Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1898/09, rješavajući apelaciju R.V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija R.V.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001400 od 19. maja 2009. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    R.V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnijela je 17. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001400 od 19. maja 2009. godine. Apelantica je 16. jula 2012. godine dopunila apelaciju tako što je dostavila punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1898/09 od 18. septembra 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelaciju odbacio zato što ju je podnijelo neovlašteno lice. Postupajući po apelantičinom zahtjevu za preispitivanje navedene odluke, Ustavni sud je donio Rješenje broj AP 1898/09 od 9. oktobra 2013. godine kojim je usvojio podneseni zahtjev.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tužitelja JP "Elektroprivreda Bosne i Hercegovine" d.d. Sarajevo, Podružnica "Elektrodistribucija" Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj), kao druge strane u postupku, zatraženo je 10. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 28. septembra 2009. godine, a tužitelj 2. oktobra 2009. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog suda i tužitelja dostavljeni su apelantici 7. oktobra 2010. godine.
  • 6.
    Na zahtjev Ustavnog suda, Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 11. septembra 2013. godine dostavio traženu dokumentaciju (Zapisnik sa glavne rasprave od 28. juna 2007. godine).

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Presudom Općinskog suda broj 032-0-Mal-06-003839 od 27. jula 2007. godine odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže apelantica da tužitelju na ime naknade za neovlašteno utrošenu električnu energiju isplati ukupan iznos od 1.022,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da je tužitelj podnio tom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv Dževada Velagića radi namirenja novčanog potraživanja u iznosu od 1.022,00 KM. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je Rješenjem tog suda broj I-5227/03 od 14. aprila 2003. godine dozvoljeno predloženo izvršenje, ali da je, po apelantičinom prigovoru, ono stavljeno van snage, te da je predmet dostavljen na redovan parnični postupak. Zatim, da je 26. aprila 2006. godine Općinski sud donio Rješenje broj Mal-1987/04, kojim je prekinuo postupak po tužbi tužitelja zbog smrti tuženog Dževada Velagića. A onda, da je tužitelj 5. juna 2006. godine dostavio sudu podnesak i predložio da sud pozove zakonske nasljednike iza umrlog, apelanticu i njihovog sina. Dalje je navedeno da je 11. oktobra 2006. godine Rješenjem Općinskog suda broj Mal-3839/06 tužitelju naloženo da u roku od 8 dana uredi tužbu, te da je tužitelj, postupajući po nalogu suda, prvobitni prijedlog za izvršenje uredio u skladu s članom 53. ZPP-a svojim podneskom od 13. oktobra 2006. godine i umjesto Dževada Velagića kao tuženu označio apelanticu, a konačnim tužbenim zahtjevom, preciziranim na pripremnom ročištu 29. maja 2007. godine, kao tuženu označio apelanticu.
  • 9.
    Općinski sud je ukazao da je apelantica u odgovoru na tužbu, kao i na pripremnom ročištu, istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije, navodeći, između ostalog, da tužitelj ničim nije dokazao da je ona jedini nasljednik iza umrlog Dževada Velagića, te da ima obavezu isplate njegovog duga. Također, Općinski sud je naveo da je apelantica istakla i prigovor zastarjelosti potraživanja. Općinski sud je ocijenio da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan. Naime, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 143. Zakona o nasljeđivanju propisano da nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviočeve dugove, i to svaki do vrijednosti nasljednog dijela bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da tužitelj u predmetnom postupku nije dokazao da je apelantica nasljednica umrlog Dževada Velagića, odnosno da je apelantica naslijedila bilo kakvu imovinu iza ostavitelja, te da bi stoga mogla odgovarati za njegove dugove u smislu odredaba člana 143. Zakona o nasljeđivanju. Zatim je navedeno da je u završnoj riječi punomoćnik tužene, između ostalog, istakao i prigovor zastarjelosti potraživanja, a da je tužitelj u završnoj riječi, između ostalog, istakao da je prigovor zastare koji je apelantica istakla neosnovan, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o isporuci električne energije za domaćinstvo, u kojem bi slučaju rok zastarjelosti potraživanja bio jednu godinu, već se radi o nanošenju štete tužitelju, budući da je apelantica sama preuzimala električnu energiju na nedozvoljen način, pa je u tom slučaju rok zastarjelosti tri godine ili čak pet godina.
