USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2433/14, rješavajući apelaciju Muhidina Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muhidina Bašića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 007209 13 Kž od 5. novembra 2013. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 007209 12 Kri od 18. januara 2013. godine, te protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 007209 14 Krž 2 od 10. jula 2014. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 007209 12 Krl od 12. juna 2014. godine.
- 7.Presudom Suda BiH broj S1 1 K 007209 12 Kri od 18. januara 2013. godine apelant i optuženi Mirsad Šijak proglašeni su krivim što su za vrijeme ratnog stanja u BiH i oružanog sukoba na području općine Vareš između Armije BiH i HVO-a, apelant kao načelnik Ratnog odjeljenja Službe državne sigurnosti Olovo i optuženi Mirsad Šijak kao krim. inspektor u Vojnoj policiji 122 (322) Lake brigade Armije BiH, kršeći odredbe člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, u vrijeme i na način pobliže opisan u dispozitivu presude, nasrnuli na lično dostojanstvo prema civilnom ženskom licu, dakle kršeći pravila Međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba, prisilili drugo lice upotrebom sile na seksualni odnos – silovanje. Oni su time počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi s članom 180. stav 1. i članom 29. KZBiH. Za navedeno krivično djelo Sud BiH je apelanta i optuženog Mirsada Šijaka na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu odredbi čl. 39, 42. i 49. KZBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od po sedam godina. Na osnovu člana 188. stav 1. ZKPBiH, apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka. Sud je naveo da će nakon pribavljanja potrebnih podataka donijeti posebno rješenje vezano za visinu troškova.
- 3.S obzirom na to da je naknadno dostavljeni podnesak zaveden kao nova apelacija, te da se odnosi na pitanja u vezi s krivičnim postupkom protiv apelanta koja su predmet apelacije AP 2433/14, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 2433/14 i AP 4695/14, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2433/14.
- 1.Muhidin Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 007209 13 Kž od 5. novembra 2013. godine i Presude Suda BiH broj S1 1 K 007209 12 Kri od 18. januara 2013. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje kazne zatvora izrečene prema pravosnažnoj presudi do donošenja odluke o apelaciji. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2433/14.
- 49.U odnosu na osporena rješenja apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da nije osnovano obavezan na naknadu troškova. Navodi da su troškovi previsoko određeni, odnosno da nisu pravilno odmjereni, tj. da je pogrešno primijenjena Odluka Vijeća ministara BiH, posebno čl. 9. i 13 (troškovi za pratioca svjedoka). Apelant ističe da je dobio sva rješenja u vezi s postupkom, ali da nije znao za rješenja za isplatu troškova braniocu, da ga branilac nije poučio o pravu na uvid u spis, te da je izbjegavao razgovor o isplatama troškova postupka. Apelant navodi da Sud BiH u osporenom rješenju nije argumentirano odgovorio na njegove žalbene navode.
- 31.Rješenjem Suda BiH broj S 1 K 007209 12 Krl od 12. juna 2014. godine apelant je obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka (postupak pravosnažno okončan Presudom Suda BiH broj S 1 1 K 007209 12 Kž od 5. novembra 2013. godine) u iznosu preciziranom o izreci rješenja. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Presudom Suda BiH broj S 1 K 007209 12 Krl od 18. januara 2013. godine (prvostepena presuda) apelant, u skladu s članom 188. stav 1. ZKPBiH, obavezan na naknadu troškova postupka, s tim da će se iznos troškova odrediti posebnim rješenjem. Sud BiH je istakao da odredba člana 188. stav 1. ZKPBiH propisuje obavezu osuđenog na plaćanje troškova postupka kada se optuženi proglasi krivim, a taj uvjet je u konkretnom slučaju ispunjen. U odnosu na visinu troškova, Sud BiH je naveo da ukupan iznos troškova sadrži: iznos troškova obavezne odbrane (u rješenju precizirani datumi naloga i iznosi), iznos troškova svjedoka i vještaka (u rješenju precizirana rješenja o naknadi troškova svjedocima i vještacima i iznosi), te iznos troškova sudskog paušala (u rješenju preciziran iznos).
Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela:
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
- 34.Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
(1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
- 50.U odnosu na apelantove navode, Sud BiH je naveo da se ti navodi svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja u osporenim rješenjima. Naročito, Sud BiH je istakao da je Apelaciono vijeće jasno naglasilo da je predmet odlučivanja isključivo visina troškova krivičnog postupka, te da nakon pravosnažnosti presude protiv apelanta on nema zakonsku mogućnost podnošenja žalbe protiv odluke o obavezi plaćanja koja je sadržana u toj presudi. Osim toga, Sud BiH smatra da je odluka o visini troškova jasno obrazložena, te da nema potrebe posebno odgovarati na te navode, pa je citirao dijelove iz osporenog rješenja.
- 52.U Krivičnom zakonu SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, Zakon o primjeni Krivičnog zakona RBiH i Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, "Službeni list RBiH" br. 6/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], prisiljavanje na prostituciju ili silovanja […], ili ko izvrši neko od navedenih djela,
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
(1) Osumnjičeni mora imati branitelja već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
(1) Kad Sud optuženog oglasi krivim, izreći će u presudi da je dužan da naknadi troškove krivičnog postupka.
(2) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa sudija, odnosno vijeće može u svako doba, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka i branitelja, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za cio glavni pretres ili jedan njegov dio, ako je to u interesu državne sigurnosti ili ako je to potrebno radi čuvanja državne, vojne, službene ili važne poslovne tajne, čuvanja javnog reda, zaštite morala u demokratskom društvu, osobnog i intimnog života optuženog ili oštećenog ili zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka.
- 47.U odnosu na navode koji su predmet razmatranja u ovoj odluci, Sud BiH je naveo da ostaje pri svemu što je iznio u odgovoru na apelaciju suoptuženog Mirsada Šijaka o kojoj je odlučeno u Odluci Ustavnog suda broj AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine (vidjeti stav 23. spomenute odluke, dostupna na www.ustavnisud.ba).
