Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2749/08, rješavajući apelaciju Dragana Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. alineja b, člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14) i člana IX Odluke o izmjenama i dopunama Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/14) u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja na sjednici održanoj 24. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Kovačevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001025 od 14. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 744 od 17. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj RS. 385/05 od 2. oktobra 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Dragan Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 9. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001025 od 14. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-001 744 od 17. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS. 385/05 od 2. oktobra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i JP "Veterinarska stanica" PO Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 22. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu 20. septembra 2010. godine zatraženo je da dostavi informaciju da li je odlučeno o apelantovoj žalbi podnesenoj 1. decembra 2000. godine.
  • 3.
    Vrhovni sud, Kantonalni sud i poslodavac su dostavili odgovore na apelaciju 25, 30. i 31. decembra 2008. godine, a Kantonalna komisija nije dostavila traženu informaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovori poslodavca, Kantonalnog i Vrhovnog suda dostavljeni su apelantu 15. januara 2009. godine.
  • 5.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2749/08 od 21. januara 2011. godine kojom je djelimično usvojio predmetnu apelaciju i utvrdio povredu apelantovog prava na suđenje u razumnom roku, a u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava iz člana 5.(e) i (i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima apelacija se smatra odbijenom. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo sve relevantne činjenice i relevantne zakonske odredbe, te ponudio pravne argumente "za" i "protiv" usvajanja /odbijanja apelacije. U donošenju odluke učestvovalo je sedam sudija Ustavnog suda, te je Ustavni sud, primjenom člana 40. st. 3. i 4. ranije važećih Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da najamanje pet sudija nije identično glasalo za prijedlog odluke, donio odluku da se apelacija smatra odbijenom.
  • 6.
    Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), rješavajući (između ostalih) o apelantovoj aplikaciji, donio je presudu Avdić i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 19. novembra 2013. godine (vidi Presudu Evropskog suda Avdić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 28357/11, 31549/11 i 39295/11 od 19. novembra 2013. godine) kojom je utvrđeno kršenje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudkih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na pristup sudu apelanta i ostalih aplikanata. Evropski sud je obavezao Bosnu i Hercegovinu da apelantu i ostalim aplikantima plati naknadu na ime nematerijalne štetu zbog utvrđene povrede (u iznosu od po 3.600 eura). U obrazloženju presude Evropski sud je naveo da su aplikanti (između ostalih i apelant) dovedeni u situaciju da im "odlučivanje" o građanskim stvarima bude samo formalno, jer Ustavni sud nije odlučio o dopustivosti i meritumu predmeta, a zbog činjenice da Ustavni sud nije imao većinu za donošenje odluke kojom se apelacija usvaja ili odbija, čime je pravo pristupa sudu aplikantima postalo "iluzorno".
  • 7.
    Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice - Ured zastupnika /agenta Vijeća ministara pred Evropskim sudom 3. decembra 2013. godine dostavilo je Ustavnom sudu prevod presude Evropskog suda a 26. februara 2014. godine dostavilo je Ustavnom sudu Informaciju o konačnosti presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Avdić i drugi (u daljnjem tekstu: Informacija). U Informaciji koja je dostavljena Ustavnom sudu navedeno je: "Uzimajući u obzir da je presuda Avdić i drugi protiv BiH postala konačna, a utvrđene povrede prava odnose se na postupanje Ustavnog suda BiH, molimo vas da pristupite izvršenju individualnih i generalnih mjera na koje je tužena Bosna i Hercegovina obavezana presudom." U Informaciji je, dalje, istaknuto: "U okviru obaveze da se izvrše individualne mjere po presudi Avdić i drugi protiv BiH, Ustavni sud je dužan da aplikantima S. Avdiću, V. Adamoviću i D. Kovačeviću omogući da se postupak pred Ustavnim sudom BiH ponovi." U dostavljenoj Informaciji zastupnik Vijeća ministara pred Evropskim sudom iznio je i sljedeći stav: "U okviru obaveze da se izvrše generalne mjere, Ustavni sud je dužan da pristupi izmjeni člana 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda BiH, kako bi se osiguralo da Ustavni sud BiH ubuduće donosi odluke kojima se odlučuje o građanskim pravima i obavezama apelanata u skladu sa garancijama prava na pristup sudu iz člana 6. Konvencije."
  • 8.
    Ustavni sud je donio nova Pravila Ustavnog suda, koja su objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 22/14 od 24. marta 2014. godine, a koja su stupila na snagu 1. aprila 2014. godine, i Odluku o izmjenama i dopunama Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koja je objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 57/14 od 22. jula 2014. godine, a koja su stupila na snagu 30. jula 2014. godine.
  • 9.
    Na sjednici Ustavnog suda, održanoj 24. septembra 2014. godine, Ustavni sud je na osnovu člana 91. stav 1. alineja c) Pravila Ustavnog suda, na zahtjev sudije Zlatka M. Kneževića, donio odluku o njegovom izuzimanju iz rasprave i odlučivanja u ovom predmetu.

