USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4760/10, rješavajući apelaciju Nestora Ristića i Branislava Ristića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nestora Ristića i Branislava Ristića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-09-001794 od 27. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-000228 od 12. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1388/04-B od 16. decembra 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Nestor Ristić i Branislav Ristić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gostovića, Zavidovići, koje zastupa Siniša Lopandić, advokat iz Doboja, podnijeli su 5. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001794 od 27. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000228 od 12. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1388/04-B od 16. decembra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Pravobranilaštva FBiH kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 2. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovore su dostavili Vrhovni sud i tuženi 9. oktobra 2013. godine i Kantonalni sud 17. oktobra 2013. godine, dok Općinski sud nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 7. oktobra 2013. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantima 18. oktobra 2013. godine, a odgovor Kantonalnog suda 24. oktobra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj P-1388/04-B od 16. decembra 2005. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata i obavezani su apelanti da tuženom naknade troškove postupka u iznosu i roku preciziranim u presudi. U obrazloženju je navedeno da su apelanti 19. aprila 2004. godine podnijeli tužbu tom sudu kojom su tražili da se utvrdi da je tuženi obavezan da im naknadi štetu pričinjenu na kućama, pratećim objektima, poljoprivrednom imanju i ostalim nekretninama u ukupnom iznosu od 205.616,01 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da im naknade troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama također od podnošenja tužbe do isplate. Navedeno je da su apelanti u tužbi istakli da su vlasnici nekretnina koje je od polovine 1995. godine "okupirala vojska FBiH i koristila do početka 1996. godine, tj. do prekomande jedinica u Bočinju, te da je nakon prestanka ratnih dejstava nastavila da namjerno i sistematski uništava njihove nekretnine radi čega im je pričinjena šteta za koju je odgovoran tuženi", kao i da su od tuženog zatražili da im vansudskim putem naknadi pričinjenu štetu na što tuženi nije pristao nakon čega su podnijeli tužbu.
- 7.S tim u vezi, navedeno je da je u postupku, na osnovu prepisa posjedovnog lista, utvrđeno da su apelanti bili posjednici navedenih nekretnina; da su navedene nekretnine apelanti napustili u decembru 1992. godine po otpočinjanju ratnih dejstava i uspostavljanju linije razgraničenja u Vozući; da su u toku ratnih dejstava te nekretnine uništene; da su te nekretnine, u postupku izvršenja odluke CRPC-a, vraćene apelantima u maju 2001. godine odnosno početkom 2002. godine u devastiranom stanju; da te nekretnine nisu koristila treća lica za potrebe smještaja privremenih korisnika, a što proizlazi iz uvjerenja koje je izdala općina Zavidovići i iz zaključka o dozvoli izvršenja odluka CRPC-a. Dalje je utvrđeno da su se apelanti obraćali Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu prijavom od 23. oktobra 2001. godine i zatražili da im se dodijeli novčana kompenzacija za imovinu koju su prema njihovim navodima uništile u toku 1995. godine jedinice Armije BiH, ali da su navedene prijave proglašene neprihvatljivim zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu jer apelanti nisu pokrenuli parnični postupak; da su se apelanti obraćali i Uredu ombudsmena u Zenici sa zahtjevom od 7. decembra 2000. godine u kojem su naveli da su jedinice odreda El Mudžahedin od 1995. godine boravile na njihovim nekretninama te da su nakon njihovog odlaska uništeni objekti, struja, voda, zasadi voćki, šuma i poljoprivredno zemljište, ali da su odgovorom Ureda ombudsmena od 7. septembra 2001. godine apelanti upućeni na ostvarivanje svojih prava kroz parnični postupak za naknadu štete. Osim toga, utvrđeno je da tuženi nikada nije izdao naredbu o izuzimanju nekretnina-imovine apelanata za potrebe vojnih jedinica; da su se apelanti 22. augusta 2001. godine obratili tuženom sa zahtjevom za vansudsku nagodbu vezanu za naknadu štete, te da je tuženi od apelanata zatražio da dostave dokumentaciju propisanu Uredbom o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage radi razmatranja o pravu na naknadu štete, ali da ih apelanti nikada nisu dostavili. Dalje je utvrđeno da su apelanti po završetku ratnih dejstava koja su prestala u decembru 1995. godine, kroz kontakte s licima koja su obilazila ovo područje pa i neposredno nekretnine apelanata, imali saznanje o njihovom stanju i oštećenosti nakon odlaska jedinica Armije BiH i jedinica u njihovom sastavu ali da, suprotno navodima apelanata, imovina nije uništena nakon tog perioda već u toku rata.
