbranu.
(2) Sudija za prethodni postupak poučit će lice iz stava (1) ovog člana da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, a ako to ne učini, da će mu sud postaviti branioca po službenoj dužnosti, ako se radi o krivičnom djelu za koje je prema krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine odbrana obavezna.
Član 39.Određivanje pritvora licu čije se izručenje traži
(1) Ako molba za izručenje odgovara uvjetima iz člana 35. stav (5) ovog zakona, pritvor protiv lica čije se izručenje traži određuje se rješenjem sudije za prethodni postupak, na prijedlog tužioca u slučaju ako:
- a)postoji opasnost da će ono izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja;
- b)postoje okolnosti koje ukazuju da će okrivljeni uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati tragove krivičnog djela ili druge dokaze;
- c)posebne okolnosti ukazuju da će lice, čija se ekstradicija traži, ometati krivični postupak ili postupak izručenja utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
(2) Pritvor može trajati najduže do izvršenja odluke o izručenju, ali ne duže od šest mjeseci od dana pritvaranja.
(6) Sudija za prethodni postupak pustit će na slobodu stranca kad prestanu razlozi za pritvor ili ako molba za izručenje ne bude podnesena u roku od 30 dana od dana pritvaranja stranca.
(7) O roku iz stava (6) ovog člana bit će obaviještena strana država, na čiju molbu se može produžiti ovaj rok i pritvor protiv stranca, ali najviše za još 10 dana.
(9) Kad propisana molba ne bude podnesena u određenom roku, sudija za prethodni postupak će rješenjem ukinuti pritvor.
Član 41.Privremeno pritvaranje stranca čije se izručenje traži
(1) U hitnim slučajevima kad postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti, a po molbi nadležnog organa države moliteljice, bez obzira kako je ona upućena, nadležni policijski organi Bosne i Hercegovine će tog stranca lišiti slobode i privesti ga sudiji za prethodni postupak Suda Bosne i Hercegovine s ciljem odlučivanja o privremenom pritvoru.
(2) Uz molbu države moliteljice moraju biti priložena sredstva za utvrđivanje identiteta stranca, rješenje o pritvoru ili drugi akt istog pravnog djelovanja, naziv krivičnog djela zbog kojeg se traži privremeno pritvaranje, kao i izjava stranog organa da će biti tražena ekstradicija lica čije se izručenje traži.
(3) Nakon privođenja lica čije se izručenje traži sudija za prethodni postupak poučit će to lice o njegovim pravima u smislu člana 38. stav (2) ovog zakona, te će nakon saslušanja odlučiti o određivanju pritvora.
(4) Ukoliko se udovolji molbi države moliteljice za određivanje pritvora licu čije se izručenje traži, o tome će posredstvom Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine biti obaviještena država moliteljica.
(5) Privremeni pritvor može trajati 18 dana.
(6) Rok iz stava (5) ovog člana može se produžiti na zahtjev države moliteljice, ali ni u kojem slučaju ne može biti duži od 40 dana.
(7) Ako zamoljena država u rokovima predviđenim za dostavljanje ne dostavi ekstradicijsku molbu i dokumentaciju, Sud Bosne i Hercegovine donijet će rješenje o ukidanju pritvora licu čije se izručenje traži.
Član 44.Donošenje rješenja kojim se utvrđuje ispunjenost pretpostavki za izručenje
(1) Ako Vijeće Suda Bosne i Hercegovine nađe da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje stranca, utvrdit će to rješenjem.
(2) Protiv rješenja iz stava (1) ovog člana strane i tužilac imaju pravo žalbe Vijeću Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri dana od dana prijema rješenja.
Član 93.Prestanak važenja odredbi Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
(1) Stupanjem na snagu ovog zakona prestaju važiti odredbe Poglavlja XXX i Poglavlja XXXI Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.
(2) Odredbe zakona o krivičnom postupku entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koje se odnose na postupak pružanja međunarodne pravne pomoći, uskladit će se s odredbama ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 97.Shodna primjena drugih propisa
Na pitanja koja nisu posebno regulirana ovim zakonom, a tiču se pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, shodno se primjenjuju odredbe zakona o krivičnom postupku, krivičnih zakona, zakona o prekršajima i zakona o sudovima.
- 36.U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) relevantne odredbe glase:
Član 321.Odlučivanje o žalbi protiv rješenja
(1) O žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu odlučuje vijeće žalbenog odjeljenja, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
(2) O žalbi protiv rješenja sudije za prethodni postupak, odnosno sudije za prethodno saslušanje, odlučuje vijeće iz člana 24. stava 6. ovoga Zakona, osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
(3) Odlučujući o žalbi, Sud može rješenjem odbaciti žalbu kao nepravovremenu ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.
