Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1761/10, rješavajući apelaciju Vlade Republike Srpske i PD "Napredak" a.d. Pelagićevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. septembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Vlade Republike Srpske i PD "Napredak" a.d. Pelagićevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 001765 09 U od 19. februara 2010. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da u roku od tri mjeseca donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvoapelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, podnijela je 12. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001765 09 U od 19. februara 2010. godine.
  • 2.
    PD "Napredak" a.d. Pelagićevo (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Pelagićeva, koga zastupa Goran Blagojević, advokat iz Šamca, podnijelo je 15. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 11 0 U 001765 09 U od 19. februara 2010. godine.
  • 3.
    Iako Ustavni sud od apelanata ne traži da iscrpe vanredni pravni lijek-zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), kao prvoapelanticin organ, i drugoapelant protiv presude Okružnog suda podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj 11 0 U 001765 10 Uvp od 22. juna 2011. godine zahtjev Ministarstva odbacio kao izjavljen od neovlaštenog lica, a zahtjev drugoapelanta je odbijen kao neosnovan. Stoga će Ustavni sud prilikom razmatranja predmetnih apelacija uzeti u obzir i presudu Vrhovnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 4.
    S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1761/10 i AP 1906/10 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1761/10.
  • 5.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Komisije za koncesije Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija za koncesije), DOO "Braća Pavlović" iz Obudovca (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 15. jula 2010. godine i 28. oktobra 2011. godine da dostave odgovore na apelacije.
  • 6.
    Okružni sud, Komisija za koncesije i tužilac dostavili su odgovore na apelacije 29. jula i 8. septembra 2010. godine, 8. i 15. novembra i 12. decembra 2011. godine.
  • 7.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Komisije za koncesije i tužioca dostavljeni su opunomoćenicima apelanata 27. oktobra 2011. godine i 6. marta 2013. godine.

