Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2763/09, rješavajući apelaciju Bejtulaha Ilijazija i Jakupa Ilijazija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 790 od 2. aprila 2009. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-000 443 od 27. februara 2007. godine i Osnovnog suda u Gradišci broj P. 147/03 od 18. marta 2005. godine.

Predmet se vraća Osnovnom sudu u Gradišci koji je dužan da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, donese novu odluku kojom će odlučiti o visini naknade štete koju treba isplatiti apelantima, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Gradišci da, u roku od mjesec dana od dana proteka roka iz prethodnog stava, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Bejtulah i Jakup Ilijazi (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Negotina, Republika Makedonija, koje zastupa Momir Mirjanić, advokat iz Gradiške, podnijeli su 29. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 790 od 2. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000 443 od 27. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P. 147/03 od 18. marta 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od Republike Srpske, Ministarstva unutrašnjih poslova, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je 11. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor 26. februara 2010. godine, Okružni sud 8. marta 2010. godine, Osnovni sud 26. februara 2010. godine i tuženi 19. februara 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 15. marta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelanti su 16. aprila 2003. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi naknade štete protiv Republike Srpske, Ministarstva unutrašnjih poslova Banja Luka, i Općine Gradiška. Apelanti su u tužbi naveli da su suvlasnici od po ½ kuće koja se nalazi u Gradišci. Osim toga, u tužbi je navedeno da su u prvoj polovini 1993. godine nepoznati počinioci eksplozivnim sredstvima srušili kuću čiji su suvlasnici apelanti. Dalje se navodi da su apelanti tokom rata bili primorani napustiti Gradišku, te da su u tom vremenu boravili u Makedoniji. Kada su apelanti poslije rata došli u Gradišku ustanovili su da o ovom događaju nije sačinjen zapisnik o uviđaju i da o tome ne postoji nikakva dostupna zabilješka ni u MUP-u ni u tužilaštvu ni u sudu. Općepoznata je stvar da je iste noći, na isti način, srušeno još šest susjednih kuća. Najveći apsurd je u tome što su to sve objekti ispred same zgrade Policijske stanice Gradiška. Rušenje pratećih objekata, rušenje ograde i odvoz građevinskog materijala su kasnije, po nalogu drugotužene, izvršila lica na radnoj obavezi (kao dokaz za ove navode predloženo je da se saslušaju svjedoci M. I., T. M. i K. H.). Dalje je u tužbi navedeno da rušenje kuća u suvlasništvu apelanata nije posljedica ratnih djelovanja već je to teroristički akt koji su tuženi bili dužni da spriječe. Iako je prema organizaciji Republike Srpske to bilo u nadležnosti prvotuženog, općepoznata je stvar da su općine preko svojih organa vršile stvarnu vlast i nad poslovima javne sigurnosti.
  • 7.
    Apelanti su posredstvom zastupnika 5. aprila 2005. godine poslali dopis MUP-u Republike Srpske, Policijska stanica Gradiška (komandiru), u kojem su naveli da im je početkom augusta 1993. godine kuća uništena eksplozivnom napravom koju su postavili nepoznati počinioci. Naveli su da su u više navrata tražili izvod iz službenih evidencija ili bilo kakav pisani trag o tom događaju, ali da im nije udovoljeno, te da im je usmeno saopćeno da ova stanica nema nikakva saznanja o tom događaju. Dalje se navodi da je u toku postupak pred Osnovnim sudom radi naknade štete, pa stoga zahtijevaju da im se dostave informacije o predmetnom događaju. S ciljem pojašnjenja cjelokupnog događaja napomenuto je da je predmetna kuća bila na samom ulazu u zgradu Policije i da se ostaci te građevine vide kroz prozor komandira PS Gradiška, a istaknuto je i da je istu noć, na istoj lokaciji, porušeno još pet susjednih kuća vlasništvo L. D., T. M., porodice B. i dr. Miniranje je trajalo više sati uzastopno i predstavlja općepoznati događaj na području općine Gradiška.
  • 8.