VI. Dopustivost
- 37.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 38.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 39.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH S1 3 K 012925 13 Kv2 od 24. maja 2013. godine, a dopunom apelacije Rješenje Suda BiH broj S1 3 K 012925 13 Kv od 10. maja 2013. godine. Protiv ovih rješenja nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 17. maja 2013. godine, a dopuna apelacije 29. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 40.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
- 41.Apelant se žali da mu je nezakonito određen i produžen privremeni pritvor, odnosno da je trenutno nezakonito u pritvoru, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka f., kao i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
- 42.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
- 43.Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
- 43.
f. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode lica s ciljem sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
- 4.Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo izjaviti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
- 44.Ustavni sud podsjeća da se sloboda ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva prema "nacionalnom pravu", tj. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud nalazi da član 5. Evropske konvencije sadrži određene garancije u slučajevima kada vlasti uhapse i drže u pritvoru stranca koji čeka odluku o ekstradiciji. Te garancije se ogledaju u tome da pritvor, odnosno hapšenje mora biti zakonito i mora biti u skladu s primjenjivim odredbama domaćeg i međunarodnog prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, predst. 6871/75 Caprino v. United Kingdom, Yearbook XXI (1978), str. 284 (290-292), te da domaći zakon mora biti dovoljno dostupan i precizan. Ovo pravo ide zajedno s pravom lica prema stavu 4, tj. da ta zakonitost bude predmet revizije suda.
- 45.Ustavni sud zapaža da odredba člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije ne zahtijeva da pritvaranje osobe protiv koje se ta mjera preduzima u svrhu ekstradicije bude razumno smatrano neophodnim, na primjer da spriječi njegovo izvršenje krivičnog djela i bijeg. U vezi s tim, član 5. stav 1. tačka f. pruža drugačiji nivo zaštite od člana 5. stav 1. tačka c.: sve što se zahtijeva pod tačkom f. je "da je mjera preduzeta u svrhu deportacije ili ekstradicije". Stoga je irelevantno, u svrhu člana 5. stav 1. tačka f. da li sama odluka o protjerivanju može biti opravdana prema domaćem pravu ili prema pravu Konvencije (vidi Evropski sud, K protiv Rusije, aplikacija broj 69235/11, presuda od 23. maja 2013. godine tačka 80). Dalje, član 5. stav 1. tačka f. podrazumijeva garanciju da pritvor ne smije imati drugu svrhu do sprečavanja prijema stranca u zemlju, ili omogućavanja da se odlučuje o njegovoj deportaciji ili ekstradiciji, odnosno pritvor ne smije trajati duže nego što je potrebno za normalno provođenje postupka. Ukoliko se ti postupci ne obavljaju dovoljno brzo, pritvor više nema opravdanja prema članu 5. stav 1. tačka f. (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, predst. 7317/75 Lynas v. Switzerland, OI XX (1977), str. 412, kao i predst. 9706/82, X v. Federal Republic of Germany) (neobjavljeno).
- 46.Ustavni sud, prije svega, konstatira da je tokom 2009. godine oblast međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima u BiH izdvojena iz ZKPBiH i uređena u skladu s praksom zemalja Evropske unije, donošenjem Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima kao lex specialis, s ciljem osiguranja jednakog postupka za sve organe u BiH u skladu s međunarodnim konvencijama i ugovorima kojima je BiH pristupila. Dalje, Ustavni sud nalazi da je apelant stranac, tj. lice koje nije državljanin BiH, da je za njim raspisana međunarodna potjernica, da je lišen slobode na području BiH, da mu je određen, a zatim i produžen privremeni pritvor koji ne može trajati duže od 40 dana.
- 47.U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant lišen slobode 5. maja 2013. godine u 19 sati, da mu je sudija za prethodni postupak Suda BiH rješenjem od 6. maja 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH od 30. septembra 2010. godine, odredio privremeni pritvor od 18 dana u smislu odredaba člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, da mu je sudija za prethodni postupak Suda BiH rješenjem od 22. maja 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH od 24. maja 2013. godine, produžio pritvor, također u smislu odredaba člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, koji će trajati još 22 dana, ali ne duže od 40 dana.