- 8.U vezi s navedenim Općinski sud je obrazložio da je članom 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a da zastarijeva u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Općinski sud je naveo da je šteta čiju naknadu apelanti traže nesporno nastala u toku ratnih zbivanja od 1992. godine do kraja 1995. godine, odnosno početka 1996. godine, te da su apelanti tužbu podnijeli 19. aprila 2004. godine. S obzirom na navedeno, prema zaključku Općinskog suda, tužba je podnesena nakon proteka roka od pet godina propisanog članom 376. stav 2. ZOO, pa je taj sud prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakao tuženi prihvatio kao osnovan, a tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbio zbog zastare potraživanja.
- 9.Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 009-0-Gž-07-000228 od 12. maja 2009. godine žalbu apelanata uvažio u dijelu koji se odnosio na naknadu troškova postupka tako da je zahtjev tuženog za naknadu troškova odbijen, dok je u preostalom dijelu žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je osporena presuda jasna i razumljiva i da sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da su svi dokazi navedeni i cijenjeni, da su navedeni propisi na kojima se presuda zasniva te da je s tim u vezi osporena presuda, suprotno žalbenim navodima, pravilna i na zakonu zasnovana. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud bio aktivan u tom postupku, a činjenica da je odbio dokazni prijedlog apelanata - faksimil novinskog članka vezanog za osnivanje odreda El Mudžahedin, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne predstavlja, kako su apelanti tvrdili, propust prvostepenog suda i povredu postupka jer izvod iz novinskog članka nema snagu dokaza shodno zakonskim odredbama. Navedeno je da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za utvrđeno činjenično stanje budući da je nesporno, kako je naveo Kantonalni sud, da su apelanti neposredno nakon što su jedinice Armije BiH napustile te nekretnine, imali saznanje o njihovom stanju te da iz toga proizlazi i da je šteta nesporno nastala u toku ratnih dejstava i da je tuženi pasivno legitimiran u ovom sporu. Kantonalni sud je naveo da, međutim, apelanti u konkretnom slučaju nisu podnijeli tužbu u roku propisanom zakonom, te da je neosnovana njihova žalbena tvrdnja da je zastarni rok u njihovom slučaju trebalo računati od dana kada su izvršene odluke CRPC-a i imovina im vraćena. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, nesporno je utvrđeno da su se mnogo prije povrata imovine apelanti obraćali ombudsmenima, tuženom i Komisiji pri Ustavnom sudu, iz čega je jasno da su za nastalu štetu saznali znatno prije nego što im je imovina vraćena.
- 10.Prema obrazloženju Kantonalnog suda, neosnovani su i žalbeni navodi apelanata da su se jedinice Armije BiH neosnovano obogatile i sticale bez osnova kada su u pitanju navedene nekretnine i da im je prvostepeni sud trebao dosuditi naknadu u tom smislu. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu tužbenim zahtjevom tražili naknadu za stečenu korist od upotrebe tuđe stvari, nego su tražili naknadu štete pričinjene korištenjem nekretnina pa kako, shodno članu 2. stav 2. Zakona o parničnom postupku sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, to, prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud i nije mogao donijeti odluku u smislu neosnovanog bogaćenja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio žalbu apelanata kao neosnovanu.
