USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 3229/10, rješavajući apelacije E. M. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije E. M., Novalije Zukića, Sedineta Karića, Senide Karić, Besima Jahika, Amire Zahirović i Mehmeda Salkića podnesene protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-44/05 od 23. aprila 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.E. M., Novalija Zukić, Sedinet Karić i Senida Karić, Besim Jahik, Amira Zahirović i Mehmed Salkić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju advokati Midhat Kočo iz Sarajeva, Bakir Pašić iz Tuzle, Osman Mulahalilović iz Brčkog, Amira Omerćehajić iz Tuzle i Emir Suljagić iz Srebrenika, podnijeli su u periodu od 27. jula 2010. godine do 30. augusta 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-44/05 od 21. aprila 2010. godine. Apelanti su podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo (ili odložio) izdržavanje kazne zatvora koja im je izrečena, te odložio plaćanje novčane kazne do donošenja odluke o apelaciji.
- 2.Apelacije su registrirane pod br. AP 3229/10, AP 3441/10, AP 3593/10, AP 3595/10, AP 3715/10 i AP 3718/10.
- 3.Apelacija AP 3229/10 je dopunjena 17. septembra 2010. godine, apelacija AP 3441/10 23. augusta, a apelacije AP 3593/10 i AP 3718 /10 21. septembra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 4.Ustavni sud je donio odluke o privremenoj mjeri br. AP 3229/10 i AP 3441/10, AP 3593/10, AP 3715/10 od 7. aprila 2011. godine, te AP 3595/10 i AP 3718/10 od 27. oktobra 2010. godine, kojim je odbio zahtjeve apelanata za donošenje privremene mjere.
- 5.Na osnovu člana 22. stav (1) ranijih Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 30. septembra i 8. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelacije.
- 6.Tužilaštvo BiH je dostavilo odgovore na apelacije 13. septembra i 18. oktobra 2010. godine, a Sud BiH 5. novembra 2010. godine.
- 7.Na osnovu člana 26. stav (2) ranijih Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije dostavljeni su apelantima 7. aprila i 25. jula 2011. godine.
- 8.Ustavni sud je odbio zahtjev apelanata Sedineta Karića i Senide Karić za održavanje javne rasprave, u skladu s članom 46. Pravila Ustavnog suda.
- 9.S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3229/10, AP 3441/10, AP 3593/10, AP 3595/10, AP 3715/10 i AP 3718/10, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3229/10.
III. Činjenično stanje
- 10.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 11.Tužilaštvo BiH je optužnicama br. KT-167/03 od 27. maja 2003. godine i KT-167/03 od 18. oktobra 2004. godine (koje se odnose na apelanta Besima Jahika), a koje je Sud BiH potvrdio 10. juna 2004. godine, optužilo apelante i optuženog Dragana Stajića za krivična djela organiziranog kriminala iz člana 250. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH); produženo krivično djelo carinske prevare, djelujući kao saučesnici, iz člana 216. st. 1. i 3, člana 54. st. 1. i 2. i člana 29. KZBiH; za produženo krivično djelo davanja dara, djelujući kao saučesnici, iz člana 363. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99 i 15/99; u daljnjem tekstu: stari KZFBiH), člana 4. stav 1, čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH (za radnje do 30. juna 2003. godine), člana 381. st. 1. i 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03 i 37/03; u daljnjem tekstu: novi KZFBiH), člana 5. stav 1, čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH (za radnje nakon 1. jula 2003. godine); za produženo krivično djelo utaje poreza, djelujući kao saučesnici, iz člana 272. st. 1. i 2. starog KZFBiH, člana 4. st. 1. i 2, čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH (za porez na promet do 30. juna 2003. godine i za carinske obaveze do 28. marta 2003. godine), člana 273. st. 1. i 3. novog KZFBiH, člana 4. stav 1, čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH (za porez na promet nakon 1. jula 2003. godine); produženo krivično djelo pranja novca, djelujući kao saučesnici, iz člana 270. st. 1. i 4. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01; u daljnjem tekstu: KZRS, za radnje nakon 28. februara 2003. godine), člana 209. st. 1. i 2, čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH (za radnje nakon 1. marta 2003. godine), te, osim toga, u odnosu na apelante Sedineta Karića i Senidu Karić nedopušteno držanje oružja iz člana 371. stav 1. novog KZFBiH i također u odnosu na apelanta Sedineta Karića za organiziranje i rukovođenje organiziranom kriminalnom grupom (za radnje nakon 1. marta 2003. godine) iz člana 250. stav 3. KZBiH.
- 12.Istom optužnicom optuženom Draganu Stajiću je stavljeno na teret da je, u smislu člana 31. KZBiH, pomagao pri izvršenju produženog krivičnog djela carinske prevare (za carinske obaveze od 1. marta 2003. godine) iz člana 216. st. 1. i 3. KZBiH, u vezi s članom 54. st. 1. i 2. KZBiH i članom 29. KZBiH; produženog krivičnog djela davanja dara a) za radnje do 30. juna 2003. godine iz člana 363. starog KZFBiH, člana 4. stav 1. KZBiH, člana 4. stav 1. KZBiH, člana 29. KZBiH i člana 54. st. 1. i 2. KZBiH i b) za radnje preduzete od 1. jula 2003. godine iz člana 381. stav 1. novog KZFBiH, člana 5. stav 1. KZBiH, člana 29. KZBiH i člana 54. st. 1. i 2. KZBiH; produženog krivičnog djela utaje poreza i to a) za porez na promet do 30. juna 2003. godine i za carinske obaveze do 28. februara 2003. godine iz člana 272. st. 1. i 2. starog KZFBiH, člana 4. st. 1. i 2. KZBiH, čl. 29. KZBiH i 54. st. 1. i 3. KZBiH i b) za porez na promet od 1. jula 2003. godine iz člana 283. st. 1. i 3. novog KZFBiH, člana 4. stav 1, te čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH; te krivičnog djela nedopuštenog držanja oružja iz člana 371. stav 1. KZFBiH.
- 13.Optuženi Dragan Stajić je u toku prvostepenog postupka s Tužilaštvom BiH zaključio sporazum o priznanju krivnje, koji je Sud BiH prihvatio, te je rješenjem razdvojio postupak u odnosu na njega. Dakle, optuženi Dragan Stajić je pravosnažnom Presudom Suda BiH broj KPV-01/05 od 13. januara 2005. godine, za prethodno nabrojana krivična djela, osuđen na uvjetnu osudu kojom mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i istovremeno određeno da ona neće biti izvršena ukoliko optuženi ne počini novo krivično djelo.
