Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5595/10, rješavajući apelaciju Boška Govedarice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Boška Govedarice.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-002066 od 22. aprila 2009. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Boško Govedarica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Sedad Kadić, advokat iz Ilidže, podnio je 15. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-10-000700 od 5. oktobra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2404/09 od 11. marta 2010. godine apelantovu apelaciju odbacio kao preuranjenu, jer je u toku bio postupak pred Vrhovnim sudom zbog izjavljene apelantove revizije protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-002066 od 22. aprila 2009. godine.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku tuženog JP "BH Pošta" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Tuženi je 21. oktobra 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju tuženog dostavljen je apelantu 21. oktobra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 7.
    Apelant je 20. septembra 2005. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđivanja da je stekao pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana koji se nalazi na Ilidži, u Ulici Ljubovića broj 18, stan broj 7, ukupne površine 63,86 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), da je tuženi dužan da mu prizna sva prava i obaveze koje na osnovu zakona pripadaju nosiocu stanarskog prava koji je stanarsko pravo stekao prije 6. decembra 2000. godine na osnovu člana Xe stav 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova ("Službene novine FBiH" br. 7/00 do 32/02, u daljnjem tekstu: Odluka). Apelant je, dalje, u tužbi naveo da mu je tuženi kao svom radniku dodijelio na korištenje predmetni stan Rješenjem broj 0103-32400/01 od 11. novembra 1991. godine u koji se sa porodicom uselio 1992. godine. Predmetni stan je koristio do početka 1996. godine, kada je zbog ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH), bio prinuđen da ga napusti. Također, apelant je naveo da je, nakon prestanka ratnih okolnosti, podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja), koja je Zaključkom broj 23-04/IV-23-15P/01 od 20. septembra 2001. godine njegov zahtjev odbacila zbog neblagovremenog podnošenja. Ugovor o korištenju stana nije nikad zaključio, jer, kako je naveo, zgrada u kojoj se predmetni stan nalazi nije nikad tehnički primljena, pa stoga, zbog objektivnih razloga, nije bio u mogućnosti da stekne prava koja mu pripadaju kao nosiocu stanarskog prava.
  • 8.
    Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3286/05 od 25. januara 2008. godine utvrđeno je da je apelant stekao pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana, bliže označenog kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da je tuženi dužan priznati apelantu sva prava i obaveze koje na osnovu zakona pripadaju nosiocu stanarskog prava koji je stanarsko pravo stekao prije 6. decembra 2000. godine, posebno pravo na kupovinu predmetnog stana u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Istovremeno, tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.280,00 KM.
  • 9.
    Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je nesporno da je tuženi apelantu Rješenjem broj 0103-32400/01 od 11. novembra 1991. godine dodijelio na korištenje predmetni stan u izgradnji, za koji nije izvršen tehnički prijem. Na osnovu predmetnog rješenja tuženog apelant se u predmetni stan uselio 6. januara 1992. godine, a 16. januara 1992. godine se prijavio kao potrošač električne energije kod EP "Vladimir Perić Valter" Sarajevo (priznanica broj 172263), nakon čega je sam osigurao brojilo za priključak električne energije za šta mu je saglasnost dao GP "Igman", a troškove potrošnje električne energije je sam plaćao. U predmetnom stanu apelant je sa porodicom živio do početka 1996. godine, kada je, zbog ratnih okolnosti u BiH, predmetni stan morao napustiti. Općinski sud je, također, utvrdio da je tuženi u međuvremenu Rješenjem broj 0103-1928/96 od 13. augusta 1996. godine predmetni stan dodijelio na privremeno korištenje Emiru Dedoviću, kojom prilikom nije stavio van snage rješenje o dodjeli stana apelantu. Apelant je nakon povratka u Sarajevo podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, koji je Uprava za stambena pitanja Zaključkom broj 23-04/IV-23-15P/01 od 20. septembra 2001. godine odbacila zbog neblagovremenog podnošenja. U obrazloženju zaključka je navedeno da je apelant zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana podnio 20. augusta 2001. godine, odnosno nakon zakonom propisanog roka određenog članom 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98 do 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona). Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana Xe stav 4. Odluke propisano da lica kojima je prije 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od zaključenja ugovora. Činjenica da nije uspio u upravnom postupku, jer je Uprava za stambena pitanja njegov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana odbacila kao neblagovremeno podnesen, prema ocjeni suda, apelanta ne sprečava da, u skladu sa članom 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužbom traži utvrđivanje prava na zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana. Općinski sud je, na kraju, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan s obzirom na to da je u konkretnom slučaju citirana odredba Odluke primjenjiva, jer je apelantu rješenjem tuženog prije 6. decembra 2000. godine dodijeljen na korištenje predmetni stan u izgradnji, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