III. Činjenično stanje

  • 8.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 9.
    Odlukom Komisije za koncesije broj 01-561/06 od 21. septembra 2006. godine dato je ovlaštenje Ministarstvu za pregovore sa drugoapelantom, kao ponuđačem, za dodjelu koncesije na osnovu samoinicijativne ponude za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Srpske, površine 990 ha, u općini Pelagićevo. Ministarstvo je obavezano da u roku koji ne može biti duži od 30 dana od dana prijema predmetne odluke sa drugoapelantom kao ponuđačem definira osnovne elemente ugovora o koncesiji u skladu sa članom 28. Zakona o koncesijama.
  • 10.
    Na prijedlog Komisije za koncesije prvoapelantica je Odlukom broj 04/1-012-2371/06 od 16. novembra 2006. godine tužiocu dodijelila koncesiju za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Srpske u općinama Šamac i Pelagićevo, površine 311,7663 ha, radi ostvarivanja prava obavljanja biljne i stočarske prozvodnje.
  • 11.
    Prvoapelantica je putem Ministarstva 4. decembra i 27. februara 2006. godine sa tužiocem zaključila ugovor o koncesiji kojim su ugovorne strane regulirale prava i obaveze između prvoapelantice kao nosioca prava vlasništva na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu Republike Srpske i tužioca radi ostvarivanja prava obavljanja biljne i stočarske proizvodnje korišćenjem prirodnog bogatstva-poljoprivrednog zemljišta za organiziranu proizvodnju žitarica (kukuruz, soja, pšenica) za uzgoj stoke.
  • 12.
    Odlukom prvoapelantice broj 04/1-012-2-1252/09 od 2. jula 2009. godine poništena je Odluka o dodjeli tužiocu koncesije za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Srpske broj 04/1-012-2371/06 od 16. novembra 2006. godine. Navedenom odlukom poništene su sve pravne posljedice koje je proizvela odluka od 16. novembra 2006. godine.
  • 13.
    Tužilac je protiv prvoapelantice, a zbog poništenja Odluke broj 04/1-012-2-1252/09 od 2. jula 2009. godine, podnio tužbu koju je Okružni sud Presudom broj 11 0 U 001765 09 U od 19. februara 2010. godine uvažio i navedenu odluku poništio. Zahtjev tužioca za odgađanje izvršenja osporenog akta je odbačen.
  • 14.
    Iz obrazloženja presude proizlazi da je drugoapelant učestvovao u predmetnom postupku kao zainteresirano lice. U tom statusu drugoapelant je dostavio odgovor na tužbu u kojem je naveo da je prvoapelantica svoju odluku donijela u postupku vršenja nadzora u kojem je utvrdila da su u postupku dodjele koncesije učinjene nepravilnosti iz čega proizlazi da su ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 248. stav 1. tač. 2, 3. i 5. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP).
  • 15.
    Okružni sud, razmatrajući predmetnu tužbu, naveo je da je osporeni akt donesen na osnovu odredbe člana 6. Zakona o koncesijama ("Službeni glasnik RS" br. 25/02 i 91/06), odredbe člana 43. stav 3. Zakona o Vladi RS ("Službeni glasnik RS" broj 118/08) i odredbe člana 248. stav 1. ZOUP-a ("Službeni glasnik RS" broj 13/02).
  • 16.
    Tumačeći navedene zakonske odredbe, Okružni sud je ocijenio da one ne predstavljaju osnov za donošenje osporenog akta. Prema mišljenju Okružnog suda, odredba člana 43. stav 3. Zakona o Vladi RS je odredba procesnopravnog, a ne materijalnopravnog karaktera, koja uređuje pitanja u kojima Vlada odlučuje u formi odluke, pa nije mogla poslužiti kao zakonski osnov za donošenje osporenog akta. Konstatirano je da prvoapelantica nije nadležna da poništava pojedinačne akte budući da to ne proizlazi ni iz jedne odredbe Zakona o koncesijama, pa ni iz odredbe člana 6. Zakona o koncesijama na koju se prvoapelantica pozvala u osporenoj odluci. Navedeno, prema mišljenju Okružnog suda, upućuje na zaključak da je osporeni akt donesen uz povredu spomenutih zakonskih odredaba.
  • 17.
    U odnosu na odredbu člana 248. stav 1. ZOUP-a, Okružni sud je naveo da su njome propisani uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se rješenje koje je konačno u upravnom postupku moglo poništiti po pravu nadzora. Prema navedenoj odredbi, do poništavanja i ukidanja konačnog rješenja po pravu nadzora od organa višeg stepena, odnosno organa koji vrši nadzor, može doći, u pravilu, samo zbog težih povreda zakonitosti, a zavisno od toga propisani su i kriteriji kada će se takvo rješenje poništiti ili ukinuti po pravu nadzora. Istaknuto je da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je donesena na osnovu zahtjeva zainteresiranog lica-drugoapelanta, a kojim je zatraženo poništenje odluke o dodjeli koncesije tužiocu od 16. novembra 2006. godine zbog toga što prilikom donošenja odluke nije uvažena lista prioriteta iz dokumenata o politici dodjele, kao i da za drugoapelanta nije ispoštovana okvirna površina od 990 hektara. Dalje, kao razlozi za poništenje navedene odluke se navodi da je u postupku dodjele koncesije postupano suprotno odredbi člana 27. Zakona o koncesijama u vezi sa učešćem dvaju ili više ponuđača u kojem nije raspisan javni konkurs, da je koncesionar potpisao koncesioni ugovor sa resornim ministarstvom po proteku zakonskog roka zbog čega je izgubio sva prava na dodijeljenu koncesiju, kao i da koncesionar ne posjeduje nekretnine koje su bile predmet koncesije, tj. da nije ispoštovana procedura predviđena Zakonom o koncesijama.
  • 18.
    Okružni sud je naveo da povreda materijalnog zakona, tj. povreda odredbe člana 27. Zakona o koncesijama učinjena u postupku donošenja odluke o koncesiji, kako navodi prvoapelantica, nije propisana kao uvjet za poništenje rješenja u postupku nadzora (član 248. stav 1. ZOUP-a), već je predviđena kao uvjet za ukidanje rješenja (član 248. stav 2. ZOUP-a), što ukazuje da se prvoapelantica pozvala na pogrešnu odredbu. Zatim, Okružni sud je naveo da povreda materijalnog propisa mora biti očigledna i na štetu stranke ili javnog interesa, a ukoliko u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima, rješenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresiranih stranaka, i to u roku koji je propisan odredbom člana 249. stav 3. ZOUP-a, tj. u roku od jedne godine od dana kada je rješenje postalo konačno u upravnom postupku.
  • 19.
    Istaknuto je da prvoapelantica povredu materijalnog prava nalazi u nepoštivanju odredbe člana 27. Zakona o koncesijama u vezi sa učešćem dvaju ili više ponuđača, gdje nije raspisan javni konkurs. Prema mišljenju Okružnog suda, nejasno je kako je prvoapelantica utvrdila da u postupku dodjele koncesije nije raspisan javni konkurs i da je postupano suprotno odredbi člana 27. Zakona o koncesijama. Osim navedenog, imajući u vidu ponašanje tužioca i podnošenje tužbe, očigledno je da za donošenje rješenja ne postoji pristanak zainteresiranih strana, a sam rok za donošenje rješenja se pokazuje kao upitan zbog toga što u spisu predmeta nema podataka da li je i kada odluka o dodjeli koncesije tužiocu dostavljena strankama.
  • 20.