- 14.Prvostepenom Presudom Suda BiH broj KPV-15/04 od 20. juna 2005. godine apelanti Sedinet Karić i Senida Karić su proglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci presude počinili produženo krivično djelo utaje poreza i to: a) za porez na promet do 30. juna 2003. godine i za carinske obaveze do 28. februara 2003. godine iz člana 272. starog KZFBiH, u vezi s članom 4. st. 1. i 2. te čl. 29. i 54. KZBiH; b) za porez na promet od 1. jula 2003. godine iz člana 283. st. 1. i 3. novog KZFBiH u vezi s članom 4. stav 1. te čl. 29. i 54. KZBiH i produženo djelo pranja novca i to: a) za radnje na teritoriji Republike Srpske do 28. februara 2003. godine iz člana 270. stav 4. KZRS; i b) za radnje od 1. marta 2003. godine iz člana 209. st. 1. i 2. KZBiH u vezi s čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH, kao i za krivično djelo nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. novog KZFBiH. Apelanti E. M., Novalija Zukić, Besim Jahik i Amira Zahirović su proglašeni krivim da su počinili produženo krivično djelo utaje poreza i to: a) za porez na promet do 30. juna 2003. godine i za carinske obaveze do 28. februara 2003. godine iz člana 272. st. 1. i 2. starog KZFBiH u vezi s čl. 4. st. 1. i 2, 29. i 54. KZBiH; b) za porez na promet od 1. jula 2003. godine iz člana 283. st. 1. i 3. novog KZFBiH u vezi s čl. 4. stav 1, 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH i produženo djelo pranja novca i to: a) za radnje na teritoriji Republike Srpske do 28. februara 2003. godine iz člana 270. st. 1, 2, 3. i 4. KZRS (stari) i b) za radnje od 1. marta 2003. godine iz člana 209. st. 1. i 2. KZBiH u vezi s čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH. Apelant Mehmed Salkić je proglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo utaje poreza iz člana 272. st. 1. i 2. starog KZFBiH, člana 4. st. 1. i 2. KZBiH, člana 29. KZBiH i člana 54. st. 1. i 2. KZBiH.
- 15.Sud BiH je, na osnovu odredaba člana 41. st. 1. i 2, čl. 42, 48, 53. i 59. KZBiH, apelantu Sedinetu Kariću za navedena krivična djela izrekao uvjetnu osudu utvrđujući jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, istovremeno određujući da kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko apelant ne počini novo krivično djelo u periodu od četiri godine, te novčanu kaznu kao sporednu kaznu u iznosu od 800.000,00 KM. Sud je apelantici Senidi Karić izrekao uvjetnu osudu utvrđujući jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, istovremeno određujući da kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko apelantica ne počini novo krivično djelo u periodu od tri godine i šest mjeseci, te novčanu kaznu kao sporednu kaznu u iznosu od 600.000,00 KM. Također, Sud BiH je E. M., Novaliju Zukića, Besima Jahika i Amiru Zahirović osudio, tj. izrekao im je uvjetnu osudu utvrđujući jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, istovremeno određujući da kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko apelanti ne počine novo krivično djelo u periodu od tri godine. Apelantu Mehmedu Salkiću je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine određujući da kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko apelant ne počini novo krivično djelo u periodu od dvije godine.
- 16.Istom presudom apelanti Sedinet Karić, Senida Karić, Besim Jahik i Novalija Zukić oslobođeni su optužbi za krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. st. 1. i 2. KZBiH i produženo krivično djelo davanja dara a) za radnje preduzete do 30. juna 2003. godine iz člana 363. st. 1. i 2. KZFBiH (stari), člana 4. stav 1. KZBiH, člana 29. KZBiH za radnje preduzete do 30. juna 2003. godine i b) za radnje preduzete do 1. jula 2003. godine iz člana 381. stav 1. KZFBiH (novi), člana 5. stav 1. KZBiH, člana 29. KZBiH, člana 54. st. 1. i 2. KZBiH. Apelanti Sedinet Karić, Senida Karić, Besim Jahik, Novalija Zukić, Amira Zahirović i E. M. oslobođeni su optužbi za produženo krivično djelo carinske prevare iz člana 216. st. 1. i 3. KZBiH u vezi s članom 54. st. 1. i 2. KZBiH i članom 29. KZBiH.
- 17.Također, u odnosu na apelante Mehmeda Salkića, Amiru Zahirović i E. M., na osnovu člana 283. tačka c) ZKPBiH, odbijena je optužba za krivično djelo organiziranog kriminala, a na osnovu iste zakonske odredbe, u odnosu na apelanta Mehmeda Salkića, odbijena je optužba za produženo krivično djelo pranja novca i to a) za radnje na teritoriji Republike Srpske do 28. februara 2003. godine iz člana 270. st. od 1. do 4. KZRS (stari) i b) za radnje od 1. marta 2003. godine iz člana 209. stav 1. KZBiH, člana 54. st. 1. i 2. KZBiH i člana 29. KZBiH i produženo krivično djelo carinske prevare iz člana 216. st. 1. i 3. KZBiH, u vezi s članom 54. st. 1. i 2. KZBiH i članom 29. KZBiH.