- 11.Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je, Presudom broj 070-0-Rev-09-001794 od 27. jula 2010. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je za štetu nastalu iz delikta (član 154. ZOO) kakva je predmetna šteta jer je nastala u vrijeme kada su nekretnine apelanata koristile jedinice Armije BiH i El Mudžahedin, za vrijeme rata, propisan zastarni rok od tri godine do dana saznanja za štetu i u konkretnom slučaju i vojsku koja je štetu prouzrokovala, a ne od vremena kada su apelanti uvedeni u posjed svojih nekretnina kako to, prema obrazloženju Vrhovnog suda, neosnovano navode u reviziji. Vrhovni sud je istakao da je članom 376. stav 2. ZOO propisan i objektivni rok za zastarjelost potraživanja štete iz delikta, i da taj rok počinje teći od da momenta kada je šteta objektivno nastala bez obzira za saznanje oštećenika da je šteta nastala, i za lice koje je štetu počinilo, kao i da se taj rok završava kada protekne pet godina od dana kada je šteta nastala. Navedeno je da, polazeći od citirane zakonske odredbe i činjeničnih utvrđenja da je šteta na imovini apelanata nastala u periodu rata, dakle od decembra 1992. godine do prestanka rata, dakle do kraja 1996. godine, prema mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je do podnošenja konkretne tužbe, 19. aprila 2004. godine, protekao i objektivni zastarni rok. Također je navedeno da su apelanti istakli u reviziji da su prvi put 7. novembra 2005. godine zvanično i saznali za štetnika - odred El Mudžahedin, ovaj navod je netačan jer je nesporno da je navedeno istaknuto u postupku pred prvostepenim sudom, kada je tuženi potvrdio da je taj odred formiran pri trećem korpusu Armije BiH kao i da, prema obrazloženju Vrhovnog suda, taj podatak nije relevantan jer "je štetnik za vojne formacije koje su pričinile štetu Armija BiH, za koju odgovara tužena" prema članu 172. ZOO. Imajući u vidu sve navedeno Vrhovni sud je odbio reviziju kao neosnovanu.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navode da je nesporno da im je štetu pričinila Armija BiH, tačnije mudžahedini, i da o tome govori i optužnica protiv Rasima Delića jer se iz nje vidi da je na teritoriji gdje se nalaze njihove nekretnine bio kamp za obuku i logor. Smatraju da nije tačno utvrđenje da su svjedoci potvrdili da su i ranije znali za štetu koja im je nastala, jer je logično da za štetu nisu mogli znati niti potraživati njenu naknadu sve dok nisu ušli u posjed imovine. Navode i da je kršenje njihovog prava na pravično suđenje već utvrdio Ured ombudsmena, kao i da se svi dokazi u tom pogledu nalaze u predmetu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu koji je također donio odluku u njihovom predmetu, što dokazuje da su apelanti bili aktivni u pokušaju da zaštite svoja prava. Smatraju da nisu mogli podnijeti tužbu u roku u kojem to sudovi navode jer se nisu smjeli ni do 2002. godine kretati svojim imanjem zbog straha od mudžahedina i mogućnosti da je teren miniran, pa da zato nisu ni mogli ranije saznati za nastalu štetu. Apelanti također navode da su prema Aneksu 7 imali pravo da se vrate na svoju imovinu, ali da su u tome onemogućeni stavovima kakve su zauzeli sudovi u osporenim presudama zbog pogrešne primjene materijalnog prava čime smatraju da im je prekršeno i pravo na dom.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su neosnovani navodi apelanata i da u postupku koji je vođen povodom tužbe apelanata nisu prekršena prava zagarantirana Ustavom i Evropskom konvenciju, pa da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
- 14.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je, rješavajući žalbu apelanata, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je istakao da u svemu ostaje pri obrazloženju svoje presude, zbog čega apelaciju smatra neosnovanom.
- 15.U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da apelaciju treba ili odbaciti ili odbiti.
V. Relevantni propisi
- 16.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastupila bez njegove krivice.
Član 376. st. 1. i 2.
1.Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2.U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala.
VI. Dopustivost
- 17.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001794 od 27. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. septembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum Pravo na pravično suđenje
- 21.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 22.Apelanti smatraju da im je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 23.Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
- 24.U konkretnom slučaju iz činjenica predmeta je vidljivo da su apelanti za devastiranje nekretnina saznali još 1996. godine kroz kontakte s licima koja su obilazila nekretnine, ali da nisu poduzimali nikakve korake oko podnošenja zahtjeva za naknadu štete do 2000. godine, kada su se obratili Ombudsmenima, i 2001. godine Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelanata, iz odgovora Ombudsmena na njihovu prijavu proizlazi da je Ured ombudsmena uputio apelante na pokretanje parničnog postupka radi ostvarenja prava na naknadu štete, dok iz odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu u predmetima broj CH/01/8040 i CH/01/8042 proizlazi da su aplikacije apelanata podnesene toj komisiji odbačene zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, jer su apelanti propustili da pokrenu parnični postupak radi naknade štete.