U toku glavnog pretresa, Sud može saslušati svjedoke pod prijetnjom i ugrožene svjedoke u najskorije moguće vrijeme i ima mogućnost da sasluša te svjedoke na glavnom pretresu drugačijim redoslijedom od onog koji je propisan u ZKP-u BiH.
Naknadu za ishranu i prenoćište određuje sud, odnosno organ koji vodi postupak, prema cijeni ishrane i prenoćišta hotela, izuzev "A" kategorije.
(1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će u odgovarajućoj mjeri kontrolirati način ispitivanja svjedoka kada se ispituje ugroženi svjedok, posebno u cilju zaštite svjedoka od uznemiravanja i zbunjivanja. […]
Pri odlučivanju da li se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu, Sud će također uzeti u obzir potrebu da se osigura zaštita svjedoka pod prijetnjom koji bi se mogao izložiti, ili njegova porodica, velikoj ličnoj opasnosti, odnosno zaštita ugroženog svjedoka koji bi se mogao izložiti značajnoj duševnoj boli ako bi se pojavio na glavnom pretresu.
U izuzetnim okolnostima, kada postoji očigledna opasnost za ličnu sigurnost svjedoka ili njegove porodice i opasnost je tako ozbiljna da postoje opravdani razlozi za vjerovanje da nije moguće da se ta opasnost umanji nakon što je svjedok dao iskaz, ili je vjerovatno da će se opasnost povećati zbog davanja iskaza, Sud može saslušati zaštićenog svjedoka u skladu sa čl. 15. do 23. ovog Zakona.
Sud ne može zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na dokazima pribavljenim u skladu sa članom 11. ili čl. 13. do 22. ovog zakona.
(1) Svjedok pod prijetnjom je onaj svjedok čija je lična sigurnost ili sigurnost njegove porodice dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji koje su vezane za njegovo svjedočenje, ili svjedok koji smatra da postoji razumna osnova za bojazan da bi takva opasnost vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog svjedočenja.
- 68.Apelant smatra da je optužnica nezakonito izmijenjena na njegovu štetu zato što je prvostepeni sud u dispozitivu osporene presude naveo činjenice koje se bitno razlikuju od činjenica sadržanih u optužnici, a drugostepeni sud apsolutno ignorirao te navode. Apelant, u tom smislu, opširno izlaže jezičke razlike između optužnice i sadržaja dispozitiva prvostepene presude. Ono na čemu apelant naročito insistira jeste da je optužnica nezakonito izmijenjena zato što je Sud BiH u dispozitivu naveo da je krivično djelo počinio u jutarnjim satima kritičnog dana, mada takva odrednica nije stajala u optužnici.
Ovom odlukom uređuje se način isplate naknade troškova krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka koji pripadaju braniocu po službenoj dužnosti, svjedocima, vještacima, tumačima, stručnim i drugim licima kad po pozivu suda ili na osnovu odluke suda učestvuju u sudskom postupku, troškovi oštećenog u krivičnom postupku, u posebnim sudskim postupcima i visina paušalnog iznosa u krivičnom postupku.
- 1.Troškovi krivičnog postupka su:
- 58.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 64.Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
- 65.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
- 77.Apelant smatra da mu je prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku i zbog toga što je Sud BiH odredio određene mjere zaštite oštećene kao ugrožene svjedokinje, pa zbog toga nije mogao, kako je naveo, provesti vlastitu istragu na odlučujuće okolnosti, a osporava i vjerodostojnost svjedokinje. Također, smatra da je pravo na pravično suđenje prekršeno i time što je Sud BiH odbio provesti dokaze koje je predložio u žalbi.
- 81.Apelant smatra da su obrazloženja osporenih odluka suprotna pravu na pravično suđenje, naročito u obrazloženju zaključka sudova o apelantovoj krivici, zaključka sudova o statusu oštećene kao civilne žrtve rata i apelantovom statusu kao učesnika u oružanom sukobu, te o odbijanju apelantovih žalbenih navoda koji se tiču saizvršilaštva. Apelant je vrlo opširno iznosio svoje viđenje tih pitanja, ali se njegovi navodi u suštini svode na tvrdnju o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je već ukazao na to da nije njegov zadatak da procjenjuje zaključke sudova o činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, već da ispita eventualnu povredu ustavnih prava.
- 71.Apelant smatra da je osuđujuća presuda zasnovana samo na iskazu oštećene koji nije potkrijepljen drugim dokazima, te da je zbog toga činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je prekršen princip in dubio pro reo.
- 93.Apelant tvrdi da mu je osporavanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i svoje tvrdnje zasniva na navodno neosnovanom obavezivanju na plaćanje troškova postupka, te pogrešnoj primjeni Odluke Vijeća ministara BiH. S obzirom na to da je Ustavni sud zaključak u vezi s tim navodima apelacije iznio u prethodnim stavovima odluke, u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ocjenjuje neosnovanim.
- 94.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije:
- 85.U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku koji je rezultirao osporenim odlukama. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neosnovan.
- 86.Apelant osporava i navedena rješenja Suda BiH, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
OBRAZLOŽENJE
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
- 8.Analizirajući cjelokupni dokazni materijal, svaki dokaz zasebno i u njihovoj logičnoj i povezanoj cjelini, Prvostepeno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Prvostepeno vijeće) utvrdilo je da su se u radnjama apelanta i optuženog Mirsada Šijaka stekla sva bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1) tačka e) KZBiH, u vezi s članom 180. stav 1) i članom 29. KZBiH.
- 4.Dalje, Ustavni sud je Odlukom broj AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine odlučio o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, o njegovim navodima u vezi s navodnim kršenjem člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te o apelaciji koju je protiv istih presuda Suda BiH izjavio drugi apelant, suoptuženi u konkretnom krivičnom predmetu Mirsad Šijak, čija je apelacija bila zavedena pod brojem AP 2552/14, a zatim spojena s apelantovim predmetom AP 2433/14. U odnosu na apelaciju koju je apelant prvobitno podnio, neriješeno je ostalo pitanje navodnog kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i na djelotvoran pravni lijek, što je, između ostalog, predmet ispitivanja u ovoj odluci.
