USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 2021/10, rješavajući apelaciju Marije Berberović i Hidajeta Berberovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marije Berberović i Hidajeta Berberovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004197 09 Rev od 11. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 004197 09 Gž od 10. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 004197 00 P od 24. novembra 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Marija Berberović i Hidajet Berberović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Victoria-Melbourn u Australiji, koje zastupa Mirsad Bajramović, advokat iz Prijedora, podnijeli su 25. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 004197 09 Rev od 11. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 004197 09 Gž od 10. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 004197 00 P od 24. novembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda te Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 5. aprila 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Osnovni sud je dostavio 11. aprila 2011. godine, Vrhovni sud 13. aprila 2011. godine, Pravobranilaštvo 28. aprila 2011. godine i Okružni sud 27. maja 2011. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 6. juna 2011. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 004197 00 P od 24. novembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se obavežu Republika Srpska i Općina Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: tuženi) da im solidarno isplate na ime naknade materijalne štete, i to: na ime uništenih građevinskih objekata iznos od 120.000,00 KM, na ime izmakle dobiti iznos od 30.000,00 KM i na ime uništene opreme iznos od 20.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. augusta 2003. godine pa do isplate, kao i da im naknade troškove parničnog postupka. Istom presudom su apelanti obavezani da tuženima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.700,00 KM.
- 7.U obrazloženju presude je navedeno da su 25. augusta 2003. godine apelanti sudu podnijeli tužbu čiji je predmet spora zahtjev za naknadu materijalne štete nastale 1993. godine nastale rušenjem stambenog, poslovnog i pomoćnih objekata (kuća prizemnica, pekara, ljetna kuhinja s drvarnicom, garaža, te poslovni prostor-ćevabdžijska radnja, koje su se nalazile u Kozarskoj Dubici, u ulici Petra Bojovića) u vlasništvu apelanata, kao i zahtjev za naknadu štete po osnovu izmakle dobiti. Tužbeni zahtjev apelanti su zasnovali na tvrdnji da su tuženi porušili navedene objekte zbog čega su odgovorni za nastalu štetu. Oni su u odgovoru na tužbu istakli prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastarjelosti predmetnih potraživanja apelanata, navodeći da nisu porušili spomenute objekte, već da su oni porušeni u toku rata i da, stoga, oni nisu ni odgovorni za nastalu štetu. Pozivajući se na odredbe člana 154. stav 1. i člana 155. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO), sud je zaključio nakon provedenog dokaznog postupka da apelanti nisu, u smislu odredbi čl. 7, 123. i 127. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP), dokazali da je pričinjena šteta prouzrokovana radnjama tuženih niti da postoji uzročno-posljedična veza između radnji tuženih s nastalim posljedicama (štetom na objektima). Slijedom navedenog, sud smatra da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji su istakli tuženi, pa je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji su, također, tuženi istakli, sud je konstatirao da je u dokaznom postupku utvrđeno da su navedeni objekti porušeni 1996. godine, bez obzira što su apelanti tokom postupka isticali da su porušeni 1993. godine. Na ovakav zaključak, po ocjeni suda, upućuju iskazi saslušanih svjedoka Ahmeta Jakupovića i Mirjane Blažević koja je navela da su objekti 5. septembra 1995. godine, kada je ona napuštala Kozarsku Dubicu, iako oštećeni postojali. Imajući u vidu navedeno činjenično utvrđenje da je šteta nastala 1996. godine a da je tužba podnesena 25. augusta 2003. godine, sud je zaključio da je, u smislu odredbe člana 376. ZOO-a, ona podnijeta nakon proteka roka od pet godina, te da je osnovan i prigovor zastarjelosti potraživanja, pa je i iz ovog razloga neosnovan tužbeni zahtjev apelanata. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. ZPP-a.
