Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4566/11, rješavajući apelaciju Nedeljke Stanojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nedeljke Stanojević.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 019444 11 Rev 2 od 1. septembra 2011. godine.

Ostavlja se na snazi Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 019 444 Gž 2 od 3. novembra 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Nedeljka Stanojević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zajednička advokatska kancelarija Dušanke Šoljić-Ćorić, Draženke Jurišić i Dragana Pudara iz Mostara, podnijela je 29. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 019444 11 Rev 2 od 1. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-019444 98 od 16. novembra 2007. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kako ona navodi: "(…) prekida postupka kao izvršenja napadnute presude Vrhovnog suda ili drugi vid sprječavanja posljedica napadnute presude" do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 4566/11 od 14. marta 2012. godine odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda i JP Elektroprivreda HZHB, Distribucija električne energije (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. februara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. februara 2012. godine, a tuženi 20. februara 2012. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je 21. januara 1998. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi utvrđenja da joj radni odnos nije prestao i da joj tuženi na ime naknade plaće isplaćuje mjesečni iznos od po 500,00 KM počevši od 1. augusta 1992. godine pa do isplate.
  • 7.
    Rješenjem Općinskog suda broj P-190/98 od 12. januara 2001. godine prekinut je postupak i apelanticina tužba je ustupljena na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Kantonalna komisija je Rješenjem broj 06-689-27/00 od 28. februara 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), naložila tuženom da u roku od 15 dana riješi apelanticin status, shodno odredbi člana 143. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).
  • 8.
    Tuženi je rješenjem od 2. aprila 2001. godine apelantici uspostavio radnopravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od 26. januara do 5. maja 2000. godine, uz pravo na novčanu naknadu. Tuženi je istog dana (2. april 2001. godine) donio rješenje kojim je apelantici prestao radni odnos i status zaposlenika na čekanju posla.
  • 9.
    Apelantica je pred Općinskim sudom nastavila prekinuti postupak i 27. decembra 2005. godine je konačno precizirala tužbeni zahtjev na način da je zatražila da joj tuženi uspostavi radnopravni status od 5. maja 2000. godine, da je rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i kvalifikaciji i da joj na ime naknade plaće za period od 5. maja 2000. godine do povratka na radno mjesto isplati naknadu u visini od po 866,43 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
  • 10.
    Općinski sud je Presudom broj P-019444 98 od 16. novembra 2007. godine u cjelini odbio apelanticin tužbeni zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa, raspored na radno mjesto i isplatu plaća. Obrazlažući neosnovanost apelanticinog zahtjeva za uspostavljanje radnopravnog statusa počevši od 5. maja 2000. godine, Općinski sud je istakao da se na osnovu odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a zaposlenici koji su se zatekli u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji su se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu zakona obratili poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a nisu u tom periodu zasnivali radni odnos kod drugog poslodavca, smatraju zaposlenicima na čekanju posla, s pravom na naknadu u visini koju odredi poslodavac. U stavu 4. iste odredbe je propisano da će takvom zaposleniku na čekanju posla prestati radni odnos uz pravo na otpremninu ukoliko ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog zakona. Zatim je navedena odredba člana 143. stav 8. ZOR-a, kojom je propisana zabrana poslodavcu da u roku od godinu dana, počevši od 5. maja 2000. godine, zaposli drugo lice koje ima istu kvalifikaciju i stepen stručne spreme osim lica koja su se zatekla na čekanju posla ili im je uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju posla. Međutim, prema ocjeni Općinskog suda, ova zabrana koja se odnosi na poslodavca ne daje pravo zaposleniku koji ima status zaposlenika na čekanju posla da traži uspostavljanje radnopravnog statusa direktno iz ove odredbe. Naime, povreda ove odredbe povlači