- 2.Apelant je (bez zastupnika) 8. septembra 2014. godine dostavio Ustavnom sudu podnesak i dokumentaciju s naznakom "Dopuna apelacije AP 2433/14" kojom je osporio rješenja Suda BiH br. S1 1 K 007209 14 Krž 2 od 10. jula 2014. godine i S1 1 K 007209 12 Krl od 12. juna 2014. godine. Taj podnesak je u Ustavnom sudu zaveden kao apelacija pod brojem AP 4695/14.
- 32.Odlučujući o apelantovoj žalbi, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 1 K 00720914 Krž 2 od 10. jula 2014. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da apelantovi žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, predmet odlučivanja osporenog rješenja je utvrđivanje visine troškova postupka koje je apelant dužan platiti na osnovu pravosnažne sudske presude. Nakon pravosnažnosti presude više nije moguće ulagati novu žalbu na obavezu plaćanja troškova nego samo u odnosu na visinu. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da nije moguće upuštati se u primjenu člana 188. stav 4. ZKPBiH, odnosno odlučivati o potpunom ili djelimičnom oslobađanju od plaćanja troškova krivičnog postupka. Apelant je imao mogućnost podnijeti zahtjev za oslobađanje troškova postupka do pravosnažnosti presude kojom je proglašen krivim. Zbog toga nisu relevantni apelantovi navodi o lošoj materijalnoj situaciji, te nemogućnosti plaćanja troškova. Osim toga, u okviru izvršnog postupka sud odlučuje i kada se pojave okolnosti nakon pravosnažnosti odluke o troškovima.
(…)
- 35.Smatra da je osuđujuća presuda zasnovana na jednom jedinom nepotkrijepljenom dokazu (iskazu svjedokinje "A"), u čemu, između ostalog, vidi povredu prava na pravično suđenje. Iskaz navedene svjedokinje smatra kontradiktornim ne samo ostalim dokazima koji su izvedeni već i samom sebi u bitnim dijelovima. Apelant je istakao okolnost da je oštećena, nakon što je prvi put nakon gotovo 20 godina izjavila da je bila žrtva seksualnog nasilja, ostvarila i prava kako je to propisano za civilne žrtve rata, odnosno pravo na penziju. Dakle, kako je apelant dalje istakao, proglašen je krivim na osnovu nepotkrijepljenog iskaza i to iskaza lica koje je imalo motiv materijalne prirode da dȃ iskaz na način koji bi omogućio postizanje statusa civilne žrtve rata. Apelant je kao primjer suprotnog postupanja Suda BiH u sličnim slučajevima naveo predmete tog suda Vuković, Tomić i Brkan u kojima je donesena oslobađajuća odluka.
(2) Sud nije vezan za prijedloge "tužioca" u pogledu pravne ocjene djela.
(…)
- 48.Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelacione navode.
- 51.Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelacione navode.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva
kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
(4) U odluci kojom rješava o troškovima, Sud može osloboditi optuženog dužnosti da naknadi u cjelini ili djelimično troškove krivičnog postupka iz člana 185. stava 2. tačke a. do h. ovog zakona, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili osobe koju je on dužan da izdržava. Ako se ove okolnosti utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, sudija može izdati posebno rješenje kojim oslobađa optuženog dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.
[…]
- 56.U Pravilniku o postupku i dokazima (Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, donesen na 28. plenarnoj sjednici 17. jula 2003. godine, dostupan na: http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/pravilnik_o_postupku_i_dokazima_lat.pdf) relevantne odredbe glase:
(2) Ugroženi svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo ili koji pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, odnosno dijete i maloljetnik.
- a)troškovi za svjedoke, vještake, tumače i stručna lica i troškove uviđaja;
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Naknada za ishranu pripada svjedoku, vještaku, tumaču i stručnom licu, ako je zbog odazivanja na poziv moralo provesti van svog prebivališta, odnosno boravišta više od osam časova, računajući i vrijeme za koje treba da se izvrši svjedočenje, vještačenje, tumačenje ili neka druga radnja, kao i vrijeme potrebno za povratak u prebivalište, odnosno boravište.
- 59.U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 78.U vezi s tim navodima, koji su u suštini usmjereni na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud zapaža da oštećena nije imala status zaštićene svjedokinje, u smislu Zakona o zaštiti svjedoka, jer ona nije saslušavana kao zaštićena svjedokinja, u smislu člana 2. stav 3. tog zakona, odnosno na način propisan odredbama čl. 14–23. tog zakona. Naime, oštećena je imala status ugrožene svjedokinje, u smislu člana 2. stav 2. Zakona o zaštiti svjedoka, što se vidi i iz obrazloženja prvostepenog suda koji je naveo da je isključio javnost s glavnog pretresa (prema prijedlogu tužioca, uz saglasnost odbrane), imajući u vidu da se radi o svjedokinji koja je istovremeno oštećena krivičnim djelom silovanja, te da svjedočenje pred optuženima za nju predstavlja dodatnu traumu, odnosno da je bilo neophodno radi zaštite ličnog i intimnog života svjedokinje. Dakle, oštećena je saslušana na glavnom pretresu u prisustvu apelanta i njegovog branioca, oni su znali njen identitet, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o tome da je ona saslušana kao anonimni svjedok, imali su mogućnost unakrsnog ispitivanja, a mjere koje je sud preduzeo radi zaštite oštećene kao ugrožene svjedokinje bile su isključenje javnosti s glavnog pretresa i označavanje oštećene kao "svjedokinje A", čime nije učinjeno ništa čime bi se naštetilo apelantovoj odbrani.