- 18.Iz izreke presude proizlazi da je u periodu od 6. juna 2002. godine do 6. decembra 2003. godine firma "Sidoil" d.o.o. iz Srebrenika, čija je vlasnica i finansijska direktorica apelantica Senida Karić, a direktor Sedinet Karić, iz Turske i Mađarske uvezla u Bosnu i Hercegovinu robu, uglavnom tekstil, kao i obuću, rezervne dijelove za automobile i elektromaterijal u ukupnoj vrijednosti od 100.000.000,00 KM, da je za gotovinu prodavala robu koju je uvezla, uglavnom nepoznatim licima ili na pijaci "Arizona" kod Brčkog, bez prijavljivanja i plaćanja poreza na promet, a da je, uz pomoć jednog velikog broja firmi, uspjela prikriti i utajiti porez i oprati novac koji je dobijen na osnovu krivičnog djela u ukupnom iznosu od 6.500.000,00 KM. Da bi izbjegla obavezu plaćanja poreza na promet i da bi oprala novac, firma "Sidoil" d.o.o. se pretvarala da prodaje uvezenu robu drugim firmama kroz veleprodaju, a kao lažni kupci su navedene firme "Tanga" d.o.o. iz Sarajeva, "Bosna" d.o.o. iz Gradačca, "Gard export-import" d.o.o. Laktaši i "Betis" d.o.o. Brčko. Te firme nikada nisu primile nikakvu robu od firme "Sidoil" d.o.o., ni direktno, niti preko tranzitnih isporuka. Ustvari, firme "Gard export-import" d.o.o. Laktaši (čiji je osnivač, vlasnik i direktor apelant E. M.) i "Betis" d.o.o. Brčko (čija je osnivačica, vlasnica i direktorica apelantica Amira Zahirović) nisu nikada dobijale ni prodavale robu drugim firmama, već su bile paravan za poslove firme "Sidoil" i sve transakcije su bile samo na papiru. Apelantica Senida Karić je nadgledala fiktivnu prodaju roba i davala upute apelantu Mehmedu Salkiću, knjigovođi u preduzećima "Sidoil" d.o.o. iz Srebrenika i "Betis" d.o.o. Brčko. Apelantica Senida Karić je potpisivala sve naloge za plaćanje za robu, a apelant Mehmed Salkić je podnosio fakture i carinske deklaracije, te je pravio lažne prijave za porez na promet za oba preduzeća na osnovu faktura koje bi primao od apelantice Senide Karić. U izreci presude je navedeno da je apelant Novalija Zukić podizao gotovinu s recepcije motela "Park", a apelantica Senida Karić organizirala i lično predavala gotovinu apelantu Novaliji Zukiću, koja je poticala od "šoping-tura" i prodaje robe, a firma "Sidoil" d.o.o. je dolazila do njega kroz utaju poreza. Apelant Novalija Zukić je zatim organizirao plaćanje gotovine direktno na račune firmi s kojima su poslovale firme "Sidoil" d.o.o. i "Betis" d.o.o., a to su "Tanga" d.o.o., "Bosna" d.o.o. i "Gard" d.o.o. Te firme su prijavljivale depozite kao dnevni pazar, a zatim su prebacivale novac na firmu "Betis" d.o.o. koja ga je odmah prebacivala dalje na račune firme "Sidoil" d.o.o. U odnosu na apelanta Besima Jahika, navedeno je da je on organizirao "šoping-ture" od 2001. godine za firmu "Sidoil" d.o.o. i putovao za Istanbul i prenosio gotovinu putnicima preko granice bez prijavljivanja, u Istanbulu organizirao utovar robe na kamione, a kasnije u Bosni i Hercegovini distribuirao robu kupcima, uzimao gotovinu od njih za "Sidoil" d.o.o. i predavao je firmi "Sidoil" d.o.o. u motelu "Park". Apelant Sedinet Karić je bio direktor firme "Sidoil" d.o.o. i njen stvarni vlasnik, te je on direktno koordinirao nezakonito poslovanje firme "Sidoil" d.o.o.
- 19.Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj KPŽ-44/05 od 14. decembra 2005. godine uvažene su žalbe Tužilaštva BiH i odbrane izjavljene protiv Presude Suda BiH broj KPV-15/04 od 20. juna 2005. godine, te je navedena prvostepena presuda ukinuta u osuđujućem dijelu i u tom dijelu je određeno održavanje pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.
- 20.S obzirom na to da žalbom Tužilaštva BiH nije osporavan oslobađajući dio prvostepene presude koji se odnosi na apelante Amiru Zahirović i E. M. koji su oslobođeni za krivično djelo carinske prevare iz člana 216. st. 1. i 3. KZBiH, u navedenom dijelu prvostepena presuda je postala pravosnažna.
- 21.Prvostepena presuda je postala pravosnažna i u odbijajućem dijelu, jer je optužba za krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. st. 1. i 3. KZBiH u odnosu na apelante Mehmeda Salkića, Amiru Zahirović i E. M., te za krivično djelo carinske prevare iz člana 216. st. 1. i 3. KZBiH u odnosu na apelanta Mehmeda Salkića, odbijena zbog tužiočevog odustajanja od krivičnog gonjenja, a navedeni dio prvostepene presude nije osporavan žalbom.
- 22.U obrazloženju rješenja je navedeno da je izrekom prvostepene presude prvostepeni sud utvrdio da je iznos utajenog poreza 1.500.000 KM, te da je budžet FBiH oštećen za 6.500.000 KM, a da je firma "Sidoil" d.o.o. iz Srebrenika uz pomoć velikog broja firmi prikrila i utajila porez i oprala novac u ukupnom iznosu od 6.500.000,00 KM. Prvostepenom presudom je također utvrđeno da je firma "Sidoil" d.o.o. iz Srebrenika uvezla iz Turske i Mađarske raznu robu u vrijednosti od 100.000.000 KM. Apelaciono vijeće je istaklo da je očigledno da je takva izreka osporene presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi, što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH. Naime, u konkretnom krivičnom predmetu se raspravljalo o krivičnim djelima porezne utaje i pranja novca iz raznih zakona. Međutim, zajednički elementi za ta krivična djela, bez obzira na to koji se zakon primjenjuje, jesu da se utvrde odlučne činjenice koje se odnose na ukupan promet ostvaren u određenom periodu, visina poreznih obaveza i visina opranog novca. Iako je prvostepeni sud u izreci utvrdio te odlučne činjenice, u obrazloženju presude nije naveo niti jedan razlog o tim činjenicama, tj. kako i na koji način je utvrdio visinu porezne osnovice, poreznih obaveza i visinu opranog novca. U rješenju je također istaknuto da je prvostepeni sud povrijedio Krivični zakon i prema članu 298. tačke d) i e) ZKPBiH.
- 23.Drugostepenom Presudom Apelacionog vijeća broj KPŽ-44/05 od 23. aprila 2010. godine apelanti su proglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, a sve u vezi s čl. 29. i 54. KZBiH. Apelant Sedinet Karić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 50.000,00 KM kao sporednu kaznu, apelantica Senida Karić na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM kao sporednu kaznu, apelant Besim Jahik na kaznu zatvora od tri godine kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 25.000,00 KM kao sporednu kaznu, apelantica Amira Zahirović na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM kao sporednu kaznu, apelant Mehmed Salkić na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 30.000,00 KM kao sporednu kaznu. Apelantu E. M. je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine za krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS prema pravosnažnoj Presudi Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-K-07-000 021 od 24. maja 2007. godine i utvrđena mu je kazna zatvora od tri godine i šest mjeseci kao glavna kazna i novčana kazna u iznosu od 30.000,00 KM kao sporedna kazna. Apelaciono vijeće je, primjenom navedenih zakonskih odredbi i primjenom odredbe čl. 53. i 55. KZBiH, osudilo apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora od pet godina kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 30.000,00 KM kao sporednu kaznu. Na osnovu člana 56. KZBiH, apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je proveo na izdržavanju kazne prema pravosnažnoj Presudi Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-K-07-000 021 od 24. maja 2007. godine.
