USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1683/10, rješavajući apelaciju Josipa Semunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Josipa Semunovića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 000657 09 GŽ od 1. aprila 2010. godine i Presuda Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 000657 08 P od 24. oktobra 2008. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Visokom koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Visokom da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Josipa Semunovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 000657 09 GŽ od 1. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 000657 08 P od 24. oktobra 2008. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Josip Semunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša kojeg zastupa Faruk Ćosović, advokat iz Visokog, podnio je 10. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 000657 09 Gž od 1. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 000657 08 P od 24. oktobra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda te Federalnog zavoda PIO/MIO (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. februara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 7. marta 2011. godine, a Općinski sud 9. marta 2011. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 4. aprila 2011. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 000657 08 P od 24. oktobra 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji stana, zaključen 21. maja 2007. godine između nositelja stanarskog prava Janje Semunović kao kupca i tuženog kao prodavca, pravno valjan te da naloži tuženom kao prodavcu da ovjeri potpis svog zakonskog zastupnika na ugovoru, kao i da trpi da apelant ovjeri svoj potpis radi ispunjenja ugovora upisom prava vlasništva na stanu u zemljišnim knjigama.
- 7.Obrazlažući presudu Općinski sud je istakao da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze koje je predložio apelant tako što je izvršio uvid u rješenje od 8. oktobra 1999 godine, uvid u kupoprodajni ugovor od 21. maja 2007. godine, te u izvod iz matične knjige umrlih od 3. augusta 2007. godine, kao i dokaze koje je predložio tuženi (uvid u uvjerenje MUP te u izjavu apelanta u pogledu uživanja penzije, a na okolnost utvrđenja adrese apelantovog stanovanja). Dalje je navedeno da među strankama nije sporno da je apelantova majka Janja Semunović (u daljnjem tekstu: apelantova prednica) bila nositelj stanarskog prava na jednosobnom stanu koji se nalazi u Varešu, ul. Zvijezda broj 9 K-6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da je apelantova prednica tuženom kao vlasniku predmetnog stana podnijela zahtjev za kupovinu stana, te da je umrla 31. jula 2007. godine. Uvidom u Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, a koji je datiran s 21. majem 2007. godine, Općinski sud je zaključio da između apelantove prednice kao kupca i nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu i tuženog kao prodavca predmetnog stana nije zaključen Ugovor o kupoprodaji, jer ugovor nije potpisala apelantova prednica kao kupac. Općinski sud je naveo da činjenica da je ugovor potpisao zastupnik tuženog, te da je snabdjeven potvrdom nadležnog pravobranioca koja se odnosi na pravilnost utvrđene kupoprodajne cijene stana, sama po sebi nije dokaz da su obje strane potpisale a time i zaključile ugovor. Na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da je njegova majka zaključila kupoprodajni ugovor o otkupu predmetnog stana, te je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.
- 8.Odlučujući o apelantovim žalbama Kantonalni sud je Presudom broj 41 0 P 000657 09 Gž od 1. aprila 2010. godine apelantovu žalbu od 24. novembra 2008. godine odbio i prvostepenu presudu potvrdio, a žalbu od 13. januara 2009. godine naslovljenu kao dopunu žalbe odbacio kao neblagovremenu.
- 9.Obrazlažući presudu Kantonalni sud je citirao odredbu člana 30. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), kojom je propisano da su ugovorne strane dužne ovjeriti svoje potpise te istakao da se pravilnim tumačenjem navedene odredbe zaključuje da je za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo potrebno ne samo sastaviti pismenu ispravu već su ugovorne strane dužne ovjeriti svoje potpise. Kantonalni sud se također pozvao na odredbu člana 72. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj je, kada je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor zaključen kada ispravu potpišu sva lica koja se njime obavezuju. Kako sporni ugovor nije potpisala apelantova prednica, koja je u ugovoru označena kao kupac stana, a kako zakon predviđa pismenu formu takvog ugovora i ovjeru potpisa, i po mišljenju Kantonalnog suda nije se moglo udovoljiti apelantovom zahtjevu da se utvrdi pravna valjanost ugovora, a onda ni ostalim zahtjevima čija osnovanost je zavisila od osnovanosti zahtjeva koji je bio prvi po redu. Apelantovo ukazivanje na odredbu člana 26. ZOO, koja propisuje da je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim elementima, je bez uticaja na zakonitost osporene presude, jer se smatra za ugovor za koji je zakon predvidio pismenu formu da je zaključen tek kada ga potpišu lica koja se njime obavezuju.