- 82.Osim toga, Ustavni sud ističe da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
- 69.U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelant optužnicom bio optužen za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) KZBiH, u vezi s članom 180. stav 1. i članom 29. KZBiH, a da je drugostepenom presudom proglašen krivim i osuđen za isto krivično djelo, ali na način kako je ono bilo propisano članom 142. stav 1. KZSFRJ, koji je ocijenjen blažim za apelanta. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant isti prigovor iznio i u žalbi protiv prvostepene odluke, pa je taj prigovor Apelaciono vijeće raspravilo i analiziralo na način koji zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje na to da to u kojem se dijelu dana dogodio inkriminirajući događaj ne čini bitno obilježje bića krivičnog djela za koje je apelant osuđen, kao i da je apelant bio optužen i osuđen za isto krivično djelo, zbog čega se ne mogu prihvatiti njegovi navodi o tome da je sud, dodavanjem odrednice "u jutarnjim satima" u dispozitivu presude, nezakonito izmijenio optužnicu. Također, Ustavni sud smatra da takvo preciziranje vremena počinjenja djela nije suštinski na bilo koji način umanjilo apelantovo pravo na odbranu, pogotovo zbog toga što je, kako je i drugostepeni sud obrazložio, oštećena saslušana prije izvođenja dokaza odbrane, tako da je apelantu iz tog svjedočenja bila poznata okolnost prema kojoj se događaj desio u jutarnjim satima, o čemu je oštećena uvjerljivo svjedočila. Ustavni sud, dalje, ukazuje na to da je prvostepeni sud to pitanje raspravio i u dijelu presude koji se ticao apelantovog alibija, da je uzeo u obzir sve apelantove navode i izvedene dokaze, pa je, ocjenjujući te dokaze na način predviđen zakonom, zaključio da se apelantovi navodi i tvrdnje u vezi s tim pitanjem ne mogu prihvatiti. Apelaciono vijeće je razmotrilo iste apelantove žalbene navode i zaključilo da prvostepeni sud nije dirao u dijelove optužnice koji se tiču bitnih elemenata djela, tako da se ni u kojem slučaju ne radi o novoj optužbi, kako je to tvrdio apelant. Dakle, ne mogu se prihvatiti apelantovi navodi da je Apelaciono vijeće ignoriralo te njegove žalbene navode. Naprotiv, i prvostepeni i drugostepeni sud su dali dovoljne i jasne razloge o tome zašto smatraju da se ne radi o novoj optužbi, a Ustavni sud smatra da u takvim obrazloženjima zaključaka redovnog suda nema proizvoljnosti koja bi mogla voditi kršenju prava na odbranu kao dijela prava na pravično suđenje.
- 72.Prije razmatranja tih navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- a)kada je Sud BiH u dispozitivu odluke dodao precizniju odrednicu o vremenu izvršenja krivičnog djela koja nije bila sadržana u optužnici, zato što je apelant optužen i osuđen za isto djelo, pa takva intervencija Suda BiH nije nezakonito izmijenjena na apelantovu štetu, niti predstavlja onemogućavanje apelantu da pripremi odbranu;
- a)
- 87.Ustavni sud uočava da iz obrazloženja Rješenja Suda BiH broj S1 K 007266 11 Krn od 9. septembra 2011. godine slijedi da je apelantu, u smislu člana 45. stav 1. ZKP, postavljen branilac po službenoj dužnosti, budući da je izjavio da mu je potreban branilac kojeg nije u mogućnosti finansirati, te da mu se stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora. Ustavni sud, dalje, nalazi da je prvostepenom Presudom Suda BiH broj S1 1 K 007209 12 Kri od 18. januara 2013. godine, između ostalog, apelant proglašen krivim i da je u smislu člana 188. stav 1. ZKPBiH obavezan na naknadu troškova postupka. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 007209 13 Kž od 5. novembra 2013. godine potvrđen je taj dio prvostepene presude.
I. Uvod
- 9.U obrazloženju presude Prvostepeno vijeće je istaklo da je prilikom ocjene dokaza izvedenih tokom glavnog pretresa prihvatilo, između ostalog, pojedinačne okolnosti svjedoka, kao i njihovo moguće učešće u događajima i rizik da sebe inkriminiraju, te njihov odnos s apelantom i optuženim Mirsadom Šijakom. Prvostepeno vijeće je razmotrilo konzistentnost svjedočenja svakog svjedoka tokom direktnog ili unakrsnog ispitivanja i uporedilo ga s izjavama koje su dali tokom istrage naglasivši da se ponekad usmeno svjedočenje svjedoka razlikovalo od izjava koje su dali u istražnoj fazi. Imajući u vidu da je prošlo više od 18 godina od događaja, to je prema stavu Prvostepenog vijeća opravdano očekivati da je protek vremena utjecao na tačnost i vjerodostojnost sjećanja svjedoka. Dalje je istaknuto da se konačna odluka zasniva prvenstveno na usmenim i neposrednim svjedočenjima na glavnom pretresu, pri čemu izvjesne nedosljednosti između iskaza različitih svjedoka predstavljaju relevantan faktor u procjeni njegove dokazne težine. Prvostepeno vijeće je navelo i da je prilikom razmatranja optužnice imalo u vidu da je samo oštećena svjedočila o događaju silovanja jer je jedino ona bila u prostoriji s optuženima u vrijeme kada se desilo silovanje, a što je upravo vrlo česta pojava kada su u pitanju takvi inkriminirani događaji. Stoga je, kako je navedeno, iskaz oštećene ocijenjen s posebnom pažnjom dovodeći ga u vezu s drugim provedenim dokazima.
- 5.Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH zatraženo je 20. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje i na djelotvoran pravni lijek, te u odnosu na apelaciju podnesenu protiv rješenja o utvrđenim troškovima postupka.
- 53.U Krivičnom zakonu BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
- e)prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje)
- e)
- 33.U odnosu na žalbene navode u vezi s visinom troškova postupka, odnosno da troškovi koji su isplaćeni advokatu nisu nigdje specificirani i nisu obrazloženi, Sud BiH je naveo da su za sve troškove donesena rješenja, odnosno Tužilaštvo BiH je izdalo naloge na osnovu kojih su isplaćeni troškovi. Zbog toga nije bilo neophodno navoditi svaku pojedinu stavku na osnovu koje su isplaćeni troškovi, konkretno braniocu po slobodnoj dužnosti, jer su navedeni u nalozima. U odnosu na žalbene navode da su naknade svjedocima neosnovano isplaćene zato što njihovo odsustvo iz mjesta prebivališta nije bilo duže od osam sati, dok su neki primili naknade za topli obrok za dan kada su svjedočili, Sud BiH je naveo da odredba člana 9. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine Vijeća ministara Bosne i Hercegovine od 10. februara 2005. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Vijeća ministara BiH) predviđa naknadu za ishranu i prenoćište svjedoku, vještaku, tumaču i stručnom licu pod određenim uvjetima. Međutim, žalba zanemaruje da tih osam sati obuhvata vrijeme dolaska, a putovanje sredstvima javnog prijevoza podrazumijeva određeni red vožnje koji nije prilagođen potrebama svakog pojedinca. Osim toga, Sud BiH je naveo da odredbe člana 226. stav 2. ZKPBiH propisuju da nakon podizanja optužnice osumnjičeni odnosno optuženi i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, iz čega slijedi da je apelant imao mogućnost da nakon podizanja optužnice izvrši uvid u sve spise i dokaze, pa tako i u rješenje i naloge o određivanju pojedinih troškova. Međutim, apelant to nije uradio, niti je nešto tako zahtijevao od suda.