  • 10.
    Odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-001400 od 19. maja 2009. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanticu da tužitelju na ime duga za neovlaštenu potrošnju električne energije isplati iznos od 1.022,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz dokaza u spisu proizlazi da je 16. marta 2001. godine ovlašteni tužiteljev radnik, prilikom kontrole mjernog mjesta broj 4272836 (brojilo domaćinstva apelantice i njenog supruga Dževada Velagića, koji je umro 27. juna 2000. godine), utvrdio da je navedeno domaćinstvo neovlašteno trošilo električnu energiju tako što je probijen unutrašnji priključak (glavni vod) i da je preko kabla trošena električna energija koja nije registrirana preko mjernog uređaja, te da je neovlaštena potrošnja otklonjena isključivanjem i plombiranjem glavnog osigurača. Kantonalni sud je dalje naveo da je tužitelj 17. marta 2001. godine ispostavio apelantici račun za neovlaštenu potrošnju električne energije u iznosu od 1.245,86 KM i račun za troškove prouzrokovane neovlaštenom potrošnjom električne energije u iznosu od 117,60 KM. Također, Kantonalni sud je naveo da su tužitelj i apelantica zaključili Sporazum o uvjetima i načinu plaćanja naknade za utvrđenu neovlaštenu potrošnju električne energije (plaćanje ukupnog duga od 1.363,48 KM u četiri mjesečne rate) od 19. marta 2001. godine, nakon čega je apelantica s dvije uplatnice uplatila na račun tužitelja iznose od 118,00 KM i 223,00 KM. S obzirom da iz navedenog proizlazi da je apelantica vršila neovlaštenu potrošnju električne energije u smislu odredaba člana 108. stav 1. tačka 7. Općih uvjeta za isporuku električne energije, te da je neovlaštena potrošnja utvrđena 16. marta 2001. godine, dakle nakon smrti apelantičinog supruga, Kantonalni sud je zaključio da je apelantica pasivno legitimisana u predmetnoj parnici. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je u predmetnoj pravnoj stvari relevantna činjenica da je apelantica potpisala zapisnik o neovlaštenoj potrošnji električne energije od 16. marta 2001. godine, da je nakon toga s tužiteljem zaključila sporazum o uvjetima i načinu plaćanja duga, te da je izmirila dio potraživanog duga. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je apelantica dužna da tužitelju isplati dug po osnovu neovlaštene potrošnje električne energije prema odredbama člana 108. stav 1. tačka 7. Općih uvjeta za isporuku električne energije i člana 210. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane odluke pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je stoga, primjenom odredaba člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepenu presudu preinačio na način kako je to navedeno u izreci presude.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je Kantonalni sud, pri donošenju svoje odluke, propustio da ocijeni prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla. Pri tome, apelantica navodi da je prigovor zastarjelosti istakla na glavnoj raspravi održanoj pred prvostepenim sudom od 28. juna 2007. godine. Apelantica navodi da je od dana dospjelosti potraživanja pa do 13. oktobra 2006. godine (kada je označena kao tužena u predmetnom postupku) proteklo više od pet godina, te da je stoga Kantonalni sud bio dužan da usvoji njen prigovor zastarjelosti potraživanja, te slijedom toga odbije tužiteljev tužbeni zahtjev.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga i stavova iznesenih u osporenoj presudi tog suda jer smatra da je presuda donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa materijalnog prava, kao i uz poštovanje apelantičinih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 13.
    U odgovoru na apelaciju tužitelj je naveo da se suština apelacije u stvari svodi na pokušaj naknadnog preispitivanja presude Kantonalnog suda i ocjene izjavljenog prigovora zastarjelosti spornog potraživanja, koji se prema odredbama ZPP-a ne može iznositi i razmatrati u žalbenom postupku. Tužitelj je naveo da su apelantica i njen punomoćnik propustili da izjave prigovor eventualne zastarjelosti spornog potraživanja u toku prvostepenog postupka u kojem je takav prigovor jedino moguće izjavljivati i o njemu odlučivati. S obzirom na navedeno, tužitelj smatra da je Kantonalni sud postupio ispravno i donio zakonitu, pravosnažnu i konačnu presudu koja nije podložna naknadnom preispitivanju.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 71. stav 2.

(2) Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te pravni osnov za navode tuženog.

Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

Član 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 207. stav 3.