prekršajnu odgovornost poslodavca prema članu 140. ZOR-a, a ne povredu u smislu člana 103. ZOR-a. U situaciji kada poslodavac javnim oglasom traži nove zaposlenike, zaposlenik na čekanju ima pravo da se na takav oglas javi i tek u toj situaciji bi imao prioritet u izboru kandidata u odnosu na druge kandidate, ako ispunjava uvjete oglasa. S tim u vezi, Općinski sud je nesporno utvrdio da je tuženi u periodu od 19. maja 2000. godine do 16. aprila 2001. godine primio u radni odnos devet zaposlenika koji imaju istu stručnu spremu kao i apelantica. Međutim, apelantica, prema ocjeni prvostepenog suda, u postupku nije dokazala da se prijavljivala na raspisani oglas za radna mjesta koja su popunjavana u periodu od godinu dana nakon prestanka njenog radnog odnosa kao zaposlenika na čekanju posla (5. maj 2000. godine), zbog čega nije bilo pravnog osnova da se tuženom naloži da joj uspostavi radni odnos i da joj isplati plaće nakon 5. maja 2000. godine.
  • 11.
    Rješenjem Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 019 444 08 Gž od 20. februara 2008. godine apelanticina žalba protiv prvostepene presude je odbačena kao neblagovremena.
  • 12.
    Rješenjem Vrhovnog suda od 7. januara 2010. godine drugostepeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak.
  • 13.
    U ponovnom postupku Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 58 0 P 019 444 10 Gž 2 od 3. novembra 2010. godine, kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena na način što je tuženi obavezan da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi je na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i kvalifikacijama, te joj, na ime naknade plaće za period od 5. maja 2000. godine do povratka na rad isplati iznos od po 866,43 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom, uz troškove postupka u iznosu od 7.758,50 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je apelantica tužbu protiv tuženog podnijela 1998. godine, da je 5. novembra 1999. godine stupio na snagu ZOR, zbog čega je sudski postupak prekinut i ustupljen Kantonalnoj komisiji koja je donijela rješenje prema kojem je tuženi postupio na način da je apelantici uspostavljen radnopravni status do 5. maja 2000. godine. Apelantica je zatim, kako je dalje navedeno u obrazloženju, zatražila nastavak prekinutog postupka, a nakon što je određen nastavak postupka apelantica je preinačila svoj tužbeni zahtjev zatraživši da je tuženi vrati na posao i rasporedi prema njenoj stručnoj spremi, uz naknade plaća počevši od 5. maja 2000. godine do povratka na rad. Iz dokumentacije u spisu proizlazi, kako je navedeno u obrazloženju, da je apelantici radni odnos prestao zbog ratnih dešavanja, bez zakonito provedenog postupka, što znači na nezakonit način. Kantonalni sud je naglasio da je intencija odredaba ZOR-a povratak na posao zaposlenicima koji su zbog ratnih dešavanja ostali bez posla. Naročito je naglašena činjenica koja proizlazi iz podataka PIO/MIO Mostar i podataka tuženog iz septembra 2007. godine, prema kojoj je u periodu od 5. maja 2000. do 5. maja 2001. godine u radni odnos kod tuženog primljeno devet zaposlenika sa stručnom spremom koju ima i apelantica, a kako je na ročištu od 25. septembra 2007. godine nespornom učinjena činjenica prijema novih radnika u relevantnom periodu bez raspisivanja javnog oglasa, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi postupio suprotno odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a i da je stoga apelanticin zahtjev osnovan. Pogrešno je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud zaključio da je ovo pravo zaposlenika vezano samo za javni konkurs. Naime, polazeći od cilja koji se želio postići donošenjem Zakona o radu, tj. da se svi koji su ostali bez posla zbog rata i ratnih dešavanja vrate na posao, pa ocjenjujući u tom kontekstu i smisao odredaba člana 143. stav 8. ZOR-a, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne može se pravo zaposlenika, koje proizlazi iz ovih odredaba, generalno uvjetovati raspisivanjem konkursa. U konkretnom slučaju, evidentno je da se apelantica kontinuirano javljala tuženom kako prije tako i poslije stupanja na snagu ZOR-a, pa i učestvovala u javnom konkursu od 29. juna 1999. godine, te je tuženom moralo biti poznato da je apelantica nezaposlena i zainteresirana za posao. U vezi s tim, prvostepeni sud nije mogao apelanticino pravo po osnovu odredaba člana 143. stav 8. ZOR-a vezivati za dokazivanje činjenice objavljivanja konkursa za popunu radnog mjesta pri nespornoj činjenici prijema novih zaposlenika bez raspisivanja javnog konkursa, odnosno oglasa, dakle, suprotno zakonu. Ne može se prihvatiti mišljenje da postupanje koje je suprotno navedenim odredbama ZOR-a predstavlja samo prekršajnu odgovornost poslodavca jer u tom slučaju ovakva odredba ne bi imala svoj pravi cilj, tj. da "natjera" poslodavca da vrati na posao zaposlenike kojima je prestao radni odnos prema članu 143. stav 4. ZOR-a ukoliko se ukaže potreba za njihovim radom.