- 8.Apelanti su u žalbi protiv prvostepene presude naveli da je na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo, tačnije relevantne odredbe ZOO-a, ističući da tuženi u konkretnom slučaju odgovaraju po objektivnoj odgovornosti, a ne po načelu krivice. Dalje su naveli da je sud propustio da ima u vidu da je do nastanka štete moglo doći ne samo aktivnim radnjama štetnika, već i nečinjenjem, odnosno propuštanjem štetnika da poduzme neku radnju koju je obavezan poduzeti kako bi spriječio nastanak štete. U tom smislu su apelanti i istakli da je sud potpuno izgubio iz vida činjenicu da je do nastanka štete došlo u ratu i u vrijeme kada su tuženi imali faktičku i formalnu vlast na predmetnoj lokaciji, odnosno teritoriji tuženog entiteta i tužene općine. Slijedom navedenog, sud je prema mišljenju apelanata morao primijeniti zakonske odredbe o naknadi štete, odnosno odgovornosti za štetu od terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija ili odredbe zakona o ratnoj šteti. Na kraju je navedeno da se u konkretnoj pravnoj stvari nisu mogli primijeniti rokovi iz odredbe člana 376. ZOO-a, s obzirom da je šteta nastala u ratu i da postoje posebni propisi kao lex specialis koji reguliraju pitanje naknade štete i suspendiraju odredbe o zastari.
- 9.Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 004197 09 Gž od 10. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 24. novembra 2008. godine.
- 10.U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je nesporno da su apelanti bili vlasnici predmetnih nekretnina, te da se prvostepeni sud nije bavio pitanjem odgovornosti tuženih za nastalu štetu i okolnostima koje su pratile njen nastanak, nego je u cjelini odbio tužbeni zahtjev apelanata, temeljem odredbe člana 376. ZOO-a, nalazeći da je osnovan prigovor o zastarjelosti potraživanja koji su istakli tuženi. Ovakva odluka prvostepenog suda je i po ocjeni Okružnog suda pravilna. Naime, odredbom člana 376. stav 1. ZOO-a je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, dok je stavom 2. istog člana i istog Zakona propisano da, u svakom slučaju, to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Drugostepeni sud je naveo da navedenu zakonsku odredbu treba tumačiti tako da se pod saznanjem za štetu podrazumijeva saznanje da je šteta nastala, njen obim i visina, a pod saznanjem za učinioca saznanje o okolnostima u kojima po odštetnom pravu određeni subjekat odgovara za naknadu štete. U konkretnom slučaju, drugostepeni sud je konstatirao da su apelanti za tu štetu mogli saznati najkasnije nakon ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti (19. juna 1996. godine) i već tada su mogli da sagledaju i obim štete i da su im tada bili dostupni svi podaci o šteti, njenoj visini i ko je štetnik, odnosno ko odgovara za štetu, s podacima potrebnim za preduzimanje odgovarajućih radnji, radi traženja njene naknade.
- 11.Dalje je navedeno da su apelanti to učinili nakon sedam godina, odnosno protekom rokova iz člana 376. ZOO-a. Saznanje apelanata o nastanku sporne štete nije, prema mišljenju drugostepenog suda, vezano za njihovo odsustvo iz Kozarske Dubice na čemu insistira njihova žalba, jer su rokovi zastare počeli teći od nastanka štete, odnosno od dana ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti. Slijedom navedenog, drugostepeni sud je zaključio da je obrazloženje prvostepene presude jasno a presuda sadrži zakonom propisane elemente. Pozivanje apelanata na propise, koji se kao lex specialis imaju primijeniti u datoj situaciji, također nije moglo, po ocjeni Okružnog suda, ishoditi drugačiju odluku, jer zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze - član 360. stav 1. ZOO-a. Kako je, zbog pasivnog držanja apelanata prema svom pravu unutar zakonom određenog prava, došlo do gubitka prava apelanata na sudsku zaštitu tog prava, pravilno je, prema mišljenju Okružnog suda, pobijanom prvostepenom presudom zaključeno da je, zbog zastarjelosti potraživanja, prestalo pravo apelanata da zahtijevaju naknadu štete, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.
