Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1591/11, rješavajući apelaciju Privatizacijskog investicionog fonda "Mi-Group" d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Privatizacijskog investicionog fonda "Mi-Group" d.d. Sarajevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Ps 005815 10 Rev od 14. decembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 51 0 Ps 005815 08 Pž od 24. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda Travnik broj 51 0 Ps 005815 05 Ps od 19. maja 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Privatizacijski investicioni fond "Mi-Group" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 005815 10 Rev od 14. decembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 005815 08 Pž od 24. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ps 005815 05 Ps od 19. maja 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Agencije za privatizaciju Srednjobosanskog kantona i Štamparskog izdavačkog i prometno-izdavačkog preduzeća "Borac" d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 12. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud, te prvotužena, su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 19. do 26. marta 2014. godine, dok drugotuženi nije odgovorio na apelaciju.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 005815 05 Ps od 19. maja 2008. godine apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da mu tuženi solidarno nadoknade štetu u iznosu od 9.676.672,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. marta 2001. godine do isplate uz nadoknadu troškova postupka, odbijen je u cijelosti kao neosnovan. Istom presudom obavezan je apelant da drugotuženom nadoknadi troškove zastupanja u preciziranom iznosu.
  • 6.
    Općinski sud je u obrazloženju istakao da je apelant 18. maja 2005. godine podnio tužbu protiv tuženih radi naknade štete. U tužbi je naveo da je dioničar drugotuženog s 54,06 procenata ukupnog broja dionica s pravom glasa i da je kao savjestan kupac 28. marta 2001. godine kupio kapital drugotuženog u vrijednosti navedenog procenta. Apelant je tvrdio da su ga tuženi doveli u zabludu jer je savjesno kupio kapital drugotuženog koji nije odgovarao iznosu naznačenom u javnoj ponudi dionica, te je kao savjestan kupac pretrpio štetu u iznosu koji potražuje. Općinski sud je dalje naveo da je u provedenom postupku utvrdio da je drugotuženi na osnovu dva revizorska mišljenja od ovlaštenih revizijskih kuća sačinio program privatizacije i početni bilans stanja kapitala s 31. decembrom 1999. godine. Također je utvrđeno da su revizorska mišljenja sastavni dio početnog bilansa stanja koji su uz program privatizacije dostavljeni prvotuženoj kao nadležnoj agenciji za privatizaciju. Prvotužena je na osnovu takve dokumentacije donijela rješenje o odobravanju programa privatizacije i početnog bilansa 16. juna 2000. godine. Dalje je utvrđeno da je apelant na osnovu javne ponude za upis dionica 28. marta 2001. godine kupio 54,06 procenata kapitala drugotuženog, te da je prvotužena donijela rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar 6. juna 2001. godine. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje Općinski sud je zaključio da je privatizacija drugotuženog izvršena u skladu s čl. 4. i 5. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine FBiH" broj 27/97) i Zakona o početnom bilansu preduzeća i banaka ("Službene novine FBiH" broj 12/98), zatim da je ovlaštena revizorska kuća izvršila reviziju prethodno izvršene privatizacije čiji nalaz je sastavni dio početnog bilansa drugotuženog koji se privatizira i koji predstavlja osnovu za utvrđivanje vrijednosti preduzeća. Općinski sud je dalje zaključio da su pored navedenih dokumenata sačinjeni i prvotuženoj dostavljeni dokumenti u vezi s članom 18. Uredbe o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju, nakon čega je prvotužena navedeni program odobrila rješenjem od 16. juna 2000. godine, zbog čega je Općinski sud zaključio da nema protupravnog postupanja tuženih. Općinski sud je naveo da je imao u vidu nespornu činjenicu da apelant nakon što je saznao od revizora da postoje određene nepravilnosti u knjigovodstvu drugotuženog nije preduzimao niti vodio bilo kakve upravne postupke u vezi s eventualno pogrešno utvrđenim kapitalom.
  • 7.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi, podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 51 0 Ps 005815 08 Pž od 24. decembra 2009. godine kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, pri čemu je posebno naveo da drugotuženi nije odgovoran za eventualne propuste ovlaštenih revizorskih kuća pri izradi revizorskih mišljenja koje su imale u vidu sve finansijske dokumente i eventualne nepravilnosti u vođenju knjigovodstva, pa ne mogu biti osnova za odgovornost drugotuženog a ni prvotužene koja je, donoseći rješenje o privatizaciji drugotužene, postupala po Zakonu o upravnom postupku, čija se zakonitost ne može preispitivati u parničnom postupku. Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao da su mu tuženi prouzrokovali štetu onako kako to propisuje Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je stoga prvostepeni sud pravilno odbio njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
  • 8.
    Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju koju je Vrhovni sud odbio svojom Presudom broj 51 0 Ps 005815 10 Rev od 14. decembra 2010. godine.
  • 9.
    Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari apelantov zahtjev da mu tuženi solidarno naknade štetu koju je pretrpio kupovinom dionica drugotuženog u postupku privatizacije koji je provela prvotužena kao nadležna agencija za privatizaciju. Dalje je istaknuto da je apelant u reviziji ponovio prigovore koje je već isticao u žalbi. Tako je naveo da su tuženi nezakonito proveli privatizaciju u fazi pripremanja programa privatizacije i donošenja rješenja kojim se odobrava program privatizacije kapitala drugotuženog na način da je navedeni kapital koji je apelant kupio precijenjen (jer drugotuženi nije evidentirao obaveze po osnovu zakupa ofset mašine i po osnovu obračuna amortizacije za građevinske objekte u 2000. i 2001. godini) za iznos od 9.676.672,00 KM u kojem iznosu apelant tvrdi da je pretrpio štetu koja je predmet tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostepeni sud cijenio apelantove navedene prigovore i pravilno primijenio član 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zbog čega u postupku pred tim sudom nije učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a. Po ocjeni Vrhovnog suda pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je odlučujući o apelantovim žalbenim prigovorima našao da tuženi apelantu nisu prouzrokovali štetu nezakonitim aktima donesenim u upravnom postupku, te da se u parničnom postupku ne može ispitivati ispravnost i zakonitost upravnih akata koje apelant nije osporavao u upravnom postupku. Pri tome, kako je dalje zaključeno, nisu od uticaja apelantove tvrdnje da on tužbom i ne traži poništaj upravnog akta nego je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete prouzrokovane nezakonitim aktima tuženih koje on nije mogao osporavati prije izvršene kupovine dionica.
  • 10.
    Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu njegovu osnovanost razmatrali kroz odredbe Zakona o privatizaciji preduzeća koji je članom 1. propisao opća pravila privatizacije preduzeća po kojima odobravanje i provođenje privatizacije vrši Agencija Federacije i agencije kantona za privatizaciju (član 2) na koje su Zakonom o agenciji za privatizaciju prenesena javna ovlaštenja za donošenje pojedinih upravnih akata u postupku privatizacije u skladu s propisima o općem upravnom postupku (član 7), te Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. Prema navedenim zakonskim odredbama, koje su lex specialis, postupak privatizacije i prodaje udjela preduzeća je specifičan postupak u kojem Agencija za privatizaciju donosi upravne akte na koje se mogu izjavljivati redovni i vanredni pravni lijekovi u upravnom postupku i u kojem zainteresovana lica mogu osporavati njihovu pravilnost i zakonitost, kao i razloge donošenja takvih akata, a što je apelant propustio učiniti. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, nisu osnovani navodi revizije da osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete nastale u vrijeme sačinjavanja i utvrđivanja vrijednosti kapitala nije provedeno u skladu sa Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. Vrhovni sud je zaključio da, budući da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je drugotuženi sačinio program privatizacije u skladu sa Zakonom o privatizaciji i Uredbi o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju, te da ga je dostavio prvotuženoj koja je donijela rješenje o privatizaciji, apelant neosnovano osporava zaključak drugostepenog suda da tuženi nisu odgovorni za eventualne propuste ovlaštenih revizorskih kuća pri izradi revizorskih mišljenja koji su imali u vidu sve finansijske dokumente pa i eventualne nepravilnosti koje je počinio drugotuženi u vođenju knjigovodstva. Prema stanju u spisu predmeta Vrhovni sud je utvrdio da je nesporno među parničnim strankama da apelant nije osporavao ni redovnim ni vanrednim pravnim lijekovima zakonitost donesenih upravnih akata, a njihova zakonitost se ne može preispitivati u parničnom postupku kako je po mišljenu Vrhovnog suda pravilno zaključio drugostepeni sud. Vrhovni sud je, također, utvrdio da je pravilan zaključak drugostepenog suda kada je našao da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva za naknadu štete niti je dokazao postojanje protupravnosti kao pretpostavke obaveze naknade štete (član 154. ZOO).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Smatra da redovni sudovi nisu dovoljno brižljivo cijenili dokaze koje je predlagao, selektivno su cijenili dokaze odnosno cijenili su i prihvatili dokaze tuženih. Zatim, apelant veoma opširno opisuje hronologiju događaja koji su prethodili sudskom postupku a tiču se provođenja privatizacije drugotuženog. Apelant je istakao da drugotuženi u pripremi početnog bilansa stanja nije u skladu s računovodstvenim propisima evidentirao sve svoje obaveze na dan 31. decembar 1999. godine, zbog čega je kapital koji je ponudio na prodaju u javnoj ponudi dionica bio precijenjen za iznos 17.716.335,10 KM. Budući da je apelant kupio 54,06 procenata ukupnog kapitala, smatra da je pretrpio štetu u iznosu koji je tražio u parničnom postupku. Smatra da su sudovi očigledno pogrešno primijenili odredbe Zakona o privatizaciji preduzeća kada su utvrdili da je privatizacija provedena u skladu sa zakonom. Apelant je naveo da su redovni sudovi povrijedili i princip ravnopravnosti stranaka u postupku, jer nisu s dužnom pažnjom cijenili dokaze i argumente koje je apelant iznosio tokom postupka, ili, kako dalje navodi, ako su ih cijenili nisu dali razloge sadržane u pozitivnim zakonskim propisima.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju svoje odluke iznio razloge kojima se rukovodio prilikom odlučenja i, suprotno apelantovom stanovištu, smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje kod pravnog stajališta iz svoje odluke i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
  • 14.
    Općinski sud je između ostalog istakao da su u provedenom postupku usvojeni i izvedeni svi dokazi koje je predložio apelant kao i dokaz određivanjem finansijskog vještačenja, te dokazi tuženih. Općinski sud u cijelosti ostaje kod svoje odluke i razloga navedenih u obrazloženju osporene presude.
  • 15.
    Prvotužena je istakla da osporenim odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao apelacijom, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    U Zakonu o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 27/97) relevantne odredbe glase:

Članak 1.

Ovim zakonom utvrđuju se opća pravila privatizacije preduzeća u čijoj se početnoj bilanci pokaže:

  • -
    da u razlici između ukupne vrijednosti aktive i vrijednosti obveza sukladno zakonu postoji kapital čiji vlasnik nije fizičko ili pravno lice,
  • -
    da nema trajnog kapitala.

Članak 2.

Odobravanje i provođenje privatizacije, sukladno ovom zakonu, vrše Agencija Federacije Bosne i Hercegovine za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Agencija Federacije) i agencije županija-kantona za privatizaciju (u daljnjem tekstu: županijska/kantonalna agencija), utemeljene posebnim zakonom.

III- Pripreme preduzeća za privatizaciju

Članak 4.

U pripremi za privatizaciju, preduzeća pripremaju program privatizacije i početnu bilancu za privatizaciju, koju podnose na odobrenje mjerodavnoj agenciji za privatizaciju. Program privatizacije preduzeća obvezno sadrži:

  • -
    temeljne informacije o preduzeću,
  • -
    metodu, odnosno kombinaciju metoda privatizacije,
  • -
    predviđeni način prodaje i način plaćanja,
  • -
    opseg i strukturu zaposlenosti poslije privatizacije,
  • -
    početnu vrijednost preduzeća.