- 36.U odnosu na pozivanje redovnog suda na Pravilo 96 Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, apelant je mišljenja da je u potpunosti zanemareno zašto je navedeno pravilo uvršteno u Pravilnik i na koji način ga MKSJ primjenjuje, te daje primjere presuda u kojima se to pravilo spominje.
- j)ako je optužba prekoračena,
- j)
Pravilo 96
(3) Zaštićeni svjedok je onaj svjedok koji se saslušava prema odredbama čl. 14. do 23. ovog zakona.
- b)podvozne troškove osumnjičenog, odnosno optuženog;
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 60.U apelaciji broj AP 2433/14 predmet osporavanja je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 007209 13 Krž, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
- 79.Ustavni sud ukazuje i na to da je iste apelantove prigovore raspravilo i Apelaciono vijeće koje je ukazalo na to da je oštećenoj pravilno dodijeljen status svjedokinje pod mjerama zaštite a ne status zaštićene svjedokinje, jer bi je u protivnom sud morao saslušati na način propisan čl. 14–23. Zakona o zaštiti svjedoka, što nije učinjeno. Terminološko označavanje oštećene u presudi kao zaštićene svjedokinje nije, prema mišljenju Apelacionog vijeća, ali i prema mišljenju Ustavnog suda, odlučujuće u odnosu na princip ravnopravnosti strana u postupku, jer nema ničega što bi osnovano moglo ukazati na to da je taj princip prekršen na navedeni način.
- 70.Dakle, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da je optužnica nezakonito izmijenjena na apelantovu štetu, niti da je dodavanjem u dispozitivu presude odrednice "u jutarnjim satima" apelant onemogućen u pripremi odbrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o nezakonitoj izmjeni optužnice i, s tim u vezi, kršenju prava na odbranu.
- 73.Također, Ustavni sud ističe da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, odnosno ukoliko odluka suda sadrži dovoljna i jasna obrazloženja o odlučnim činjeničnim i pravnim pitanjima. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 60.
- b)kada su u slučajevima seksualnih delikata osporene presude u odlučujućem dijelu zasnovane na iskazu oštećene, a Sud BiH je proveo opsežan dokazni postupak i apelant je imao mogućnost da sve dokaze preispituje i da iznosi vlastite dokaze, te kada je Sud BiH svoje zaključke o tome zašto prihvata iskaz oštećene obrazložio jasno i uvjerljivo na način koji ne dovodi u pitanje pravo na pravično suđenje, čime nije prekršen ni princip in dubio pro reo;
- 83.Apelant svoje navode u tom dijelu zasniva na tvrdnji da odluke nemaju odgovarajuće obrazloženje, ali Ustavni sud takve navode ne može prihvatiti. Naime, obje osporene presude sadrže detaljna, opširna i jasna obrazloženja o svim odlučujućim činjeničnim i pravnim pitanjima, uključujući i pitanja koja apelant posebno ističe, a to su pitanje apelantove krivice, postojanja oružanog sukoba, sukobljenih strana, statusa oštećene kao civilne žrtve rata i pitanje saizvršilaštva. Osim toga, drugostepenom presudom su dati opsežni i detaljni odgovori na ista pitanja koja je apelant postavio i u žalbi, pa Ustavni sud smatra da u ovim apelacionim navodima nema ničega što pokreće pitanje kršenja ustavnog prava na pravično suđenje, a apelantovo nezadovoljstvo zaključcima suda ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o tome da presude nisu obrazložene u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
- 88.Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što je neosnovano obavezan na naknadu troškova, kao i zato što visina tih troškova nije odmjerena u skladu s Odlukom Vijeća ministara BiH, odnosno da Sud BiH nije argumentirano odgovorio na njegove žalbene navode.
- 10.Uvjerenje Prvostepenog vijeća o krivici optuženih za silovanje oštećene (svjedokinje "A"), na način kako je to činjenično opisano u dispozitivu presude, zasnovano je prvenstveno na iskazu svjedokinje "A", koja je ujedno i oštećena krivičnim djelom, a čiji iskaz je detaljan, nedvosmislen i saglasan iskazu iz istrage u pogledu odlučnih činjenica, te potkrijepljeno iskazima drugih saslušanih svjedoka. Oštećena svjedokinja "A", kako dalje obrazlaže Prvostepeno vijeće, u iskazu je detaljno opisala svoj život prije oružanog sukoba, kao i svoje poznanstvo s apelantom (paragrafi 131. i 132. prvostepene presude), te opisala moment kada su tri vojnika, od kojih je jedan bio naoružan a drugi s beretkom, kombijem odvezla njenog brata (zaštićeni svjedok "C"), nakon čega je od komšije Mustafe Mujezinovića saznala da su ga odveli u pravcu Vareša. Prvostepeno vijeće je, dalje, istaklo da je svjedokinja odbrane Zahida Kovačević, koja je tokom inkriminiranog perioda bila angažirana kao sekretarica pri Vojnoj policiji i stacionirana u zgradi "Šumarstva", potvrdila da je u zatvor u istoj zgradi doveden i zatvoren zaštićeni svjedok "C", ali da apelanta u to vrijeme uopće nije poznavala i da ga nikada nije primijetila u zgradi "Šumarstva". Navedenu tvrdnju Prvostepeno vijeće nije smatralo uvjerljivom, jer drugi provedeni dokazi, među kojima je i dnevnik događaja koji je vodio optuženi Mirsad Šijak, pokazuje usku saradnju organa vojne i državne sigurnosti u pitanjima zarobljenika, te intenzivne kontakte između apelanta i optuženog Mirsada Šijaka.