- 10.Žalbene navode da se tuženi u postupku otkupa predmetnog stana nije držao zakonom propisane procedure, Kantonalni sud je smatrao novim činjenicama koje apelant nije isticao u prvostepenom postupku, niti je izvodio dokaze radi utvrđenja tih činjenica, niti je u žalbi pokušao opravdati neiznošenje ovih činjenica pa ih sud nije ni uzeo u obzir. Žalbu od 13. januara 2009. godine, koju je apelant naslovio kao dopunu žalbe, Kantonalni sud je odbacio kao neblagovremenu jer po svojim razlozima ne predstavlja objašnjenje i upotpunjenje žalbenih razloga navedenih u blagovremeno izjavljenoj žalbi već iznošenje novih žalbenih razloga.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da se "tuženi nije držao redovne procedure koja se odnosi na otkup stanova na kojima postoji stanarsko pravo jer je trebao, prije nego što je ugovor poslao nadležnom pravobraniocu na ovjeru, pozvati njegovu prednicu-majku da potpiše predmetni ugovor". Apelant smatra da redovni sudovi pogrešno tumače materijalno pravo-odredbe ZOO jer su morali uzeti u obzir sve okolnosti sporne situacije, da njegova prednica nije namjerno odbila potpisati ugovor o čemu svjedoči i uplata kupoprodajne cijene. Na kraju je istakao da je u "situaciji gdje je sa jedne strane napravljen ugovor koji sadrži sve bitne elemente ugovora shodno članu 26. ZOO kojeg je dana 21. maja 2007. godine potpisao tuženi, 25. juna 2007. godine ovjerio nadležni pravobranilac, i da je prednica umrla 31. jula 2007. godine a tuženi je nije u periodu od preko 30 dana pozvao da potpiše ugovor, tužbeni zahtjev trebalo udovoljiti".
b) Odgovor na apelaciju
- 12.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi o povredi navedenih prava, te da u cijelosti ostaje kod pravnih razloga iznesenih u obrazloženju presude. Kantonalni su dalje ističe da je apelantove navode iznesene u dopuni žalbe da prvostepeni sud njegov prijedlog da se od tuženog traži kopija uplatnice nije prihvatio smatrao neosnovanim i dopunu žalbe odbacio jer je iz predmetnog spisa utvrđeno da takav predlog apelant nije ni isticao niti je tužbeni zahtjev temeljio na činjeničnim tvrdnjama o izvršenoj uplati.
- 13.Odgovarajući na navode apelacije, Općinski sud je istakao da u prvostepenom postupku nisu prekršena prava parničnih stranaka jer je odluka donesena u skladu s propisima, te je predloženo da se apelacija odbije.
- 14.Tuženi navode apelacije smatra neosnovanim, te ističe da su osporene odluke donesene u skladu s domaćim procesnim i materijalnim pravom kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
- 15.Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.
[…]
Član 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od jedne godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
Član 29.
Prodavatelj je dužan ugovor o prodaji stana dostaviti na potvrdu nadležnom pravobranitelju u roku od 30 dana od dana sklapanja ugovora.
Ako pravobranitelj utvrdi da ugovorena cijena stana nije utvrđena prema odredbama ovog zakona, pozvat će stranke da u roku od 30 dana od dana prijema ugovora, dopunom ugovora usklade cijenu stana sa odredbama ovog zakona.
U protivnom pravobranilac zatražit će tužbom poništenje ugovora u roku od 60 dana od dana dostave ugovora.
Član 30.
Ugovorne stranke su dužne ovjeriti svoje potpise.
Organ nadležan za ovjeru potpisa ovjerit će potpise stranaka nakon što utvrdi da je ugovor podnesen na potvrdu nadležnom pravobranitelju, što se potvrđuje na poleđini ugovora.
Član 33.
Danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nositelja stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi
Danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nositelja stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi
- 16.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijeli glasi:
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Član 72.
Kada je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju.
- 17.U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) relevantna odredba glasi:
Prelazak zaostavštine na nasljednika
Član 133.
Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.
VI. Dopustivost
- 18.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 P 000657 09 Gž od 1. aprila 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija protiv navedene presude je podnesena 10. maja 2010. godine, te proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
- 21.Apelant osporava presude redovnih sudova smatrajući da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.k), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 22.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode [...], što uključuje:
- k)Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 23.Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju se promatrati u svjetlu prvog pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presudu od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).
- 24.Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojim koncept "imovina" u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom nad fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituišu imovinu mogu se također smatrati "imovinskim pravima" i zbog toga predstavljati "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC], broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).
- 25.U konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje da li apelantov zahtjev za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, zaključenog između njegove pravne prednice kao kupca i tuženog kao prodavca, potpada pod primjenu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 26.Osporenim odlukama odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je, kako apelant tvrdi, zaključen 21. maja 2007. godine između njegove prednice kao kupca i tuženog kao prodavca, pravno valjan. Ustavni sud podsjeća da u smislu člana 133. Zakona o nasljeđivanju zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant imao legitimno očekivanje da u smislu relevantnih odredbi Zakona o nasljeđivanju prava i obaveze iz navedenog ugovora pređu na njega kao nasljednika te, shodno navedenom, slijedi da se odlučivanje o apelantovom zahtjevu za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana ticalo odlučivanja o imovinskim pravima u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je osporenim odlukama kojim je njegov tužbeni zahtjev odbijen došlo do miješanja u njegovo pravo.
- 27.Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.