III. Činjenično stanje

  • 10.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 11.
    Apelant se 3. februara 2000. godine obratio poslodavcu zahtjevom za uspostavljanje radnopravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). S obzirom na to da poslodavac nije odgovorio na zahtjev, apelant je 1. decembra 2000. godine izjavio žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Budući da Kantonalna komisija nije odlučila o njegovoj žalbi, apelant je 30. oktobra 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu sa istim zahtjevima koje je postavio Kantonalnoj komisiji. Apelant je 19. februara 2004. godine izjavio žalbu i Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija). U vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, prema informacijama kojima Ustavni sud raspolaže, postupak pred Kantonalnom i Federalnom komisijom nije bio okončan.
  • 12.
    Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj RS. 385/05 od 2. oktobra 2006. godine kojom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev i poslodavac obavezan da apelantu prizna status radnika na čekanju posla u periodu od 3. februara 2000. do 5. maja 2000. godine, isplati apelantu na ime naknade štete iznos od 600,00 KM (naknada nepodmirenih plaća za vrijeme u kojem se apelant ima smatrati radnikom na čekanju posla) uz zakonsku zateznu kamatu počevši od 30. oktobra 2003. godine pa do isplate, obračuna i uplati pripadajuće doprinose na apelantovo ime kod nadležnih javnih fondova penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja u FBiH prema iznosu dosuđene naknade štete kao apelantove plaće, te podmiri troškove parničnog postupka u iznosu od 1.127,00 KM. Istom presudom apelantov zahtjev za njegovo vraćanje na rad kod poslodavca uz raspoređivanje na odgovarajuće poslove odbačen je kao neblagovremen, a preostali zahtjevi tužitelja (izvan dosuđenog u usvajajućem dijelu presude) odbijeni su kao neosnovani.
  • 13.
    Općinski sud je obrazložio da je apelant tužbom i u toku postupka zahtijevao da sud poslodavca obaveže da apelanta vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje je obavljao ili drugo odgovarajuće radno mjesto, da poslodavac apelantu naknadi štetu u visini pripadajuće plaće radnog mjesta koje je obavljao do 15. maja 1992. godine, počevši od 3. februara 2000. godine pa do vraćanja na rad, tačnije 37.000 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, da poslodavac apelantu uplati pripadajući doprinos za PIO, kao i doprinos za zdravstveno osiguranje i da mu vrijeme "počev od 3. februara 2000. godine pa do uspostave radnopravnog statusa" upiše kao radni staž u radnu knjižicu, da poslodavac apelantu nadoknadi parnične troškove. Općinski sud je obrazložio da je taj sud prigovor tuženog usmjeren na neblagovremenost tužbe i nenadležnost suda o ovome sporu odbio procesnim rješenjem na zapisniku 9. marta 2006. godine. Također, obrazložio je da je i prigovor tuženog da se u ovome sporu ne može raspravljati o pitanju potraživanja uplate pripadajućih doprinosa na apelantovo ime koje uplaćuje poslodavac u korist javnih fondova PIO i zdravstvenog osiguranja u smislu nepostojanja aktivne legitimacije na apelantovoj strani, Općinski sud odbio pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP 311/04. Općinski sud je obrazložio da je utvrdio da je apelant u konkretnom slučaju bio zaposlenik poslodavca 31. decembra 1991. godine, da se u međuvremenu nije zaposlio, te da je u zakonskom roku podnio zahtjev poslodavcu za uspostavu radnopravnog statusa počev od 3. februara 2000. godine kao dana podnošenja zahtjeva. Zatim, sud je utvrdio da je apelanta na ročištu, održanom 28. jula 2004. godine, zastupnik poslodavca službeno upoznao da mu je radna knjižica zaključena sa 5. majem 2000. godine, te sa odlukom poslodavca kojom mu je prestao radni odnos 5. maja 2000. godine (koja nije uručena apelantu).
  • 14.
    Apelantov navod da poslodavac nije odgovorio na njegovu ponudu da nastavi raditi kod njega Općinski sud je ocijenio istinitim, ali irelevantnim zbog toga što je sam ZOR, na koji se apelant i poziva, vremenski odredio maksimalno trajanje statusa radnika na čekanju posla a to je šest mjeseci od stupanja na snagu ZOR-a, tačnije do 5. maja 2000. godine. Stoga, sud nije prihvatio apelantov stav da, zbog činjenice da poslodavac nije odgovorio na njegov zahtjev, apelant i dalje ima status radnika na čekanju posla kod tuženog. Općinski sud je podsjetio da radni odnos radnika čiji je status radnik na čekanju posla, pa i apelanta, ex lege, prestaje šest mjeseci nakon stupanja na snagu ZOR-a ukoliko ga poslodavac u međuvremenu ne pozove na posao. U slučaju prestanka radnog odnosa iz navedenog slučaja, radnik, pa i apelant, imao bi pravo na otpremninu. Međutim, budući da apelant pred sudom nije postavio takav zahtjev, Općinski sud o njemu nije ni mogao odlučivati.
  • 15.
    Odbacujući apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže poslodavca da apelanta vrati na rad i rasporedi na odgovarajuće poslove, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 103. ZOR-a propisano da radnik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povreda prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. U odnosu na apelantov navod da mu odluka poslodavca o njegovom zahtjevu, odnosno o prestanku radnog odnosa nije dostavljena, pa da, stoga, nije mogao "u razumnom roku" zahtijevati zaštitu svojih prava pred sudom, Općinski sud je istakao da je članom 103. ZOR-a, između ostalog, propisano da podnošenje zahtjeva poslodavcu radi ostvarivanja prava za koje smatra da mu je povrijeđeno ne sprečava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Općinski sud je obrazložio da je protekla godina dana od kada je apelant saznao da mu je prestao radni odnos, jer je općepoznata činjenica da je ZOR objavljen 28. oktobra 1999. godine i da je stupio na snagu osmog dana od objavljivanja, tj. 5. novembra 1999. godine, pa se ova činjenica kao općepoznata ne dokazuje. Prve izmjene i dopune ZOR-a stupile su na snagu 7. septembra 2000. godine i na njih se apelantov tužbeni zahtjev naslanja, pa Općinski sud smatra da se apelant ne može pozivati da mu je sve do 28. jula 2004. godine (datum rasprave pred sudom u ovome sporu po prethodno ukinutoj presudi istog suda) bilo nepoznato da mu je radni odnos prestao ex lege i da je poslodavac prešutno odbio apelantov zahtjev za ponovno radno angažiranje koje je tražio svojim zahtjevom od 3. februara 2000. godine. Ovo i zbog toga što je odredbom člana 143. stav 4. ZOR-a izričito propisano da, ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. istog člana, prestaje mu radni odnos. Pošto je apelantov tužbeni zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa podnesen 30. oktobra 2003. godine, proizlazi da je podnesen izvan roka od jedne godine "koji se računa od 7. septembra 2000. godine (kada su stupile na snagu izmjene i dopune ZOR-a na koje se tužba poziva), te je očito da je rok za zahtijevanje sudske zaštite istekao 8. jula 2001. godine", pa je, stoga, valjalo odbaciti tužbu u navedenom dijelu kao neblagovremenu. U odnosu na apelantove navode o povredi njegovih prava iz člana 5. ZOR-a, Općinski sud je naveo da apelant ni na koji način nije dokazao da ga je tuženi stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale svoje radnike koji su bili na "stvarnom čekanju posla" u istom vremenu, te ga time diskriminirao po bilo kojoj osnovi.