  • 14.
    Apelantica je na osnovu presude Kantonalnog suda podnijela prijedlog za izvršenje nakon čega je s tuženim 3. novembra 2010. godine zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
  • 15.
    Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Kantonalnog suda, donio Presudu broj 58 0 P 019444 11 Rev 2 od 1. septembra 2011. godine, kojom je revizija uvažena, drugostepena presuda preinačena tako da se apelanticina žalba odbija kao neosnovana i potvrđuje prvostepena presuda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su na osnovu istog činjeničnog stanja prvostepeni i drugostepeni sud donijeli različite presude. Sporno pravno pitanje, kako je dalje navedeno u obrazloženju, odnosi se na obavezu tuženog da primi zaposlenika na čekanju u periodu od godinu dana nakon prestanka radnog odnosa, po službenoj dužnosti ili po pravu prioriteta. U odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a je propisano da poslodavac ne može u roku od godinu dana zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili stepen stručne spreme, osim lica koja su se zatekla na čekanju posla ili im je uspostavljen radnopravni status, ako je to lice nezaposleno. Tokom postupka apelantica nije dokazala kako su primani novi osiguranici, ko su ta lica, da li je objavljen jedan ili više oglasa i da li se ona prijavljivala na oglase za upražnjena radna mjesta. Vrhovni sud je zaključio da je apelantica bila u obavezi, kao lice kojem je radni odnos prestao iz statusa zaposlenika na čekanju posla, javiti se na javni poziv za konkretna radna mjesta, pa se tek potom mogla pozvati na pravo prioriteta u odnosu na druge prijavljene kandidate u periodu od godinu dana. Zbog pogrešnog stava drugostepenog suda u primjeni sporne norme pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je Vrhovni sud uvažio reviziju i preinačio drugostepenu presudu.
  • 16.
    Tuženi je Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelantice radi isplate duga. Tužba je zavedena pod poslovni broj 58 0 P 101305 11 P.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelantica u podnesenoj apelaciji protiv presude Vrhovnog suda ukazuje na prava iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje apelantica je istakla da pred Vrhovnim sudom nije imala pravičan i fer postupak, prije svega zbog toga što je Vrhovni sud pogrešno protumačio odredbu člana 143. stav 8. ZOR-a i to na način koji je potpuno suprotan provedenim dokazima. Naime, Vrhovni sud u osporenoj presudi ponavlja činjenice koje je tuženi u postupku učinio nespornim, naglašavajući da je njena (apelanticina) obaveza bila da te činjenice dokaže i istovremeno stavljajući joj na teret da dokazuje ono što je nesporno. S tim u vezi, istakla je da je tuženi učinio nespornim da je u relevantnom periodu u radni odnos primio devet zaposlenika iste stručne spreme koju ima i apelantica i to bez javnog oglasa, a Vrhovni sud je u osporenoj presudi, kršeći odredbu člana 125. Zakona o parničnom postupku, iznio stav prema kojem je apelantica u postupku morala dokazivati kako su primani novi zaposlenici i ko su oni, da li su primljeni putem javnog oglasa ili više oglasa, dakle uvjete za prioritetno zapošljavanje prema odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a koji nisu bili sporni. Osim navedenog, apelantica je ukazala na bitne povrede odredaba parničnog postupka pred Vrhovnim sudom i s tim u vezi istakla da je i u revizionom postupku ispitivano utvrđeno činjenično stanje u dijelu koji nije obuhvaćen revizijom, odnosno koji je u postupku učinjen nespornim.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i datom obrazloženju, pa je predloženo da se apelacija odbije jer nije bilo povreda na koje apelantica neosnovano ukazuje.
  • 19.
    Tuženi je istakao da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije povrijedio odredbe čl. 240, 249. i 250. ZPP, nego je utvrdio činjenično stanje koje je rezultiralo primjenom materijalnog prava, posebno iz člana 143. stav 8. ZOR-a. Smatra da je osporena presuda rezultat pravednog i fer postupka.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 240.

