USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1342/10, rješavajući apelaciju Rifata Bevrnje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rifeta Bevrnje, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 000491 09 Kž od 3. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 K 000491 08 K od 4. juna 2009. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Rifat Bevrnja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 14. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 000491 09 Kž od 3. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 000491 08 K od 4. juna 2009. godine. Apelant je identičnu apelaciju kojom je osporio navedene presude podnio i lično 10. maja 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 12. januara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud i Kantonalni sud su odgovore na apelaciju dostavili 21. januara 2011. godine, a Kantonalno tužilaštvo 19. januara 2011. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantovom punomoćniku 27. januara 2011. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Optužnicom Kantonalnog tužilaštva broj Kt-590/07 od 30. januara 2008. godine apelantu je stavljeno na teret da je počinio dva krivična djela ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi s članom 28. tog Zakona.
- 7.Kantonalni sud je Presudom broj 06 0 K 000491 08 K od 4. juna 2009. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, apelanta proglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude u sticaju počinio dva krivična djela ubistva u pokušaju oštećenih Mevludina Gorana i Ismeta Kurteševića iz člana 166. stav 1. u vezi s članom 28. KZ FBiH. Primjenom odredbe iz člana 54. KZ FBiH apelantu je najprije utvrđena pojedinačna kazna za svako od počinjenih krivičnih djela, a zatim mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina. Zastupnik Kantonalnog tužilaštva je prilikom iznošenja završnih riječi istakao da su izvedeni dokazi, kako subjektivni tako i objektivni, u cijelosti potvrdili činjenični osnov optužnog akta, da se iskazi oštećenih uklapaju u objektivnu sliku događaja koja proizlazi iz materijalnih dokaza, te da apelant nije postupao u nužnoj odbrani jer iz objektivnih dokaza proizlazi da je odmah po dolasku na lice mjesta počeo pucati. S druge strane, apelantova odbrana je istakla da izvedeni dokazi nisu potvrdili da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, te je ukazano na nedostatke vezane za subjektivnu stranu krivičnog djela. Tokom postupka, optužba i odbrana su izveli sve predložene dokaze, u svojstvu svjedoka su ispitani oštećeni Mevludin Goran i Ismet Kurtešević, na glavnom pretresu je neposredno ispitan veliki broj svjedoka odbrane i sam apelant, zatim vještaci različitih struka (neuropsihijatar, balističar, vještak sudske medicine) koji su dali usmeno pojašnjenje sačinjenih nalaza i mišljenja, i to kako vještaci optužbe tako i vještaci odbrane. Osim toga, proveden je dokaz uvidom u obimnu materijalnu dokumentaciju, te je izvršen uvid u medicinsku dokumentaciju za apelanta - tri nalaza Privatne neuropsihijatrijske ordinacije "Zukić" iz Sarajeva. Sve izvedene dokaze Kantonalni sud je cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima, nakon čega je utvrđeno da je apelant počinio radnje pobliže opisane u izreci presude i da je takvim radnjama ostvario sva stvarna i bitna obilježja bića krivičnih djela za koja je proglašen krivim. Naime, kako je dalje obrazloženo, nesporno je da se inkriminirani događaj desio 27. maja 2007. godine u Travniku ispred ugostiteljskog objekta "Pantera", vlasništvo oštećenog Mevludina Gorana, i da se apelant na mjesto događaja dovezao svojim vozilom nakon što je saznao da mu je pretučen brat Nurudin Bevrnja. Izvedeni dokazi su potvrdili činjenične navode prema kojim je apelant po dolasku na lice mjesta svoje vozilo zaustavio na proširenju a zatim je, kada je vidio oštećene kako sjede za stolom u bašti ugostiteljskog objekta, izašao iz vozila naoružan pištoljem "Češka zbrojevka", krenuo prema oštećenim te je odmah u pravcu kretanja Mevludina Gorana ispalio nekoliko metaka, a u pravcu Ismeta Kurteševića tri metka. Ove činjenične navode su potvrdili, kako je dalje navedeno, oštećeni i svjedoci Ikram Baltić, Sanel Kablar i Rašid Alibašić, čije je iskaze sud ocijenio vjerodostojnim. Osim toga, ni apelant prilikom izjašnjenja u svojstvu svjedoka nije osporio da je kritične prilike upotrijebio vatreno oružje (oznake oružja navedene u izreci presude), a upotrebu vatrenog oružja potvrdio je i nalaz vještaka za balistiku i mehanoskopske tragove. Iskazi navedenih svjedoka su podudarni (svi na istovjetan način opisuju dolazak apelanta na lice mjesta), a podudarni su i sa objektivnim (materijalnim) dokazima izvedenim tokom postupka. Apelant je također u svom iskazu potvrdio da je u događaju koristio pištolj i da je do upotrebe pištolja došlo zbog toga što se branio od napada oštećenog Ismeta Kurteševića. Nalaz vještaka balističara je također potvrdio upotrebu pištolja koji je kod sebe u vrijeme inkriminiranog događaja imao apelant, kao i zaključak da je apelant neposredno po izlasku iz vozila počeo pucati.
