USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3613/10, rješavajući apelaciju Hrvoja Artukovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hrvoja Artukovića, Fikreta Bajramovića, Milorada Smiljanića, Ljubiše Popovića, Branka Komljenovića, Omera Imamovića i Dese Umićević podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000708 od 27. jula 2010. godine, Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-08-000 061 od 22. januara 2009. godine i Općinskog suda u Travniku broj P-468/04 od 17. oktobra 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Hrvoje Artuković, Fikret Bajramović, Milorad Smiljanić, Ljubiša Popović, Branko Komljenović i Omer Imamović iz Zenice, te Stjepan Umićević iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelanti), a koje zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnijeli su 19. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000708 od 27. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-08-000061 od 22. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-468/04 od 17. oktobra 2007. godine.
- 2.Zastupnik apelanata je obavijestio Ustavni sud 5. novembra 2012. godine da je apelant Stjepan Umićević preminuo, da će postupak nastaviti njegova supruga Desa Umićević, te je predočio njenu punomoć za zastupanje.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Federacije BiH, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. oktobra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Vrhovni sud je odgovor dostavio 12. novembra 2012. godine, Kantonalni sud 29. oktobra 2012. godine, Općinski sud 30. oktobra 2012. godine i tužena 22. oktobra 2012. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 21. oktobra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Općinski sud je Presudom broj P-468/04 od 17. oktobra 2007. godine, a koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-08-000 061 od 22. januara 2009. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade štete isplati pojedinačno označene novčane iznose.
- 8.U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da su apelanti, u tužbi koju su podnijeli 4. novembra 2002. godine, istakli da su se obraćali Odjelu za odbranu Vitez (u daljnjem tekstu: Odjel za odbranu) zahtjevom za priznavanje prava na naknadu štete uslijed rata, da je njihove objekte u aprilu 1992. godine zaposjela najprije vojna komponenta HVO, a od 1993. godine Armija BiH, što je i općepoznata činjenica, da je Odjel za odbranu odbio rješenjima njihove zahtjeve sa uputom da pokrenu postupak pred sudom. Najzad, u tužbi je istaknuto da je posljedica zaposjedanja njihovih objekata od navedenih formacija bila šteta koja je iskazana u novčanim iznosima u tužbenom zahtjevu. U odgovoru na tužbene navode tužena je, pored ostalog, istakla i prigovor zastare potraživanja.
- 9.Na osnovu provedenih dokaza kao nesporno je utvrđeno, što su i sami apelanti u podnesenoj tužbi, te u svojim izjavama potvrdili, kao i saslušani svjedoci, da su objekte apelanata početkom 1992. godine zaposjeli najprije pripadnici HVO-a, a zatim 1993. godine Armije BiH, te da su apelanti za štetu nastalu uslijed toga saznali još u vrijeme ratnih dešavanja. U vezi s tim, ukazano je na iskaz apelanta Artukovića, koji je potvrdio da je u julu 1993. godine došao u svoju vikendicu, da je tada počeo da je čisti i da je u njoj boravio HVO, iskaz apelanta Smiljanića, koji je potvrdio da je sa apelantima Umićevićem i Bajramovićem 16. aprila 1992. godine obišao vikendice, a poslije i sa apelantom Komljenovićem, da su zatekli vojsku i da su vikendice bile oštećene, iskaz apelanta Imamovića, koji je potvrdio da je u julu 1992. godine u vikendicu otišao sa tužiocem Bajramovićem i apelantom Komljenovićem, da već tada u vikendicama nije bilo ničega, što je potvrdio i apelant Komljenović, koji je u junu 1993. godine, zajedno sa apelantima Smiljanićem i Bajramovićem, obišao vikendice i da su se tada uvjerili da je sve odneseno. Dalje, utvrđeno je da su se apelanti pojedinačno, u periodu od 5. augusta 2002. godine do 2. septembra 2002. godine, obratili radi naknade štete Odjelu za odbranu, te da su njihovi zahtjevi odbijeni pojedinačnim rješenjima izdatim od 20. do 27. septembra 2002. godine.
