Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2754/14, rješavajući apelaciju Danijele Halilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h), člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Danijele Halilović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 421777 14 Pžp od 11. aprila 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 421777 14 Pr od 26. marta 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danijele Halilović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 421777 14 Pžp od 11. aprila 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 421777 14 Pr od 26. marta 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Danijela Halilović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Behija Ljubović-Aganović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. juna 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 421777 14 Pžp od 11. aprila 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 421777 14 Pr od 26. marta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: MUPKS) zatraženo je 9. septembra da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    MUPKS je dostavio odgovor na apelaciju 15. septembra 2014. godine, dok su Kantonalni sud i Općinski sud odgovore na apelaciju dostavili 19. septembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 5.
    Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 421777 14 Pr od 26. marta 2014. godine kojim je apelantici kao nasilnom licu, u svrhu otklanjanja posljedica učinjenog nasilja i zaštite žrtve nasilja u porodici, na osnovu člana 9. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 20/13) izrekao zaštitne mjere: zabranu približavanja žrtvi nasilja u porodici - sinu/djetetu S.R., nastanjenom na preciziranoj adresi u Sarajevu (trenutno smještenom u KJU "Dom za djecu bez roditeljskog staranja" u Sarajevu) na bilo kojem području na udaljenosti od pet metara i zabranu uznemiravanja i uhođenja lica izloženog nasilju - sina/djeteta S.R. Rješenjem je određeno da se zaštitne mjere izriču u trajanju od 12 mjeseci od dana donošenja rješenja, te da će te mjere provesti MUPKS - III policijska uprava, PS Novi Grad, na čijem području žrtva nasilja - dijete S.R. ima prijavljeno prebivalište, kao i PU-PS Centar, gdje žrtva nasilja - dijete S.R. trenutno boravi.
  • 6.
    U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je MUPKS - III policijska uprava Sarajevo 26. marta 2014. godine podnijela zahtjev tom sudu za izricanje zaštitnih mjera iz člana 9. tač. 2. i 3. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici kao samostalnih sankcija prema apelantici. U obrazloženju zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera, između ostalog, navedeno je da su policijski službenici III policijske uprave 25. marta 2014. godine upućeni da interveniraju u OŠ "Fatima Gunić" na poziv pedagoga škole J.K. (u daljnjem tekstu: pedagog), koja je prijavila da učenik te škole S.R. ima vidne povrede po licu. Zatim, navedeno je da su policijski službenici u razgovoru sa pedagogom konstatirali da je pedagoga o navedenom obavijestila djetetova učiteljica A.Đ. (u daljnjem tekstu: učiteljica), koja je obavila razgovor sa djetetom u kojem je S.R. izjavio da je povrede dobio od apelantice 24. marta 2014. godine, i to tako što ga je kaišem i tokom od kaiša udarala po glavi i drugim dijelovima tijela, te potom mu stavljala krpu u usta kako susjedi ne bi čuli njegov plač. Dalje, navedeno je da su o predmetnom događaju obaviještene apelantica i JU Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo - Služba socijalne zaštite Općine Novi Grad, čije su zaposlenice - psiholog Dž.L. i socijalni radnik D.P. odmah došle u prostorije škole i obavile razgovor sa djetetom. Navedeno je i da je u prostorije škole došla apelantica sa svojim suprugom i tom prilikom izjavila policijskim službenicima, između ostalog, da sa djetetom ima problema, a njen suprug da oni ne žele da S.R. više živi sa njima. Također, navedeno je da je dijete istog dana odvedeno u Hitnu medicinsku pomoć, gdje su mu konstatirane lakše tjelesne povrede, te da je nakon ukazane ljekarske pomoći zbrinuto u Dječijem domu Bjelave. Pored toga, navedeno je da je pedagog podnijela krivičnu prijavu protiv apelantice zbog krivičnog djela nasilje u porodici od koje je u svojstvu osumnjičene uzeta izjava na zapisnik, a izvještaj o izvršenom krivičnom djelu bit će dostavljen Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu. Općinski sud je konstatirao da je u prilogu zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera dostavljena brojna dokumentacija (bliže opisana u obrazloženju osporenog rješenja).
  • 7.