- 8.U pogledu iskaza velikog broja ostalih svjedoka, Kantonalni sud je naveo činjenicu da ti svjedoci nisu neposredno vidjeli inkriminirani događaj i da o događaju imaju isključivo posredna saznanja, zbog čega se odluka o krivičnoj odgovornosti u konačnici zasniva na iskazima svjedoka koji su inkriminirani događaj vidjeli u cijelosti, odnosno bili njegovi očevici. Od hitaca koje je apelant ispalio, kako je dalje obrazloženo, oštećeni su zadobili teške tjelesne povrede, a na okolnost vrste i težine tjelesnih povreda vještačenje je obavio vještak Zdenko Cihlarž, koji je u pismenom nalazu i usmenom izlaganju precizirao da su oštećeni zadobili tjelesne povrede, i to Mevludin Goran povredu koja ima karakter teške i po život opasne tjelesne ozljede, a ukupno ozljeđivanje oštećenog Ismeta Kurteševića ima karakter obične ili nekvalificirane teške tjelesne ozljede.
- 9.Kantonalni sud je zatim utvrdio da je apelant lice mjesta napustio nakon što je u pravcu oštećenih ispucao sve metke iz pištolja, a analizom izvedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant prvi pucao. Apelant je, kako je dalje obrazloženo, pucao u oštećene u namjeri da ih liši života. Prema stavu odbrane, navedena namjera izvedenim dokazima nije potvrđena i tvrdnja odbrane je da je apelant pucao nasumice isprovociran prethodnim pucanjem oštećenog Kurteševića. Međutim, iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi drugačije, i to da je apelant počeo pucati odmah po izlasku iz vozila, a to potvrđuju i objektivni nalazi u spisu. Apelant je, kako je zaključio Kantonalni sud, u vrijeme poduzimanja inkriminiranih radnji bio svjestan da tim radnjama može prouzrokovati zabranjenu posljedicu – smrt oštećenika, i on je takvu posljedicu htio kao svoju. Lokacija tjelesnih povreda kod oštećenih opravdava zaključak prema kojem je apelant pucao u vitalne dijelove tijela, gdje svaki hitac može prouzrokovati smrt osobe u koju je na takav način pucano. S tim u vezi je navedeno da je apelant postupao s direktnim umišljajem, pri čemu je bio smanjeno uračunljiv. Na ovu okolnost su provedena dva neuropsihijatrijska vještačenja na osnovu kojih je zaključeno da je njegov afekt bio pojačan, ali ne do bitnog stepena, jer je apelant suštinski razumio radnje koje je poduzimao i mogao je upravljati svojim postupcima.
- 10.Obrazlažući dalje, Kantonalni sud je istakao da je inkriminiranom događaju prethodio događaj u kojem je Mevludin Goran pretukao apelantovog brata, ali je odbrana tokom postupka tom događaju davala prevelik značaj koji objektivno ne zaslužuje. Iz provedenih dokaza i nalaza vještaka neuropsihijatara, Kantonalni sud je zaključio da apelant kritične prilike na lice mjesta nije došao da bi s oštećenima raspravio prethodni događaj i dobio pojašnjenje zbog čega mu je brat pretučen. U pogledu neosnovanosti navoda odbrane da se apelant branio od protupravnog napada oštećenog Ismeta Kurteševića i da je postupao u nužnoj odbrani, Kantonalni sud je naveo da su izvedeni dokazi na potpuno pouzdan način potvrdili da je oštećeni Ismet Kurtešević u apelanta pucao tek nakon što je apelant, po dolasku na lice mjesta, u njegovom pravcu otvorio vatru i ranio njega i Mevludina Gorana. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je zaključio da nedostaje osnovni element koji bi apelantu dao pravo da reagira na način na koji je reagirao, budući da nije napadnut, a bez napada nema nužne odbrane. U analizi ocjene apelantove uračunljivosti je odgovoreno na pitanje zbog čega sud nalazi da nije bilo napada i da apelant u vrijeme izvršenja djela nije bio u takvom afektivnom stanju koje se može označiti stanjem jake razdraženosti. Kantonalni sud je za svakog oštećenog utvrdio pojedinačne kazne zatvora, i to za oštećenog Mevludina Gorana dvije godine i četiri mjeseca, a za oštećenog Ismeta Kurteševića dvije godine i deset mjeseci, nakon čega je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Prilikom izbora vrste i visine kazne sud je cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti imajući u vidu da su krivična djela ostala u pokušaju, te da se za djela koja su započeta a nisu dovršena počinitelji po samom zakonu mogu lakše kazniti.