- 48.Ustavni sud uočava da iz obrazloženja rješenja Suda BiH o određivanju privremenog pritvora apelantu proizlazi da je apelant lišen slobode 5. maja 2013. godine u 19 sati, da je sudiji za prethodni postupak priveden 6. maja 2013. godine, da je sudija za prethodni postupak raspolagao kopijom međunarodne difuzne potjernice koja predstavlja ekvivalent zahtjeva za privremeno hapšenje prema članu 16. Evropske konvencije o ekstradiciji, da je na ročištu saslušao apelanta, te da je, u smislu člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, apelantu odredio privremeni pritvor. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja Suda BiH proizlazi da, pošto je apelant državljanin Velike Britanije i Islamske Republike Pakistan, odnosno stranac, nema prebivalište niti boravište u BiH, da u BiH nema imovine, niti da je na bilo koji način vezan za BiH, to ukazuje na opasnost da bi apelant boraveći na slobodi mogao napustiti BiH i na taj način izbjeći eventualni postupak izručenja. Sud BiH je također uzeo u obzir i vrstu krivičnog djela za koje se vodi krivični postupak protiv apelanta, kao i visinu zaprijećene kazne. Ustavni sud uočava da je organ sudske vlasti odredio privremeni pritvor apelantu, a zatim mu taj pritvor produžio na period koji ne može trajati duže od 40 dana. Sud BiH je detaljno i jasno obrazložio razloge zbog čega se privremeni pritvor određuje, navodeći da se određivanje pritvora po navedenom zakonskom osnovu odnosi na situacije kada postoji hitan slučaj u kome treba otkloniti opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti, bez obzira na koji način je molba nadležnog organa države moliteljice upućena i kada se tek očekuje da država moliteljica dostavi ekstradicijsku dokumentaciju i molbu za izručenje.
- 49.Analizirajući odredbe člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, Ustavni sud uočava da navedene odredbe reguliraju određivanje privremenog pritvora u hitnim slučajevima, tj. da se privremeni pritvor može odrediti ako postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći, da, također, reguliraju ispunjenje određenih uvjeta za određivanje privremenog pritvora (dokument o utvrđivanju identiteta stranca, rješenje o pritvoru i sl., naziv krivičnog djela zbog kojeg se stranac potražuje), da sadrže obavezu sudije za prethodni postupak da pouči stranca o njegovim pravima, da određuju vrijeme na koje se privremeni pritvor može odrediti, te obavezu da sud ukine pritvor ako država moliteljica ne dostavi ekstradicijsku molbu i dokumentaciju. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da je lišavanje slobode stranca koji se zatekne u BiH, tj. privremeni pritvor u smislu odredaba člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, mjera osiguranja da stranac ne izbjegne postupak izručenja državi koja ga potražuje, te da je privremenog karaktera s ciljem omogućavanja državi moliteljici da dostavi molbu za izručenje i relevantnu dokumentaciju, a sama međunarodna potjernica raspisana preko Interpola sadrži sve elemente iz člana 41. stav 2. ovog člana i u praksi većine država se smatra molbom za privremeni pritvor. Osim toga, prilikom odlučivanja o privremenom pritvoru u smislu člana 41. Sud BiH se ne upušta u razmatranje navoda koji se tiču eventualnog postojanja prepreka za izručenje (npr. zastarjelost vođenja krivičnog postupka, postojanje bilateralnog sporazuma i sl.), s obzirom da je privremeni pritvor institut koji omogućava hvatanje i zadržavanje lica za koje će se tek tražiti izručenje, do prijema molbe za izručenje.
- 50.Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne može konstatirati da je privremeni pritvor koji je određen apelantu na osnovu međunarodne potjernice, raspisane preko Interpola, nezakonit.
- 51.Dalje, u vezi s apelantovim navodima da mu je Sud BiH nezakonito produžio privremeni pritvor, jer taj zahtjev nisu dostavili nadležni pravosudni organi države moliteljice s obzirom da ga je dostavila Ambasada Islamske Republike Pakistan, Ustavni sud zapaža da je Vijeće Suda BiH u obrazloženju drugostepenog rješenja o produženju privremenog pritvora apelantu istaklo da Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima ne precizira koji je organ nadležan za dostavljanje zahtjeva za produženje privremenog pritvora, već u članu 41. stav 6. propisuje "da se rok iz stava 5. ovog člana može produžiti na zahtjev države moliteljice, a ni u kojem slučaju ne može biti duži od 40 dana", pa, s obzirom da je ambasada predstavnik države, u konkretnom slučaju države moliteljice u stranoj državi, svi podnesci i zahtjevi koji budu dostavljeni na taj način mogu se cijeniti kao izraz volje države koju predstavlja te na taj način dostavljenu dokumentaciju tretirati validnom.