  • 10.
    Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-08-002066 od 22. aprila 2009. godine, odlučujući o žalbi tuženog, prvostepenu presudu preinačio na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za isplatu troškova postupka u iznosu od 1.280,00 KM.
  • 11.
    Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u smislu člana 221. ZPP, Kantonalni sud je zaključio da je žalba tuženog u cijelosti osnovana. Kantonalni sud smatra pogrešnim zaključak prvostepenog suda "da činjenica što apelant nije uspio u upravnom postupku ovoga ne sprečava da u skladu sa članom 54. ZPP tužbom pred nadležnim sudom utvrdi postojanje svog prava na zaključenje ugovora o korištenju stana". Dalje je ukazao da je pravni režim stanova za koje nije izvršen tehnički prijem, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, reguliran odredbama Odluke, da je članom Xe stav 4. propisano da lica kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama ZOSO i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od zaključenja ugovora. Međutim, Kantonalni sud smatra pogrešnim zaključak prvostepenog suda u pogledu pozivanja na navedenu odredbu Odluke, ukazujući da je u konkretnom slučaju taj sud trebalo da primijeni odredbu člana IVa Odluke kojom je propisano da se zahtjev za kupovinu stana na kome je stečeno stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine podnosi u roku od od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ove odluke. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, imajući u vidu da je Odluka stupila na snagu 16. jula 2002. godine, a da je apelant tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 20. septembra 2005. godine, i zato što je apelantov zahtjev u upravnom postupku za vraćanje u posjed predmetnog stana odbačen kao neblagovremen. Navedeno iz razloga što je odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona jasno propisano da, ako nosilac stanarskog prava u roku određenom navedenim zakonom nadležnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ne podnese zahtjev za povrat stana, prestaje mu stanarsko pravo, pa pošto je apelant svojim nečinjenjem, odnosno neblagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat stana stanarsko pravo izgubio, na koji način je, kako je to ocijenio taj sud, apelant sam sebe onemogućio u ostvarivanju prava na predmetnom stanu. Prema tome, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 229. tačka 4. ZPP odlučio kao u izreci presude.
  • 12.
    Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-10-000700 od 5. oktobra 2010. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, prema odredbi člana 237. stav 2. ZPP, revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi 10.000,00 KM, a da je odredbom člana 231. stav 2. citiranog zakona, također, propisano da, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčano potraživanje, u tom slučaju mjerodavna je vrijednost predmeta spora koji je apelant u tužbi naznačio, pa je, shodno članu 247. ZPP, odlučio kao u izreci rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredbe člana IVa Odluke na temelju koje je taj sud njegov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona. Tvrdi da je ovakva primjena Odluke proizvoljna i sama po sebi nelogična, budući da se odredba člana IVa Odluke odnosi na stanove na kojima je stanarsko pravo već stečeno, dakle, na nosioce stanarskog prava koji su u vrijeme stupanja na snagu odluke imali zaključene ugovore o korištenju stana, pa se na njega ovaj rok nije mogao primijeniti, već rok iz odredbe člana Xe stav 4. Odluke, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud. Prema tome, apelant smatra da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana Xe stav 4. Odluke zaključio da je njegov tužbeni zahtjev osnovan, također pravilno navodeći da odbacivanje njegovog zahtjeva u upravnom postupku nije moglo da ga spriječi da, u skladu sa članom 54. ZPP, tužbom pred nadležnim sudom traži utvrđivanje postojanje prava na zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana. Prema tome, apelant tvrdi da mu je Kantonalni sud bio dužan priznati sva prava koja pripadaju nosiocu stanarskog prava primjenom člana Xe stav 4. Odluke, jer je, kako navodi, stanarsko pravo stekao prije 6. decembra 2000. godine, zbog toga što se u predmetni stan uselio na temelju rješenja tuženog o dodjeli predmetnog stana. Međutim, pošto zgrada u kojoj se stan nalazi nije bila tehnički primljena iz objektivnih razloga, nije uspio zaključiti ugovor o korištenju stana. Apelant osporava rješenje Vrhovnog suda zbog toga što je taj sud njegovu reviziju odbacio kao nedopuštenu "samo zbog imovinskog cenzusa", čime je, kako ističe, samo pokazao proizvoljnost u primjeni propisa i donio jednu "birokratsku odluku".