    Okružni sud je naveo da, budući da je prvoapelantica, odnosno Ministarstvo na osnovu ovlaštenja prvoapelantice sa tužiocem zaključilo ugovor o koncesiji, prema ocjeni suda, predmetni spor između ugovornih strana može se okončati kod redovnog suda podnošenjem tužbe za raskid zaključenog ugovora o koncesiji, koji postupak je već i pokrenut, pa egzistiranje odluke o dodjeli koncesije i ne utječe na rješavanje tog spora.
  • 21.
    Na osnovu Rješenja prvoapelantice broj 04/1-012-2-473/11 od 17. marta 2011. godine drugoapelant je 6. aprila 2011. godine sa Ministarstvom, kao nadležnim organom prvoapelantice, zaključio ugovor o koncesiji. Predmet ugovora je davanje koncesije na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu Republike Srpske na području općine Pelagićevo radi ostvarivanja prava obavljanja ratarske proizvodnje korištenjem prirodnog bogatstva-poljoprivrednog zemljišta za organiziranu proizvodnju kukuruza, pšenice, zobi i travno-djetelinske smjese.
  • 22.
    Ministarstvo i drugoapelant su protiv presude Okružnog suda od 19. februara 2010. godine podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 001765 10 Uvp od 22. juna 2011. godine zahtjev Ministarstva odbacio kao izjavljen od neovlaštenog lica. Zahtjev drugoapelanta je odbijen kao neosnovan.
  • 23.
    U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da zahtjev za vanredno preispitivanje odluke Okružnog suda može podnijeti lice koje u postupku upravnog spora ima status stranke, tj. tužilac, tuženi ili zainteresirano lice. Istaknuto je da je Ministarstvo organ koji provodi radnje u postupku dodjele koncesije, ali u konkretnoj upravnoj stvari nije donijelo odluku o koncesiji. Prema tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, Ministarstvo u predmetnoj pravnoj stvari nema status stranke, pa nema pravo da podnese zahtjev za vanredno preispitivanje. Stoga je Vrhovni sud odbacio zahtjev Ministarstva kao izjavljen od neovlaštenog lica.
  • 24.
    Vrhovni sud je naveo da iz podataka u spisu proizlazi da je osporeni akt donesen po zahtjevu zainteresiranog lica za poništenje odluke prvoapelantice o dodjeli koncesije tužiocu za korištenje poljoprivrednog zemljišta, a zbog toga što u postupku donošenja te odluke nije postupljeno saglasno odredbi člana 27. Zakona o koncesijama.
  • 25.
    Prema mišljenju Vrhovnog suda, stanovište Okružnog suda da prvoapelantica nije nadležna da po pravu nadzora poništava odluke koje je sama donijela je ispravno. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 249. stav 1. ZOUP-a propisano da po pravu nadzora rješenje o poništenju ili ukidanju donosi drugostepeni organ, ili ako takvog organa nema, organ koji je zakonom ovlašten da vrši nadzor nad radom organa donosioca rješenja koje se ukida ili poništava po pravu nadzora. Konstatirano je da prvoapelantica nije sama sebi drugostepeni organ koji vrši nadzor nad svojim radom pa nije mogla donijeti osporeni akt.
  • 26.
    Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud pravilno zaključio da u situaciji kada postoje dvije ili više samoinicijativne ponude za dodjelu koncesije, propust da se raspiše konkurs za prikupljanje samoinicijativnih ponuda predstavlja povredu zakona. Istaknuto je da razlozi zbog kojih je donesen osporeni akt: postupanje suprotno odredbi člana 27. Zakona o koncesiji, potpisivanje ugovora o koncesiji protekom roka od 30 dana određenog odlukom o koncesiji, te da se koncesionar ne nalazi u posjedu koncesione imovine ni u kom slučaju se ne mogu smatrati razlozima propisanim odredbama člana 248. stav 1. tač. 2, 3. i 5. ZOUP-a za poništenje po pravu nadzora. Prema ocjeni Vrhovnog suda, stav Okružnog suda da povreda odredbe člana 27. Zakona o koncesijama predstavlja razlog propisan odredbom člana 248. stav 2. ZOUP-a za ukidanje je pravilan, a ne za poništenje rješenja po pravu nadzora.
  • 27.
    Dalje je Vrhovni sud istakao da je neosnovan i navod o tome da je rješenjem Komisije za koncesije od 21. septembra 2009. godine upravna stvar dugačije riješena, te da je, stoga, ostvaren razlog za poništenje rješenja po pravu nadzora prema odredbi člana 248. stav 1. tačka 2. ZOUP-a. Istaknuto je da je navedenim rješenjem Komisije za koncesije dato ovlaštenje Ministarstvu da pregovara sa drugoapelantom o zaključenju ugovora o koncesiji. Konstatirano je da, u smislu navedene odredbe ZOUP-a, upravna stvar bi u istom predmetu bila prethodno pravosnažno drugačije riješena da je koncesija data nekom drugom ponuđaču, a ne tužiocu, što ovdje nije slučaj.
  • 28.
    Također, prema mišljenju Vrhovnog suda, shvatanje Okružnog suda o djejstvu parničnog postupka radi raskida ugovora je pravilno. Pri tome je Vrhovni sud napomenuo da iz sadržaja priloga uz tužbu, i to ugovora o koncesiji zaključenog 4. decembra 2009. godine između tužioca i Ministarstva, na čijem čelu je bio prethodni ministar, proizlazi da je taj ugovor zaključen u roku od 30 dana za zaključenje. Budući da nema podataka da je taj ugovor na bilo koji način stavljen van snage, koncesionar ne može snositi štetne posljedice zbog toga što je Ministarstvo kasnije insistiralo na zaključenju novog ugovora sa istim tekstom. Prema tome, prigovori drugoapelanta u ovom dijelu su ocijenjeni kao neosnovani.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 29.
    Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Prema mišljenju apelanata, Okružni sud nije dao valjane razloge za poništenje odluke prvoapelantice. Smatraju da nije postupljeno prema Zakonu o koncesijama, jer je bilo više ponuđača, kao i da je prekršen rok za potpisivanje ugovora. Stoga je potpisivanjem ugovora protivno članu 5. odluke došlo do povrede materijalnog prava o čemu Okružni sud nije vodio računa. Prvoapelantica je navela da je po pravu nadzora, po zahtjevu drugoapelanta, "na što po zakonu ima ovlaštenje", otkrila da se pri dodjeli koncesije tužiocu nije dosljedno ispitao Zakon o koncesiji", budući da je na osnovu čl. 17. i 27. stav 2. Zakona o koncesijama Komisija za koncesije donijela odluku od 21. septembra 2006. godine; da je tom odlukom Ministarstvo bilo ovlašteno da pregovara sa drugoapelantom kao ponuđačem za dodjelu koncesije na osnovu samoinicijativne ponude za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RS, površine 990 ha, u općini Pelagićevo, te da je navedenom odlukom Ministarstvo obavezano da definira elemente ugovora o koncesiji sa drugoapelantom kao ponuđačem u skladu sa članom 29. Zakona o koncesijama. Istaknuto je da navedeni prijedlog prvoapelantica nije imala u vidu prilikom donošenja Odluke o koncesiji tužiocu od 16. novembra 2006. godine. Osim navedenog, prema mišljenju prvoapelantice, Ministarstvo je sa tužiocem potpisalo ugovor nakon isteka roka od 30 dana, što je u suprotnosti sa odlukom prvoapelantice. Drugoapelant smatra da je predmetno zemljište njegova imovina, jer je koristi više od pedeset godina, i da bez obzira na to što nije vlasnik navedenog zemljišta, on je njegov faktički posjednik i korisnik.