- 24.Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je pretres pred Apelacionim vijećem počeo 10. decembra 2007. godine čitanjem Optužnice Tužilaštva BiH broj KT-167/03 od 27. maja 2004. godine, koja je potvrđena 10. juna 2004. godine, a uređena 13. februara 2006. godine, te da je na navedenom ročištu Apelaciono vijeće prihvatilo prijedlog Tužilaštva BiH da Kerima Prašljivić, vještakinja finansijske struke, obavi vještačenje, da je u toku pretresa pred Apelacionim vijećem Tužilaštvo BiH iskoristilo svoje diskreciono pravo propisano članom 275. ZKPBiH, a u vezi s članom 317. stav 1. ZKPBiH, u skladu s izmijenjenim činjeničnim stanjem nakon dokaza provedenih na pretresu pred Apelacionim vijećem, tj. 18. novembra 2009. godine podnijelo Sudu izmijenjenu optužnicu, a nakon toga ju je 25. februara 2010. godine i preciziralo. Na osnovu optužnice od 25. februara 2010. godine, svim apelantima je stavljeno na teret krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 3. KZFBiH, pri čemu su apelanti Senida Karić, Mehmed Salkić, Amira Zahirović, Novalija Zukić, E. M. i Besim Jahik, u smislu člana 31. KZBiH, optuženi kao pomagači apelantu Sedinetu Kariću u izvršenju krivičnog djela porezne utaje iz člana 273. stav 3. ZKPBiH, a apelanti Sedinet Karić i Senida Karić su, uz navedene inkriminacije, na osnovu odredbe člana 371. stav 1. KZFBiH, terećeni za izvršenje krivičnog djela nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih materija, dok je apelantu Sedinetu Kariću stavljeno na teret i krivično djelo iz člana 3. stav 1. tačka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nabavljanju i držanju i nošenju oružja i municije ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 16/02), sve u vezi s članom 54. KZFBiH.
- 25.Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je tokom pretresa pred Apelacionim vijećem, održanog u smislu člana 317. ZKPBiH, Apelaciono vijeće izvršilo uvid u sve materijalne dokaze izvedene pred Prvostepenim vijećem, kako dokaze Tužilaštva BiH tako i odbrane (dokazi pobrojani na str. od 21. do 79). Dalje je navedeno da je Tužilaštvo BiH, u skladu s izmijenjenom optužnicom, reduciralo broj svjedoka čije je iskaze smatralo relevantnim, a također je i odbrana reducirala broj svjedoka saslušanih tokom prvostepenog postupka. Na pretresu pred Apelacionim vijećem je saslušana i Kerima Prašljivić, vještakinja finansijske struke, koja je usmeno obrazložila pismeno izrađeni nalaz i mišljenje od 8. juna 2008. godine, koji je kao dokaz uložen u sudski spis. U toku pretresa pred Apelacionim vijećem kao dodatni dokazi izvedeni su dokazi i Tužilaštva BiH i odbrane. Naime, na prijedlog odbrane, na pretresu pred Apelacionim vijećem neposredno su saslušani vještaci finansijske struke Enver i Vedran Beganović. Također, Vijeće je prihvatilo prijedlog odbrane za dodatno saslušanje svjedoka koji su već prethodno saslušani u toku prvostepenog postupka, pa su oni neposredno saslušani pred Apelacionim vijećem.
- 26.Nakon ocjene svih provedenih dokaza Tužilaštva BiH i odbrane, koje je ocijenilo pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, Apelaciono vijeće je van razumne sumnje dokazalo da su apelanti Sedinet Karić kao direktor pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, a time i kao odgovorno lice navedenog pravnog lica, a kao osnivačica i vlasnica se pojavljuje apelantica Senida Karić, uz odlučujući doprinos apelanata Mehmeda Salkića, Amire Zahirović, E. M., Novalije Zukića i Besima Jahika, na način kako je opisano pod tačkom I izreke presude, u periodu od 6. juna 2002. godine do 10. decembra 2003. godine, radnjama koje su preduzeli, ostvarili bitna obilježja krivičnog djela porezne utaje iz člana 210. stav 3. KZBiH, utajivši na navedeni način porez na promet roba i usluga u iznosu od 2.687.532,55 KM, i na taj način su, za navedeni iznos, oštetili budžet FBiH, a time i budžet BiH.
- 27.Apelaciono vijeće je nesporno utvrdilo da je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik osnovala apelantica Senida Karić 18. decembra 1998. godine kada je navedeno pravno lice upisano u Sudski registar Kantonalnog suda u Tuzli, pri čemu se kao direktor bez ograničenja pojavljuje apelant Sedinet Karić. Utvrđeno je da je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik u inkriminiranom periodu bilo registrirano za čitav niz različitih djelatnosti u unutrašnjem i vanjskotrgovinskom prometu, uključujući i trgovinu naveliko i trgovinu odjevnim predmetima, obućom i kožnim proizvodima, posredništvom u prodaji raznovrsnim proizvodima i prijevoz putnika u međunarodnom drumskom saobraćaju. Dakle, pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik je u inkriminiranom periodu imalo status registriranog poreznog obveznika.
- 28.Dalje, iz materijalnih dokaza, prije svega izuzetih carinskih deklaracija, Apelaciono vijeće je zaključilo da je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik u periodu 2002/2003. godine obavljalo, u okviru svoje registrirane djelatnosti, poslovne djelatnosti nabavke robe iz inostranstva, preciznije izvršilo 306 uvoza robe u ukupnom iznosu od 10.820.627,47 KM, pretežno iz Turske i Mađarske, ali i drugih zemalja, od raznih dobavljača (nazivi navedeni u obrazloženju presude), te da je iz izuzete finansijske dokumentacije utvrđeno da je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik u inkriminiranom periodu obavljalo finansijske transakcije s pravnim licima označenim kao kupci robe (spisak pravnih lica naveden u obrazloženju presude). Apelaciono vijeće je, imajući u vidu odredbe čl. 7, 8. i 13. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga FBiH, istaklo da nije sporno da je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik bilo registrirano za uvoz tekstilne i drugih vrsta robe, te da je uvozilo navedenu robu u periodu 2002. i 2003. godine, od različitih dobavljača pretežno iz Turske i Mađarske, ali i iz drugih zemalja Evrope i Azije. Također, nije bilo sporno ni da na uvezenu robu pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, odnosno apelant Sedinet Karić kao odgovorno lice, nije obračunalo i platilo porez na promet u iznosu od 2.687.532,55 KM. Međutim, tokom postupka se kao sporno postavilo pitanje da li je obaveza plaćanja poreza na promet u navedenom iznosu zaista bila obaveza pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, na čemu se zasnivala optužnica Tužilaštva BiH, ili je obaveza plaćanja poreza na promet prešla na pravna lica koja se pojavljuju kao kupci navedenih proizvoda. Dakle, odlučna činjenica od koje je zavisilo postojanje krivičnog djela jeste utvrđivanje da li je postojao stvarni promet robe između pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik i pravnih lica koja se kroz finansijsku dokumentaciju pojavljuju kao kupci predmetnih roba, ili je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik prodalo robu trećim licima, pa se radilo o prodaji radi krajnje potrošnje, čime ne bi bili ispunjeni uvjeti propisani članom 8. Zakona o porezu na promet i pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik bilo bi obveznik poreza na promet u navedenom iznosu.