  • 16.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-06-001 744 od 17. aprila 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravne stavove Općinskog suda, zaključivši da je Općinski sud pravilnom ocjenom provedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice, te je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. U odnosu na apelantov prigovor da odluka poslodavca kojom je konstatiran prestanak njegovog radnog odnosa apelantu nije dostavljena i da je za nju saznao na raspravi od 11. aprila 2006. godine, nakon što su protekli razumni rokovi, pa da je, stoga, njegova tužba i u tom dijelu blagovremena, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud izveo valjan zaključak da je apelantova tužba za vraćanje na posao kod poslodavca neblagovremena, jer je apelant već 6. maja 2000. godine saznao za eventualnu povredu prava iz radnog odnosa u vezi sa vraćanjem na posao, budući da je odredbom člana 143. ZOR-a određeno da, ako zaposlenik na čekanju posla ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, dakle, do 5. maja 2000. godine, prestaje mu radni odnos. Pošto apelant do 5. maja 2000. godine nije pozvan na posao, u smislu odredbe člana 143. ZOR-a, već je 6. maja 2000. godine znao da je došlo do eventualne povrede njegovog prava iz radnog odnosa u vezi s vraćanjem na posao. Stoga je pravilno primijenjena odredba člana 103. ZOR-a kojom je određeno da je zaposlenik dužan u roku od godinu dana od dana saznanja ili od dana prijema odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa podnijeti tužbu sudu. U odnosu na žalbeni prigovor da je apelant, u smislu odredbe člana 5. ZOR-a, stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike poslodavca, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan, tačnije samo paušalno iznesen, jer se ne ukazuje ni na jedan razlog predviđen članom 5. ZOR-a uslijed kojega je apelant stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale zaposlenike poslodavca, niti je ove činjenice pred prvostepenim sudom dokazao.
  • 17.
    Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001025 od 14. jula 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je najprije konstatirao da je pravomoćno presuđen i da predmet ispitivanja revizije nije dio tužbenog zahtjeva kojim je udovoljeno apelantovim tužbenim zahtjevima. Zatim je konstatirao da je sporan dio pravomoćne presude koji se odnosi na odbacivanje tužbe u odnosu na apelantov zahtjev da se poslodavac obaveže da vrati apelanta na posao, te preostali dio novčanog potraživanja koje apelant zahtijeva za period od 5. maja 2000. godine do vraćanja na posao. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantove prigovore koji se odnose na povrede postupka učinjene pred drugostepenim sudom, jer drugostepeni sud nije vršio ocjenu dokaza prema članu 8. ZPP, već je na temelju izvedenih dokaza i izvršene ocjene pred prvostepenim sudom odlučivao o apelantovim žalbenim prigovorima. Zatim, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantovu žalbu u odnosu na dio pobijane odluke prvostepenog suda kojim je odbačena apelantova tužba. Međutim, prema shvatanju Vrhovnog suda, ova odluka se ne temelji na činjenici da je apelant tužbu podnio neblagovremeno, nego da je podnošenjem žalbe Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143.a ZOR-a preuranjeno podnio tužbu u odnosu na zahtjev za vraćanje na rad. Budući da nije bio radnik na čekanju posla u smislu stava 1. člana 143. ZOR-a, već je svoja prava zahtijevao po osnovu stava 2. člana 143. ZOR-a, da bi se utvrdilo postojanje apelantovog statusa kao zaposlenika na čekanju posla iz odredbe stava 2. člana 143. ZOR-a, a zatim i prava koja mu pripadaju prema st. 3, 4. i 5. iste norme, bilo je prethodno pitanje rješavanje o žalbi pred Kantonalnom komisijom za implementaciju člana 143. ZOR-a, što nije urađeno. Naime, odredbom člana 143.a ZOR-a propisano je pravo zaposlenika koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. da, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu izmjena i dopuna ZOR-a, podnese žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a. "Iz nesporne činjenice da postupak pred Kantonalnom komisijom nije završen, a kako sud nije nadležan da utvrđuje status tužitelja kao zaposlenika na čekanju posla, proizlazi da je podnesena tužba, u pogledu svih prava koja bi apelantu eventualno pripadala po navedenom osnovu, preuranjena. Stoga je pravilna odluka drugostepenog suda kada je apelantovu žalbu u tom dijelu odbio, a time potvrdio dio prvostepene presude (rješenja) kojim je odbačena apelantova tužba, ali su oba nižestepena suda kod takve odluke pogrešno primijenila materijalno pravo kada su ocijenila da je tužba neblagovremena prema članu 103. ZOR-a. Međutim, ova pogrešna primjena materijalnog prava nije nepovoljnija za revidenta od odluke koja je donesena, pa Vrhovni sud primjenom člana 230. u vezi sa članom 253. ZPP drugostepenu presudu nije preinačio. S tim u vezi je pravilnost primjene materijalnog prava i u odnosu na preostali dio pravomoćne odluke koji se odnosi na isplatu plaća za cijeli period do vraćanja apelanta na posao." Iz stanja u spisu proizlazi da ni ostali revizijski prigovori koji upućuju na član 5. ZOR-a nisu osnovani, zaključio je svoje obrazloženje Vrhovni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 18.
    Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo hronologiju postupanja u svome predmetu, te, između ostalog, da povredu svojih prava vidi u činjenici da, iako se u zakonskom roku obratio predratnom poslodavcu da mu uspostavi radnopravni status u skladu sa članom 143. ZOR-a, poslodavac nije "u razumnom roku" odlučio o apelantovom zahtjevu, što je apelantu onemogućilo da svoja prava štiti pred nadležnim institucijama, zatim, zato što ni Kantonalna ni Federalna komisija o apelantovoj žalbi nikada nisu odlučile. Redovni sudovi, kojima se nakon podnošenja žalbe Kantonalnoj komisiji apelant obratio, odlučili su o apelantovim zahtjevima, ali su u dijelu u kojem je apelant zahtijevao da sud obaveže poslodavca da ga vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao na 15. maj 1992. godine, kao i da isplati plaće počev od 6. maja 2000. godine, kao dana kada mu je prestao radni odnos pa do povratka na rad, sudovi odbacili apelantovu tužbu – prvostepeni i drugostepeni zbog neblagovremenosti, a Vrhovni sud zbog preuranjenosti. Odluka poslodavca o prestanku radnog odnosa, za koju je apelant saznao tokom postupka pred sudom, apelantu nije dostavljena, niti radna knjižica, kako bi mogao tražiti "preispitivanje zakonitosti takve odluke kod nadležnog suda". Također, apelant se žali na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 5.(e) i (i) Međunarodne konvencije o zabrani svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na zaposlenje, jer se, tražeći sudsku zaštitu, pozivao ne samo na odredbe člana 143. ZOR-a već i na odredbe člana 5. istog zakona. Apelant smatra da se Vrhovni sud nije izjasnio o povredama člana 5. ZOR-a "i stavljanju apelanta kao pripadnika srpske nacionalnosti u nepovoljniji položaj kod poslodavca u odnosu na ostale radnike". Osim toga, ni poslodavac, ni nadležne komisije za provođenje člana 143. ZOR-a nisu odlučili u razumnom roku o njegovom pravu na zaposlenje. Pored navedenog, apelant smatra da, u smislu odredaba člana 143. ZOR-a, odluke nadležne komisije preispituje sud i, s obzirom na to da su komisije nadležne da odlučuju samo u pogledu činjenice da li apelant ima ili nema status radnika na čekanju, za šta apelant smatra da i nije bilo sporno, apelant postavlja pitanje: Kakva je uopće svrha da komisija donosi odluke posebno zbog toga što vraćanje apelanta na posao može naložiti samo nadležni sud? Pri tome se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj U 38/02 od 19. novembra 2003. godine "prema čijem stanovištu je očigledno da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan", što je trebalo biti poznato i sudovima FBiH.