- 12.Apelanti su protiv drugostepene presude izjavili reviziju u kojoj su, pored ponovljenih navoda iz ranije žalbe, istakli u prilog svojoj argumentaciji i da su tuženi vraćanjem imovine apelantima u posjed (rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS-Odjeljenje Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: Odjeljenje Ministarstva) broj 05-050-18-PP-UO-1434-Rj/99 od 15. juna 2001. godine) priznali osnovanost tog tužbenog zahtjeva.
- 13.Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 004197 09 Rev od 11. marta 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata i potvrđena drugostepena presuda Okružnog suda od 10. februara 2009. godine.
- 14.U obrazloženju revizione presude je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su rokove zastare naknade štete iz člana 376. ZOO-a računali počevši od 19. juna 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj. Naime, revizioni sud je istakao da se uzima da su od tada sva oštećena lica, dakle i apelanti, mogli preduzimati pravne radnje s ciljem da zaštite svoja prava, jer su prestali razlozi koji su ih do tada u tome sprečavali. Isticanje u reviziji da tuženi odgovaraju po principu objektivne odgovornosti, a ne po osnovu krivice, po ocjeni Vrhovnog suda nije od značaja, jer zastara nastupa protekom zakonom predviđenog roka, nezavisno od oblika odgovornosti štetnika. Dalje je navedeno da Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" broj 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02 i 39/03) jeste lex specialis, kako ga apelanti posmatraju, ali samo kod postupka ostvarivanja prava na povrat imovine koja je oduzeta predratnim vlasnicima, ali da ovaj zakon ni na koji način ne derogira odredbe ZOO-a, pa tako ni odredbe kojima je regulirano pitanje nastupanja zastare. Stoga se, prema mišljenju revizionog suda, ni donošenje rješenja Odjeljenja Ministarstva od 15. juna 2001. godine o vraćanju imovine apelantima ne može smatrati priznanjem tužbenog zahtjeva tužene, odnosno da su donošenjem tog rješenja tuženi priznali osnov potraživanja. U tom smislu je Vrhovni sud konstatirao da je navedeno rješenje doneseno po pravilima upravnog postupka po zahtjevu za povrat imovine i nije u odnosu s postavljenim zahtjevom iz ove parnice, te da priznanje duga (član 387. ZOO-a) mora predstavljati radnju tuženog iz koje, nesumnjivo i jasno, slijedi da priznaje i prihvata da ispuni obavezu za koju je tužen i to onako kako se tužbom od njega zahtijeva. Na kraju je navedeno da, kod činjenice da je zahtjev za naknadu štete obuhvaćen zastarom, navodi revizije da je u pitanju teroristički akt ne utiču na pravilnost pobijane odluke. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude na osnovu odredbe člana 248. ZPP-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su, također, naveli i povredu prava na rad. Naime, apelanti su naveli da su početkom rata u Bosni i Hercegovini protjerani iz Kozarske Dubice i da je tadašnja općinska vlast oduzela navedenu imovinu, odnosno uzela ju u posjed a potom srušila do temelja, tako da je ostalo samo zemljište. S tim u vezi, apelanti su istakli da u Kozarskoj Dubici nije bilo ratnih dejstava, niti je postojao bilo kakav pravni osnov za oduzimanje i uništavanje imovine, te da je navedeno uništavanje imovine rezultat terorizma i diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Dalje su apelanti konstatirali da im je ta imovina samo formalno vraćena u posjed odlukama Općine Kozarska Dubica i Ministarstva, priznanjem i ublažavanjem činjenica kvalifikacijom da je "objekat devastiran". U pogledu osporenih odluka apelanti su istakli da sudovi u konkretnom slučaju nisu mogli primijeniti odredbu člana 376. ZOO-a, jer se prema mišljenju apelanata radilo o šteti pričinjenoj terorističkim djelovanjem i na temelju diskriminacije nesrpskog stanovništva, tj. na nacionalnoj osnovi. Na kraju su apelanti istakli da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je ponašanje općinskih i entitetskih vlasti protivzakonito i protivustavno, te da su njihovim radnjama povrijeđena naprijed navedena prava apelanata.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da taj sud ostaje kod svog pravnog shvatanja obrazloženog u revizionoj presudi, za koju su dati jasni i potpuni razlozi sadržani u njenom obrazloženju, isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene materijalno-pravnih propisa na štetu apelanata. Dalje je Vrhovni sud naveo da je predmetni postupak proveden u skladu sa zakonom i uz poštovanje svih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, a pobijana reviziona presuda je donesena nakon pažljive i savjesne ocjene svih dokaza provedenih pred nižestepenim sudovima.