Vlada Federacije, na prijedlog Agencije Federacije, donosi metodologiju za pripremu programa i izradu početne bilance preduzeća za privatizaciju.

Članak 5.

Ovlašteno tijelo dužno je izvršiti reviziju privatizacije preduzeća izvršene na temelju Zakona o društvenom kapitalu ("Službeni list SFRJ" br. 84/89 i 46/90), sukladno posebnom propisu, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog propisa. Vlada Federacije donosi uredbu kojom se bliže uređuju nadležnosti i postupak revizije prethodno izvršene privatizacije, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Članak 6.

Nalaz revizije u smislu članka 5. ovog zakona čini sastavni dio početne bilance preduzeća koje se privatizira. (…)

Članak 7.

Preduzeće je dužno izraditi program i početnu bilancu sukladno članku 4. ovog zakona i dostaviti mjerodavnoj agenciji, u roku od šest mjeseci od dana donošenja metodologije za pripremu programa i izradu početne bilance. Početna bilanca preduzeća za privatizaciju iskazuje se u DEM i predstavlja temelj za utvrđivanje vrijednosti preduzeća koje se privatizira.

Član 38.

Na temelju izvještaja o provedenom postupku privatizacije agencija donosi rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar.

  • 17.
    U Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine FBiH" broj 12/98) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se postupak i način pripreme početnih bilansa stanja: preduzeća iz člana 1. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97) i banaka iz člana 3. Zakona o privatizaciji banaka, u cilju privatizacije i poravnanja obaveza i potraživanja u međusobnim odnosima preduzeća, banaka i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 005815 10 Rev od 14. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. februara 2011. godine a apelacija je podnesena 5. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 24.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
    • 25.
      Apelant smatra da su redovni sudovi, pri odlučivanju o konkretnoj pravnoj stvari, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno pravo, kao i da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost u postupku.
    • 26.
      S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu; Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
    • 27.
      Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
    • 28.
      Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
    • 29.
      U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama, i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev za naknadu štete do koje je došlo zbog nezakonitosti u toku privatizacije za koju su odgovorne tužene. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da se apelant ne može u konkretnom parničnom postupku pozivati na eventualne nezakonitosti u fazi pripremanja programa privatizacije kao osnovu za naknadu štete, odnosno da je apelant propustio da u upravnom postupku zbog navedenih nezakonitosti osporava upravne akte koji su doneseni u toku privatizacije.
    • 30.
      Pri tome Ustani sud zapaža, nasuprot apelantovim tvrdnjama, da su redovni sudovi na tri instance utvrdili da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva za naknadu štete jer nije dokazao postojanje protupravnosti kod tuženih, što je pretpostavka za obavezu naknade štete prema članu 154. ZOO. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 31.
      Dalje, u odnosu na apelantove navode da su sudovi povrijedili princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentira navodima da sudovi nisu s dužnom pažnjom cijenili dokaze i argumente koje je iznosio tokom postupka, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 161/05 od 12. aprila 2006. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 49/06, tačka 31). U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda broj U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku apelant imao mogućnost da predlaže svoje dokaze kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane, što je apelant, kako to proizlazi iz činjenica predmeta i osporenih odluka, i činio, te su stoga, u tom smislu apelantovi navodi da nije bio ravnopravno tretiran sa suprotnom stranom po ocjeni Ustavnog suda neosnovani.
    • 32.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u načinu na koji su primijenili materijalne propise redovni sudovi niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Također, Ustavni sud smatra da je apelant imao ravnopravan status u postupku i da su redovni sudovi s jednakom pažnjom cijenili dokaze apelanta i tuženih. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim.

Ostali navodi

  • 33.
    U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi na temelju činjenica utvrđenih u postupku, a koje ničim nisu dovedene u pitanje, odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete, donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a, Zakona o privatizaciji preduzeća i Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka.
  • 35.
    Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.