b) Odgovor na apelaciju

  • 19.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni i Kantonalni sud su naveli da u cijelosti ostaju pri razlozima iz svojih presuda. Sudovi su naveli da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 20.
    U odgovoru na apelaciju poslodavac je naveo da je u konkretnom slučaju apelant, kao i drugi zaposlenici, u skladu sa članom 143. ZOR-a podnio zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa. S obzirom na to da, zbog obima posla, nije postojala potreba da se angažiraju svi njegovi zaposlenici, poslodavac nije pozvao apelanta na posao u zakonom predviđenom roku, tako da mu je radni odnos prestao 5. maja 2000. godine. Poslodavac, dalje, navodi da je postupio po pravosnažnoj presudi Općinskog suda tako što je pozvao apelanta da podigne dosuđeni iznos, što apelant nije učinio. Dalje se navodi da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te da je predmetna apelacija potpuno neprihvatljiva.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

(1) Osoba koja traži zaposlenje, kao i osoba koja se zaposli, ne može biti stavljena u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa.

(2) U smislu stava 1. ovog člana, ne isključuju se razlike:

  • 1.
    koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao;
  • 2.
    koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti osobe da obavlja poslove predviđene za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili osoba koja osigurava stručno usavršavanje uložila razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takva osoba ili za osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće;
  • 3.
    aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja osoba koje se nalaze u nepovoljnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju.

(3) U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog člana:

  • 1.
    osoba čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu;
  • 2.
    ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije;
    • 3)
      ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena odredaba ovog člana, uključujući zaposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanja ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnos koja proizilaze iz ugovora o radu.

Član 103.

(1) Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostavarivanje tog prava.

(2) Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

(3) Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

(4) Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kojem slučaju rok za podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče od dana okončanja ovog postupka.

(5) Ukoliko se postupak ne okonča u skladu sa stavom 4. ovog člana u razumnom roku, zaposlenik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu.

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

Član 143.a

(1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar).

(2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.

(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.

(4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

Član 143.c

(2) Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su:

  • 1.
    konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom (...(

VI. Dopustivost

  • 22.
    Prije svega, imajući u vidu okolnosti u kojima se predmet ponovo našao na odlučivanju pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 68. stav 2. Pravila Ustavnog suda, koja glasi:

Izuzetno, ako Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u postupku pred Ustavnim sudom prekršena ljudska prava u pogledu pristupa sudu i ako je odluka Ustavnog suda bila zasnovana na tom kršenju, Ustavni sud će ponoviti postupak najkasnije u roku od tri mjeseca od konačnosti odluke Evropskog suda za ljudska prava.