- 29.Na osnovu provedenih dokaza Apelaciono vijeće je utvrdilo da je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik obveznik plaćanja poreza na promet u iznosima utvrđenim u izreci presude. Naime, uvjeti propisani zakonom, čije ispunjenje je neophodno kako bi se obaveza plaćanja poreza na promet prenijela na kupca roba, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zbog toga što iz dokaza proizlazi da je roba koju je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik u inkriminiranom periodu uvezlo iz inostranstva prodata nepoznatim licima kao roba namijenjena krajnjoj potrošnji, a nije, kako su apelanti dajući lažne podatke o činjenicama koje su od utjecaja za utvrđivanje iznosa poreznih obaveza nastojali prikazati, prodata pravnim licima nabrojanim u izreci prvostepene presude radi daljnje prodaje. Apelanti Sedinet i Senida Karić su uz prethodni dogovor s vlasnicima firmi koje se pojavljuju kao kupci robe dogovorili da im oni na raspolaganje stave bjanko potpisane i pečatom ovjerene narudžbenice svojih pravnih lica (koja su nabrojana u izreci presude), uključujući takav dogovor i s apelanticom Amirom Zahirović, vlasnicom i direktoricom, a time i odgovornim licem pravnog lica "Betis" d.o.o. Brčko i E. M., vlasnikom i direktorom, a time i odgovornim licem pravnog lica "Gard export-import" d.o.o. Laktaši, koji predstavljaju pravna lica koja su prema finansijskoj dokumentaciji fiktivno kupila najveće količine robe od pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, odnosno putem kojih je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik utajilo najveće iznose poreza (1.359.177,39 KM putem pravnog lica "Betis" d.o.o. i 961.560,95 KM putem pravnog lica "Gard export-import" d.o.o. Laktaši), kako bi na osnovu navedene dokumentacije prikazali da su robu prodali tim pravnim licima radi daljnje prodaje, iako stvarnog prometa robom nije bilo. Novac dobijen prodajom robe nepoznatim licima za gotovinu apelant Novalija Zukić je zapakiran u koverte preuzimao na recepciji motela "Park" gdje su različita lica svakodnevno ostavljala navedeni novac, a u tom objektu je bilo i sjedište pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, te ga je nosio i polagao na račune navedenih pravnih lica, da bi ga oni potom, žiralnim putem, transferirali na račune pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik otvorene u četiri poslovne banke (Tuzlanska banka Srebrenik, UPI banka Gračanica, Universal banka Srebrenik i Raiffeisen banka Srebrenik), na ime uplata za kupljenu robu. Apelant Mehmed Salkić, šef računovodstva u pravnom licu "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, koji je vršio nadzor nad svim knjiženjima, te sačinjavao završni obračun poreza, omogućio je da se realizira plan apelanta Sedineta Karića kao odgovornog lica u pravnom licu "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, a to je da poslovanje pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik kroz finansijsku dokumentaciju bude prikazano kao zakonito poslovanje u smislu vršenja prodaje naveliko kupcima radi daljnje prodaje, a time i da se izbjegne zakonska obaveza na plaćanje poreza na promet. Na kraju je navedeno da uloga apelanta Besima Jahika jeste nešto bez čega bi realizacija izvršenja predmetnog krivičnog djela teško bila moguća, jer upravo iz materijalne dokumentacije koja je izuzeta prilikom pretresa njegovog stana, čitavog niza bjanko ovjerenih otpremnica i računa, proizlazi da je on bio zadužen za raspodjelu robe kupcima koji su tu robu kupovali za gotovinu, uz istovremeno popunjavanje prethodno pribavljenih bjanko ovjerenih otpremnica i računa firmi koje su se pojavljivale kao fiktivni kupci robe, sve s ciljem kako bi navedena dokumentacija egzistirala u knjigovodstvu "Sidoila" d.o.o. i na taj način knjigovodstvene evidencije izgledale uredne i zakonite.
- 30.Tako utvrđeno činjenično stanje Apelaciono vijeće je zasnovalo prije svega na nalazu i mišljenju vještakinje finansijske struke Kerime Prašljivić, koji je u cijelosti prihvatio, našavši da je on potkrijepljen ostalim izvedenim dokazima. Vještakinja je nalaz i mišljenje izložila na pretresu pred Apelacionim vijećem 29. januara 2009. godine, kada ju je Tužilaštvo BiH direktno ispitalo, dok je na narednom pretresu 12. februara 2009. godine odbrana imala mogućnost njenog unakrsnog ispitivanja.
- 31.Osim na nalazu i mišljenju vještakinje Kerime Prašljivić, Apelaciono vijeće je zaključak o nepostojanju stvarnog prometa robom zasnivalo na iskazima svjedoka koji su u toku prvostepenog postupka neposredno saslušani na glavnom pretresu, čiji su iskazi, odnosno snimci iskaza preslušani pred Apelacionim vijećem.
- 32.Apelaciono vijeće je navelo da je vještakinja Kerima Prašljivić na osnovu detaljne analize finansijske dokumentacije izuzete prilikom pretresa poslovnih prostorija pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik zaključila da promet robe koji je prikazan kroz navedenu finansijsku dokumentaciju u stvarnosti nije obavljen. Naime, kako je obrazložila, roba koju je fakturiralo pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik nije isporučena pravnim licima koja su navedena kao kupci robe u optužnici, s obzirom na to da u finansijskoj dokumentaciji nema dokaza da su ti kupci primili robu u svoje prodajne objekte. Vještakinja je isključila i mogućnost prodaje robe u tranzitu, s obzirom na to da je za takvu prodaju robe račun-otpremnice pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik morao potpisati ne samo kupac koji je kupio od pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, nego i pravno lice kupca koji je u tranzitu kupio robu, a taj uvjet u konkretnom slučaju nije ispunjen.