- 28.U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana odbijen kao neosnovan uz obrazloženje da prednica apelanta nije potpisala pisanu ispravu-ugovor o kupoprodaji spornog stana na kojem postoji stanarsko pravo pa se ne može smatrati da je zaključen ugovor o njegovoj kupoprodaji. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u skladu s relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova, konkretno odredbi člana 30. stav 1. kojom je propisano da su ugovorne strane dužne ovjeriti svoje potpise kao i na odredbi člana 72. stav 1. ZOO kojim je propisano da je, kada je potrebno sastaviti ispravu, ugovor zaključen kada ispravu potpišu sva lica koja se njime obavezuju.
- 29.Iz navedenog proizlazi pravni osnov za donošenje osporenih odluka, propisan u relevantnim, naprijed navedenim zakonima koji ispunjavaju uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljeni su u službenom glasniku koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe Zakona o prodaji stanova i ZOO dovoljno jasno formulirane u smislu da svako može ocijeniti kakve će biti posljedice njegovog ponašanja). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
- 30.Međutim, postavlja se pitanje da li u okolnostima konkretnog slučaja miješanje zadovoljava i razuman odnos proporcionalnosti između općeg interesa i interesa pojedinaca. U vezi s tim Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50).
- 31.Ustavni sud primjećuje da je 21. maja 2007. godine ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo potpisao zastupnik tuženog Nadir Kovačević i da je ugovor, u smislu odredbe člana 29. Zakona o prodaji stanova, dostavljen na potvrdu nadležnom pravobranilaštvu Breza koje je svojim pečatom od 25. juna 2007. godine potvrdilo da je "ugovorena cijena stana utvrđena u skladu s odredbama Zakona o prodaji stanova". Ustavni sud iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju zapaža da je apelantova prednica 25. juna 2007. godine izvršila uplatu ugovorene cijene nakon čega je 31. jula 2007. godine umrla a da nije potpisala ugovor o kupoprodaji. U okolnostima konkretnog slučaju očigledno je da su se stranke (apelantova prednica i tuženi) saglasili o bitnim sastojcima ugovora (odredili predmet i cijenu ugovora) i da su obje ugovorne strane pokazale volju da zaključe ugovor. Naime, nesporno je da je zakonski zastupnik tuženog stavljanjem svoga potpisa i pečata iskazao volju da zaključi ugovor a da je apelantova prednica uplatom kupoprodajne cijene nesporno pokazala volju da zaključi ugovor i da ga realizuje. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju tuženi očigledno nije držao redovne procedure koja se odnosi na otkup stanova na kojima postoji stanarsko pravo jer je propustio da, nakon što je kao prodavac stavio svoj potpis na ugovor o kupoprodaji, pozove apelantovu pravnu prednicu kao kupca da i ona potpiše ugovor nakon čega se ugovor o kupoprodaji prosljeđuje nadležnom pravobranilaštvu na potvrdu, a nakon toga na ovjeru kod nadležnog suda.
- 32.Ustavni sud smatra da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, kada je apelant kao zakonski nasljednik svoje majke, koja je kao kupac započela proceduru kupoprodaje stana na kojem postoji stanarsko pravo, uplatila kupoprodajnu cijenu i u toku postupka umrla (31. jula 2007. godine), a propustom tuženog kao prodavca stana nije potpisala ugovor, doveden u situaciju da ne može ostvariti prava iz ugovora, dosljedno tumačenje zakona da su ugovorne strane dužne ovjeriti svoje potpise ne zadovoljava pravičan odnos proporcionalnosti između zaštite općeg interesa i interesa pojedinca, te da apelant mora snositi poseban i pretjeran teret.
- 33.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 34.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
- 35.Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se radi o postupku utvrđenja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, u kojem se odlučuje o apelantovim građanskim pravima i obavezama.
- 36.Apelant osporava sudske odluke navodeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 37.Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda detaljno i jasno obrazložili razloge zbog kojih apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Ustavni sud zapaža da su u osporenim presudama data jasna i logična obrazloženja koja se odnose na uvjete propisane relevantnim zakonima, a koje je potrebno ispuniti da bi ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo bio pravno valjan. Naime, kao što je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru razmatranja prava na imovinu apelantova pravna prednica kao kupac nije potpisala ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, te su osporene presude donesene u skladu s odredbom člana 30. stav 1. Zakona o prodaji stanova kojom je propisano da su ugovorne strane dužne ovjeriti svoje potpise, kao i na odredbi člana 72. stav 1. ZOO kojom je propisano da, kada je potrebno sastaviti ispravu-ugovor, on je zaključen kada ispravu potpišu sva lica koja se njime obavezuju. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu da osim ovih navoda apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 38.S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 39.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u pravo na imovinu zasnovano na zakonu i u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja, a u specifičnim okolnostima konkretnog slučaju narušen je razuman odnos proporcionalnosti, tako da pojedinac mora da snosi pretjeran i pojedinačan teret jer je propustom tuženog apelant kao nasljednik doveden u situaciju da ne može ostvariti prava iz ugovora o kupoprodaji navedenog stana. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u obrazloženju osporenih odluka ne postoji ništa što bi ukazivalo da su sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da su proizvoljno primijenili materijalno pravo, a u obrazloženjima odluka za svoje stavove o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dati su detaljni, jasni i logični razlozi.
- 40.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 41.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.