    U obrazloženju rješenja Općinski sud je, dalje, naveo da je u konkretnom slučaju, i pored činjenice da je riječ o djetetu starom osam godina, radi njegove zaštite i pružanja pomoći bilo neophodno da se dijete sasluša pred sudom, i to uz stručnu pomoć psihoterapeuta u Kantonalnom sudu - stručnog saradnika za podršku svjedocima E.K., koja je izjavila da smatra da je dijete sposobno da se tačno i precizno izjasni, te da je svojevoljno izjavilo da želi razgovarati o zlostavljanju koje je nad njim počinila njegova majka. Općinski sud je konstatirao da je S.R. u svom iskazu tačno opisao šta znači zlostavljanje, te da je opisao kompletan slijed događaja, uključujući i fizičke povrede koje su mu nanesene, te prijetnje i pogrdne riječi koje mu je uputila apelantica, kao i da je imao sve prateće reakcije koje ima svako uznemireno i uplašeno lice. Također, konstatirao je da je apelantica ponavljala da nije nanijela povrede svom sinu kaišem, ali da je pri tome djelovala nesigurno, nespretno i neiskreno. Dalje, sud je zaključio da je te apelanticine navode opovrgla učiteljica koja je pred sudom izjavila da joj je "u jesen prošle godine" S.R. na tjelesnom odgoju prijavio da ga je majka "izudarala" kaišem, zbog čega je pozvala apelanticu i rekla joj da će je prijaviti ako se to ponovi. Dalje, Općinski sud je naveo da je saslušao i pedagoga koja je potvrdila iskaz djeteta S.R. i učiteljice. Sud je saslušao i psihologa Dž.L., te socijalnog radnika D.P. (koje su kritičnog dana obavile razgovor sa djetetom S.R.) za koje je utvrdio da su, između ostalog, navele da su uočile vidne tjelesne povrede na djetetu, kao i da im je S.R. govorio da je i prije dobijao batine od svoje majke ali da su bile "nevidljive", jer se nisu nalazile na licu, već na tijelu i bile su prekrivene odjećom. Općinski sud je saslušao i L.M., šefa Službe socijalne zaštite KJU "Dom za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave", koja je, također, izjavila da je uočila povrede na S.R. i da joj je S.R. rekao da mu je povrede nanijela majka. Pored toga, Općinski sud je saslušao i apelanticu, utvrdivši da je apelantica u svom iskazu negirala sve navode i iskaze svjedoka i optuživala S.R. za sve učinjeno, ističući, između ostalog, da je sve povrede dobio u školi.
  • 8.
    Nakon razmotrenih dokaza, Općinski sud je zaključio da je zahtjev za izricanje zaštitnih mjera osnovan radi otklanjanja posljedica počinjenog nasilja, zaštite žrtve nasilja i otklanjanja uzroka nasilja, zbog čega je neophodno da se apelantici kao počiniocu nasilja izreknu navedene zaštitne mjere. Naime, Općinski sud je naveo da je iz predočenih dokaza, koji su sastavni dio spisa, prije svega iz izjave žrtve nasilja – djeteta S.R., te izjava navedenih svjedoka, kao i apelanticine "nezainteresirane, nesigurne i hladne izjave" i ljekarskog nalaza na ime djeteta S.R. prepoznao nasilje u porodici koje nad žrtvom nasilja - djetetom S.R. kontinuirano vrši apelantica kao njegova majka, i to primjenom fizičke sile, psihičke i fizičke boli, fizičkog napada, vrijeđanja, prijetnji i drugog grubog uznemiravanja i kontinuiranog dugogodišnjeg nasilničkog ponašanja za vrijeme zajedničkog porodičnog života. Općinski sud je istakao da su u prilog iskazu djeteta S.R. išli priloženi iskazi svjedoka očevidaca fizičkih povreda na tijelu djeteta, ljekarski nalaz, kao i zapisnici koji su sastavni dio spisa. Općinski sud je zaključio da je iz navedenog nesumnjivo utvrđeno da se duži vremenski period odnosi između djeteta i majke nisu zasnivali na humanim principima koji podrazumijevaju međusobno poštivanje, pomaganje, privrženost, održavanje skladnih odnosa, što je dovelo do povređivanja psihičkog i fizičkog integriteta djeteta S.R. od njegove majke - apelantice.
  • 9.
    Općinski sud je, dalje, istakao da je prilikom odlučivanja o vrsti zaštitnih mjera koje je trebalo izreći apelantici kao izvršiocu nasilja, koje su propisane članom 9. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, imao u vidu da je u porodici kao u osnovnoj ćeliji društva neophodno osigurati uvjete da svaki član porodice uživa u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti u privatnoj i javnoj sferi. S tim ciljem, prema mišljenju suda, neophodno je da društvo preduzme odgovarajuće mjere prema izvršiocu nasilja u porodici kako bi se spriječilo i suzbilo nasilje koje čini jedan član porodice nad drugim, te otkloni posljedice učinjenog nasilja i time zaštiti žrtve nasilja u porodici u skladu sa Zakonom i međunarodnim standardima propisanim međunarodnim konvencijama, kao i Konvencijom o zaštiti djeteta. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je postupio po prijedlogu podnosioca zahtjeva i izrekao apelantici zaštitnu mjeru iz člana 9. tačka 2. predmetnog zakona, obrazloživši da postoji realna opasnost da bi apelantica mogla ponovo učiniti nasilje u porodici, osobito stoga što se radi o majci djeteta, te zaštitnu mjeru iz člana 9. tačka 3. navedenog zakona obrazloživši da je ta mjera osnovana u smislu kontinuiteta nasilja, o čemu se izjasnila žrtva nasilja prilikom davanja svoje izjave u sudu, i zato što postoji realna opasnost da učinilac nastavi da uznemirava žrtvu nasilja, odnosno da su predložene mjere neophodne i opravdane, prije svega radi zaštite žrtve nasilja i sprečavanja i suzbijanja daljeg nasilja nad žrtvom.
  • 10.
    Apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja Općinskog suda koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 65 0 Pr 421777 14 Pžp od 11. aprila 2014. godine odbio kao neosnovanu.
  • 11.