- 10.Dalje, ukazano je da je članom 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) određeno da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od saznanja oštećenog za štetu i za lice koje ju je počinilo, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta učinjena.
- 11.Općinski sud je zaključio da je u postupku nesporno utvrđeno da je šteta na objektima apelanata nastala u vrijeme rata, tj. od 1992. do 1993. godine, i da su apelanti već tada obišli svoje objekte i vidjeli da je šteta učinjena, a znali su i ko je učinio štetu (HVO i Armija BiH). Shodno navedenom, a imajući u vidu da su apelanti tužbu podnijeli 4. novembra 2002. godine, čak i u slučaju kada bi se za početak zastarnog roka uzeo 23. decembar 1996. godine (prestanak rata i ratne opasnosti), zaključeno je da je potraživanje apelanata zastarjelo. Najzad, ukazano je i da je obraćanje apelanata Odjelu za odbranu tokom augusta 2002. godine preduzeto nakon proteka roka od pet godina iz člana 376. ZOO, pa da, zbog toga, te radnje nisu imale učinak prekida toka zastarjelosti u smislu člana 388. ZOO.
- 12.Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanata, ukazao da iz stanja spisa i navoda žalbe proizlazi da apelanti ne osporavaju da je šteta nastala između 1991. i 1996. godine, da su se obratili Odjelu za odbranu u augustu i septembru 2002. godine, pa da je prvostepeni sud, usvojivši prigovor zastare potraživanja, pravilnom primjenom člana 376. ZOO tužbene zahtjeve apelanata odbio.
- 13.Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-000708 od 27. jula 2010. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu.
- 14.U obrazloženju presude je ukazano da su apelanti u tužbenom zahtjevu potraživali naknadu štete koju su im, kako su tvrdili, pričinili pripadnici Oružanih snaga BiH. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ovakav zahtjev podvodi se pod član 87. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH" broj 19/92, u daljnjem tekstu: Uredba o raspoređivanju), koja upućuje na opća pravila o naknadi štete, tj. na ZOO. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je tužbeni zahtjev apelanata i odbijen upravo primjenom člana 376. ZOO, koji propisuje rokove zastarjelosti od tri, odnosno pet godina. S obzirom na to da je tužba podnesena 4. novembra 2002. godine, a šteta nastala u periodu od 1992. do 1996. godine, nižestepeni sudovi su pravilnom primjenom navedene odredbe zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo.
- 15.Dalje, Vrhovni sud je kao pogrešan ocijenio revizioni navod da je rok zastarjelosti počeo teći od datuma prijema rješenja Odjela za odbranu kojim su odbijeni zahtjevi apelanata s obzirom na to da su apelanti, shodno članu 87. Uredbe, bili dužni podnijeti zahtjev u rokovima u kojima teče zastara prema članu 376. ZOO.
- 16.Kao neosnovana ocijenjena je i tvrdnja apelanata da se početak toka zastarjelosti veže za datum stupanja na snagu Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih u vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine FBiH" broj 43/01, u daljnjem tekstu: Zakon o ratnim potraživanjima), tj. 9. oktobar 2001. godine. U vezi s tim je ukazano da se ovaj zakon primjenjuje samo na tražbine pravnih i fizičkih lica prema Federaciji koje su nastale u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (član 1) po osnovu mobiliziranih ili ustupljenih sredstava, isporuke materijala, robe i usluga, ustupljenih novčanih sredstava i drugim osnovama, sve za potrebe odbrane (član 3). S obzirom na to da su, prema tvrdnjama apelanata, potraživanja naknade štete proistekla iz deliktnih radnji koje su počinili pripadnici oružanih snaga, i pored činjenice da su ove radnje preduzete u vrijeme rata, prema ocjeni Vrhovnog suda, na njih se ne može primijeniti Zakon o ratnim potraživanjima, niti potraživanja apelanata mogu predstavljati unutrašnji dug, čije je izmirenje regulirano Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH ("Službeni glasnik FBiH" broj 66/04, u daljnjem tekstu: Zakon o izmirenju unutrašnjih obaveza).