- 83.
III. Činjenično stanje
II. Postupak pred Ustavnim sudom
Saučinilaštvo
(…)
- 37.Apelant je u dijelu apelacije "Vjerodostojnost iskaza zaštićene svjedokinje 'A'" naveo da je zaštićena svjedokinja "A" svjedočila naučeno i protivrječno i da je njeno svjedočenje kontradiktorno svjedočenju drugih svjedoka (Miralema Mehanovića, Zumre Čaušević, Bakire Hasečić, Šefike Karahmetović, Elvedina Bisića i Alije Ćizmo), te da se nije mogla sjetiti pojedinih događaja. Apelant opširno interpretira iskaze navedenih svjedoka smatrajući da redovni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje i ocijenio provedene dokaze. Smatra da je redovni sud u vezi s navodima svjedokinje "A" koji se odnose na omotavanje ljepljive trake oko njene glave donio pogrešan zaključak kada je u tom dijelu prihvatio njene navode. Naime, kako navodi apelant, niko od svjedoka optužbe (Alihodžić i Karamehmedović) i odbrane (Zumra Čaušević) nije zapazio bilo kakve fizičke promjene na glavi svjedokinje "A", a također je i sam opis položaja u kojem je navodno silovana nemoguć.
(…)
Dokazi u slučajevima seksualnog delikta
- c)izdatke za dovođenje osumnjičenog, odnosno optuženog ili lica lišenog slobode;
- 66.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 61.U apelaciji broj AP 4695/14 predmet osporavanja je Rješenje Suda BiH broj S1 K 007209 14 Krž 2 od 10. jula 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kako je navedeno rješenje doneseno 10. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 8. septembra 2014. godine, apelacija je blagovremena, tj. podnesena je u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
- 74.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, budući da su sudovi, nakon provedenog postupka, zaključili da je, u vrijeme i na način podrobno opisan u dispozitivu prvostepene presude, silovao oštećenu. Apelant u apelaciji opširno izlaže zašto smatra da je sud pogrešno primijenio Pravilo 96 Pravilnika o dokazima i postupku Haškog tribunala, te iznosi svoja razmišljanja o tome zašto je to pravilo uopće uvedeno, pa navodi i druge primjere presuda MKSJ u kojima je taj sud odbio osuditi optuženo lice samo na osnovu iskaza jednog svjedoka koji nije mogao biti potkrijepljen drugim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da se Pravilo 96 Pravilnika o dokazima i postupku odnosi na dokaze u slučajevima seksualnog delikta, za šta je apelant i osuđen, a ne odnosi se općenito na ocjenu dokaza u drugim slučajevima. Naime, tim pravilom je eksplicitno propisano da se u slučajevima seksualnog delikta neće tražiti dodatno potkrepljivanje svjedočenja žrtve. Ustavni sud zapaža da je MKSJ, primjenjujući to pravilo u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., naveo da Žalbeno vijeće smatra da je, u skladu s Pravilom 96 Pravilnika, Vijeće imalo osnov da ne zahtijeva potkrepu svjedočenja žrtava silovanja. Pretresno vijeće, dakle, s tim u vezi nije učinilo grešku i bilo je potpuno svjesno inherentnih problema koje presuditelju postavljaju odluke donesene isključivo na osnovu svjedočenja žrtava (presuda Žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, predmet broj IT-96-23&IT-96-23/1-A od 12. juna 2002. godine, stav 281). Apelant se pogrešno poziva na druge presude MKSJ u kojima je taj sud odbio prihvatiti samo iskaz jednog svjedoka koji nije bio potkrijepljen drugim dokazima, jer se u tim predmetima nije radilo o seksualnom deliktu (što se vidi i iz citata koje apelant koristi za svoju argumentaciju), kao što je ovdje slučaj. Osim toga, Apelaciono vijeće je, ispitujući iste te navode iznesene u apelantovoj žalbi, ukazalo na domaću i međunarodnu praksu u predmetima seksualnog nasilja, prema kojoj nisu potrebni potkrepljujući dokazi u vezi s iskazom žrtve kada je u pitanju zločin seksualnog nasilja, ukazavši pri tome i na relevantnu praksu Suda BiH.
- 80.U vezi s tvrdnjom da je pravo na ravnopravnost strana prekršeno i zbog odbijanja Suda BiH da izvede određene dokaze koje je apelant predložio, Ustavni sud najprije podsjeća na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojima član 6. stav 3.d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o tim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da su njegovi prijedlozi proizvoljno odbijeni, da bi upravo ti dokazi bitno utjecali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost Suda BiH ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naprotiv, razloge za takvo postupanje Sud BiH je jasno i detaljno obrazložio, a te razloge Ustavni sud ne može ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje.
- 66.
- c)kada je Sud BiH oštećenoj dodijelio status svjedokinje pod zaštitom, u skladu sa Zakonom o zaštiti svjedoka, a saslušana je na glavnom pretresu uz isključenje javnosti, ali u prisustvu apelanta i branioca, koji su je mogli unakrsno ispitati, pa se ne može govoriti o kršenju prava na ravnopravnost strana u smislu prava na pravično suđenje;
- 89.Ustavni sud nalazi da odredba člana 188. stav 1. ZKPBiH propisuje opći stav da kada se optuženi proglasi krivim obavezan je naknaditi troškove postupka. Dalje, odredbe člana 188. stav 4. ZKPBiH propisuju da sud može u odluci kojom rješava o troškovima osloboditi optuženog dužnosti da naknadi u cjelini ili djelimično određene troškove krivičnog postupka, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili lica koje je on dužan da izdržava. Ako se te okolnosti utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, sudija može izdati posebno rješenje kojim oslobađa optuženog dužnosti naknade troškova krivičnog postupka. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, nesporno je da pred sudom moraju postojati određeni argumenti prije donošenja odluke o troškovima, budući da u odluci kojom rješava o troškovima sud odlučuje o oslobađanju od troškova. Iz obrazloženja osporavanih rješenja slijedi da je, budući da je apelant proglašen krivim, ispunjen osnovni uvjet iz člana 188. stav 1. ZKPBiH. Dalje, predmet odlučivanja osporenog rješenja je utvrđivanje visine troškova postupka koje je apelant dužan platiti na osnovu pravosnažne sudske presude, a nakon pravosnažnosti presude više nije moguće ulagati novu žalbu na obavezu plaćanja troškova nego samo u odnosu na visinu. Zbog navedenog nisu relevantni apelantovi navodi o lošoj materijalnoj situaciji, te nemogućnosti plaćanja troškova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporavanih rješenja, tj. da je Sud BiH na argumentiran način obrazložio zašto su apelantovi žalbeni navodi neosnovani.