- 25.Ustavni sud zapaža da apelanti, i pored navedenog, nisu pokrenuli parnični postupak nego su se 2001. godine obratili tuženom sa zahtjevom za vansudsku nagodbu koju je tuženi odbio jer apelanti, na traženje tuženog, nisu dostavili dokumentaciju iz koje bi bilo moguće utvrditi da je imovina apelanata uništena u toku rata. Štaviše, apelanti ni nakon toga nisu pokrenuli parnični postupak već su s njegovim pokretanjem čekali sve do 19. aprila 2004. godine kada je već, kako su to naveli i redovni sudovi, u konkretnom slučaju protekao i objektivni zastarni rok. Ustavni sud s tim u vezi smatra da su apelanti, iako su od 1996. godine znali za štetnika i za nastalu štetu za koju su redovni sudovi naveli da je nesporno da je nastala u toku ratnog perioda, kao i da postoji pasivna legitimacija tuženog u konkretnom slučaju, kao i da ih je više institucija uputilo na pokretanje parničnog postupka, svojim neaktivnim ponašanjem zanemarili navedene upute, te da su zbog svoga propusta da slijede upute institucija vlasti, podnijeli tužbu za naknadu štete po proteku zakonom propisanog roka zastarjelosti. Pri tome Ustavni sud smatra da su u takvim okolnostima irelevantni navodi apelanata da im je imovina vraćena tek 2001. odnosno 2002. godine i da do tada nisu znali za razmjere nastale štete. Naime, apelanti su svoj tužbeni zahtjev usmjerili na naknadu štete, zbog čega Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je njihov tužbeni zahtjev neosnovan zbog zastare, budući da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da su apelanti za štetu saznali još krajem 1996. godine. Stoga su, budući da su apelanti tužbu podnijeli sudu 2004. godine, dakle po proteku zakonom propisanih rokova koji se vežu za vrijeme nastanka štete (objektivni rok) odnosno vrijeme saznanja za štetu (subjektivni rok), u kojim rokovima su mogli sudskim putem zahtijevati prinudno ostvarenje svog prava, irelevantni navodi apelanata kad su saznali za razmjere nastale štete.
- 26.Zatim, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica konkretnog predmeta nije vidljivo da su se apelanti pozivali na odredbe člana 377. ZOO kojim je regulirano pitanje naknade štete nastale krivičnim djelom niti da su tražili pokretanje bilo kakve istrage u vezi s devastacijom svoje imovine, već da su se u obraćanjima institucijama s ciljem naknade štete pozivali na novinske članke i izvještaje medija o formiranju vojne jedinice koji, kako su naveli nižestepeni sudovi, ne mogu predstavljati dokaz u parničnom postupku. Ustavni sud također zapaža da se apelanti u apelaciji pozivaju na potvrđivanje optužnice haškog tribunala podignutih protiv dužnosnika Armije BiH u smislu da je iz optužnice vidljivo da su se na teritoriji na kojoj se nalazi njihova imovina nalazili kampovi jedinica Armije BiH, ali da se apelanti na navedeno nisu pozivali u toku postupka pred nižestepenim sudovima niti su, kako je već rečeno, tražili naknadu štete po osnovu člana 377. ZOO. S tim u vezi, a cijeneći već citiranu nadležnost Ustavnog suda, Ustavni sud smatra kako se apelanti, u situaciji kada nisu ove navode prezentirali nižestepenim sudovima, na navedeno ne mogu s uspjehom pozivati ni u postupku pred Ustavnim sudom.
- 27.Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Ured ombudsmena, zaista, u svojoj preporuci od 3. aprila 2009. godine, rješavajući žalbu apelanata, iskazao mišljenje da je u predmetu koji je vođen povodom tužbe apelanata, prekršen član 6. stav 1. Evropske konvencije ali ne, kako to apelanti tvrde, u vezi s meritumom predmeta, već u vezi s dužinom trajanja žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom, pa Ustavni sud i ove navode apelanata smatra neosnovanim.