- 11.Vrhovni sud je, odlučujući o žalbama apelanta i Kantonalnog tužilaštva, donio Presudu broj 06 0 K 000491 09 Kž od 3. februara 2010. godine kojom su žalbe odbijene i presuda Kantonalnog suda potvrđena. U pogledu navoda žalbe koje se tiču bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude dao razloge za sve odlučne činjenice (one koje se odnose na krivična djela, krivičnu odgovornost apelanta i odluku o kazni) i da je sve izvedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi. Naime, apelantova žalba ne sadrži razloge zbog čega bi propust prvostepenog suda da se izjasni o nalaženju 95 čestica na obje ruke apelantovog brata Nurudina Bevrnje i 13 čestica na desnoj ruci svjedoka Ikrama Baltića, za koje je vještak naveo da mogu poticati od nagorjelih barutnih čestica, bilo od uticaja ili bi moglo biti od uticaja za donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da apelantov brat uopće nije učestvovao u tom događaju, pa su ovi žalbeni navodi ocijenjeni kao neosnovani. Također su odbijeni kao neosnovani navodi da je Kantonalni sud nalaze i mišljenja vještaka neuropsihijatara cijenio selektivno, jer iz obrazloženja presude proizlazi upravo suprotno. Također su i iskazi oštećenih u svojstvu svjedoka ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, kao i u vezi s ostalim dokazima, prije svega s nalazima i mišljenjima vještaka. Zatim, u pogledu žalbenih navoda kojima se ističe bitna povreda postupka, jer je prvostepeni sud odbio spajanje s krivičnim postupkom koji je vođen protiv oštećenih, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani jer je spajanje krivičnih postupaka u kojima postoji međusobna veza mogućnost a ne dužnost suda (član 32. stav 5. ZKP FBiH). Osim toga, kako je dalje navedeno, neosnovani su navodi žalbe da je pobijana presuda zasnovana na iskazima svjedoka-oštećenih, čime je po apelantovom mišljenju došlo do povrede odredaba krivičnog postupka, budući da to što su oštećeni učestvovali u tom događaju ne isključuje njihovo svjedočenje. Dužnost suda je, kako je Kantonalni sud i postupio, da iskaze oštećenih u svojstvu svjedoka ocijeni pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima. Što se tiče navoda žalbe koji ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu okolnosti ko je prvi pucao i u pogledu apelantovog psihičkog stanja u vrijeme navedenog događaja, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani. Naime, iz obrazloženja pobijane presude upravo proizlazi suprotno, jer i iz izreke presude proizlazi utvrđenje prvostepenog suda da je apelant pucao prema oštećenim odmah po izlasku iz vozila, ali krećući se ka oštećenima. Neosnovan je i navod o pogrešnom utvrđenju apelantovog psihičkog stanja u kritično vrijeme, a samim tim je neosnovan navod kojim apelantov branilac osporava utvrđenje prvostepenog suda da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno uračunljiv tvrdnjom da je bio bitno smanjeno uračunljiv.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da mu je presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osuđen je, kako navodi, u postupku koji nije proveden u skladu sa zakonom, odnosno nisu pravilno ocijenjene sve iznesene činjenice i dokazi koji mu idu u korist, a principi pravičnog suđenja zahtijevaju da interesi odbrane budu u ravnoteži s interesima optužbe. Smatra da su prvostepena i drugostepena presuda nezakonite jer nemaju pravnog osnova i nisu utemeljene na činjenicama i informacijama koje se mogu povezati s navodno počinjenim krivičnim djelom. Presuda je, po apelantovom mišljenju, zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju tako što su prihvaćeni kao istiniti iskazi oštećenih i iskazi svjedoka koji su u bliskoj vezi s oštećenim. Smatra da je optužba u kontradiktornosti sa zaključcima iz presude, da nisu pravilno cijenjene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti prilikom izricanja krivično-pravne sankcije.