  • 23.
    Imajući u vidu odluku Evropskog suda u predmetu Avdić i drugi, a koja se odnosi i na apelanta, te činjenicu da je Evropski sud utvrdio povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pristup sudu, i to zbog Odluke Ustavnog suda kojom se apelacija smatra odbijenom, Ustavni sud je odlučio da predmet ponovo razmotri, odnosno da odluči o dopustivosti i meritumu predmeta. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati, prije svega, dopustivost predmeta u vrijeme kada je apelacija podnesena.
  • 24.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 26.
    U skladu sa članom 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku" zbog toga što Kantonalna komisija i Federalna komisija nisu odlučile o apelantovoj žalbi, pa je apelacija u odnosu na ove navode dopustiva.
  • 27.
    Također, Ustavni sud primjećuje da apelant pobija Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001025 od 14. jula 2008. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant navedenu presudu primio 30. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 9. septembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 28.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 29.
    Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što njegova žalba izjavljena Kantonalnoj komisiji zbog nepostupanja poslodavca po njegovom zahtjevu za uspostavljanje radnopravnog statusa u vrijeme podnošenja apelacije nije bila riješena ni sedam godina i devet mjeseci nakon izjavljivanja, te zbog toga što sudovi nisu odlučili o apelantovom zahtjevu da ga poslodavac vrati na posao nakon što mu je 5. maja 2000. godine, ex lege, prestao radni odnos.
  • 30.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 31.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

1. Pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje

  • 32.
    Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 33.
    Također, Ustavni sud naglašava da pravo na pristup sudu osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud koji ima punu jurisdikciju za odlučivanje o predmetu spora, odnosno o meritumu predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Le Compte, Van Leuven i De Mayere protiv Belgije, presuda od 23. juna 1981. godine, aplikacija br. 6878/75 i 7238/75). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se kao sporno postavlja pitanje uspostavljanja radnopravnog statusa koje je regulirano članom 143. ZOR-a za čije provođenje su formirane posebne komisije za odlučivanje. Tako je stavom 4. člana 143. ZOR-a (stupio na snagu 7. septembra 2000. godine) propisano: "Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka." Isto tako, odredbom stava 2. tačka 1. člana 143.c ZOR-a propisano je da su odluke federalne, odnosno kantonalne komisije konačne i da podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom.
  • 34.
    Ustavni sud se neće upuštati u ocjenu pravne prirode postupka pred navedenim komisijama, ali podsjeća na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, izražen u odluci broj U 388/01 od 12. decembra 2001. godine, prema kojem komisije nisu organi koji vode postupke prema zakonima koji reguliraju upravni postupak, ali su sui generis tijela specifična za oblast radnih odnosa. Zato njihove konačne odluke nisu predmet sudskog preispitivanja prema redovnim postupcima u upravnim sporovima koji su ograničeni na preispitivanje upravnih akata. Vanredni pravni lijekovi ne mogu se izjaviti protiv odluka komisija, jer se oni mogu izjaviti samo protiv izvršnih sudskih odluka. Međutim, odluke komisija bi trebalo da budu predmet preispitivanja nadležnih redovnih sudova prema Zakonu o parničnom postupku. Ustavni sud, također, podsjeća da iz odredbe stava 1. člana 143.a ZOR-a proizlazi da su navedene komisije, iako su imenovane kao komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a, nadležne da ispituju eventualnu povredu prava samo iz st. 1. i 2. člana 143. ZOR-a, a ne i provođenje ostalih stavova ovoga člana. Dalje, iz odredbe stava 4. člana 143.a ZOR-a proizlazi da će nadležni parnični sud već pokrenute postupke koji se odnose na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona odlukom prekinuti, a zahtjev ustupiti na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji iz čega proizlazi da će sud, uz ispunjenje zakonom postavljenih uvjeta, na zahtjev stranke nastaviti prekinuti postupak. Iz odredbe stava 2. tačka 1. člana 143.c ZOR-a proizlazi da su odluke federalne, odnosno kantonalne komisije konačne i da podliježu preispitivanju u skladu sa zakonom, tj. da je sud u parničnom postupku nadležan za njihovo preispitivanje. Dakle, ukoliko nadležne komisije donesu odluku o žalbi zaposlenika koji se žalio na povredu svog prava iz st. 1. i 2. člana 143. ZOR-a i ako zaposlenik bude zadovoljan njome, sudskog postupka neće biti, odnosno prekinuti postupak neće biti nastavljen, jer to zaposlenik neće zahtijevati. U protivnom, protiv odluke komisije zaposlenik može pokrenuti parnični postupak, ili uputiti sudu prijedlog za nastavak postupka u kome je određen prekid čim prestanu razlozi prekida.
  • 35.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da upućivanjem zahtjeva zaposlenika nadležnoj komisiji od suda kome je tužba bila podnesena, odnosno, u konkretnom slučaju, izjavljivanjem apelantove žalbe Kantonalnoj komisiji, apelant pred Komisijom nije mogao uspjeti sa ostalim zahtjevima izuzev onim koji se odnose na provođenje st. 1. i 2. člana 143. ZOR-a. Imajući u vidu odredbu stava 1. člana 143. ZOR-a, koja glasi: "Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad", te odredbu stava 2. člana 143. ZOR-a, prema kojoj: "Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla", Ustavni sud zaključuje da su komisije za provođenje člana 143. bile nadležne da odluče samo o pitanju da li je licu iz stava 1. člana 143. ZOR-a poslodavac priznao pravo zaposlenika na čekanju posla, odnosno licu iz stava 2. istog člana, također, pravo iz stava 1. člana 143. ZOR-a, tj. da ostane u statusu zaposlenika na čekanju posla najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a ako ga poslodavac prije isteka tog roka ne pozove na rad. Očigledno je i sam apelant bio svjestan ove činjenice, jer je, nakon što se u zakonskom roku obratio poslodavcu zahtjevom za uspostavljanje radnopravnog statusa u skladu sa članom 143. ZOR-a, koji o tome zahtjevu nije odlučio, 1. decembra 2000. godine (opet u zakonskom roku) izjavio žalbu Kantonalnoj komisiji. Pošto Kantonalna komisija nije donijela odluku o apelantovoj žalbi, apelant je 30. oktobra 2003. godine Općinskom sudu podnio tužbu kojom je postavio iste zahtjeve kao i Kantonalnoj komisiji. Nakon toga, 19. februara 2004. godine, apelant je izjavio žalbu Federalnoj komisiji, koja je zakonom ovlaštena da preuzme nadležnosti Kantonalne komisije kada ona "ne izvršava funkciju radi koje je formirana". Ponašanje Kantonalne, a zatim i Federalne komisije u apelantovom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, apsolutno je izvan profesionalnog odnosa tih komisija kao tijela javnih vlasti. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu Općinskom sudu podnio prije nego što je podnio žalbu Federalnoj komisiji, što pokazuje da on više nije očekivao da svoja prava ostvari uz pomoć komisija i što, uostalom, i sam navodi u apelaciji kada iznosi stav da, "u smislu odredaba člana 143. ZOR-a, odluke nadležne komisije preispituje sud i s obzirom na to da su komisije nadležne da odlučuju samo o činjenici da li apelant ima ili nema status radnika na čekanju", za šta apelant smatra da i nije bilo sporno, apelant postavlja pitanje kakva je uopće svrha da komisija donosi odluke, posebno zbog toga što vraćanje apelanta na posao može naložiti samo nadležni sud.
  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da bi ovako nedopustivo odugovlačenje komisija kao dijela javnih vlasti da donesu tako važne odluke koje se tiču apelantovog značajnog ličnog statusa bilo suprotno standardima prava na donošenje odluke "u razumnom roku", kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, da nadležni sud, nakon što mu je apelant podnio tužbu, nije zasnovao nadležnost i postupao u apelantovom slučaju. Zahvaljujući činjenici da su sudovi, čije su odluke izvršne, zasnovali punu jurisdikciju za odlučivanje o predmetu spora, odnosno o meritumu predmeta, i time apelantu pružili traženu zaštitu, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant u konkretnom slučaju imao samo formalan, ali ne i efektivan pristup sudu.
  • 37.
    Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

2. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

  • 38.
    Ustavni sud zapaža da se ostali apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava pred redovnim sudovima, odnosno o neodlučivanju o svim zahtjevima koje je apelant postavio sudu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 39.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant, pozivajući se na prava iz člana 143. ZOR-a, tužbom podnesenom 30. oktobra 2003. godine redovnim sudovima postavio zahtjev da sud obaveže poslodavca da apelanta vrati na poslove i zadatke koje je obavljao na 15. maj 1992. godine i da mu uspostavi radnopravni status, kao i da mu nadoknadi štetu zbog neisplaćenih plaća počev od 3. februara 2000. godine kao dana podnošenja zahtjeva poslodavcu za uspostavu radnopravnog statusa, te da mu uplati pripadajuće doprinose.
  • 40.
    Ustavni sud podsjeća da se član 143. ZOR-a nalazi u Prelaznim i završnim odredbama ZOR-a ("Službene novine FBiH" broj 43/99), koji je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine), što podrazumijeva da su i odredbe ovoga člana uspostavljene kako bi se njima uredio prelaz s postojećih pravnih normi na nove norme. Ovo prvenstveno zbog toga što je u vrijeme usvajanja novog ZOR-a na snazi bio zakon koji je bio prilagođen vremenu prije rata, 1992-1995. godine, i koji nije uopće rješavao pitanje zaposlenika koji su de iure bili na čekanju posla, ili kojima je radni odnos prestao zbog neopravdanog izostanka s posla pet uzastopnih dana, ili koji uopće nisu imali uređen radnopravni status na način koji bi uvažio da je u Bosni i Hercegovini trajao rat četiri godine. Odredbama navedenog člana, u dijelu koji je relevantan za apelantov tužbeni zahtjev i koji je bio na pravnoj snazi u trenutku kada se apelant obratio svome predratnom poslodavcu, a kasnije tužbom sudu, stavom 1. riješeno je pitanje zaposlenika koji su aktom poslodavca upućeni na čekanje posla i u tom statusu se zatekli na dan stupanja na snagu ovog zakona na način da će u tom statusu ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, dakle, do 5. maja 2000. godine ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad; stavom 2. riješeno je pitanje zaposlenika koji nisu imali akt poslodavca o upućivanju na čekanje posla na način da će se i oni smatrati zaposlenicima na čekanju posla pod uvjetom da su se 31. decembra 1991. godine zatekli u radnom odnosu kod poslodavca, da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obrate poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u međuvremenu nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca; stavom 3. propisano je da za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac; stavom 4. propisano je da, ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu...; stavom 7. propisano je da, ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno. Sedmog septembra 2000. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOR-a, kojima je u relevantnom dijelu, u članu 143. ZOR-a, intervenirano na način da je u stavu 4. promijenjen način utvrđivanja otpremnine, da je dodat stav 5. koji se odnosi na obračun otpremnine, pa je dosadašnji stav 7. postao stav 8. člana 143. ZOR-a. Dakle, u trenutku kada se apelant obratio poslodavcu, a kasnije sudu zahtjevom za uspostavu radnopravnog statusa prema članu 143. ZOR-a, apelant je mogao očekivati da ostvari samo ona prava koja su bila predviđena članom 143. ZOR-a.
  • 41.
    Ustavni sud konstatira da je apelant bio zaposlenik iz stava 2. člana 143. ZOR-a i, uz ispunjenje uvjeta iz toga člana, imao se smatrati radnikom na čekanju posla, kao i zaposlenik iz stava 1. člana 143. ZOR-a. Takav zaposlenik, dakle i apelant, mogao je ostati u statusu zaposlenika na čekanju posla najduže šest mjeseci, tj. do 5. maja 2000. godine, ukoliko ga poslodavac prije isteka ovog roka ne pozove na rad. Apelant je svome poslodavcu podnio zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa 3. februara 2000. godine. Poslodavac nije odlučio o njegovom zahtjevu, ali da jeste, i da mu je priznao status zaposlenika na čekanju posla a nije ga pozvao na rad do 5. maja 2000. godine, apelantu bi, ex lege, prema odredbi stava 4. člana 143. ZOR-a, prestao radni odnos uz pravo na otpremninu i pravo da mu se za vrijeme čekanja posla (što bi trebalo da bude period od 15. maja 1992. do 5. maja 2000. godine) isplati naknada plaće u visini koju odredi poslodavac i pripadajući doprinosi, a poslodavac, prema stavu 8. člana 143. ZOR-a, ne bi mogao u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme kao apelant, osim lica iz st. 1. i 2. ovoga člana, dakle, i apelanta ukoliko bi on tada bio nezaposlen.
  • 42.
    Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zasnovali svoju nadležnost u apelantovom slučaju i postupali po njegovoj tužbi uprkos protivljenju apelantovog predratnog poslodavca kao tuženog. Pri tome je Općinski sud svoju odluku broj RS. 385/05 od 2. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, obrazložio utvrđenjem da su u apelantovom slučaju ispunjeni uvjeti iz stava 2. člana 143. ZOR-a, pa je zato obavezao poslodavca da apelantu uspostavi radnopravni status od podnošenja zahtjeva, kako je apelant i postavio tužbeni zahtjev, krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, ali do 5. maja 2000. godine kao krajnjeg datuma koji dopušta stav 1. člana 143. ZOR-a, kada je ex lege apelantu prestao radni odnos kod poslodavca (stav 4. člana 143. ZOR-a). Za period u kojem se apelant ima smatrati zaposlenikom na čekanju posla (od 3. februara 2000. do 5. maja 2002. godine) Općinski sud je poslodavca obavezao da mu isplati naknadu štete na ime plaća u iznosu od 600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, primjenom odredbe člana 146. ZOR-a, budući da poslodavac nije vlastitim aktom utvrdio naknadu za zaposlenike na čekanju posla, a da je najniža plaća u FBiH u maju 2000. godine iznosila 200,00 KM i da je obračunata i isplaćena svim zaposlenicima kod apelantovog poslodavca, te da u apelantovo ime uplati doprinose za PIO i zdravstveni doprinos, imajući u vidu osnovicu od 600,00 KM za relevantni period, i isplati mu troškove parničnog postupka. Budući da apelant nije zahtijevao isplatu otpremnine, Općinski sud o tome nije ni odlučivao.
  • 43.
    Osim toga, u odnosu na apelantove navode o povredi njegovih prava iz člana 5. ZOR-a, odnosno apelacionog navoda da redovni sudovi uopće nisu odlučili o njegovom zahtjevu da se utvrdi kršenje apelantovih prava iz člana 5. ZOR-a, Ustavni sud zapaža, nasuprot apelantovim navodima, da je Općinski sud odlučio o tom zahtjevu, a Kantonalni sud potvrdio odluku prvostepenog suda, odbijajući ga i obrazlažući da apelant ni na koji način nije dokazao da ga je poslodavac stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale svoje zaposlenike koji su bili na "stvarnom čekanju posla" u istom vremenu, te ga time diskriminirao po bilo kojoj osnovi.
  • 44.
    Dio presude kojim je odbacio apelantov zahtjev za vraćanje na rad Općinski sud je obrazložio stavom da je tužba u tom dijelu podnesena neblagovremeno, jer je apelant znao, odnosno mogao znati da mu je 5. maja 2000. godine, ex lege, prestao radni odnos, budući da je samim zakonom propisano da, ako ne bude pozvan na rad do 5. maja 2000. godine, tada mu prestaje radni odnos a s obzirom na to da je ZOR javno objavljen, tu činjenicu kao općepoznatu nije ni trebalo dokazivati, a da odluka o prestanku radnog odnosa apelantu, koju je poslodavac kasnije donio ali je nije dostavio apelantu, ima samo deklaratoran karakter. Dakle, budući da je apelant znao da mu je 5. maja 2000. godine prestao radni odnos, da je član 103. ZOR-a izmijenjen i kao takav stupio na snagu 7. septembra 2000. godine i da je njime uveden prekluzivni rok od godinu dana za podnošenje tužbe, a da je apelant tužbu podnio 30. oktobra 2003. godine, Općinski sud je zaključio da je podnesena izvan roka od jedne godine iz člana 103. ZOR-a, pa da je, stoga, neblagovremena.
  • 45.
    Ustavni sud zapaža da je predmet revizije pred Vrhovnim sudom bio samo dio pravomoćne presude koji se odnosi na odbacivanje tužbe u odnosu na apelantov zahtjev da se tuženi obaveže da vrati apelanta na posao, te preostali dio novčanog potraživanja koje apelant zahtijeva za period nakon 5. maja 2000. godine, tj. nakon prestanka radnog odnosa do vraćanja na posao. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantovu žalbu u odnosu na dio pobijane odluke prvostepenog suda kojim je odbačena apelantova tužba, ali ne zbog toga što je tužba podnesena neblagovremeno, već, prema mišljenju Vrhovnog suda, zbog toga što je tužba u odnosu na zahtjev za vraćanje na rad preuranjena. Budući da apelant nije bio zaposlenik na čekanju posla u smislu stava 1. člana 143. ZOR-a, već je svoja prava zahtijevao po osnovu stava 2. člana 143. ZOR-a, da bi se utvrdilo postojanje statusa apelanta kao zaposlenika na čekanju posla iz odredbe stava 2. člana 143. ZOR-a, a zatim i prava koja mu pripadaju prema st. 3, 4. i 5. iste norme, Vrhovni sud smatra da je prethodno pitanje bilo rješavanje o žalbi pred Kantonalnom komisijom za implementaciju člana 143. ZOR-a, jer sud nije nadležan da utvrđuje status apelanta kao zaposlenika na čekanju posla, pa proizlazi da je podnesena tužba u pogledu svih prava koja bi apelantu eventualno pripadala po navedenom osnovu preuranjena. Zbog toga je Vrhovni sud usvojio stav da su oba nižestepena suda pogrešno primijenila materijalno pravo. Međutim, ova pogrešna primjena materijalnog prava, prema stavu Vrhovnog suda, nije nepovoljnija za apelanta od odluke koja je donesena, pa Vrhovni sud primjenom člana 230. u vezi sa članom 253. ZPP drugostepenu presudu nije preinačio. Iz stanja u spisu proizlazi da ni ostali revizijski prigovori koji upućuju na član 5. ZOR-a nisu osnovani, zaključio je svoje obrazloženje Vrhovni sud.
  • 46.