    U obrazloženju svog rješenja Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o vrsti i trajanju zaštitnih mjera pravilno ocijenio sve okolnosti, odnosno da je apelantica nasilje u porodici prema svom osmogodišnjem sinu činila i u ranijem vremenskom periodu, kao i 24. marta 2014. godine. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud svojim rješenjem apelantici pravilno izrekao zaštitne mjere propisane članom 9. tač. 2. i 3. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i da je prilikom odlučivanja o dužini trajanja zaštitnih mjera pravilno postupio kada je odredio da dužina trajanja zaštitnih mjera bude 12 mjeseci da bi se otklonile posljedice porodičnog nasilja i pružila zaštita žrtvi nasilja. Također, Kantonalni sud je zaključio da će se izrečenim zaštitnim mjerama u navedenom vremenskom periodu prema nasilnom licu postići svrha određivanja zaštitne mjere iz člana 10. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i da te zaštitne mjere nisu prestrogo odmjerene s obzirom na sve okolnosti koje je utvrdio prvostepeni sud u pobijanom rješenju.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica tvrdi da osporena rješenja ne sadrže razloge koji bi pružili "osnove sumnje" da je izvršila nasilje prema svom mldb. djetetu i da su ona rezultat nezakonito provedenog postupka. Navodi da joj je dijete "oduzeto" samo na osnovu zaključka prvostepenog suda koji se temelji na posrednim dokazima i punom povjerenju u iskaz osmogodišnjaka. Dalje, navodi da je predmetni postupak proveden bez učešća sudskog vještaka psihologa, psihijatra ili neuropsihijatra, koji su, prema njenom mišljenju, jedini mogli izvesti zaključak o stanju djeteta, njegovom iskazu, te posljedicama izrečene mjere prema djetetu i apelantici. Tvrdi da je prvostepeni sud na nezakonit način saslušavao apelanticu i dijete staro osam godina a da mu prije toga nije omogućio stručnu pomoć, kao ni apelantici, te ističe da je nejasno u kojem je svojstvu E.K., psihoterapeutkinja u Kantonalnom sudu, prisustvovala suđenju, odnosno da li kao vještak ili podrška djetetu. Tvrdi da je prvostepeni sud onemogućio da se u postupku utvrdi pravo činjenično stanje, odnosno stepen povreda koje je dobilo dijete, i uzročno-posljedična veza između nastalih povreda i apelanticinog postupanja prema djetetu, jer su se navedene činjenice, prema njenom mišljenju, mogle utvrditi jedino vještačenjem vještaka neuropsihijatra. S obzirom na to da nije mogla osporavati činjenično stanje u postupku po žalbi, apelantica tvrdi da joj je u postupku pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pristup sudu i efikasan pravni lijek. Pored toga, ističe da je djetetu oduzeto pravo da odrasta u porodici i da je dato na odgoj i starateljstvo licu sa kojim apelantica nikada nije bila u dobrim odnosima iako je u pitanju njena majka, a da joj je sud izricanjem zaštitne mjere uskratio pravo na porodičan život i viđanje djeteta.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Kantonalni sud je naveo da osporenim rješenjem tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na čiju povredu je ukazala u apelaciji i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 14.
    Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju postupak proveden u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, a ne prema Zakonu o prekršajima, niti prema Zakonu o krivičnom postupku, odnosno neovisno o bilo kojem drugom postupku kojim se dokazuje odgovornost i da samim tim u predmetnom postupku nasilno lice nije proglašeno krivim, odnosno odgovornim. Dalje, istakao je da se radi o hitnom postupku čiji je prvenstveni cilj pomoć i zaštita žrtava nasilja u porodici, te da se u konkretnom slučaju radilo o djetetu u dobi od osam godina, pa je sud postupao sa posebnom pažnjom, uz napomenu da zaštitne mjere koje sud izriče nasilnom licu nisu sankcije propisane Zakonom o prekršajima, već su usmjerene prema zaštiti žrtve. Također, Općinski sud je naveo da je, s obzirom na dob žrtve, smatrao da je neophodno da žrtvu ispita, što je i učinio uz stručnu pomoć E.K., stručne saradnice Odjela za podršku svjedocima – psihoterapeutkinje u Kantonalnom sudu. Istakao je da je primarni cilj Odjela za podršku svjedocima da osigura odgovarajuću pomoć i podršku prije, za vrijeme i poslije suđenja, kao i da se pružanjem profesionalnih usluga izbjegne mogućnost da svjedočenje izazove dodatne negativne posljedice, patnju ili traumu svjedoku, kako je i propisano Pravilnikom Odjela za podršku svjedocima. Općinski sud je ocijenio da nije došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije, već da su, nasuprot tome, zaštićena prava djeteta iz Konvencije o pravima djeteta. Istakao je da sve navedeno potkrepljuju zapisnici i službena zabilješka koje je dostavio u odgovoru na apelaciju.
  • 15.
    U odgovoru na apelaciju koji je dostavio MUPKS - III policijska uprava su iscrpno navedene radnje koje su preduzela ovlaštena lica povodom kritičnog događaja. Također, navedeno je da je apelacija neosnovana i da su osporena rješenja donesena u skladu sa važećim propisima i da je sud imao dovoljno dokaza za donošenje tih rješenja.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o zaštiti od nasilja u porodici ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 20/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Značenje izraza