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    U odgovoru na apelaciju tuženi navodi da nije došlo do povrede prava koje apelant navodi u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 54. st. 1. i 2.

(1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

[ ]

  • 16.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

  • 17.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01,15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b stav 1. ovog zakona kao i člana 83a stav 4. Zakona o preuzimanju zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FbiH", broj 19/99) je 4. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu, ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službeni glasnikFederacije BiH", br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo.

  • 18.
    Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova ("Službene novine FBiH" br. 11/98 do 32/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član IVa.

Zahtjev za kupovinu stana na kojem je stečeno stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine, podnosi se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ove odluke.

Član Xe.

[ ]

Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 21.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
  • 22.
    Ustavni sud je odlukom od 11. marta 2010. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 2404/09 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 27. jula 2009. godine, jer je u toku bio postupak povodom njegove revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-10-000700 od 5. oktobra 2010. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-002066 od 22. aprila 2009. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporeno rješenje Vrhovnog suda apelant primio 22. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2010. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelant osporava presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 25.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom .
  • 26.
    Prije svega, Ustavni sud nalazi da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava na zaključenje ugovora o korištenju stana, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Shodno navedenom, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Ustavni sud će stoga razmotriti apelantove navode da li je postupak pred Kantonalnim sudom bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 27.
    Apelant osporava primjenu materijalnog prava na kojem Kantonalni sud temelji pobijanu presudu, konkretno odredbu člana IVa Odluke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
  • 28.
    Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka Kantonalnog suda donesena u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnog prava.
  • 29.
    Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku kojom je konačno odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekao pravo na zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana, da je tuženi dužan priznati mu sva prava i obaveze koje na osnovu ZOSO pripadaju nosiocima stanarskog prava koji su to pravo stekli prije 6. decembra 2000. godine, posebno pravo na kupovinu predmetnog stana, zasnovao na odredbi člana IVa Odluke. Kantonalni sud je primjenom navedenog člana Odluke svoj stav obrazložio navodeći da je apelant propustio da podnese zahtjev za kupovinu predmetnog stana na kome je stekao stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Odluke (16. jula 2002. godine), zato što je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 20. septembra 2005. godine (koja se, prema ocjeni tog suda, može smatrati zahtjevom za kupovinu stana), te zato što je u upravnom postupku njegov zahtjev za povrat predmetnog stana odbačen kao neblagovremen na osnovu člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona.
  • 30.
    Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana IVa Odluke propisano da se "zahtjev za kupovinu stana na kojem je stečeno stanarsko pravo podnosi u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ove odluke". Dakle, citirana odredba Odluke propisuje pravo nosilaca stanarskog prava da u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu Odluke (16. jula 2002. godine) podnesu zahtjev za kupovinu stana, što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer iz obrazloženja osporene presude proizlazi da apelant na predmetnom stanu, u smislu člana 11. ZOSO, nije stekao status nosioca stanarskog prava, zbog čega nije ni imao pravo da podnese zahtjev za kupovinu predmetnog stana. Naime, apelantu je rješenjem tuženog (od 6. decembra 2000. godine) dodijeljen na korištenje predmetni stan za koji nije izvršen tehnički prijem, zbog čega iz objektivnih razloga nije bio u mogućnosti zaključiti ugovor o korištenju stana, te steći stanarsko pravo na tom stanu. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud podsjeća da je zakonodavac propisao da ova lica, prema članu Xe stav 4. Odluke, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama ZOSO, a nakon toga i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju arbitrarno primijenio odredbu člana IVa Odluke kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, jer apelant kao lice koje nije steklo stanarsko pravo na predmetnom stanu nije imao pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana u propisanom roku. Ustavni sud, također, nalazi da je neosnovano pozivanje Kantonalnog suda na odredbu člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona, da je apelantu stanarsko pravo na predmetnom stanu prestalo, jer je njegov zahtjev u upravnom postupku odbačen kao neblagovremeno podnesen s obzirom na to da je navedenom odredbom zakona propisano da nosiocu stanarskog prava to pravo prestaje ukoliko u propisanom roku nadležnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ne podnese zahtjev za povrat stana. Dakle, kako se navedena odredba zakona odnosi na pravo nosioca stanarskog prava na vraćanje u posjed stana, koje, kako je već prethodno navedeno, apelant na predmetnom stanu nije nikad stekao, Ustavni sud smatra da je odredba člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona u konkretnom slučaju arbitrarno primijenjena.
  • 31.
    Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi arbitrarno primijenio odredbu člana IVa Odluke i člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona, što predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 32.
    U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti presudu Kantonalnog suda, te predmet vratiti tom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 33.
    U svjetlu zaključaka o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode o prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, koje apelant, također, temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke arbitrarno primijenio odredbu člana IVa Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova i člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.