- 13.U pogledu kršenja ostalih prava koja je apelant naveo u apelaciji je navedeno da je pretrpio i da i dalje trpi povredu svoje ličnosti, duševnu bol i nepravdu koja mu je pričinjena zbog osuđujuće presude. U apelaciji, koju je lično podnio Ustavnom sudu, apelant je naveo hronologiju odvijanja krivičnog postupka apostrofirajući da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje, a u suštini apelant ponavlja navode iz apelacije koju je prethodno podnio njegov punomoćnik.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelacija, osim navoda koji se tiču prava na pravično suđenje, uopće ne sadrži navode koji bi se odnosili na povredu ostalih prava navedenih u apelaciji. U odnosu na navodnu povredu prava na pravično suđenje, Vrhovni sud je istakao da je u svojoj presudi jasno naveo razloge zbog kojih nisu prihvaćeni apelantovi žalbeni navodi i da je prvostepeni sud za svoje činjenične i pravne zaključke dao sasvim jasne i određene razloge, te je stoga očito da zaključci redovnih sudova nisu proizvoljni. Također, Vrhovni sud je u odgovoru istakao da se žalbeni navodi protiv presude Kantonalnog suda ponavljaju i u podnesenoj apelaciji, te da ne smatra da je neophodno ponavljati razloge navedene u presudi. Naglašeno je, zatim, da su tokom postupka dokazi odbrane i optužbe bili predmet savjesne i brižljive ocjene prvostepenog i drugostepenog suda, a okolnost da sudovi nisu prihvatili pojedine stavove odbrane ne može ukazivati na povredu načela jednakosti u postupanju.
- 15.Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da se iz obimnog tekstualnog obrazloženja apelacije može izvesti zaključak da se njome ponovo ukazuje na navodne propuste redovnih sudova koji su detaljno bili izloženi u žalbi protiv prvostepene presude. Po ocjeni Kantonalnog suda, apelant je imao fer i pravično suđenje budući da su sve odlučne činjenice utvrđene potpuno i pravilno. Osim toga, svi navodi iz apelacije koji su istaknuti kao prigovori bili su predmet žalbi koje je svestrano ocjenjivao Vrhovni sud koji ih je odbio kao neutemeljene.
V. Relevantni propisi
- 16.U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:
Član 28.
Pokušaj
(1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinitelj će se za pokuša krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Član 54. stav 1.
Sticaj krivičnih djela
Ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrđivati kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.
Član 57. stav 1.
Uračunavanje pritvora i ranije kazne
Vrijeme provedeno u pritvoru i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom, uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu.
Član 166. stav 1.
Ubistvo
Ko drugog usmrti,
Kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
- 17.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 53/07 i 64/07) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Jednakost u postupanju
Sud, tužilac i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenika odnosno optuženika, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 305. st. 7. i 8.
Sadržaj presude
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanim ili nedokazanim, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio ne ispitati direktno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika i pri primjeni određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženika i njegovo djelo.
(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu ili da treba izreći mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi.
VI. Dopustivost
- 18.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 06 0 K000491 09 Kž od 3. februara 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2010. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
- 22.Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije i prava iz čl. II/3.d), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 5. i 8. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je ukazao i na član 13. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
- 23.Ustavni sud prije svega konstatira da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku protiv apelanta koji je okončan osporenim presudama kojima je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. KZ FBiH počinjeno u sticaju i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Dakle, ishod postupka je bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati jesu li osporenim presudama povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje na koja je apelacijom ukazano.
- 24.Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije, jer nadležni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo zbog pogrešne ocjene dokaza, pošto je osuđen a u postupku nije dokazano da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i jer je narušen princip ravnopravnosti stranaka u odnosu na Kantonalno tužilaštvo, budući da je sud prihvatio iskaze svjedoka optužbe i iskaze oštećenih, ocjenjujući ih vjerodostojnim dok istovremeno iskaze svjedoka odbrane nije prihvatio.