    Policijska stanica je aktom od 8. aprila 2005. godine obavijestila apelante o okolnostima oštećenja njihovog poslovnog objekta koji se također nalazi u Gradišci, međutim, nije ih obavijestila u vezi sa onim što su apelanti tražili dopisom od 5. aprila 2005. godine. Na ovaj nedostatak je ukazao zastupnik apelanata u drugom dopisu od 15. aprila 2005. godine, te ponovo zatražio informacije o rušenju kuće.
  • 9.
    Nakon toga, Policijska stanica Gradiška je aktom od 19. maja 2005. godine obavijestila zastupnika apelanata da, vezano za njegov zahtjev od 15. aprila 2005. godine, ova Policijska stanica u raspoloživim evidencijama nema evidentiran događaj miniranja kuće Bejtulaha Ilijazija, a koji se, prema opisu zastupnika apelanata, desio početkom augusta 1993. godine.
  • 10.
    Presudom Osnovnog suda broj P. 147/03 od 18. marta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 443 od 27. februara 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im na ime naknade štete isplati iznos od 39.123,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
  • 11.
    U toku prvostepenog postupka Osnovni sud je utvrdio da su apelanti vlasnici kuće koja se nalazi u Gradišci, izgrađena na k.č. broj 885/1 površine 47 m², upisana u p.l. broj 2413 k.o. Gradiška grad (u daljnjem tekstu: predmetna kuća), da je predmetna kuća porušena 1993. godine na taj način što je minirana, a da vrijednost predmetne kuće, prema nalazu i mišljenju vještaka, iznosi 39.123.60 KM. Osnovni sud je obrazlažući presudu istakao da je, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, utvrdio da je prigovor osnovan. Naime, šteta koju su pretrpjeli apelanti nesporno je nastala 1993. godine, a apelanti su, kako su i sami izjavili, za štetu saznali poslije rata kada su dolazili u Gradišku. Osnovni sud se pozvao na član 383. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istakao da zastarijevanje nije teklo do 19. juna 1996. godine kada je prestala ratna opasnost. S obzirom na to da su apelanti tužbu podnijeli 16. aprila 2003. godine, Osnovni sud je zaključio da tužba nije podnesena u propisanom roku, kako je to predviđeno članom 376. ZOO-a, i da je potraživanje apelanata zastarjelo, te je tužbeni zahtjev odbio.
  • 12.
    Okružni sud je, prihvatajući kao pravilno činjenično utvrđenje prvostepenog suda, našao da je tužbeni zahtjev neosnovan zato što tuženi nije pasivno legitimiran za naknadu predmetne štete apelantima, nego da je to, prema odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, država Bosna i Hercegovina.
  • 13.
    Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavili apelanti, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 790 od 2. aprila 2009. godine reviziju odbio.
  • 14.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, predmetnu kuću minirala i srušila nepoznata lica tokom augusta 1993. godine, da su apelanti za ovu činjenicu saznali najkasnije 24. septembra 1999. godine kada im je dostavljeno Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Gradiška (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice), broj 05-050-11-2089 od 24. septembra 1999. godine, a predmetna tužba je podnesena 16. aprila 2003. godine, te je neosnovan prigovor da predmetno potraživanje nije zastarjelo. Zastarjelošću, u smislu odredbe člana 360. stav 1. ZOO-a, kako je dalje naveo sud, prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, a odredbom člana 376. ZOO-a propisano je da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (stav 1) a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2). Vrhovni sud je pojasnio da zastarjelošću ne prestaje samo pravo već prestaje mogućnost zahtijevanja ispunjenja obaveze sudskim (prinudnim) putem. Istekom roka zastarjelosti ne prestaje obaveza, ona i dalje postoji, ali titular prava više nema mogućnosti da zahtijeva prinudno izvršenje ako se dužnik pozove na zastarjelost. Vrhovni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da je predmetno potraživanje zastarjelo prema odredbi člana 376. stav 1. ZOO-a jer je od saznanja apelanata za predmetnu štetu (nesporno da o tome imaju saznanje od 24. septembra 1999. godine) do podnošenja tužbe sudu 16. aprila 2003. godine protekao rok iz navedene odredbe, pa je protekom tog roka tuženi kao dužnik stekao pravo da trajno uskrati dugovanu činidbu apelantima kao povjeriocima.
  • 15.