(1) Revizija se može izjaviti:

  • 1)
    zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;
  • 2)
    zbog pogrešne primjene materijalnog prava;
  • 3)
    zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 249. stav 1.

Ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će, s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda ili rješenjem ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu.

Član 250.

(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

(2) Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

  • 21.
    U Zakonu o radu FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 143.

Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.

Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.

Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 019444 11 Rev 2 od 1. septembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. septembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelantica ukazuje na to da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
  • 27.
    U konkretnom slučaju, postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na uspostavljanje radnopravog statusa, raspored na poslove i radne zadatke koji odgovaraju stručnoj spremi i isplati novčanih potraživanja iz radnog odnosa, dakle, radi se predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 28.
    U vezi s navodima iz apelacije, Ustavni sud zapaža da se suštinsko pitanje odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, posebno odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a, konkretno da li se pravo koje proizlazi iz ove odredbe mora uvjetovati raspisivanjem javnog oglasa i dokazivanjem činjenica objavljivanja oglasa za popunu radnog mjesta i da li nesporno utvrđene činjenice koje se tiču načina i broja primljenih zaposlenika kod tuženog u relevantnom periodu imaju ili nemaju utjecaj na primjenu navedene zakonske odredbe.
  • 29.
    U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojim brojnim odlukama rješavao slična činjenična i pravna pitanja i da je suštinsko pitanje koje apelantica problematizira u apelaciji analizirao u svojoj Odluci broj AP 1767/07 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1767/07 od 17. septembra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/09, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj se također kao sporno pojavilo pitanje primjene odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a. Naime, u tom predmetu je apelant Đ. K. ukazao na to da je tuženi (JPPTT saobraćaj) u radni odnos u spornom periodu (od 5. maja 2000. do 5. maja 2001. godine) primao druga lica, pri čemu ta lica nisu imala status zaposlenika na čekanju posla i to na osnovu javnog oglasa za čije raspisivanje tuženi nije imao nikakav osnov, jer je imao na raspolaganju radnike na čekanju posla.
  • 30.
    U citiranom predmetu Ustavni sud je konstatirao da obrazloženje revizione presude treba da sadrži razloge činjenične i pravne naravi zbog kojih je revizioni sud u konkretnom slučaju preinačio drugostepenu odluku. Obrazloženje odluke revizionog suda treba da sadrži odgovor na razloge revizije tako da se vidi koje razloge je taj sud usvojio a koje nije i zbog čega. U tom predmetu Vrhovni sud je zaključio da tuženi u postupku prijema radnika nije povrijedio član 143. stav 8. Zakona o radu iako je prema utvrđenju prvostepenog suda tuženi prije isteka jedne godine od prestanka apelantovog radnog odnosa zaposlio 16 radnika koji su kao i apelant imali status radnika na čekanju. Do ovakvog zaključka Vrhovni sud je došao imajući u vidu i navode revizije u kojoj je tuženi tvrdio da je raspisao oglas na koji se nije javio apelant, a prema kojem su primljeni radnici koji imaju nižu stručnu spremu od apelanta, a apelant u toku postupka nije dokazao da se i sam prijavio na oglas. S tim u vezi, Ustavni sud je konstatirao da u osporenoj presudi nisu sadržani razlozi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u okviru Kantonalnog suda zbog kojeg je Vrhovni sud odlučio preinačiti presudu Kantonalnog suda, odbiti apelantovu žalbu i potvrditi prvostepenu presudu.
  • 31.