- 84.Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
- 11.U obrazloženju presude Prvostepeno vijeće opširno interpretira (str. od 38. do 50. prvostepene presude) iskaz oštećene svjedokinje "A", koji se odnosi na njen odlazak u Vareš u posjetu bratu-zaštićenom svjedoku "C". Svjedokinja "A", kako dalje navodi Sud, u svom je iskazu potanko opisala hronologiju događaja, te je opisala i svoje unutrašnje preživljavanje uoči i nakon događaja. Opisala je zbunjenost kada prvobitno nije shvatila razlog njoj upućenog obraćanja krupnog i visokog nepoznatog čovjeka kada je ušao u kancelariju upravnika, nakon čega je vidjela da iza njega ide još jedan broj lica, među kojima je i jedan niži vojnik koji je nosio deke, te opisala šta je ko od počinilaca radio i govorio, ničega se ne ustručavajući (paragraf 168. presude). Dalje je navedeno da je Vijeće u pogledu identifikacije počinilaca imalo u vidu činjenicu da je zaštićena svjedokinja "A" u svom iskazu jasno identificirala optužene imajući u vidu da ih je i ranije poznavala.
- 89.
U odnosu na apelaciju broj AP 2433/14
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
- 38.Apelant navodi da je odbrana predlagala svjedočenje Mate Zeke, Avgusta Matičevića, Envera Rotića, te u žalbi na prvostepenu presudu svjedočenje Taiba Gogića, kao i određeni broj materijalnih dokaza (pobrojani u apelaciji), međutim, kako navodi apelant, Apelaciono vijeće je te svjedoke i materijalne dokaze odbilo bez razmatranja navodeći da oni nemaju kvalitet da utječu na utvrđeno činjenično stanje, kako je to utvrdilo Prvostepeno vijeće. Neprihvatanjem prijedloga odbrane za izvođenje navedenih dokaza, kako smatra apelant, nije proveden princip ravnopravnosti strana u postupku, što je dovelo do povrede prava na odbranu.
- 55.U Zakonu o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 21/03, 61/04, 55/05; citiran prema neslužbenoj prečišćenoj verziji objavljenoj na: http://www.sudbih.gov.ba/files/docs/zakoni/ba/ZAKON_O_ZASTITI_SVJEDOKA_POD_PRIJETNJOM_I_UGROZENIH_SVJEDOKA_-_precisceni,_nezvanicni_tekst.pdf) relevantne odredbe glase:
U slučajevima seksualnog delikta:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- d)podvozne i putne troškove službenih lica;
- d)
- 62.Konačno, obje apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bile dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
- 75.Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama u odnosu na to pitanje dati dovoljno jasni razlozi i da nema ničega što ukazuje na to da su sudovi odlučivali proizvoljno ili da su postupak proveli na apelantovu štetu. Iako su osporene presude u odlučujućem dijelu zasnovane na iskazu oštećene, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je ocijenio sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, da je apelant imao mogućnost da te dokaze preispituje i da iznosi vlastite dokaze, te da je svoje zaključke o tome zašto prihvata iskaz oštećene prvostepeni sud obrazložio na način koji ne dovodi u pitanje pravo na pravično suđenje. Takve zaključke je kao ispravne prihvatilo i Apelaciono vijeće, koje je također detaljno i opširno dalo razloge o tome.
- d)kada je Sud BiH dao jasna, detaljna i uvjerljiva obrazloženja svojih zaključaka o svim spornim činjeničnim i pravnim pitanjima, a apelant je nezadovoljan takvim zaključcima i osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava;
- d)
- 90.U odnosu na navode u vezi s visinom troškova i pogrešnom primjenom Odluke Vijeća ministara BiH, Ustavni sud je već ranije u odluci ukazao na to da nije njegova obaveza da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, već da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava.
- 12.Dovodeći u vezu sve provedene dokaze, Prvostepeno vijeće je utvrdilo da su se u radnjama apelanta i optuženog Mirsada Šijaka stekla sva bitna obilježja krivičnog djela za koje se terete. Kako je Prvostepeno vijeće zaključilo, apelant i optuženi Mirsad Šijak su za vrijeme ratnog stanja u BiH, tačnije 25. januara 1994. godine, u jutarnjim satima u zgradi "Šumarstva" Vareš prisilili svjedokinju "A" upotrebom sile na seksualni odnos – silovanje, dakle u svojstvu saizvršilaca počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim, postupajući s direktnim umišljajem, svjesno i voljno, sa spoznajom o karakteru preduzetih radnji. Postupajući prema naredbi Tužilaštva BiH, vještaci su proveli psihijatrijsko-psihološko vještačenje oštećene svjedokinje,,A", te sačinili pismeni nalaz i mišljenje i to na okolnosti kojeg intenziteta su traume koje je oštećena doživjela u vezi s događajem koji joj se desio, kakve su za nju nastale posljedice poslije doživljenih trauma i da li su njene psihološke reakcije-simptomi karakteristični i vezani za traumu silovanja. Tako su vještaci optužbe zaključili da su kod oštećene ustanovili postojanje simptoma silovanog lica, a taj zaključak je prihvatilo i Prvostepeno vijeće.