    Vrhovni sud je, dalje, istakao da su neosnovani navodi apelanata da je prigovor zastarjelosti trebalo ocijeniti primjenom odredbe člana 377. stav 1. ZOO-a. Naime, ovom odredbom propisano je da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. U konkretnom slučaju je nesporno da su predmetnu štetu počinila nepoznata lica i da za ovaj događaj nije pokrenut niti vođen krivični postupak, te se ne može primijeniti rok iz odredbe člana 377. stav 1. ZOO-a jer apelanti nisu dokazali da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom. Naime, zbog principa prema kojem se niko ne može smatrati krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom presudom u krivičnom postupku, u parnici se ima smatrati da šteta nije nastala krivičnim djelom. U parničnom postupku stranke bi mogle utvrđivati postojanje obilježja krivičnog djela, ako od toga zavisi osnovanost prigovora zastarjelosti potraživanja, samo kada postoje prepreke za vođenje krivičnog postupka, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Revizioni navodi koji se odnose na pasivnu legitimaciju tuženog i njegovu odgovornost za naknadu štete, prema odredbi člana 180. ZOO-a, zbog navedenog su bez utjecaja na presuđivanje u ovom sporu.
  • 16.
    Vrhovni sud je na kraju istakao da odredba člana II tačka 5. Aneksa IV Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini podrazumijeva obavezu entiteta da omoguće siguran povratak izbjeglim i raseljenim licima u njihove prijeratne domove, te takvu organizaciju nadležnih organa i proceduru u kojoj ta lica mogu ostvariti svoja prava, pa i pravo na naknadu štete za uništenu ili oštećenu imovinu. Apelantima je vraćena u posjed imovina koja je znatno oštećena i nesporno je da su apelanti pretrpjeli štetu, međutim, sudovi su o zahtjevu apelanata za naknadu štete pravilno sudili i pravilno primijenili odredbe ZOO-a koje reguliraju pitanje naknade štete, uključujući i odredbe koje se odnose na zastaru potraživanja. Prema odredbama člana II tačka 5. Aneksa VII Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima, te odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nije isključena primjena zakonskih odredbi u konkretnom slučaju i odredbi ZOO-a koje propisuju rokove i uvjete za zaštitu pojedinih navedenih prava.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su opširno obrazložili dešavanja prije pokrenutog postupka pred sudom, te hronološki naveli tok postupka pred redovnim sudovima. Istakli su da im je predmetna kuća vraćena u posjed rješenjem Ministarstva za izbjeglice od 24. septembra 1999. godine uz konstataciju da je porušena. Apelanti smatraju da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, te pravilno primijenili odredbe ZOO-a, s obzirom na to da je uništenjem njihove imovine počinjeno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i trebao se primijeniti član 377. ZOO-a prema kojem zahtjev za naknadu štete zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Međutim, sudovi su primijenili član 376. stav 1. ZOO-a jer nije vođen krivični postupak protiv počinioca krivičnog djela. Apelanti su u prilog svojim tvrdnjama naveli Presudu Evropskog suda broj 48778/99 od 1. marta 2002. godine u predmetu Kutić Ana protiv Hrvatske i Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03, te predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu navedenih prava.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    Vrhovni i Okružni sud su u svojim odgovorima osporili apelacione navode naglasivši da ostaju pri obrazloženjima presuda kojim nisu prekršena ustavna prava apelanata.
  • 19.
    Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija podnesena zbog navodno pogrešne primjene materijalnog prava, o čemu Ustavni sud nije nadležan da odlučuje, te je predloženo da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.
  • 20.
    Tuženi je osporio navode apelacije kao neosnovane ističući da apelanti apelaciju nisu obrazložili, tj. nisu naveli u čemu se ogleda povreda navedenih prava nego su hronološki istakli tok postupka. Tuženi je istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari došlo do zastare potraživanja, o čemu je sud prioritetno, nakon istaknutog prigovora, pravilno odlučio i odbio tužbeni zahtjev.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", Prečišćeni tekst, broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 790 od 2. aprila 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelanti su primili 30. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 29. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im prekršena prava na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

  • 27.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu.
    • 28.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 29.