b) Odgovori na apelacije

  • 30.
    U svom odgovoru na apelacije Okružni sud je naveo da nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata.
  • 31.
    U svom odgovoru na apelacije Komisija za koncesije je, između ostalog, navela da je navedena komisija svojom odlukom od 21. septembra 2006. godine dala saglasnost na procijenjeni javni interes, ali je obavezala resorno ministarstvo da u toku pregovora sa ponuđačem jasno i precizno definira predmet koncesije (poljoprivredno zemljište) kako se parcele ne bi preklapale, da vodi računa o kvalitetu i kvantitetu dodijeljenih parcela ponuđačima, da se pregovori odvijaju u okviru predložene površine za dodjelu, te da se oko 25 % poljoprivrednog zemljišta, u skladu sa zaključkom prvoapelantice od 25. maja 2006. godine, izdvoji za potrebe zakupa, odnosno za fizička lica koja, prema Zakonu o koncesijama, ne mogu biti koncesionari. Istaknuto je da predstavnici Komisije za koncesije nisu prisustvovali pregovorima sa ponuđačima koje su obavili predstavnici Ministarstva. Navedeno je da je odluka prvoapelantice od 22. marta 2007. godine donesena jer Ministarstvo nije ispoštovalo odluku Komisije za koncesije od 21. septembra 2006. godine, kao ni zaključak prvoapelantice od 25. maja 2006. godine kojim je naložila da se na području svake općine prilikom dodjele koncesije za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Srpske mora osigurati okvirno do 1/3 zemljišta koje bi bilo predmet dodjele putem zakupa fizičkim licima koja, prema Zakonu o koncesijama, ne mogu biti koncesionari. Dalje, Ministarstvo nije ispoštovalo ni okvirnu površinu od 990 ha za drugoapelanta kao ponuđača za koje je prethodno procijenjeno da postoji javni interes rješenjem od 25. augusta 2006. godine.
  • 32.
    Komisija za koncesije je istakla da je prethodni postupak prikupljanja dokumentacije za dodjelu koncesije po osnovu samoinicijativne ponude vodilo nadležno ministarstvo, te da samim tim Komisija nije mogla znati da sporno poljoprivredno zemljište obuhvata i zemljište iz Pelagićeva, čiji je stvarno-pravni posjednik drugoapelant. Prema mišljenju Komisije, drugoapelant je poljoprivredno dobro od općeg interesa za Republiku Srpsku.
  • 33.
    U svom odgovoru na apelacije tužilac je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata.

V. Relevantni propisi

  • 34.
    Zakon o koncesijama ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 91/06), koji je važio u vrijeme donošenja sporne odluke od prvoapelantice, u relevantnom dijelu, glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se predmet, način i uslovi pod kojim se mogu dodjeljivati koncesije u Republici Srpskoj, nadležnost za dodjelu koncesija, osnivanje Komisije za koncesije Republike Srpske, postupak javnog poziva, sadržaj ugovora o koncesiji, prestanak ugovora o koncesiji, prava i obaveze koncesionara, rješavanje sporova i druga pitanja od značaja za dodjelu koncesija na teritoriji Republike Srpske.

Ovim zakonom utvrđuju se uslovi pod kojim se domaćim i stranim pravnim licima mogu dodjeljivati koncesije za obezbjeđivanje infrastrukture i usluga te eksploatacija prirodnih resursa, finansiranje, projektovanje, izgradnju, obnovu, održavanje i/ili rukovođenje radom te istraživanje infrastrukture i svih za nju vezanih objekata i uređaja u oblastima koje su u ustavnoj nadležnosti Republike Srpske.

Član 2.

Koncesija je u smislu ovog zakona, pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih bogatstava, dobara u opštoj upotrebi i obavljanja djelatnosti od opšteg interesa određenih ovim zakonom.

Ni jedna koncesija, uređena posebnim zakonima, ne može se dodjeljivati na način koji nije u skladu sa ovim zakonom.

Član 5.

Pojmovi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeće značenje:

"Koncedent" – je Republika Srpska, odnosno Vlada Republike Srpske ili po ovlašćenju Vlade Republike Srpske, resorno ministarstvo ili drugi ovlašćeni organi.

"Koncesija" – je pravo koje koncedent ustupa koncesionaru na određeno vrijeme i pod određenim uslovima u svrhu obavljanja privrednih djelatnosti korišćenjem prirodnih bogatstava, dobara u opštoj upotrebi i obavljanju djelatnosti od opšteg interesa.

3)"Koncesionar" - pravno lice osnovano u skladu sa zakonima Republike Srpske u vlasništvu domaćeg i/ili stranog pravnog lica, kome se dodjeljuje koncesija i koje izvršava ugovor o koncesiji u skladu sa ovim zakonom.