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 17.Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 18.Apelanti ukazuju da je Zakonom o izmirenju unutrašnjih obaveza (član 3. st. 1. i 4. i član 16) predviđeno da su obaveze Federacije ratna potraživanja nastala u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine, koja su propisno prijavljena u skladu sa Zakonom o ratnim potraživanjima. Dalje, apelanti navode da je Zakon o ratnim potraživanjima stupio na snagu 16. oktobra 2001. godine, a Zakon o izmirenju unutrašnjih obaveza 28. novembra 2004. godine. S obzirom na datume stupanja na snagu navedenih zakona i materiju koju reguliraju, te da su svoja potraživanja prijavili u augustu i septembru 2002. godine tada nadležnom Odjelu za odbranu, apelanti smatraju da su potraživanja prijavili u skladu sa zakonom i da nije nastupio rok zastarjelosti. Prema njihovom mišljenju, najraniji trenutak u kojem su se ratna potraživanja mogla prijaviti prema zakonu je 16. oktobar 2001. godine, tj. datum stupanja na snagu Zakona o ratnim potraživanjima. Suprotan stav, prema njihovom mišljenju, učinio bi besmislenim donošenje zakona 2001. godine i 2004. godine za reguliranje potraživanja koja su, prema stavu sudova, već zastarjela. Dalje, apelanti ukazuju da se Zakonom o ratnim potraživanjima (član 1) regulira način utvrđivanja i ostvarivanja potraživanja pravnih i fizičkih lica prema Federaciji, nastalih za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, da pravo na potraživanja imaju i lica čija su potraživanja nastala na osnovu ZOO, te, najzad, da se pod takvim potraživanjima podrazumijevaju, pored ostalog, potraživanja nastala i po drugim osnovama za potrebe odbrane. Apelanti tvrde da su njihovi objekti nesporno korišteni za potrebe odbrane. U vezi s tim ukazuju da su se na navedenom području sukobljavale dvije vojske (HVO i Armija BiH), da je jedna vojska napadala, a druga se branila, tj. da su za jednu vojsku objekti uvijek služili i za odbranu. S obzirom na to da je kasnije uspostavljena zajednička vojska od ove dvije vojne komponente, irelevantno je ko je napadao, a ko se branio, jer su njihovi objekti služili za odbranu. Shodno navedenom, apelanti smatraju da se njihova potraživanja mogu podvesti pod član 3. tačka 4. Zakona o ratnim potraživanjima, tj. "druge osnove za potrebe odbrane".
b) Odgovor na apelaciju
- 19.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da apelantima nisu uskraćena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da primjena prava u presudi tog suda nije bila proizvoljna.
- 20.Kantonalni sud je istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženju iz svoje presude, te da smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na koja su ukazali u apelaciji.
- 21.Općinski sud je naveo da su apelanti protiv presude tog suda izjavili žalbu, a zatim i reviziju, koje su odbijene kao neosnovane, iz čega proizlazi da je taj sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Slijedeći navedeno, zaključeno je da nisu povrijeđena prava na koja su apelanti ukazali u apelaciji.
- 22.Tužena je istakla da je od dana nastanka štete apelantima u svako vrijeme bila omogućena adekvatna sudska zaštita, da to pravo nisu iskoristili u rokovima propisanim zakonom, što je na jasan i nedvosmislen način i obrazloženo u osporenim presudama. Shodno navedenom, tužena smatra da su navodi apelanata neosnovani.
V. Relevantni propisi
- 23.Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine FBiH" broj 43/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) uređuje se način utvrđivanja i ostvarivanja potraživanja pravnih i fizičkih lica prema Federaciji, nastalih za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.
Član 2.
Pravo na potraživanja imaju pravna i fizička lica kod kojih su potraživanja nastala na osnovu sljedećih propisa i to:
(...)
Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94),
(...)
Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH", broj 19/92),
(...)
Član 3.