    Prema mišljenju Ustavnog suda, ključno pitanje koje se nameće u konkretnom slučaju je da li je odgovorna i nadležna javna vlast, a to je u ovom slučaju Republika Srpska, izvršila svoju pozitivnu obavezu u pogledu zaštite ustavnih prava apelanata. Ustavnom sudu je nesporno da apelanti posjeduju imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da su vlasnici kuće koja je minirana tokom rata, zbog čega su u predmetnom sudskom postupku zahtijevali naknadu štete. Apelanti su od nadležnih organa tražili informacije vezane za okolnosti miniranja njihove kuće. Prema informaciji koju je dostavila Policijska stanica Gradiška, oni u svojim evidencijama nemaju registriran događaj koji se odnosi na miniranje kuće u vlasništvu apelanata. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je Republika Srpska izvršila svoju pozitivnu obavezu u pogledu zaštite imovine apelanata.
  • 30.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovno obilježje pozitivnih obaveza jeste da one u praksi od nacionalnih vlasti zahtijevaju preduzimanje neophodnih mjera za očuvanje nekog prava (vidi Evropski sud, Siladin protiv Francuske, presuda od 26. juna 2005. godine) ili (preciznije govoreći) da usvoje razumne i odgovarajuće mjere radi zaštite prava pojedinaca (vidi Evropski sud, Lopez-Ostra protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine).
  • 31.
    Prema mišljenju Ustavnog suda, sve pozitivne obaveze idu ka istom krajnjem cilju, a to je djelotvorna primjena Evropske konvencije i djelotvornost prava koje ona garantira, za šta se uporište može naći u poznatom stavu Evropskog suda iznesenom u presudi Airey protiv Irske da Konvencija ima za cilj da zaštiti ne teorijska ili iluzorna nego praktična i djelotvorna prava (vidi Evropski sud, Airey protiv Irske, presuda od 11. septembra 1979. godine, stav 24).
  • 32.
    Ustavni sud smatra da se pozitivne obaveze mogu sastojati i od praktičnih mjera. Upravo je Ustavni sud kroz svoju praksu nalagao nadležnim javnim vlastima preduzimanje praktičnih mjera s ciljem izvršavanja pozitivnih obaveza radi zaštite ustavnih prava građana. U odlukama br. AP 129/04 od 27. maja 2005. godine i AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine Ustavni sud je naložio Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da odmah apelantima daju raspoložive informacije u pogledu istrage o okolnostima pod kojima je došlo do nestanka i nasilne smrti članova njihovih porodica, odnosno da hitno i bez daljnjeg odlaganja provedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na relevantni dio stava 73. iz Odluke AP 143/04 koji glasi: "Međutim, nadležne vlasti su u periodu dugom skoro deset godina propustile da preduzmu razumne korake s ciljem otkrivanja lica odgovornih za smrt članova porodica apelanata, te informisanja apelanata o preduzetim mjerama. U navedenom Ustavni sud vidi i propust u neizvršenju pozitivne obaveze države i entiteta, koja se sastoji u preduzimanju razumnih koraka s ciljem provođenja nepristrasne istrage povodom nasilne smrti članova porodica apelanata, što je dovelo do povrede prava iz člana 3. Evropske konvencije".
  • 33.
    Imajući u vidu činjenice konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra nespornim da je kuća u vlasništvu apelanata porušena, kao i da nadležne javne vlasti nisu vršile istragu u vezi sa okolnostima pod kojima je srušena predmetna kuća. Ovdje treba dodati da su apelanti tvrdili (a te podatke su iznijeli u tužbi i pred nadležnim policijskim organima) da je miniranje njihove kuće, kao i još šest susjednih kuća, općepoznata stvar u Gradišci, da je to izvršeno u neposrednoj blizini Policijske stanice u Gradišci, da su po nalogu Općine Gradiška lica koja su bila na radnoj obavezi kasnije izvršila raščišćavanje građevinskog materijala, kao i da su (apelanti) naveli datum kada se to desilo, te imena svjedoka koji bi mogli svjedočiti na navedene okolnosti.
  • 34.