Član 6. stav 6.
Nadležnost za dodjelu koncesija i zaključenje ugovora o koncesiji

Odluku o dodjeli koncesija donosi Vlada Republike Srpske, na osnovu koje Vlada odnosno, po ovlaštenju Vlade nadležno ministarstvo, i/ili organ lokalne uprave, i/ili javno preduzeće koje vrši upravljanje predmetom koncesije zaključuje ugovor o koncesiji.

Član 7. stav 1.
Osnivanje i opšte funkcije komisije

(1) Ovim zakonom osniva se Komisija za koncesije Republike Srpske (u daljem tekstu: Komisija), kao stalno, nezavisno regulativno pravno lice konstituisano radi obavljanja funkcija za dodjelu koncesija, čije su nadležnosti i obaveze utvrđene ovim zakonom.

Član 22.

(2) Nadzor nad sprovođenjem ovog zakona vrši nadležno ministarstvo, svako u okviru svoje nadležnosti.

Član 27.

(1)Samoinicijativnu ponudu je obavezno podnijeti pravno lice koje je izvršilo svojinsku transformaciju a čija je osnovna djelatnost direktno vezana za predmet koncesije.

(2) Ponuda se sastoji od zahtjeva za dodjelu koncesije i revidirane studije, odnosno predstudije ekonomske opravdanosti.

(3) Samoinicijativnu ponudu može podnijeti i svako drugo pravno lice koje, uz zahtjev za dodjelu koncesije, podnosi revidiranu studiju, odnosno predstudiju ekonomske opravdanosti.

(4) Resorna ministarstva mogu, po ovlašćenju Vlade Republike Srpske, raspisati javni poziv na iskazivanje interesa za samoinicijativnu ponudu. Javni oglas se objavljuje u "Službenom glasniku Republike Srpske" i najmanje jednom dnevnom listu, a javnost se naknadno obavještava o podnesenim samoinicijativnim ponudama, prispjelim nakon javnog oglasa. Nakon prikupljanja samoinicijativnih ponuda resorna Ministarstva utvrđuju kriterijume za dodjelu i procjenjuju postojanje javnog interesa za predmetnu koncesiju, pri čemu se uzima u obzir naročito:

  • a)
    da projekat koji je predmet predložene koncesije može biti ostvaren samo u slučaju ako se koristi proces, projektovanje, metodologija ili koncept inžinjeringa na koje ponuđač polaže isključiva prava;
  • b)
    hitnost pružanja usluga ili postojanje infrastrukture za javnu upotrebu.

(5) Samoinicijativne ponude iz prethodnog stava ovog člana imaju prednost u dodjeli koncesije, ukoliko se podnese više samoinicijativnih ponuda za isti predmet koncesije.

(6) Ukoliko postoje dva ili više iskazana interesa za samoinicijativnu ponudu, raspisuje se javni poziv shodno čl. 23, 24, 25. i 26. ovog zakona.

(7) Ministarstvo podnosi zahtjev Komisiji za dobijanje saglasnosti za pregovore sa ponuđačem, ukoliko ocjeni da postoji javni interes za koncesiju.

(8) Komisija, u što kraćem roku, donosi odluku o saglasnosti iz prethodnog stava ovog člana.

(9) U saglasnosti koju Komisija daje može biti navedeno pravo Komisije da vrši praćenje procesa ili izvrši pregled dokumentacije.

(10) Koncedent ne može zaključiti Ugovor o koncesiji na osnovu samoinicijativne ponude ako ne dobije saglasnost Komisije za koncesije, i u tom slučaju koncesija se dodjeljuje u skladu sa postupkom propisanim ovim zakonom.

Član 28.

Sadržaj ugovora o koncesiji

(5) Ugovor o koncesiji ne može se prenijeti na drugog koncesionara bez prethodne saglasnosti Komisije. U slučaju da koncesionar nije ispunio preuzetu obavezu prema međunarodnoj finansijskoj instituciji čiji je član Bosna i Hercegovina, ugovor o koncesiji može se prenijeti na odnosnu instituciju bez saglasnosti Komisije. Ugovor o koncesiji se može prenijeti samo ukoliko su ispunjeni uslovi iz ugovora koji se odnose na investiranje.

Član 29.

Prestanak ugovora o koncesiji

Ugovor o koncesiji prestaje:

  • 1.
    istekom ugovorenog roka u skladu sa ovim zakonom;
  • 2.
    otvaranjem stečajnog postupka nad koncesionarom;
  • 3.
    prestankom postojanja predmeta koncesije i
  • 4.
    raskidom ugovora o koncesiji.

Član 30.

Raskid ugovora o koncesiji

Ugovor o koncesiji može se raskinuti:

  • 1.
    ako je koncesionar nesolventan duže od šest mjeseci ili ako je u stečaju,
  • 2.
    ako koncesionar ili koncedent ne ispunjavaju ugovorne obaveze,

Zakon o opštem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Važenje zakona

Član 1.

Po ovom zakonu dužni su da postupaju republički organi uprave, kad u upravnim stvarima, neposredno primenjujući propise, rešavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima pojedinca, pravnog lica ili druge stranke, kao i kad obavljaju druge poslove utvrđene ovim zakonom.

Po ovom zakonu dužni su da postupaju i organi grada i opštine kad na osnovu zakona obavljaju poslove državne uprave, kao i privredno društvo, ustanove i druge organizacije, kad u vršenju javnih ovlašćenja, koja su im poverena zakonom rešavaju, odnosno kad obavljaju druge poslove iz stava 1. ovog člana.