    Ustavni sud smatra da su obrazloženja prvostepene i drugostepene presude u usvajajućem dijelu jasna, precizna i da pokazuju da materijalno pravo nije povrijeđeno na apelantovu štetu, te da su apelantu priznata sva prava koja mu garantira član 143. ZOR-a. Ustavni sud ne može zaključiti da su obrazloženja redovnih sudova, pogotovo presude Vrhovnog suda, jasna i nedvosmislena kada je riječ o zasnivanju nadležnosti suda i razlozima odbacivanja dijela tužbe kao neblagovremenog, odnosno preuranjenog. Međutim, Ustavni sud zapaža da odlučenja redovnih sudova ne idu na apelantovu štetu. Naime, odlukama redovnih sudova apelantu je omogućeno da ostvari sva prava koja mu pripadaju prema članu 143. ZOR-a s tim što je sam apelant zahtijevao manje nego što mu je član 143. ZOR-a garantirao kada je riječ o momentu uspostave radnog odnosa, jer je zahtijevao status zaposlenika na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva poslodavcu 3. februara 2000. godine, a ne od dana kada je, de facto, prestao raditi, tj. 15. maja 1992. godine, a sud, prema članu 2. stav 1. ZPP, u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Zatim, u dijelu u kojem je apelant zahtijevao vraćanje na rad kod poslodavca, koji su sudovi odbacili, Ustavni sud zapaža da su sudovi, ustvari, o tome implicite odlučili kada su naredili poslodavcu da apelantu uspostavi radnopravni status u periodu od 3. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine iz čega proizlazi da je 5. maja 2000. godine nastupio uvjet iz stava 4. člana 143. ZOR-a, te da je apelantu i odlukama redovnih sudova radni odnos prestao 5. maja 2000. godine, i to primjenom materijalnog prava za koju se nikako ne može zaključiti da je proizvoljna. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i putem obrazloženja drugih apelantovih zahtjeva obrazložili da ni ovaj zahtjev ne bi bio osnovan, jer je radni odnos apelantu prestao, ex lege, samom činjenicom da je članom 143. ZOR-a status radnika na čekanju posla ograničen na maksimalno šest mjeseci od stupanja na snagu ZOR-a i činjenicom da poslodavac apelanta nije pozvao na rad u tom periodu, odnosno prije 5. maja 2000. godine.
  • 47.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1093/07, Silvana Tomić, tačka 33, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 23/10 od 23. marta 2010. godine), prema kojoj "Ustavni sud podsjeća da ZOR utvrđuje da će zaposlenik koji se zatekao na čekanju posla, u skladu sa članom 143. stav 1. ovog zakona, ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. S druge strane, u skladu sa članom 143. stav 2. ovog zakona, zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla, ako u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. U oba slučaja, ako zaposlenik na čekanju posla ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. člana 143. ZOR-a, prestaje mu radni odnos u skladu sa članom 143. stav 4. ZOR-a. U tom slučaju zaposlenik ima pravo na otpremninu, a poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju, ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, ako je to lice nezaposleno". Imajući u vidu i citirani dio odluke Ustavnog suda o apelaciji broj AP 1093/07, Ustavni sud zapaža da je jedina povreda apelantovog prava, kada je riječ o primjeni člana 143. ZOR-a, mogla nastupiti u slučaju da je poslodavac u periodu od 5. maja 2000. do 5. maja 2001. godine, dakle, nakon što je apelantu prestao radni odnos, zaposlio drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme kao apelant, a ne apelanta, pod uvjetom da je apelant u tom periodu bio nezaposlen. Međutim, apelant ni pred redovnim sudovima ni pred Ustavnim sudom ne tvrdi da je poslodavac tako postupio, pa Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu materijalno pravo, konkretno odredbe člana 143. ZOR-a, arbitrarno primijenili. Ustavni sud smatra da ni apelantov navod da sudovi nisu odlučili o navodnoj povredi člana 5. ZOR-a nije osnovan i da su sudovi o tom apelantovom navodu odlučili i obrazložili da je, u odnosu na žalbeni prigovor da je apelant u smislu odredbe člana 5. ZOR-a stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike poslodavca, taj prigovor neosnovan, tačnije samo paušalno iznesen, jer se ne ukazuje ni na jedan razlog predviđen članom 5. ZOR-a uslijed kojeg je apelant stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale zaposlenike poslodavca, niti je ove činjenice pred prvostepenim sudom dokazao. Ovakav stav je potvrdio i Vrhovni sud. Ustavni sud ne smatra ni da je ovakvo obrazloženje nedovoljno, odnosno da je pozitivno procesno ili materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
  • 48.
    Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje u postupcima koji su vođeni pred redovnim sudovima osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

3) U odnosu na pravo na nediskriminiciju

  • 49.
    Apelant se žali na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 5.(e) i (i) Međunarodne konvencije o zabrani svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U tom smislu apelant navodi da je diskriminiran u vezi s pravom na zaposlenje, jer se, tražeći sudsku zaštitu, pozivao ne samo na odredbe člana 143. ZOR-a već i na odredbe člana 5. istog zakona. Apelant smatra da se Vrhovni sud nije izjasnio o povredama člana 5. ZOR-a "i stavljanju apelanta kao pripadnika srpske nacionalnosti u nepovoljniji položaj kod poslodavca u odnosu na ostale radnike".