Pod potraživanjima, koja se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom, podrazumijevaju se potraživanja pravnih i fizičkih lica, po slijedećim osnovama:
(...)
drugim osnovama za potrebe odbrane.
Član 7.
(…)
Zahtjevi za ostvarivanje potraživanja iz člana 3. ovog zakona podnose se u rokovima utvrđenim propisima iz člana 2. ovog zakona.
- 24.Uredba o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH" broj 19/92) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovom Uredbom utvrđuju se (...) način davanja sredstava, evidencija, poseban način snabdijevanja oružanih snaga u ratu i naknade za izuzeta i korištena sredstva za vrijeme ratnog stanja.
Član 87.
Ako sredstva iz čl. 53. (...) ove uredbe, osim potrošnih sredstava, za vrijeme korištenja kod korisnika sredstava budu uništena ili oštećena ili nestanu, vlasniku tih sredstava pripada naknada za nastalu štetu, prema opštim pravilima o naknadi štete.
Član 89.
Postupak za utvrđivanje postojanja štete i ostvarivanje naknade iz člana 87. ove uredbe, pokreće se po službenoj dužnosti ili po zahtjevu vlasnika sredstava.
U postupku utvrđivanja postojanja štete i njene visine, organi iz člana 88. stav 1. ove uredbe, u skladu sa nalazom komisije, pokušaće sa oštećenim da zaključe sporazum o naknadi štete, a ako ne dođe do zaključenja sporazuma ti organi će rješenjem odlučiti o visini naknade ili odbiti zahtjev za naknadu.
Rješenje organa iz stava 2. ovog člana je konačno.
Vlasnik sredstava koji nije zadovoljan sa odlukom utvrđenom u rješenju iz stava 2. ovog člana, može, u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti postupak kod nadležnog redovnog suda za ostvarivanje naknade štete.
- 25.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Opći rok zastare
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Potraživanje naknade štete
Član 376.
(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
VI. Dopustivost
- 26.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 27.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 28.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000708 od 27. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. augusta 2010. godine a apelacija je podnesena 19. augusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 29.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 30.Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 31.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 32.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
- 33.Iz navoda apelanata proizlazi da, u suštini, smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo zaključivši da njihovo potraživanje ne potpada pod Zakon o ratnim potraživanjima i da je zastarjelo.
- 34.U vezi sa navodima apelanata da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
- 35.Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
- 36.U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli tužbu za naknadu štete, koju su, kako su tvrdili u postupku pred redovnim sudovima, pričinili pripadnici HVO-a i Armije BiH. S obzirom na to da su apelanti naveli u tužbi, a potvrdili i na glavnoj raspravi u svojim iskazima, što ne osporavaju ni u apelaciji, da im je još 1992. i 1993. godine bilo poznato da je nastala šteta na njihovim objektima i ko je štetu počinio, redovni sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev od 4. novembra 2002. godine podnesen nakon proteka roka zastarjelosti iz člana 376. ZOO. Također, ukazano je da su ovi rokovi protekli i kad bi se njihov početak računao od dana prestanka rata i ratne opasnosti, tj. od 23. decembra 1996. godine. Najzad, ukazano je i da je obraćanje apelanata u augustu i septembru 2002. godine Odjelu za odbranu radi naknade štete preduzeto nakon proteka rokova iz člana 376. ZOO zbog čega ove radnje nisu imale učinak koji prekida zastarjelost, shodno članu 388. ZOO.
- 37.Međutim, apelanti smatraju da, s obzirom na to da su njihove objekte koristile vojne formacije u svrhu odbrane, njihovo potraživanje naknade štete predstavlja potraživanje iz člana 3. alineja 4. Zakona o ratnim potraživanjima (potraživanje nastalo po drugim osnovama za potrebe odbrane), zbog čega smatraju da su zahtjev za naknadu štete mogli podnijeti tek nakon donošenja Zakona o ratnim potraživanjima, a to je 16. oktobar 2001. godine. Shodno navedenom, a s obzirom na to da su se u augustu i septembru 2002. godine obratili Odjelu za odbranu, apelanti smatraju da su svoje potraživanje prijavili u skladu sa zakonom i da zastarjelost nije nastupila.