    Imajući u vidu tvrdnje apelanata o okolnostima pod kojima je srušena njihova kuća, kao i dokaze koje su apelanti predložili (treba dodati i da se događaj desio za vrijeme rata, a apelanti su bili pripadnici manjinskog naroda na tom području), Ustavni sud smatra da je istraga u vezi sa ovim događajem bila neophodna radi zaštite imovine apelanata. Ustavni sud smatra da predočene činjenice ukazuju na postojanje određenog krivičnog djela, te da su nadležne javne vlasti bile dužne (u smislu člana 17. Zakona o krivičnom postupku) provesti istragu o navedenom događaju. S obzirom na to da istraga nije provedena (policijska stanica u čijoj se neposrednoj blizini događaj desio to nema čak ni registrirano u svojim evidencijama), Ustavni sud smatra da Republika Srpska nije izvršila svoju pozitivnu obavezu, pa je time apelantima povrijeđeno pravo na imovinu. Stoga, apelantima se mora nadoknaditi šteta koja je prouzrokovana uništenjem njihove imovine.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Imajući u vidu tvrdnje apelanata o okolnostima pod kojima im je srušena kuća, kao i dokaze koje su apelanti predložili (treba dodati i da se događaj desio za vrijeme rata, a apelanti su bili pripadnici manjinskog naroda na tom području), Ustavni sud smatra da je istraga u vezi sa ovim događajem bila obavezna radi zaštite imovine apelanata. S obzirom na to da istraga nije provedena (policijska stanica u čijoj se neposrednoj blizini događaj desio to nema čak ni registrirano u svojim evidencijama), Ustavni sud smatra da Republika Srpska nije izvršila svoju pozitivnu obavezu, te je time apelantima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja potpredsjednika Miodraga Simovića i sudije Mate Tadića o neslaganju.
  • 38.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Izdvojeno mišljenje o neslaganju potpredsjednika Suda, akademika, prof. dr. Miodraga Simovića

  • 8.
    Cijela sudska praksa i u bivšoj Jugoslaviji i dosadašnja u Bosni i Hercegovini za primjenu člana 377. Zakona o obligacionim odnosima podrazumijeva da je poznat počinilac krivičnog djela kojim je nastala šteta, i ne samo to, nego i da je za to osuđen (osim u iznimnim slučajevima ako je počinilac umro prije okončanja postupka, ako je došlo do amnestije krivičnog gonjenja ili pomilovanja). Stoga smatram da je ispravno stanovište da se utvrdi povreda i naredi javnoj vlasti Republike Srpske da provede istragu i ispuni svoju pozitivnu obavezu, te da se nakon toga da mogućnost apelantima za novu tužbu.
  • 7.
    Kod ovakvog stanja stvari, prema mom dubokom uvjerenju, Ustavni sud je trebao utvrditi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava u odnosu na pozitivnu obavezu javne vlasti, tj., Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske koje nije preduzelo odgovarajuće mjere i ispunilo svoju pozitivnu obavezu provođenja istrage na razjašnjenju okolnosti uništenja imovine i utvrđivanju počinilaca, vrsti krivičnog djela i preduzimanju krivičnog gonjenja, te ostaviti primjeren rok na ispunjavanju svoje pozitivne obaveze, a nakon toga, zavisno od rezultata istrage, ostaviti mogućnost apelantima da ostvare pravo na naknadu štete. Uzevši u obzir način na koji je to uradio Ustavni sud, proizlazi da je on sam preuzeo nadležnosti utvrđivanja krivičnog djela i to ratnog zločina, što je, prema mom mišljenju, apsolutno nedopustivo, te naredio redovnim sudovima da donesu pozitivnu odluku za apelante a da nemaju dokaze o počiniocu krivičnog djela.
  • 6.
    Nije sporan institut zastare vezan za izvršenje krivičnog djela, ali je sporno da li je Ustavni sud imao u predmetu dovoljno činjeničnih i pravnih elemenata da primijeni ovaj institut (kao što to nisu imali ni redovni sudovi). Ustavni sud nije organ otkrivanja i gonjenja za krivična djela, niti organ presuđivanja. Osim toga, u spisu nema dokaza o tome da li je krivično djelo uopće izvršeno, ko je izvršio krivično djelo i koje krivično djelo je izvršeno. Naprotiv, postoji izvještaj o NN počiniocu, odnosno o rušenju objekta, bez kvalifikacije o eventualnim obilježjima nekog krivičnog djela, a napominjem da se moglo raditi o počinjenju različitih krivičnih djela (od terorizma, što apelanti također navode, do oštećenja tuđe stvari, izazivanja opće opasnosti itd.), a što za posljedicu ima i različite rokove zastare.