Poseban postupak

Član 2.

Pojedina pitanja postupka zbog specifične prirode upravnih stvari u određenim upravnim oblastima mogu se posebnim zakonom urediti drukčije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to neophodno.

Supsidijarna primena zakona

Član 3.

U upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak postupa se po odredbama tog zakona i te odredbe moraju biti u saglasnosti s osnovnim načelima utvrđenim ovim zakonom.

Po odredbama ovog zakona postupa se u svim onim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.

Upotreba izraza "organ"

Član 4.

Pod organom koji vodi postupak, odnosno rešava u upravnim stvarima podrazumeva se: organ uprave, drugi državni organ, upravna organizacija, kao i preduzeće, ustanova i druga organizacija kojima je zakonom povereno vršenje javnih ovlašćenja (u daljem tekstu: organ).

Poništavanje i ukidanje po pravu nadzora

Član 248.

Rešenje koje je konačno u upravnom postupku organ će poništiti po pravu nadzora:

  • 1)
    ako je rešenje doneo stvarno nenadležni organ, a nije reč o slučaju predviđenom u članu 252. tačka 1. ovog zakona;
  • 2)
    ako je u istoj stvari ranije doneseno pravosnažno rešenje kojim je ta upravna stvar drukčije rešena;
  • 3)
    ako je rešenje doneo jedan organ bez saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, a ovo je potrebno po zakonu ili drugom propisu;
  • 4)
    ako je rešenje doneo mesno nenadležni organ;
  • 5)
    ako je rešenje doneseno kao posledica prinudne, iznude, ucene, pritiska ili druge nedozvoljene radnje.

Rešenje koje je konačno u upravnom postupku može se ukinuti po pravu nadzora ako je njime očigledno povređen materijalni zakon. U upravnim stvarima u kojima učestvuju dve ili više stranaka sa suprotnim interesima rešenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresovanih stranaka.

Član 249.

(1) Rešenje može poništiti ili ukinuti po pravu nadzora drugostepeni organ. Ako nema drugostepenog organa, rešenje može poništiti ili ukinuti organ koji je zakonom ovlašćen da vrši nadzor nad radom organa koji je doneo rešenje.

(2) Organ donosi rešenje o poništenju rešenja po službenoj dužnosti, po zahtevu stranke ili javnog tužioca, a rešenje o ukidanju po služenoj dužnosti ili po zahtevu jvnog tužioca.

(3) Rešenje se može poništiti na osnovu člana 248. stav 1. tač. 1., 2. i 3. ovog zakona u roku od pet godina, a na osnovu tačke 4. stav 1. tog člana u roku od jedne godine od dana kad je rešenje postalo konačno u upravnom postupku. Rešenje se može ukinuti na osnovu stava 2. člana 248. ovog zakona u roku od jedne godine od dana kad je rešenje postalo konačno u upravnom postupku.

(4) Rešenje se može poništiti na osnovu člana 248. stav 1. tačka 5. ovog zakona bez obzira na rokove utvrđene u stavu 3. ovog člana.

(5) Protiv rešenja donesenog na osnovu člana 248. ovog zakona nije dopuštena žalba, već se protiv njega može pokrenuti upravni spor.

  • 7.
    Pravne posledice poništavanja i ukidanja

Član 254.

(1) Poništavanjem rešenja i oglašavanjem ništavim poništavaju se pravne posledice koje je takvo rešenje proizvelo.

(2) Ukidanjem rešenja ne poništavaju se pravne posledice koje je rešenje već proizvelo, ali se onemogućava dalje proizvođenje posledica tog rešenja.

(3) Organ koji sazna za rešenje kojim je povređen zakon a povreda može biti razlog za ponavljanje postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili menjanje rešenja, dužan je bez odlaganja o tome obavestiti organ nadležan za pokretanje postupka i donošenje rešenja.

Zakon o Vladi Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 118/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(1) Izvršnu vlast u Republici Srpskoj, u skladu sa Ustavom, vrši Vlada Republike Srpske (u daljem tekstu: Vlada).

(2) Vlada je samostalna u okviru svojih nadležnosti i za svoj rad je odgovorna Narodnoj skupštini Republike Srpske (u daljem tekstu: Narodna skupština).

(3) Sjedište Vlade je u Banjoj Luci.

Član 2.

U vršenju vlasti, iz člana 1. ovog zakona, Vlada provodi politiku, izvršava zakone i druge propise Narodne skupštine i odgovorna je za stanje u Republici (u daljem tekstu: Republika) u svim oblastima iz svoje nadležnosti.

Član 3.

(1) Vlada zastupa Republiku kao pravno lice, stara se o zaštiti javnog interesa i u tom smislu vrši prava i dužnosti koje Republika ima kao osnivač javnih službi, drugih organa i organizacija, ako drugim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Imovinu Republike koristi, njome upravlja i raspolaže Vlada, ako drugim zakonom nije drukčije određeno.

Član 43. st. 1. i 3.

(1) O pitanjima iz svoje nadležnosti Vlada donosi: uredbe, odluke, smjernice, instrukcije, rješenja, zaključke i druge akte, u skladu sa zakonom.