- 17.Okružni sud je u svom odgovoru istakao da ostaje pri stavu iz osporene drugostepene odluke, te da smatra da su navodi apelanata neosnovani i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
- 18.Osnovni sud je u svom odgovoru istakao da su navodi apelanata o karakteru štetnih radnji, kao terorističkih i diskriminacijskih na nacionalnoj osnovi, irelevantni pored "činjenične zastarjelosti". Stoga je Osnovni sud predložio Ustavnom sudu da odbije apelaciju kao neosnovanu.
- 19.Pravobranilaštvo je u svom odgovoru na apelaciju navelo da su sudovi u ovom parničnom postupku radi naknade štete potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo kada su rokove zastare iz člana 376. ZOO-a računali počevši od 19. juna 1996. godine kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 02-732/96 ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj i kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan zbog zastare potraživanja štete. Stoga je Pravobranilaštvo zaključilo da su neosnovane tvrdnje apelanata da su u ovim sudskim postupcima povrijeđena njihova prava na dom, imovinu i rad, pa je predložilo Ustavnom sudu da odbije predmetnu apelaciju kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 20.U Zakonu o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 360.
1.Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2.Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3.Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 376. st. 1. i 2.
1.Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2.U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala.
VI. Dopustivost
- 21.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 004197 09 Rev od 11. marta 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 8. aprila 2010. godine a apelacija je podnesena 25. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na rad.
Pravo na imovinu
- 26.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu.
- 27.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 27.
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 28.U vezi s navodima apelanata da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li su apelanti imali imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. Prema postojanom običajnom pravu "posjed" može biti bilo postojeći posjed ili vrijedna imovina, uključujući i odštetne zahtjeve, u pogledu kojih podnositelj tužbe može obrazložiti da ima bar "legitimno očekivanje" da će oni biti realizirani (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi protiv Irske, presuda od 29. novembra 1991. godine, serija A, broj 222, stav 51).
- 29.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se "imovina" apelanata koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njihovom "legitimnom očekivanju" da će ostvariti naknadu štete za predmetne nekretnine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1527/09 od 20. decembra 2011. godine, točka 29, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 27/12). Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da potraživanje naknade štete predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 30.Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u imovinu apelanata, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u postupku povodom tužbe apelanata protiv tuženih radi naknade štete (naknade materijalne štete i izmakle dobiti). S obzirom na to, kako je navedeno u prethodnoj tački da se radi o imovini apelanata, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata za naknadu štete došlo do miješanja u imovinu apelanata.