- 52.Imajući u vidu prethodnu analizu člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima iz koje proizlazi suština privremenog pritvora kao instituta koji omogućava državi moliteljici da dostavi molbu za izručenje i relevantnu dokumentaciju, odnosno formalno zatraži izručenje potraživanog lica, Ustavni smatra da Sud BiH nije proizvoljno primijenio citiranu odredbu Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnom stvarima kada je prihvatio zahtjev države moliteljice, u konkretnom slučaju Islamske Republike Pakistan, upućen preko njenog Diplomatsko konzularnog predstavništva u Bosni i Hercegovini.
- 53.Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da je Sud BiH izašao iz okvira svoje nadležnosti i narušio načelo akuzatornosti i izvršio pritisak za dostavu zahtjeva za produženje privremenog pritvora, jer je uputio dopis Ministarstvu pravde BiH u kojem ga obavještava da apelantu pritvor ističe 23. maja 2013. godine i da do tog datuma treba dostaviti molbu za izručenje potraživanog ili prijedlog za produženje pritvora apelantu. Naime, članom 41. stav 4. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima je propisano da će država moliteljica putem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine biti obaviještena o određivanju mjere pritvora apelantu, te proizlazi da je Sud BiH u skladu s navedenim članom dostavio predmetni dopis Ministarstvu pravde BiH. Osim toga, dostavljanje obavještenja Ministarstvu pravde BiH, organu države Bosne i Hercegovine, ni na koji način nije radnja kojom bi se moglo uticati na državu moliteljicu da dostavi zahtjev za produženje privremenog pritvora, s obzirom da sporni dopis nije njoj ni upućen i radi se o stranoj državi na čije postupanje organi države Bosne i Hercegovine ne mogu uticati.
- 54.Imajući u vidu prethodno navedeni princip, tj. da određivanje pritvora u toku postupka ekstradicije, pa tako i privremenog pritvora iz člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći mora biti predmet revizije suda, u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup "sudu" koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti "klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države" (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima "sudski karakter". Da bi imao "sudski karakter", taj organ mora biti "nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku" (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
- 55.U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 97. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći kojim je propisano da će se na sve ono što nije regulirano ovim zakonom primjenjivati, između ostalog, odredbe ZKPBiH kojim su propisani nadležnost i način odlučivanja povodom žalbe na rješenja sudije za prethodni postupak. Naime, upravo pobijano rješenje o određivanju privremenog pritvora, odnosno rješenje o produženju privremenog pritvora, potvrđuju da je u konkretnom slučaju odluke sudije za prethodni postupak ispitalo Vijeće Suda BiH, i to u roku od četiri dana, odnosno u roku od dva dana. Dalje, Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant saslušan i da je imao branioca u postupku u kojem mu je određen privremeni pritvor i u kojem se mogao izjasniti o svim bitnim činjenicama za određivanje mjere privremenog pritvora.
- 56.U pogledu apelantovog navoda da mu nije omogućeno saslušanje, odnosno izjašnjavanje o produženju trajanja privremenog pritvora, Ustavni sud zapaža da, kako je već navedeno, prilikom revizije odluke o pritvoru moraju biti pružene "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode". Stoga ove proceduralne garancije u konkretnom slučaju treba posmatrati u kontekstu garancija sadržanih u članu 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije koji, kao što je već prethodno istaknuto, pruža drugačiji nivo zaštite od člana 5. stav 1. tačka c. U konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o produženju privremenog pritvora apelantu nije se odlučivalo o produženju pritvora u svrhu vođenja krivičnog postupka, odnosno nije se utvrđivalo da li i dalje postoje pritvorski razlozi u smislu Zakona o krivičnom postupku, već se odlučivalo o produženju privremenog pritvora apelantu u smislu člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, na temelju istih okolnosti o kojima je apelant već upoznat i o kojima se izjašnjavao pred sudijom za prethodni postupak kada mu je privremeni pritvor određen. S tim u vezi, Ustavni sud ne može zaključiti da nisu ispunjene proceduralne garancije, u smislu prethodno iznesenog principa, odnosno da je apelant lišen prava da odluku kojom mu je određen privremeni pritvor, ispita sud.
- 57.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f. i stav 4. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
- 58.U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije s obzirom na prethodno obrazloženje i odlučenje u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati eventualne povrede navedenog prava.
VIII. Zaključak
- 59.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f., te člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer nije našao elemente proizvoljnosti u određivanju pritvora u toku postupka ekstradicije, odnosno kada je privremeni pritvor apelantu zakonito određen u smislu Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, te kada su odluke kojima je određen privremeni pritvor bile predmet revizije i kada apelantu nisu uskraćene proceduralne garancije u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
- 60.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 61.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
- 62.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.