Nasilna osoba u smislu ovog zakona je član porodice koji vrši radnje nasilja iz člana 7. ovog zakona.

Žrtva nasilja u smislu ovog zakona je svaki član porodice koji je izložen radnjama nasilja u porodici iz člana 7. ovog zakona.

[…]

Član 7.

Pojam nasilja u porodici

U smislu ovog zakona smatrat će se da postoji nasilje u porodici ukoliko postoje osnove sumnje da su učinjene radnje kojim član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju i/ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje koje izazivaju strah

od fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja i/ili ekonomske štete kod drugog člana porodice.

[…]

Član 9.

Vrste zaštitnih mjera

Učiniocima nasilja u porodici izriču se sljedeće zaštitne mjere:

[…]

  • 2)
    zabrana približavanja žrtvi nasilja,
  • 3)
    zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju,

[…]

Član 10.

Svrha zaštitnih mjera

Svrha zaštitnih mjera je osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju, sprečavanje nasilja u porodici, te poduzimanje efikasnih mjera preodgoja i liječenja nasilnih osoba.

Član 12.

Zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici

Zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u porodici može se izreći osobi koja je učinila nasilje u porodici.

U rješenju kojim sud izriče mjeru zabrane približavanja žrtvi nasilja u porodici, nadležni sud će odrediti mjesta ili područja, te udaljenost ispod koje se nasilna osoba ne smije približiti žrtvi nasilja u porodici.

Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine, izuzev ako sud odluči da je duži vremenski period u interesu žrtve nasilja.

[…]

Član 13.

Zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju

Zaštitna mjera zabrane uznemiravanja i uhođenja može se izreći osobi koja uznemirava ili uhodi člana porodice, a postoji opasnost da se takvo ponašanje ponovi.

Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine, izuzev ako sud odluči da je duži vremenski period u interesu žrtve nasilja.

[…]

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek

  • 18.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

  • h)
    apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
    • 19.
      U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2813/13 od 12. februara 2014. godine, tačka 20), postupak izricanja zaštitnih mjera u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ne uživa garancije prava na pravično suđenje. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju, također, radi o postupku u kojem su apelantici, u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, izrečene zaštitne mjere, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
    • 20.
      U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, s obzirom na navedeno, odnosno da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine i da je pravo na djelotvoran pravni lijek supsidijarnog karaktera, proizlazi da su i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na porodičan život