- 31.Slijedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi na sve tri instance u osporenim odlukama dali jasna obrazloženja u pogledu zastarjelosti potraživanja apelanata za naknadu štete, shodno odredbi člana 360. ZOO kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze i da se sud ne može obazirati na zastarjelost ako se tuženi na nju nije pozvao. Dakle, sud ne pazi na zastaru potraživanja ex offo, već se taj prigovor mora izričito istaći, kao što su tuženi učinili u konkretnom postupku. Odlučujući o ovom prigovoru materijalno-pravnog karaktera, sudovi su u obrazloženjima jasno naveli da su apelanti nakon ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine objektivno bili u mogućnosti tužbu podnijeti na vrijeme. Istaknuto je da su apelanti za štetu mogli saznati najkasnije do 19. juna 1996. godine a tužbu sudu su podnijeli u augustu 2003. godine, to jeste nakon proteka sedam godina. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se rok zastarjelosti koji je propisan u odredbi člana 376. ZOO odnosi na potraživanja naknade štete, bez obzira po kojem osnovu je šteta nastala, da je u prvom stavu navedene odredbe propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu a u drugom stavu objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete, u kojem je neophodno podnijeti tužbu radi ostvarenja sudske zaštite naknade štete. Izuzetak od ovog pravila sadržan je u odredbi člana 377. ZOO kojim je propisano da naknada štete proistekle iz krivičnog djela zastarijeva u rokovima zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo, kada su ti rokovi duži. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, dakle nespornu činjenicu da je šteta nastala do 1996. godine, te uvažavajući zastoj toka zastare potraživanja u vrijeme ratnih dešavanja, a imajući u vidu Odluku Narodne skupštine RS-a o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine potraživanje apelanata je, kako su zaključili redovni sudovi, zastarjelo kako unutar objektivnog roka od pet godina tako i unutar subjektivnog roka od tri godine od dana nastanka štete iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Pritom, kako primjećuje Ustavni sud, u odnosu na navode apelanata da se u konkretnom slučaju radi o šteti od terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija ili o ratnoj šteti i s tim u vezi objektivnoj odgovornosti tuženih, redovni sudovi su utvrdili da zastara i po tom osnovu nastupa također protekom zakonom predviđenog roka nezavisno od oblika odgovornosti (objektivna odgovornost ili odgovornost po osnovu krivice). Ustavni sud dalje primjećuje da apelanti u postupku pred redovnim sudovima nisu tvrdili niti su u tom pravcu predlagali dokaze da je šteta eventualno nastala činjenjem krivičnog djela, što je eventualno moglo ukazivati na primjenu rokova zastarjelosti iz člana 377. ZOO. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u pravo apelanata na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
- 32.U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud 2. oktobra 2012. godine donio presudu u predmetu broj 44252/10 (vidi Evropski sud, Ante Banićević i Marija Banićević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10). U navedenom predmetu aplikanti su podnijeli aplikaciju smatrajući da su domaći sudovi u njihovom slučaju trebali primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima (koji je istovjetan članu 377. ZOO), s obzirom da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokove iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (istovjetan članu 376. ZOO). Evropski sud je odbacio kao nedopušten navedeni zahtjev navodeći, između ostalog, (stav 35. odluke Evropskog suda) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku temeljem članka 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi stavke 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo ispitati osnovanost zahtjeva podnositelja, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u kaznenom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda kaznenog postupka. Umjesto toga, podnositelji su čekali četiri godine te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod kaznenog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. Evropski sud je u stavu 36. navedene odluke ukazao da iako članak 377. Zakona o obveznim odnosima ostavlja dvojbe o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen je ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnositeljima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupanja zastare. Međutim, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku podnositelji su se, iako su imali odvjetnika, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu.
- 33.Razmatrajući konkretni predmet u vezi s navedenom odlukom Evropskog suda Ustavni sud zapaža da su apelanti, i u slučaju da smatraju da je šteta nastala krivičnim djelom, bili dužni svoju građansku tužbu radi naknade štete podnijeti u općem zastarnom roku iz člana 376. ZOO kako se ne bi izložili opasnosti nastupanja zastare, a što su apelanti propustili učiniti.
- 34.Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da su apelanti propustili zakonom propisan rok u kojem su mogli zahtijevati sudsku zaštitu (blagovremenim podnošenjem tužbe), zbog čega je njihov tužbeni zahtjev za naknadu štete (u vezi s prigovorom materijalno-pravne prirode, zastarjelosti potraživanja), odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, ne može se zaključiti da je zbog pasivnog odnosa apelanata za eventualno ostvarenje svojih prava (neblagovremenim podnošenjem tužbe) država stavila neprimjeren teret na apelante.