- 33.Dovođenjem zaključaka do kojih je došla vještakinja Kerima Prašljivić u svom nalazu i mišljenju u vezu s ostalim dokazima izvedenim u toku krivičnog postupka, Apelaciono vijeće je zaključilo da je poslovanje pravnog lica "Sidoil" uobičajeno poslovanje za vršenje krivičnog djela porezne utaje. Naime, pravno lice "Sidoil" d.o.o. je na osnovu prethodnih dogovora apelanata Sedineta Karića i Senide Karić s vlasnicima pravnih lica, navodnih kupaca, uključujući i apelante Amiru Zahirović i E. M. kao vlasnike i odgovorna lica pravnih lica "Betis" d.o.o. i "Gard-export-import" d.o.o., došlo u posjed bjanko potpisanih narudžbenica navedenih pravnih lica, koje su potom popunjavane uz evidentiranje napomene da se ta pravna lica oslobađaju obaveze plaćanja poreza na promet, da bi ta pravna lica, navodni kupci, fiktivno, kroz svoju poslovnu dokumentaciju prikazala da su robu, navodno kupljenu od pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, prodala trećim pravnim licima, a za koje je utvrđeno da je riječ o fiktivnim, nepostojećim ili paralelnim firmama, ili pak firmama za koje je utvrđeno da su osnovane s ciljem pranja novca, koje su novčana sredstva, prethodno dobijena od apelanta Sedineta Karića, koja im je u gotovini donosio apelant Novalija Zukić, na ime plaćanja za kupljenu robu transferirale na račune pravnog lica "Betis" d.o.o. i "Gard export-import", a ova pravna lica su novčana sredstva u istom iznosu dalje uplaćivala na račune pravnog lica "Sidoil" d.o.o. na ime plaćanja za navodno kupljenu robu. Navedeni tok novca nije pratio promet robe, nego je pravno lice "Sidoil" d.o.o. robu uvezenu iz Mađarske i Turske prodavalo trećim licima za gotov novac, pri čemu nije plaćalo porez na nju, koji je bilo obavezno obračunati i platiti.
- 34.Navedeno je da u prilog istaknutom zaključku ide i činjenica da je vještakinja Kerima Prašljivić utvrdila i na glavnom pretresu izložila da je finansijska dokumentacija pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik neispravna s aspekta poreznog zakonodavstva, s obzirom na to da ne sadrži sve podatke o primaocu robe, prijevoznim sredstvima kojima je vršen prijevoz robe, kao i licu koje je vršilo prijevoz, licu koje je izdalo proizvode, te licu koje je preuzelo proizvode, kao i mjestu preuzimanja robe i mjestu isporuke robe, a što sve dokumentacija mora sadržavati da bi mogla predstavljati osnov za oslobađanje od poreza na promet. Također, narudžbenice sadrže izjavu o oslobađanju poreza na promet. Međutim, izjava nije u velikom broju slučajeva numerirana i datirana, a kao takva, prema vještakinjinim riječima, čak i da je prodaja vršena radi daljnje prodaje, nije mogla biti osnov za oslobađanje od poreza na promet.
- 35.S druge strane, Apelaciono vijeće nije prihvatilo nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, koje je angažirala odbrana, Envera i Vedrana Beganovića iz Revizorske kuće "Džaferović", jer su ti vještaci, isključivo na bazi formalne analize finansijske dokumentacije, izveli zaključak o postojanju stvarnog prometa robom. Naime, čak i u potpunosti uredna finansijska dokumentacija, prema ocjeni Apelacionog vijeća, ne može se smatrati dokazom da je stvarni promet izvršen. Nalaz i mišljenje Revizorske kuće "Džaferović" je u potpunosti kontradiktoran nalazu i mišljenju vještakinje Kerime Prašljivić i baziran isključivo na analizi finansijske dokumentacije s formalnog aspekta, odnosno na analizi onih činjenica koje bi teoretski mogle predstavljati dokaz o postojanju poslovnog odnosa između pravnog lica "Sidoil" d.o.o. s pravnim licima koja se pojavljuju kao kupci robe, dok ni sama na izgled uredna finansijska dokumentacija ne bi značila da je faktički poslovni odnos zaista postojao. Nalaz vještaka Beganovića nema uporište u ostalim dokazima, za razliku od nalaza i mišljenja vještakinje Kerime Prašljivić, koji je konzistentan ostalim dokazima i koji se kroz svestranu analizu svih okolnosti konkretnog slučaja, pored analize finansijske dokumentacije s formalnog aspekta, bavi i analizom onih činjenica i okolnosti na osnovu kojih se može izvesti zaključak o postojanju ili nepostojanju stvarnog, faktičkog poslovnog odnosa, a što je od značaja za utvrđivanje samog postojanja krivičnog djela. Stoga, prema ocjeni Apelacionog vijeća, nalaz vještakinje Kerime Prašljivić, odnosno zaključak da nije postojao stvarni promet robe između pravnog lica "Sidoil" d.o.o. i pravnih lica označenih kao njegovih kupaca, ima uporište i u iskazima saslušanih svjedoka Tužilaštva BiH, kao i u materijalnoj dokumentaciji u koju je Apelaciono vijeće izvršilo uvid.