(3) Prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu izneseni pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001400 od 19. maja 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 20.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 21.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 22.
      Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na tvrdnju da je Kantonalni sud, pri donošenju svoje odluke, propustio da odluči o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je istakla, koji je, po apelantičinom mišljenju, osnovan.
    • 23.
      Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su, prema praksi Evropskog suda, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu u odnosu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
    • 24.
      Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je apelantica u odgovoru na tužbu, kao i na pripremnom ročištu, istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te da je u toku postupka istakla i prigovor zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz zapisnika s glavne rasprave od 28. juna 2007. godine (koji je na zahtjev Ustavnog suda dostavio Općinski sud) proizlazi da je apelantičin punomoćnik u završnoj riječi, između ostalog, izjavio da "opreza radi ističe prigovor zastarjelosti potraživanja u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima". U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud naveo da je apelantica istakla i prigovor zastarjelosti potraživanja, a da ga je tuženi osporavao kao neosnovan i iznio svoje argumente za takav stav. Zatim, da je prvostepeni sud zaključio da je apelantičin prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan, te je slijedom toga odbio tužiteljev tužbeni zahtjev, dok je drugostepeni sud, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv prvostepene presude, preinačio prvostepenu presudu tako što je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, zaključujući da je apelantičin prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se drugostepeni sud uopće nije izjašnjavao u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti apelantičinog prigovora zastarjelosti potraživanja.
    • 25.
      U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je prigovor zastarjelosti potraživanja materijalno-pravni prigovor, te da od osnovanosti tog prigovora zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. S obzirom da se, dakle, radi o materijalno-pravnom prigovoru, sud je dužan da odluči o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je istaknut u toku postupka (a nesporno je da je prigovor zastare apelantica istaknula u toku prvostepenog postupka a ne u žalbi, pogotovo što apelantica nije ni izjavljivala žalbu jer je prvostepena presuda bila u njenu korist), te, ukoliko je taj prigovor osnovan, da odbije tužbeni zahtjev, i da u obrazloženju svoje presude navede razloge za takvu odluku. Po mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da je u apelantičinom slučaju prigovor zastarjelosti potraživanja od suštinskog značaja za rješenje predmetne pravne stvari, što znači da je Kantonalni sud bio dužan da odluči i o tom prigovoru, te da u obrazloženju svoje presude navede razloge za svoju odluku u pogledu njegove osnovanosti.
    • 26.
      Uzimajući u obzir sve navedeno, te okolnost da apelantica nije imala pravni interes da žalbom pobija presudu prvostepenog suda, kojom je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen, nesporno je da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi tužitelja morao raspraviti i prigovor zastarjelosti koji je apelantica istakla u postupku pred prvostepenim sudom, kojim se prvostepeni sud nije bavio zbog toga što je ocijenio da je osnovano istaknut prigovor nedostatka apelantičine pasivne legitimacije. Stoga je u takvoj situaciji Kantonalni sud, s obzirom na odredbu člana 221. ZPP-a, kojom je propisano da drugostepeni sud prilikom ispitivanja prvostepene presude po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava (a Ustavni sud zapaža da je nesporno da je prvostepeni sud u svojoj presudi zabilježio da je apelantica istakla prigovor zastare nasuprot navodu tužitelja u odgovoru na apelaciju koji tvrdi suprotno, i da ga je, štaviše, tužitelj u prvostepenom postupku osporavao kao neosnovanog), u osporenoj odluci morao razmotriti i prigovor zastare koji je apelantica istakla u toku prvostepenog postupka, što Kantonalni sud nesporno nije u svojoj presudi učinio. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporena presuda Kantonalnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 27.
      Imajući u vidu sve izloženo, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, s ciljem zaštite apelantičinih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 28.
    S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 29.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud propusti da odluči o prigovoru zastarjelosti potraživanja, kao materijalno-pravnom prigovoru, koji je nesumnjivo takvog značaja da je zahtijevao odluku suda u pogledu njegove osnovanosti, kao i da dā odgovarajuće obrazloženje suda u tom pogledu, iako je nesporno da je prigovor zastare istaknut u toku prvostepenog postupka i da su strane o njemu raspravljale pred prvostepenim sudom, ali da prvostepeni sud o njemu nije odlučivao jer je tužbeni zahtjev odbio prihvatanjem prigovora nedostatka apelantičine pasivne legitimacije.
  • 30.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 31.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.