    Dovodeći u vezu navode iz apelacije i suštinsko pitanje koje se tiče primjene odredbe iz člana 143. stav 8. ZOR-a, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju navedenu zakonsku odredbu protumačio kao obavezu tužiteljice (apelantice) da dokaže osnov svog tužbenog zahtjeva, a to dalje znači da je i pored nesporne činjenice o prijemu devet zaposlenika u relevantnom periodu (godinu dana od prestanka radnog odnosa apelantici) morala dokazati kako su primani zaposlenici i ko su ta lica (da li zaposlenici na čekanju posla ili zaposlenici kojima je uspostavljen radnopravni status), da li su primljeni na osnovu jednog ili više oglasa i da li se apelantica prijavljivala na oglase za upražnjena radna mjesta. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da iz odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a proizlazi apelanticina obaveza (kao lica kojem je prestao radni odnos iz statusa zaposlenika na čekanju posla zaključno sa 5. majem 2000. godine) da se prijavi na oglas za popunjavanje radnih mjesta, pa tek nakon toga da stekne pravo prioriteta u odnosu na druge prijavljene kandidate, kako propisuje odredba člana 143. stav 8. ZOR-a. Pri tome je Vrhovni sud potpuno zanemario činjenicu koja je učinjena nespornom na ročištu od 25. septembra 2007. godine (u postupku i presudi prvostepenog suda) koja je kao značajna i bitna ponovljena u drugostepenoj presudi, a tiče se okolnosti pod kojima su u relevantnom periodu primljeni novi zaposlenici a to je da je prijem novih zaposlenika u relevantnom periodu izvršen bez raspisivanja konkursa. Kantonalni sud je, obrazlažući pogrešan stav Općinskog suda, prema kojem je pravo iz člana 143. stav 8. ZOR-a vezano isključivo za javni konkurs, istakao da je u konkretnom slučaju evidentno da se apelantica kontinuirano javljala tuženom kako prije tako i poslije stupanja na snagu ZOR-a, pa i učestvovala u javnom konkursu od 29. juna 1999. godine, te je tuženom moralo biti poznato da je apelantica nezaposlena i zainteresirana za posao. U vezi s tim, prvostepeni sud nije mogao apelanticino pravo po osnovu odredaba člana 143. stav 8. ZOR-a vezivati za dokazivanje činjenice objavljivanja konkursa za popunu radnog mjesta pri nespornoj činjenici prijema novih zaposlenika bez raspisivanja javnog konkursa, odnosno oglasa, dakle suprotno zakonu.
  • 32.
    Imajući u vidu navedeno, kao i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da bi za apelanticu bilo nemoguće ispunjenje uvjeta koji proizlaze iz presude Vrhovnog suda (da se apelantica prijavi na konkurs koji je raspisao tuženi), s obzirom na to da je tuženi, što je u postupku nesporno utvrđeno, prijem novih zaposlenika izvršio bez raspisivanja javnog oglasa. Podržavajući vlastitu praksu u predmetu AP 1767/07 koji je s aspekta primjene člana 143. ZOR-a i datog obrazloženja redovnih sudova pokretao gotovo identična pravna pitanja, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je njeno pravo po osnovu odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a vezao za dokazivanje činjenice objavljivanja javnog oglasa za popunu radnog mjesta pri nesporno utvrđenoj činjenici da je tuženi nove zaposlenike u relevantnom periodu zaposlio bez raspisivanja javnog oglasa.
  • 33.
    S obzirom na to da je u pitanju radni spor, koji je po prirodi i po zakonu hitan, za apelanticu egzistencijalno i statusno veoma važan, te da apelantica na ostvarenje svojih prava nakon donošenja ZOR-a čeka duže od 14 godina, Ustavni sud je odlučio da ovaj predmet meritorno okonča tako što će ukinuti presudu Vrhovnog suda a ostaviti na snazi presudu Kantonalnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su u presudi Kantonalnog suda, koja je većim dijelom izvršena, navedeni jasni i precizni razlozi u pogledu primjene odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a na konkretan slučaj, da je jasna, precizna i argumentirana, obrazložena na način koji zadovoljava standarde propisane u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje kao takve prihvata i Ustavni sud, kojom evidentno nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava.

Ostali navodi

  • 34.
    S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode u vezi s povredama ostalih prava na koje je u apelaciji ukazala.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud propustio jasno i nedvosmisleno obrazložiti u čemu se ogleda pogrešna primjena materijalnog prava u okviru Kantonalnog suda u okolnostima u kojima je apelantica djelimično dokazala sporne činjenice (prijem zaposlenika), a djelimično su one učinjene nespornim (način prijema) u vezi s odredbom člana 143. stav 8. ZOR-a na kojem je apelantica zasnovala svoj tužbeni zahtjev.
  • 36.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, primjenom člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda, sam odlučio o meritumu zahtjeva jer u okolnostima konkretnog slučaja postoji Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 019 444 10 Gž 2 od 3. novembra 2010. godine, koja je jasna, precizna i argumentirana u pogledu primjene odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a i obrazložena na način koji zadovoljava standarde propisane u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega je ostavljena na snazi, a s druge strane riječ je o radnom sporu koji apelantica vodi više od 14 godina, pa njegova hitnost ne bi dopustila vraćanje predmeta Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
  • 37.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.