U odnosu na apelaciju broj AP 4695/14
- 54.U Zakonu o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
- 39.U vezi s karakterom vjerodostojnosti oštećene kao svjedokinje pred redovnim sudom, kako dalje navodi apelant, izneseni su i drugi dokazi koje sud nije prihvatio, već je prihvatio iskaz svjedokinje koja je odmah nakon penzioniranja otišla u Udruženje žene žrtve rata i lažno ga prijavila i nastavila s prevarama ohrabrena ranijim postupkom nelegalnog penzioniranja.
(i) neće se tražiti dodatno potkrepljivanje svjedočenja žrtve;
- e)troškove liječenja osumnjičenog, odnosno optuženog dok se nalazi u pritvoru, kao i troškove porođaja, osim troškova koji se isplaćuju iz fonda za zdravstveno osiguranje;
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 63.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da obje apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
- 76.Što se tiče navoda da je prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud smatra da apelant te navode povezuje isključivo s ocjenom svih provedenih dokaza, a naročito s iskazom oštećene, te da nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi primjenu tog principa doveo u pitanje. Naprotiv, apelant svojim argumentima samo želi sudsku ocjenu dokaza zamijeniti vlastitom ocjenom, što znači da se navodi o kršenju tog principa zasnivaju na apelantovom nezadovoljstvu zaključcima suda o njegovoj krivici. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.
- 2.
- e)kada se apelant žali da zbog loše materijalne situacije nije u mogućnosti platiti troškove postupka, a nije tražio oslobađanje od plaćanja troškova prije pravosnažnosti osuđujuće presude, iako u tome nije bio onemogućen, te kada osporena odluka o visini troškova postupka sadrži detaljna i jasna obrazloženja svih troškova koje je Sud BiH uzeo u obzir.
- 91.U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Odlukom Vijeća ministara BiH uređen način isplate naknade troškova krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka, koji pripadaju braniocu po službenoj dužnosti, svjedocima, vještacima, tumačima, stručnim i drugim licima kad na poziv suda ili na osnovu odluke suda učestvuju u sudskom postupku, troškovi oštećenog u krivičnom postupku, u posebnim sudskim postupcima i visina paušalnog iznosa u krivičnom postupku. Daljnjim odredbama navedene odluke precizirani su uvjeti i ograničenja za ostvarivanje naknade troškova, vrste troškova, te vrijednost boda na osnovu kojeg se utvrđuje visina troškova. U konkretnom slučaju, prvostepeno rješenje sadrži precizne naloge na osnovu kojih su isplaćivani precizno navedeni iznosi apelantovom braniocu, zatim precizno su navedena rješenja o naknadi troškova svjedocima i vještacima s preciznim iznosima, te visina troškova sudskog paušala. Osim toga, iz žalbe na prvostepeno rješenje, koju je apelant dostavio uz apelaciju, vidljivo je da je apelant ukazivao na pogrešnu primjenu člana 9. Odluke Vijeća ministara. Ustavni sud konstatira da i u odnosu na taj apelantov navod osporeno rješenje sadrži argumentirano obrazloženje. U vezi s apelantovim navodom o troškovima za pratioca svjedoka, Ustavni sud konstatira da iz apelantove žalbe nije vidljivo da je apelant taj navod isticao, pa se ne može zaključiti da je Sud BiH propustio dati odgovor na to pitanje. U vezi s apelantovim navodima da nije bio upoznat s rješenjima za isplatu troškova advokatu, Ustavni sud ukazuje na argumentirano obrazloženje osporenog rješenja iz kojeg slijedi da, prema članu 226. stav 2. ZKPBiH, nakon podizanja optužnice osumnjičeni odnosno optuženi i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, iz čega slijedi da je apelant imao mogućnost da nakon podizanja optužnice izvrši uvid u sve spise i dokaze, pa tako i u rješenje i naloge o određivanju pojedinih troškova. Međutim, apelant to nije uradio, niti je nešto takvo zahtijevao od Suda BiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i te apelantove navode ocjenjuje neosnovanim.
- 13.U pogledu pitanja primjene materijalnog zakona, s obzirom na vrijeme izvršenja krivičnog djela, Prvostepeno vijeće je navelo da je prihvatilo pravnu kvalifikaciju optužbe, primijenivši odredbe važećeg KZBiH, te apelanta i optuženog Mirsada Šijaka osudilo zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) KZBiH. Prilikom odlučivanja Prvostepeno vijeće je, polazeći od zakonskog imperativa primjene blažeg zakona na učinioce, ocijenilo vrijeme izvršenja krivičnog djela i odredbe materijalnog zakona koji je bio na snazi u to vrijeme, te odredbe kasnije donesenog KZBiH, i zaključilo da je u konkretnom slučaju ipak blaži važeći Krivični zakon BiH. Pri odmjeravanju kazne za krivično djelo za koje su apelanti proglašeni krivim, Prvostepeno vijeće je, polazeći od svrhe kažnjavanja propisane članom 39. KZBiH, te slijedeći opća pravila za odmjeravanje kazne iz člana 48. KZBiH, imalo u vidu način izvršenja krivičnog djela, odnosno činjenicu da su apelanti optuženi za krivično djelo silovanja oštećene. Vijeće je uzelo u obzir sve okolnosti učinjenog krivičnog djela, a od olakšavajućih okolnosti je ocijenilo da apelant ima porodicu, njegovo korektno držanje tokom postupka, neosuđivanost, te ih je u njihovoj ukupnosti ocijenilo osobito olakšavajućim smatrajući da će se i s ublaženom kaznom u trajanju od sedam godina u konkretnom slučaju postići svrha kažnjavanja.
- 91.
IV. Apelacija
- 40.Dalje, apelant navodi da iz cijelog postupka, kao i iz same prvostepene presude, proizlazi da oštećena u postupku ima status zaštićene svjedokinje na čijem se iskazu, u skladu s odredbama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti svjedoka), nije smjela zasnovati cijela presuda, pa u prilog tome navodi paragrafe presude u kojima se lice "A" navodi kao zaštićena svjedokinja "A".
(ii) pristanak se ne može upotrijebiti kao odbrana ako je žrtva
- f)troškove tehničkog pregleda vozila, analize krvi i prijevoza leša do mjesta obdukcije;
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- 95.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka o visini troškova postupka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.
- 92.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
- 3.