- 38.U vezi s navedenim Ustavni sud, prvenstveno, podsjeća da je, prema stavu Evropskog suda, svrha rokova zastarjelosti da omoguće pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojim bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na osnovu dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi, Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd. i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd. protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. augusta 2008. godine, st. 68.-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33, ECHR 2000-I).
- 39.Dalje, Evropski sud smatra da je njegov zadatak da utvrdi da li su priroda roka koji je u pitanju i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Evropski sud, Vrbica protiv Hrvatske, aplikacija broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010. godine). Pritom Evropski sud ocjenjuje da li se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za lice koje je u pitanju s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Evropski sud, Osu protiv Italije, aplikacija broj 36534/97, stav 35, 11. jul 2002. godine, citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), aplikacija broj 16924/08, stav 69, 19. jul 2011. godine).
- 40.U vezi sa navodima apelanata da njihovo potraživanje naknade štete predstavlja potraživanje iz Zakona o ratnim potraživanjima, Ustavni sud ukazuje da je u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda ukazano da potraživanja apelanata, prema njihovim tvrdnjama, potječu iz deliktne radnje koju su počinili pripadnici vojnih formacija, pa iako su potraživanja apelanata nastala u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, na njih se ne može primijeniti Zakon o ratnim potraživanjima, niti mogu predstavljati unutrašnji dug u smislu Zakona o izmirenju unutrašnjeg duga. Dalje, ukazano je da se Zakon o ratnim potraživanjima primjenjuje samo na potraživanja koja su nastala za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti po osnovima utvrđenim članom 3. Zakona. Najzad, prema ocjeni Vrhovnog suda, zahtjev apelanata je potpadao pod član 87. Uredbe o raspoređivanju, koja upućuje na primjenu općih pravila o naknadi štete, tj. ZOO.
- 41.Ustavni sud ukazuje da je članom 87. Uredbe o raspoređivanju bilo regulirano da, ako sredstva izuzeta za potrebe odbrane, izuzev potrošnih sredstava, budu uništena, oštećena ili ako nestanu, vlasniku pripada pravo na naknadu štete prema općim pravilima o naknadi štete. Članom 89. iste uredbe bilo je propisano da se postupak naknade štete pokreće po službenoj dužnosti ili po zahtjevu vlasnika sredstava, da nadležni organ može zaključiti sporazum o naknadi štete, ili da donosi rješenje o određivanju naknade, te da vlasnik, ako je nezadovoljan visinom određene naknade, može pokrenuti postupak pred sudom u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja. Dalje, članom 376. ZOO propisano je da potraživanje naknade štete zastarijeva u roku od tri godine od saznanja za štetu i oštećenog, odnosno u roku od pet godina od nastanka štete. Najzad, Ustavni sud ukazuje da je članom 2. Zakona o ratnim potraživanjima propisano da pravo na potraživanje u smislu ovog zakona imaju lica čije je potraživanje nastalo na osnovu izričito pobrojanih propisa, među kojim je i Uredba o raspoređivanju, te da je članom 7. Zakona propisano da se zahtjevi za ostvarivanje potraživanja podnose u rokovima utvrđenim propisima iz člana 2. Zakona.