- 25.U odnosu na apelantove navode da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U vezi s tim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 26.U kontekstu navedenog, razmatrajući apelantove navode u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom, odnosno Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene. Zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, dakle i u Zakonu o krivičnim postupku Federacije Bosne i Hercegovine, u kojem odredba člana 296. glasi: Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana, pa čini neodvojiv element prava na pravično suđenje. Slobodna ocjena dokaza je oslobođena pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza, ali zahtijeva obrazloženje u sadržajnom smislu, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
- 27.Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, odnosno da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za krivično djelo za koje je osuđen. Naime prvostepeni sud je, suprotno navodima apelacije, posebno naglasio da su iskazi svjedoka optužbe cijenjeni ne samo pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, nego i sa svim ostalim provedenim dokazima, a naročito sa nalazima i mišljenjima vještaka. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio da svjedoci odbrane koji su saslušani tokom postupka nisu neposredno vidjeli inkriminirani događaj, da su o događaju imali isključivo posredna saznanja, pa se u konačnici odluka o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti zasniva na iskazima svjedoka koji su imali neposredna saznanja i čiji iskazi su cijenjeni u ukupnosti sa svim ostalim dokazima i nalazima vještaka, čineći cjelinu. Također, Vrhovni sud je, obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog prigovora, naveo iscrpnu argumentaciju iz koje proizlazi da su navodi iz apelantove žalbe paušalni i da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude (strana 6. i dalje) dao jasne, argumentirane, potpune i uvjerljive razloge zbog kojih je iskaze navedenih svjedoka ocijenio kao vjerodostojne, a ponajprije jer su podudarni i potvrđeni materijalnim dokazima.
- 28.Osim toga, Ustavni sud nije našao ništa što bi upućivalo na zaključak da je apelant drugačije tretiran u odnosu na tužilaštvo. Naime, prema stanju spisa, apelant je aktivno učestvovao u postupku pred prvostepenim sudom, imao je mogućnost da predlaže dokaze za svoje tvrdnje i da osporava dokaze tužilaštva, imao je i koristio pravo na izjavljivanje žalbe drugostepenom sudu, koji je razmotrio njegove žalbene navode i u obrazloženju svoje odluke dao razloge zašto apelantovi žalbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivično-pravne stvari, a što je u skladu s relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku FBiH koji je primijenjen na konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 29.U vezi s apelantovim navodima da je u postupku koji je protiv njega vođen povrijeđen princip iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
- 34.Apelant je u apelaciji ukazao da mu je u predmetnom postupku, zbog osude na kaznu zatvora, povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Kršenje ovog prava se u suštini zasniva na navodima koji se odnose na utvrđivanje činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, dakle na garancije koje pruža član 6. Evropske konvencije.
- 35.Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije proizvoljno biti lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP FBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
- 36.Ustavni sud zapaža da je, nakon zakonito provedenog postupka, donesena prvostepena presuda koju je potvrdio drugostepeni sud, kojom je apelant proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od pet godina. U tom kontekstu, uzimajući u obzir analizu i zaključke iz prethodnih tačaka ove odluke vezanu za pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je apelant lišen slobode na osnovu presuda koje su donesene u skladu s relevantnim zakonom, u postupku koji je proveden u skladu s odredbama zakona i Evropske konvencije i da je apelant lišen slobode po presudi nadležnog suda, dakle u skladu sa standardima Evropske konvencije.
- 37.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je neosnovana apelantova tvrdnja da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 38.Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na dom, imovinu i djelotvoran pravni lijek iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.
- 39.U vezi s navodima o kršenju člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da pojam "djelotvoran pravni lijek" ne znači da rezultat korištenja određenog pravnog lijeka mora biti pozitivan za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlaštenja da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, stav 120). S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je apelant imao mogućnost da koristi pravne lijekove i da je to pravo koristio. Činjenica da rezultat tih pravnih lijekova nije bio pozitivan za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek.
- 40.U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom i imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant nije uopće obrazložio u čemu se sastoji navodna povreda ovih prava. S obzirom na to da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio tvrdnje o povredi prava iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta neosnovani.
VIII. Zaključak
- 41.Ustavni sud smatra da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije kada su nadležni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo i kada je, nakon sveobuhvatne analize dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, jasno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, pri čemu je sa svojim braniocem aktivno učestvovao u postupku.
- 42.Osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, jer je apelant lišen slobode upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora, na osnovu pravosnažne osuđujuće presude. Nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer je apelant u postupku imao i koristio mogućnost izjavljivanja pravnog lijeka, a u pogledu prava iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, apelant osim paušalnih navoda nije ponudio bilo kakve argumente, pa su i ovi navodi neosnovani.
- 43.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 44.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.