- 36.U vezi s razmatranjem iskaza svjedoka i njihove ocjene, Apelaciono vijeće je prije svega razmotrilo formalne prigovore odbrane apelanata u odnosu na neke od navedenih dokaza. Naime, odbrana je isticala da su iskazi svjedoka Selme Gubaljević i Dragana Stajića pribavljeni grubom zloupotrebom zakonskih ovlaštenja Tužilaštva BiH, jer su svjedokinji Selmi Gubaljević dati imunitet i abolicija za njeno krivično gonjenje u Kantonalnom sudu u Tuzli, zbog čega je ta svjedokinja, kako je to tvrdila odbrana, dala u cijelosti neistinit iskaz u korist Tužilaštva BiH, a i svjedok Dragan Stajić je postupio na isti način nakon što je s Tužilaštvom BiH zaključio sporazum o priznanju krivice na osnovu kojeg mu je izrečena uvjetna osuda. Zbog toga se, prema mišljenju odbrane, na njihovim iskazima ne može zasnivati sudska odluka. S tim u vezi je Apelaciono vijeće istaklo da bi, u skladu s odredbom člana 10. stav 2. ZKPBiH, nezakoniti dokazi bili oni dokazi koji su pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je BiH ratificirala, odnosno dokazi koji su pribavljeni povredama odredaba ZKPBiH. U konkretnom slučaju, nije sporno da je Tužilaštvo BiH svjedokinji Selmi Gubaljević dalo imunitet, kao i da je sklopilo sporazum o priznanju krivice s optuženim Draganom Stajićem, ali ništa ne ukazuje na to da su tom prilikom povrijeđena ljudska prava i slobode propisani Ustavom i međunarodnim ugovorima. Naime, imunitet i sporazum o priznavanju krivice predstavljaju institute propisane ZKPBiH, pa imunitet, ako je dat u smislu odredbe člana 84. ZKPBiH, odnosno sporazum koji je sklopljen u smislu odredbe člana 231. ZKPBiH, ne predstavljaju nezakonito postupanje Tužilaštva BiH, nego naprotiv, postupanje u skladu s odredbama ZKPBiH na osnovu diskrecionih ovlaštenja koje je zakonodavac ostavio tužiocu. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije utvrđeno ni da je Sud BiH postupao protivno odredbama ZKPBiH prilikom razmatranja sporazuma koji je optuženi Dragan Stajić sklopio s tužiocem, niti je protiv Selme Gubaljević pokrenut krivični postupak zbog davanja lažnog iskaza, Apelaciono vijeće je tvrdnje odbrane kojima se ukazuje na navodnu nezakonitost dokaza pribavljenih na navedeni način ocijenilo neosnovanim, te je istaknute prigovore odbrane odbilo kao neosnovane, našavši da se u konkretnom slučaju ne radi o dokazima koji se ne mogu podvesti pod odredbu člana 10. stav 2. ZKPBiH.
- 37.Međutim, Apelaciono vijeće se dodatno zadržalo na razmatranju i utvrđivanju koja je dokazna snaga na navedeni način pribavljenih dokaza, odnosno da li oni imaju jednaku dokaznu snagu kao i svaki drugi iskaz svjedoka ili svaki drugi dokaz, kao i da li se i u kojoj mjeri tim dokazima može pokloniti vjera. S tim u vezi je istaknuto da je u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine na snazi princip slobodne ocjene dokaza propisan članom 15. ZKPBiH, te da je, pored propisanog principa slobodne ocjene dokaza, zakonodavac članom 281. stav 2. ZKPBiH propisao da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene zaključiti je li neka činjenica dokazana, što nameće određeno ograničenje sudu u postupku ocjene dokaza, a sve radi ostvarivanja prava optuženog na pravično suđenje koje je garantirano članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s prigovorima odbrane koji su se odnosili na pitanje dokazne snage iskaza svjedoka koji je s Tužilaštvom sklopio sporazum o priznanju krivice ili dobio imunitet, Apelaciono vijeće je istaklo da je Ustavni sud u svojoj Odluci o prihvatljivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine razmatrao predmetno pitanje, te, s obzirom na to da su u konkretnom slučaju apelanti imali mogućnost unakrsnog ispitivanja oba sporna svjedoka, a da, imajući u vidu citiranu praksu Ustavnog suda, nije upitno da navedeni iskazi mogu, u smislu člana 15. ZKPBiH, biti dokaz u krivičnom postupku, Apelaciono vijeće je, u smislu odredbe člana 281. ZKPBiH, navedene dokaze ocijenilo zasebno i u vezi sa svim drugim dokazima, a sve s ciljem pravilnog utvrđivanja činjenica odlučnih za donošenje presude.
- 38.Apelaciono vijeće je detaljno analiziralo iskaze svjedokinje Amire Hasanović, inspektorice Porezne uprave, Ive Turkeša, knjigovođe u pravnom licu "Gard export-import" d.o.o., Siniše Kačavende, vlasnika i direktora firme "Bromex" d.o.o., kao i Joke Petrović, na čije ime je registrirana STR "KS" i Ulfeta Čajića, na čije ime je registrirana STR "Honda" (iako su obje ove radnje bile u vlasništvu apelantice Senide Karić), te zaključilo da i iz navedenih dokaza proizlazi da je poslovanje pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik poslovanje uobičajeno za krivično djelo porezne utaje, te je našlo potvrdu za zaključak da stvarni promet na način kako je to prikazano kroz finansijsku dokumentaciju pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik nikada nije obavljen.
- 39.Apelaciono vijeće je istaklo da je ocijenilo i iskaze svjedoka odbrane, kao i iskaze koje su dali sami optuženi (apelanti), te materijalne dokaze koje je odbrana uložila u sudski spis, ali je ocijenilo da navedeni dokazi nisu takvog značaja da bi doveli u sumnju zaključak da između pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik i ostalih pravnih lica navedenih u izreci presude nije vršen stvarni promet robom, a što je ključna činjenica od koje zavisi egzistencija samog krivičnog djela. Čak i sama materijalna dokumentacija uložena u sudski spis, uvjerenja Porezne uprave iz kojih proizlazi da pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik nema dugovanja po osnovu indirektnih poreza, ne dokazuje da je zaključak povodom navedenog pitanja pogrešan. Naime, tek analizom činjenica od kojih zavisi visina porezne osnovice i visina porezne obaveze, a čime se u konkretnom slučaju bavila vještakinja Kerima Prašljivić, moguće je sa sigurnošću utvrditi koje je činjenice dao ili prešutio porezni obveznik radi utaje poreza ili doprinosa, a koje je dao ili prešutio bez te namjere, od čega u konačnici zavisi da li je počinjeno krivično djelo i o kojoj kvalifikaciji se radi. Apelaciono vijeće je ocijenilo i iskaze svjedoka Mujage Zahirovića i Šemsudina Mujčinovića, koji su svjedočili da su radili na poslovima utovara i istovara u skladištu pravnog lica "Betis" d.o.o. Međutim, iz dokaza objektivne prirode proizlazi da je navedeno pravno lice raspolagalo kancelarijskim prostorom površine 33,43 m2 koji nije mogao biti korišten za skladištenje velikih količina robe, čiji je promet u milionskim iznosima prikazan kroz finansijsku dokumentaciju.