(3) Odlukom se propisuju mjere Vlade, osnivaju javne službe i druge organizacije, daje saglasnost ili potvrđuju opšti akti organa ili organizacija, ako je takva saglasnost ili potvrda predviđena zakonom, obustavljaju od izvršenja akti ministarstava, organa jedinica lokalne samouprave, preduzeća i drugih organa i organizacija koje vrše javna ovlaštenja i uređuju druga pitanja od značaja za obavljanje poslova Vlade.

Zakon o poljoprivrednom zemljištu ("Službeni glasnik RS" br. 93/06, 86/07, 14/10 i 5/12) u relevantnom dijelu glasi:

3. Koncesija za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Osnovne odredbe Član 71.

(1) Koncesija za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike može se dati domaćem i stranom pravnom licu na period do 30 godina, u svrhu:

  • a)
    biljne i stočarske proizvodnje i
  • b)
    za dugogodišnje zasade.

(2) Dodjela poljoprivrednog zemljišta na korišćenje po osnovu koncesije, vrši se u skladu sa Zakonom o koncesijama Republike Srpske i Pravilima Komisije za koncesije.

(3) Vlada Republike Srpske, posredstvom koncesije, donosi Odluku o dodjeli poljoprivrednog zemljišta pravnom licu na korišćenje.