  • 5.
    Naime, nije sporno da su apelanti podnijeli tužbu nakon isteka apsolutnog roka zastare potraživanja, u skladu sa članom 376. ZOO-a, i sudovi su ispravno primijenili materijalne odredbe zakona. Međutim, apelanti tvrde da je do uplitanja u njihovu imovinu došlo izvršenjem krivičnog djela i to ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti pravni institut zastare iz člana 377. ZOO-a, tj. da u ovakvim slučajevima zastarijevanje dijeli sudbinu zastare gonjenja za krivično djelo. Većina u Ustavnom sudu je to prihvatila i našla povredu ustavnih prava apelanata u okviru redovnih sudova.
    Prema mom mišljenju, povrijeđena su ustavna prava apelanata, ali ne s onakvim odlučivanjem koje je usvojila većina.
  • 4.
    Iza ovog slijedi osnovno pitanje da li su povrijeđena ustavna prava apelanata i u kojem obimu.
  • 3.
    Apelanti tvrde da je trebalo računati rok iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima koji propisuje da zastarijevanje potraživanja štete prouzrokovane krivičnim djelom nastupa kada nastupi zastara za gonjenje počinilaca za krivično djelo kojim je šteta prouzrokovana. Istina, počinilac nije poznat, niti je bilo krivičnog gonjenja, ali apelanti tvrde da je u njihovom slučaju došlo do izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a kako to djelo ne zastarijeva, onda nije zastarjelo ni potraživanje štete.
  • 2.
    Redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete, za rušenje njihovog objekta u prvoj polovini 1993. godine, u Općini Bosanska Gradiška, pozivajući se na član 376. Zakona o obligacionim odnosima, jer je nastupila apsolutna zastara potraživanja od pet godina prije nego su apelanti podnijeli tužbu (rok je računat od 19. juna 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje do podnošenja tužbe 16. aprila 2003. godine).
  • 1.
    Apelanti svojom apelacijom u ovom predmetu pokreću pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3.e) Ustava i člana 6. stav 1. Evropske konvencije – pravo na pravično suđenje.
    Razlozi:
    Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda BiH, dajem izdvojeno mišljenje djelimično suprotno odluci donesenoj u predmetu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine.

Izdvojeno mišljenje sudije Mate Tadića

Apelanti se, također, žale da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Smatram da se apelanti paušalno pozivaju na ovo pravo, odnosno da ničim nisu obrazložili u čemu se sastoji povreda navedenog prava, niti da se o ovom pravu odlučivalo u predmetnom postupku. Dakle, s obzirom na to da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, i ovaj navod apelanata je očigledno (prima facie) neosnovan.
U konkretnom slučaju u obrazloženju osporenih odluka redovni sudovi su dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi zbog čega je i odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete. Naime, u osporenim presudama obrazloženo je da je predmetno potraživanje apelanata zastarjelo prema odredbi člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, jer je od saznanja apelanata za predmetnu štetu (24. septembra 1999. godine) do podnošenja predmetne tužbe (16. aprila 2003. godine) protekao rok iz citirane zakonske odredbe od tri godine. Također je obrazloženo da u konkretnom predmetu nije bilo mjesta za ocjenu roka zastarjelosti u smislu člana 377. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, jer se rok iz ove zakonske odredbe mogao primijeniti samo da su apelanti dokazali da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom. Stoga, imajući u vidu da se apelanti isključivo žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kao i navedene stavove Evropskog suda i Ustavnog suda, smatram da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, treba ukazati da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa je u konkretnom slučaju Ustavni sud trebalo da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
Dijelim mišljenje većine da je istraga u vezi sa ovim događajem bila obavezna radi zaštite imovine apelanata. Na drugoj strani i sa žaljenjem, moj stav u vezi sa izrekom i obrazloženjem ove odluke značajno se razlikuje od zaključka većine sudija.
U Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine je ustanovio povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.