- 42.U konkretnom slučaju apelanti su zahtjeve za naknadu štete podnijeli najprije Odjelu za odbranu u augusta i septembru 2002. godine, a nakon što su njihovi zahtjevi odbijeni, i tužbu redovnom sudu 4. novembra 2002. godine iz čega proizlazi da su obje radnje preduzete nakon proteka rokova iz ZOO od tri, odnosno pet godina, bez obzira na to da li se oni računaju od datuma saznanja za štetu i štetnika, odnosno od datuma nastanka štete ili od datuma prestanka ratne opasnosti, kako je i navedeno u obrazloženju osporene prvostepene presude. Dalje, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da potraživanje apelanata potpada pod član 87. Uredbe o raspoređivanju, a prema kojem se pravo na naknadu štete ostvaruje u skladu sa općim pravilima obligacionog prava, tj. ZOO. Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da se na potraživanja apelanata primjenjuju i odredbe ZOO koje reguliraju rokove zastare zbog čega Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je potraživanje apelanata zastarjelo. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da i odredba člana 7. Zakona o ratnim potraživanjima regulira da se potraživanja koja se ostvaruju u skladu sa tim zakonom, također, podnose u rokovima utvrđenim propisima iz člana 2. ovog zakona iz čega proizlazi da i taj zakon upućuje na primjenu rokova zastare na način kako su oni regulirani odredbama ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete budući da je nastupila zastarjelost potraživanja.
- 43.Dalje, apelanti ne tvrde i u tom smislu ne nude niti jedan dokaz da su na bilo koji način bili spriječeni i da im je bilo nepoznato da su zahtjev za naknadu štete mogli istaći na osnovu Uredbe o raspoređivanju, a u skladu sa općim pravilima o naknadi štete, tj. ZOO. Dalje, odredbe Uredbe o raspoređivanju, koje upućuju na ZOO, kao i same odredbe ZOO o zastarjelosti potraživanja naknade štete jasne su i nedvosmislene: oba propisa su objavljena u službenim glasilima i učinjena dostupnim, tako da su apelanti bili u mogućnosti da predvide pod kojim uvjetima njihova tužba može biti odbijena zbog nastupanja zastarjelosti.
- 44.Shodno navedenom, Ustavni sud ne može naći proizvoljnost u stavu redovnih sudova kada nisu prihvatili kao osnovanu tvrdnju apelanata da su zahtjev za naknadu štete mogli istaći tek nakon donošenja Zakona o ratnim potraživanjima, da njihovo potraživanje potpada pod ovaj zakon, te, s tim u vezi, tvrdnju da nije nastupila zastarjelost potraživanja, jer su svoj zahtjev podnijeli blagovremeno, nakon donošenja navedenog zakona.
- 45.Dalje, apelanti u apelaciji tvrde da je Zakonom o ratnim potraživanjima utvrđeno da pravo na potraživanje u smislu navedenog zakona imaju i lica čije je potraživanje nastalo na osnovu ZOO, ali u apelaciji ne obrazlažu zbog čega smatraju da su pravo na potraživanje stekli prema ZOO.
- 46.U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud smatra da je neophodno ukazati da se rok zastarjelosti iz člana 376. ZOO odnosi na sva potraživanja naknade štete bez obzira po kojem osnovu su nastala. Izuzetak od ovog pravila sadržan je u članu 377. ZOO kojim je određeno da potraživanje naknade štete proistekle iz krivičnog djela zastarijeva u rokovima zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo kada su ti rokovi duži. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, tj. da su apelanti još 1992. i 1993. godine znali za štetu i ko ju je prouzrokovao, a da su se nadležnom sudu radi njene naknade obratili tek 2002. godine, očigledno je da su rokovi zastarjelosti iz člana 376. ZOO već bili protekli, bez obzira na to da li se računaju od nastanka štete ili od prestanka ratne opasnosti (1996. godine). Pri tome apelanti ne tvrde, a na to ne upućuju ni dokumenti predočeni Ustavnom sudu, da je šteta nastala učinjenjem krivičnog djela u kojem slučaju bi se eventualno mogli primijeniti rokovi zastarjelosti iz člana 377. ZOO u slučaju da su duži od rokova iz člana 376. ZOO. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata i u ovom dijelu apelacije neosnovani.
- 47.Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
- 32.
Ostali navodi
- 48.Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog ovoj tvrdnji apelanti su istakli identične navode koji su već detaljno ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da je nesvrsishodno da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII. Zaključak
- 49.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, primjenom zakonskih odredaba o zastarjelosti potraživanja, koja nije arbitrarna, odbili tužbeni zahtjev.
- 50.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 51.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.