VI. Dopustivost

  • 35.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 36.
    U odnosu na apelanticu Vladu RS, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode prvoapelantice u odnosu na ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 37.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 38.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 001765 09 U od 19. februara 2010. godine. Zatim, osporenu presudu prvoapelantica je primila 9. aprila 2010. godine, a drugoapelant 21. aprila 2010. godine, a apelacije su podnesene 12. i 15. maja 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojih apelacija nije dopustiva.
  • 39.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 40.
    Apelanti ukazuju da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
  • 41.
    Apelanti, u suštini, smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.
  • 42.
    Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 43.
    Dalje, Ustavni sud naglašava da je zadatak ovog suda da štiti ustavni poredak uspostavljen Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i nadležnosti i ovlaštenja koja iz njega proizlaze u odnosu na institucije Bosne i Hercegovine i entitete. Također, Ustavni sud ima zadatak da se brine o zaštiti općih dobara na području cijele Bosne i Hercegovine. Međutim, ocjena primjene zakonskih modaliteta u pogledu raspolaganja općim dobrima je nadležnost redovnih sudova. Kao što je već naglasio u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu svoju nadležnost, kao i navode apelanata, u narednim tačkama ove odluke ocijeniti da li je u konkretnom slučaju osporenom presudom Okružnog suda došlo do kršenja ustavnog prava apelanata na pravično suđenje.
  • 44.
    Ustavni sud je ustanovio da je predmetni postupak bio pokrenut tužbom tužioca protiv prvoapelantice radi donošenja odluke prvoapelantice od 2. jula 2009. godine kojom je poništena odluka o dodjeli koncesije za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Srpske tužiocu. Rješavajući tako postavljen tužbeni zahtjev, Okružni sud je ustanovio da je osporena odluka prvoapelantice donesena na osnovu odredbe člana 6. Zakona o koncesijama, odredbe člana 43. stav 3. Zakona o Vladi RS i odredbe člana 248. stav 1. ZOUP-a. Prema mišljenju Okružnog suda, navedene zakonske odredbe nisu mogle biti osnov za donošenje odluke prvoapelantice od 2. jula 2009. godine. Naime, Okružni sud je naveo da je odredba člana 43. stav 3. Zakona o Vladi odredba procesnopravnog karaktera koja uređuje pitanja u kojima vlada odlučuje u formi odluke, te, stoga, nije mogla biti zakonski osnov za donošenje osporenog akta. Također, nadležnost prvoapelantice da poništava pojedinačna akta ne proizlazi ni iz odredbe člana 6. Zakona o koncesijama. Dalje, prema mišljenju Okružnog suda, povreda materijalnog zakona, odnosno člana 27. Zakona o koncesijama, u postupku donošenja odluke o dodjeli koncesije ne može biti uvjet za poništenje rješenja u postupku nadzora (član 248. stav 1), već je predviđena kao uvjet za ukidanje rješenja (član 248. stav 2. ZOUP-a), a što ukazuje da se prvoapelantica pozvala i u tom dijelu na pogrešnu odredbu ZOUP-a. Navedeni pravni stav Okružnog suda potvrdio je i Vrhovni sud rješavajući o zahtjevu drugoapelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. Međutim, pored navedenog, Vrhovni sud je dodao da je odredbom člana 249. stav 1. ZOUP-a propisano da po pravu nadzora rješenje donosi drugostepeni organ, ili ako takvog organa nema, organ koji je zakonom ovlašten da vrši nadzor nad radom organa donosioca rješenja. Prema tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvoapelantica nije sama sebi drugostepeni organ, niti organ koji vrši nadzor nad svojim radom, te stoga nije mogla donijeti osporeni akt.
  • 45.
    Razmatrajući navode apelanata, Ustavni sud je ustanovio da je odredbom člana 3. Zakona o Vladi RS propisano da prvoapelantica zastupa Republiku Srspku kao pravno lice, kao i da se stara o zaštiti javnog interesa i u tom smislu vrši prava i dužnosti koje ima Republika Srpska. Dalje, u stavu 2. člana 3. navedenog zakona je propisano da imovinu Republike Srpske koristi, njome upravlja i raspolaže prvoapelantica. Također, odredbom člana 43. stav 1. Zakona o Vladi RS je propisano da o pitanjima iz svoje nadležnosti prvoapelantica, između ostalog, donosi odluke. Stavom 3. člana 43. navedenog zakona je propisano da prvoapelantica odlukom, između ostalog, uređuje druga pitanja značajna za obavljanje poslova prvoapelantice.
  • 46.
    Dalje, Ustavni sud konstatira da, prema odredbi člana 2. Zakona o koncesijama, koji je lex specialis za ovu oblast, koncesija je pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih bogatstava, dobara u općoj upotrebi i obavljanja djelatnosti od općeg interesa. Odredbom člana 6. Zakona o koncesijama ("Službeni glasnik RS" br. 25/02 i 91/06), koja je bila važeća u vrijeme kada je prvoapelantica donijela sporni akt, propisano je da odluku o dodjeli koncesija donosi Vlada RS.
  • 47.
    Iz navedenih odredaba, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da prvoapelantica, tj. Vlada Republike Srpske, upravlja i rasplaže imovinom Republike Srpske u interesu Republike Srpske, dakle, u javnom interesu, te da svojim odlukama uređuje pitanja koja su značajna za obavljanje poslova prvoapelantice. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je upravo postupak dodjele koncesije za korištenje prirodnih bogatstava i dobara u općoj upotrebi pitanje značajno za obavljanje poslova prvoapelantice u kojem prvoapelantica ima ovlaštenje da donosi svoje odluke. Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba nesporno proizlazi da prvoapelantica ima pravo i obavezu da se stara o zaštiti javnog interesa Republike Srpske u pogledu dodjele koncesije za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Srpske. Kao što je Ustavni sud već primijetio, nesporno je da dodjela koncesije predstavlja javni interes kako za prvoapelanticu, tako i za Republiku Srpsku, čije interese prvoapelantica predstavlja i štiti. Navedeno potvrđuje i odredba člana 71. Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz koje, također, proizlazi nadležnost prvoapelantice da putem koncesije vrši dodjelu poljoprivrednog zemljišta pravnom licu na korišćenje.
  • 48.
    Pri tome Ustavni sud zapaža da je upravo prvoapelantica donošenjem odluke od 2. jula 2009. godine preduzela aktivnosti radi otklanjanja neregularnosti u pogledu dodjele koncesije tužiocu odlukom od 16. novembra 2006. godine. U svom odgovoru na apelacije i Komisija za koncesije, koja je osnovana Zakonom o koncesijama kao stalno nezavisno regulativno pravno lice konstituirano radi obavljanja funkcija za dodjelu koncesija, ukazuje na navedene neregularnosti.
  • 49.
    Ustavni sud konstatira da prava i obaveze koje prvoapelantica ima u predmetnoj oblasti, ujedno, znače i odgovornost prvoapelantice da navedenu oblast regulira na način koji će biti u javnom interesu Republike Srpske. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, prvoapelantica, kao zaštitnica interesa Republike Srpske u ovoj specifičnoj oblasti, imala ovlaštenje da, u smislu odredaba člana 6. Zakona o koncesijama i člana 3. stav 2. i člana 43. stav 3. Zakona o Vladi RS, donese odluku o poništenju odluke o dodjeli koncesije. Navedene zakonske odredbe su bile dovoljan pravni osnov prvoapelantici da donese spomenutu odluku i bez primjene odredbe člana 248. stav 1. tač. 2, 3. i 5. ZOUP-a. Dakle, prvoapelantica je pravni osnov za donošenje odluke o poništenju odluke o dodjeli koncesije imala u spomenutim odredbama Zakona o koncesiji i Zakonu o Vladi RS. Stoga, u konkretnom slučaju nije (ni) bilo potrebno da prvoapelantica primjenjuje citirane odredbe ZOUP-a prilikom donošenja sporne odluke. Uzimajući u obzir navedeno, u konkretnom slučaju nema mjesta ni za primjenu odredbe člana 249. stav 1. ZOUP-a prema kojoj bi prvoapelantica morala imati drugostepeni organ, odnosno organ koji vrši nadzor nad njenim radom, a koji bi, u smislu spomenute odredbe, bio nadležan da donese rješenje po pravu nadzora. Ustavni sud ponavlja da u ovoj specifičnoj oblasti, kakva je dodjela koncesija, prvoapelantica nesporno ima pravo i obavezu da odlučuje kome će dati na upotrebu neko opće dobro, kao i da, kada ustanovi bilo kakvu neregularnost u pogledu dodjele koncesije, ima pravni osnov u Zakonu o koncesijama i Zakonu o Vladi RS da tu svoju odluku korigira.
  • 50.
    Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak odnosio na poništenje odluke prvoapelantice o dodjeli koncesije tužiocu, a da je postupak raskida ugovora o koncesiji između tužioca i prvoapelantice u toku, što proizlazi iz presuda redovnih sudova. Pored navedenog, Ustavni sud napominje da neće davati bilo kakvo mišljenje o eventualnim postupcima za naknadu štete između prvoapelantice i tužioca, budući da će navedeni postupci biti predmet odluke redovnih sudova.
  • 51.
    Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje presude Okružnog suda ukazuje na proizvoljno tumačenje odredaba člana 6. Zakona o koncesijama i člana 3. stav 2. i člana 43. stav 3. Zakona o Vladi RS, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava a što nije u skladu sa standardima i zahtjevima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 52.
    Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojima je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 53.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 6. Zakona o koncesijama ("Službeni glasnik RS" br. 25/02 i 91/06) i člana 3. stav 2. i člana 43. stav 3. Zakona o Vladi RS.
  • 54.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 55.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.