- 28.Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, suprotno navodima apelanata, redovni sudovi nisu proizvoljno utvrđivali činjenice i primjenjivali materijalno pravo. Zbog toga Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 29.Ustavni sud zapaža da apelanti navode da su im zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava prekršeni i pravo na imovinu i pravo na dom, jer im je uskraćena mogućnost da se vrate na svoju imovinu koja je predstavljala njihov dom.
- 30.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 31.Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na imovinu u suštini svode na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je u svojoj jurisprudenciji usvojio stav da pojam "imovina", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu, već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Također, bivša Evropska komisija za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) je usvojila stav da se pojam "imovina" odnosi i na sva "dodijeljena prava" koja pojedinac može ustanoviti, uključujući i dionice (vidi bivša Evropska komisija, Bramelid i Malmström protiv Švedske, aplikacije br. 8588/79 i 8589/79, Odluke i izvještaji broj 29 (1982)) i patente (vidi Evropska komisija, Smith Kline i French Laboratories protiv Holandije, aplikacija broj 12633/87, Odluke i izvještaji broj 66 (1990)). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A br. 70, tačka 48) ili barem ona imovina za koju apelant ima "legitimno očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Pri tome, "legitimno očekivanje" mora biti više od puke nade da će apelant uspjeti s postavljenim zahtjevom, odnosno mora biti zasnovano na zakonu ili na sudskoj odluci (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69, i Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine i AP 1846/06 od 12. juna 2008. godine, obje dostupne na www.ustavnisud.ba).
- 32.U kontekstu navedenih stavova, kao i činjenica ovog predmeta, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da u slučaju pokretanja parničnog postupka radi naknade štete za uništenu nekretninu apelanti imaju "ostvariv zahtjev" da im se na ime naknade štete isplati novčana naknada (vidi npr. Odluku Ustavnog suda broj AP 2851/07 od 14. aprila 2010. godine, tačka 9, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
- 33.S tim u vezi, Ustavni sud u takvim slučajevima dalje mora odgovoriti na pitanje da li su apelanti mogli imati "legitimno očekivanje" da će njihov ostvariv zahtjev, usmjeren na isplatu novčane naknade, biti riješen u njihovu korist. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan, budući da su zaključili da je u smislu odredbe člana 376. ZOO istekao i subjektivni i objektivni rok zastare njihovog potraživanja, te da im s tim u vezi ne pripada pravo na traženu naknadu štete. Budući da apelanti u postupku koji su tužbom pokrenuli nisu dokazali da je tužba podnesena u zakonom propisanom roku, nije bilo mjesta za primjenu relevantnih odredaba ZOO kojim bi se utvrdila obaveza tuženog na naknadu štete apelantima. Ovo dalje znači da apelanti nisu mogli imati "legitimno očekivanje" da će ostvariti pravo na isplatu novčane naknade koje je zastarjelo.
- 34.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantima nije prekršeno ni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na dom
- 35.U odnosu na navode apelanata o kršenju prava na dom, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku nije ni pokretalo bilo kakvo pitanje koje se odnosilo na pravo apelanata na dom budući da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje naknade materijalne štete koje se u suštini ne može podvesti pod eventualno kršenje prava na dom. Zbog navedenog Ustavni sud navode apelanata o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
- 36.Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su apelanti propustili da u prekluzivnom zakonskom roku, propisanom članom 386. ZOO, pokrenu parnični postupak radi naknade materijalne štete nastale devastacijom imovine u toku rata iako su apelante institucije državne vlasti (Ombudsmen, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu, tuženi) upućivale da navedeno učine u vrijeme kada taj rok još uvijek nije bio protekao.
- 37.Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti zbog propuštanja prekluzivnog zakonskog roka za podnošenje tužbe za naknadu štete nisu mogli imati ni "legitimno očekivanje" da će im šteta biti nadoknađena.
- 38.Nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada u konkretnom postupku nije pokretano bilo kakvo pitanje u vezi s pravom na dom, već se postupak odnosio na naknadu materijalne štete.
- 39.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.