- 35.U tom kontekstu Ustavni sud također podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi op. cit. AP 1527/09 i odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 36/05 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je i prema stanovištu Evropskog suda svrha rokova zastarjelosti da osiguraju pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovornu osobu od zastarjelih zahtjeva kojim bi se mogla teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti.
- 36.Dakle, dosljedna primjena relevantnih odredbi ZOO kojim je propisano vrijeme u kojem se određena prava mogu ostvarivati je u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju "prevagnuo" nad pojedinačnim interesima apelanata. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelante stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 37.Ustavni sud na kraju napominje da je prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju imao u vidu i noviju praksu Ustavnog suda u predmetima u kojima su apelanti osporavali odluke redovnih sudova kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi usmjereni na naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3613/10 i 4760/10 od 5. novembra 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) te smatra da se stavovi iz navedenih odluka Ustavnog suda, te odluke Evropskog suda Banićević protiv Hrvatske, u vezi s prigovorom zastarjelosti potraživanja analogno mogu primijeniti i u konkretnom slučaju.
- 38.S druge strane Ustavni sud naglašava da je prilikom razmatranja konkretne apelacije također imao u vidu i odluku u predmetu broj AP 2763/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud utvrdio povredu apelantovih ustavnih prava zbog propuštanja Republike Srpske da izvrši svoju pozitivnu obavezu u smislu provođenja istrage o događajima u kojim je došlo do rušenja apelantove kuće. Naime, u navedenom slučaju je utvrđeno da je apelantima 1993. godine miniranjem uništena imovina u neposrednoj blizini policijske stanice, odnosno pored njenog ulaza; da su materijal nakon miniranja odnosila lica na radnoj obavezi; da su se apelanti u više navrata obraćali policijskoj upravi navodeći i imena svjedoka koji su mogli svjedočiti o navedenim okolnostima, ali da nikada nikakvu informaciju u tom pogledu nisu dobili niti je istraga pokrenuta; da su apelanti i u tužbi i u apelaciji istakli da traže naknadu štete u smislu odredbi člana 377. stav 1. ZOO zbog toga što je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela. Dovodeći u kontekst navedeno s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se na konkretan predmet ne može primijeniti stav iskazan u odluci. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su i u konkretnom predmetu apelanti u tužbi istakli da im je imovina porušena u toku rata ali da u konkretnom slučaju, za razliku od predmeta AP 2763/09, iz činjenica predmeta ne proizlazi da su apelanti tražili pokretanje istrage u vezi s rušenjem njihovog objekta, da su se u tom smislu obraćali bilo kojoj instituciji vlasti ili da su predložili bilo kakve dokaze u tom pravcu, niti su se pozivali na eventualnu primjenu člana 377. ZOO u pogledu rokova zastarjelosti što u bitnome razlikuje ovaj predmet od predmeta AP 2763/09.
- 39.Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
- 40.U odnosu na navode apelanata o kršenju prava na dom i prava na rad, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku nije ni pokretalo bilo kakvo pitanje koje se odnosilo na pravo apelanata na dom, odnosno pravo na rad, budući da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje naknade materijalne štete, a imajući u vidu da niti u samoj apelaciji nisu predočeni dokazi koji bi eventualno upućivali na povredu navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na rad, također, neosnovani. Zbog navedenog Ustavni sud navode apelanata o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na rad, smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
- 41.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je osporena odluka zasnovana na zakonu, donesena u javnom interesu, a na apelante nije stavljen prekomjeran teret radi ostvarenja zakonitog cilja.
- 42.Također, nisu osnovani navodi apelanata o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na rad jer apelanti nisu u apelaciji naveli bilo kakve dokazi koji bi eventualno upućivali na povredu navedenog prava, a niti iz osporenih odluka proizlazi da su se apelanti u toku parničnog postupka pozivali na povredu navedenih prava.
- 43.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 44.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.