  • 21.
    U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 421777 14 Pžp od 11. aprila 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 16. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 25.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
    • 26.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
    • 2.
      Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
    • 27.
      Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
    • 28.
      Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8. Evropske konvencije Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li veza apelantice i djeteta S.R. predstavlja "porodični život" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a potom da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje tog apelanticinog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno da se veza apelantice i njenog sina - djeteta S.R. ubraja u domen porodičnog života. Također, Ustavni sud smatra da je nesumnjivo da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelanticino pravo na poštivanje porodičnog života, jer su redovni sudovi donijeli odluku kojom su apelantici kao nasilnom licu izrečene mjera zabrane približavanja djetetu S.R. kao žrtvi nasilja u porodici i mjera zabrane njegovog uznemiravanja i uhođenja.
    • 29.
      Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je "miješanje" u apelanticino pravo na poštivanje "porodičnog života" opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi "miješanje" bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u smislu značenja termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A broj 251).
    • 30.
      U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 2. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici propisano značenje izraza "nasilno lice" i "žrtva nasilja", a odredbama člana 7. istog zakona značenje pojma "nasilje u porodici", dok je odredbama člana 9. tač. 2. i 3. predmetnog zakona propisano izricanje zaštitnih mjera učiniocima nasilja u porodici, i to: zabrana približavanja žrtvi nasilja i zabrana uznemiravanja i uhođenja lica izloženog nasilju. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama čl. 12. i 13. predmetnog zakona preciziran opseg navedenih zaštitnih mjera. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, iako se nisu eksplicitno pozvali na odredbe čl. 2, 7, 12. i 13. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, već samo na odredbe člana 9. tač. 2. i 3. navedenog zakona, primjenom svih navedenih odredaba predmetnog zakona donijeli odluku kojom su apelantici kao nasilnom licu izrečene zaštitne mjere u trajanju od 12 mjeseci od dana donošenja prvostepenog rješenja, i to: mjera zabrane približavanja sinu - djetetu S.R. kao žrtvi nasilja u porodici na bilo kojem području na udaljenosti od pet metara i mjera zabrane njegovog uznemiravanja i uhođenja. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje porodičnog života izvršeno na temelju "zakona" koji pri tome nesumnjivo ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.
    • 31.
      Dalje, Ustavni sud smatra da odluka suda o izricanju zaštitnih mjera, koja se donosi radi osiguravanja nužne zaštite zdravlja i sigurnosti lica izloženih nasilju, te sprečavanja nasilja u porodici nesumnjivo predstavlja "legitiman cilj u javnom ili općem interesu", odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, tj. u konkretnom slučaju radi zaštite žrtve nasilja i sprečavanja i suzbijanja daljeg nasilja nad žrtvom, koja je pri tome i malodobno dijete.
    • 32.
      Ustavni sud ukazuje da su malodobna djeca posebno osjetljiva kategorija kako zbog nemogućnosti da se sama o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, odgoja i obrazovanja djece zavisi i njihova budućnost pojedinačno, ali i društva u cjelini. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 3. Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine propisuju: "U svim aktivnostima koje se tiču djece od primarnog su značaja interesi djeteta. Bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela." Pored toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno ukazali da su iz razmotrenih dokaza, a prije svega iz iskaza mldb. djeteta S.R., prepoznali nasilje u porodici koje nad žrtvom nasilja - djetetom S.R. kontinuirano vrši apelantica kao njegova majka i da su izrekli predmetne zaštitne mjere jer su utvrdili da postoji realna opasnost da bi apelantica mogla ponovo učiniti nasilje u porodici, odnosno nastaviti da uznemirava žrtvu nasilja, dajući jasno i argumentirano obrazloženje u tom smislu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju ispoštovali standarde propisane Konvencijom o pravima djeteta i da su osporene odluke donijeli u najboljem interesu djeteta kao žrtve nasilja. Shodno tome, javni interes da se dijete zaštiti, tj. da se pri odlučivanju o zaštitnim mjerama donese odluka u njegovom najboljem interesu, bez sumnje preteže nad apelanticinim pravom na porodični život. Štaviše, Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi imali mogućnost da izreknu duže trajanje mjera od izrečenih, tj. dvije godine, pa i duže, ali su smatrali da će apelantici i vrijeme od 12 mjeseci pomoći da razmisli o svojim postupcima i preispita vlastiti odnos prema sinu. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti između apelanticinog prava i legitimnog cilja koji se želi postići.
    • 33.
      Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelanticino pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zato što je miješanje javnih vlasti u apelanticino pravo na porodični život zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja a to je zaštita žrtve od nasilja i sprečavanje daljeg nasilja nad žrtvom, koja je pri tome i malodobno dijete, pri čemu nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelanticinog prava i zakonitog cilja kojem se teži.
  • 35.
    Na osnovu člana 18. stav 3. tačka h) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.