- 40.Na osnovu navedenog, Apelaciono vijeće je van razumne sumnje utvrdilo da apelant Sedinet Karić kao direktor i odgovorno lice, a Senida Karić kao osnivačica i vlasnica pravnog lica "Sidoil" d.o.o., kroz finansijsku dokumentaciju svog pravnog lica nisu prikazali stvarni promet robom koji je obavljen, nego su, postupajući s namjerom izbjegavanja plaćanja poreza na promet roba ili usluga, pribavljanjem bjanko potpisanih narudžbenica s izjavom fiktivnog kupca da robu kupuje radi daljnje prodaje, uključujući narudžbenice pravnih lica "Betis" d.o.o. Brčko i "Gard export-import" Laktaši, kroz finansijsku dokumentaciju prikazivali da je roba prodata navedenim pravnim licima radi daljnje prodaje, kako bi po tom osnovu bili oslobođeni obaveze plaćanja poreza na promet, ali s obzirom na to da finansijska dokumentacija nije pratila stvarne tokove robe i da je roba u stvarnosti prodavana trećim, nepoznatim kupcima za gotov novac, zbog čega nije bilo uvjeta za oslobađanje od poreza na promet, te je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik postupanjem na navedeni način izbjeglo obavezu plaćanja poreza na promet. Dalje je istaknuto da je Optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-167/03 od 18. novembra 2009. godine apelant Sedinet Karić terećen kao direktni izvršilac krivičnog djela porezne utaje, dok je ostale apelante teretilo kao pomagače. Međutim, Apelaciono vijeće je našlo da je u radnjama i ovih apelanata, koji su prema optužnici Tužilaštva BiH kvalificirani kao pomagači, ostvaren znatno veći doprinos u izvršenju predmetnog krivičnog djela od doprinosa koji se zahtijeva prema pravnoj kvalifikaciji pomagača, koji i njihovoj djelatnosti daje kvalitet saizvršilaštva. Dalje, iako je Sedinet Karić direktor i odgovorno lice pravnog lica "Sidoil" d.o.o., te je de jure i de facto odgovoran za počinjenje predmetnog krivičnog djela, uloga drugooptužene apelantice Senide Karić kao osnivačice i vlasnice tog pravnog lica ne može se zanemariti. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka Rahime Isić i Selme Husejnović, zaposlenica u računovodstvu "Sidoila" d.o.o., proizlazi da je apelantica Senida Karić aktivno bila uključena u poslovanje tog pravnog lica, te da je ona predstavljala njihovu neposrednu vezu s direktorom. Zbog navedenog, Apelaciono vijeće je našlo da je ona de facto preduzimala radnje izvršenja u smislu koordinacije s navodnim kupcima, davanjem naloga radnicima u računovodstvu na koji način da popune finansijsku dokumentaciju, te je de facto postupajući s direktnim umišljajem na odlučujući način doprinijela tome da njen suprug izvrši predmetno krivično djelo.
- 41.Apelaciono vijeće je zatim istaklo da, iako radnje apelanata Amire Zahirović i E. M. na prvi pogled imaju karakter radnji pomaganja, jer su oni bjanko potpisane i ovjerene narudžbenice svojih pravnih lica stavili na raspolaganje pravnom licu "Sidoil" d.o.o., s obzirom na to da se oni pojavljuju u ulozi direktora i odgovornih lica u pravnim licima "Betis" d.o.o. i "Gard export-import" d.o.o., a da su navedena pravna lica upravo ona putem kojih je utajen porez u najvećim iznosima (1.359.177,39 KM i 961.560,95 KM), jasno se može uočiti njihov odlučujući doprinos u počinjenju krivičnog djela. Apelaciono vijeće je zaključak o njihovoj odgovornosti izvelo iz izuzete materijalne dokumentacije među kojom je evidentiran čitav niz bjanko ovjerenih narudžbenica, računa otpremnica tih pravnih lica, a i svjedokinja Selma Gubaljević je u svom iskazu istakla da je pravno lice "Betis" d.o.o. jedna od firmi koja je korištena za transfer novca.
- 42.Apelaciono vijeće je razmotrilo i prigovor branioca apelanta E. M. da je on već pravosnažno osuđen Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-K-000 021 od 24. maja 2007. godine za krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, te da se u odnosu na njega radi o res iudicata. Apelaciono vijeće je zaključilo da navedeni prigovor nema osnov, s obzirom na to da je spomenutom presudom apelant E. M. pravosnažno osuđen za navedeno krivično djelo, međutim, period na koji se spomenute inkriminacije odnose obuhvata vrijeme i poslovanje pravnog lica "Gard export-import" d.o.o. Laktaši od 20. januara 2002. godine do 6. jula 2002. godine, dok Optužnica Tužilaštva BiH broj KT-167/03 od 25. novembra 2009. godine obuhvata period od 6. juna 2002. godine do 10. decembra 2003. godine, s tim što se inkriminacije koje se stavljaju na teret tom apelantu odnose na period od 12. jula 2002. godine kada je izdata prva račun-otpremnica pa do 9. novembra 2002. godine kada je izdata posljednja, a što sve obuhvata period koji nije obuhvaćen pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci.
- 43.Dalje je istaknuto da počinjenje predmetnog krivičnog djela ne bi bilo moguće bez odlučujućeg doprinosa apelanta Mehmeda Salkića koji je kao šef računovodstva vršio kontrolu nad svim knjiženjima i sačinjavao završni račun pravnog lica "Sidoil", omogućio knjiženje fiktivno sačinjene dokumentacije, te osigurao da knjigovodstvo "Sidoila" izgleda uredno, iako je bio ili morao biti svjestan da tokovi novca ne prate tokove robe, odnosno da finansijska dokumentacija čije je knjiženje vršeno predstavlja fiktivno sačinjenu dokumentaciju kojoj je cilj da fiktivni promet robom prikaže kao stvarni.
- 44.Dalje, istaknuto je da iskazi saslušanih svjedoka, recepcionara motela "Park", te zapisi u rokovnicima i bilježnicama izuzetim prilikom pretresa poslovnih prostorija, svjedoče o ulozi apelanta Novalije Zukića u izvršenju predmetnog krivičnog djela, jer se iz navedenih dokaza može nesumnjivo zaključiti da je on novac ostavljen na recepciji motela "Park" uzimao zapakiran u koverte, te ga je nosio radi polaganja na račune navodnih kupaca pravnog lica "Sidoil" d.o.o., a kako bi taj novac zatim bio transferiran žiralno na jedan od četiri računa koje je "Sidoil" imao otvorene u različitim poslovnim bankama. Navedeni zaključak Apelaciono vijeće je smatralo potkrijepljenim i iskazom svjedokinje Selme Gubaljević koja je poznavala apelanta Novaliju Zukića zvanog Novko, te je u iskazu na glavnom pretresu izjavila, što je Vijeće i preslušalo, da joj je Novko sam rekao da je prao novac za Sidu i da je za to dobijao 5% vrijednosti.
- 45.U obrazloženju je istaknuto da je Tužilaštvo BiH izmijenjenom optužnicom prekvalificiralo radnje apelanata isključivo u krivično djelo porezne utaje, za razliku od kvalifikacije iz prve optužnice, u kojoj je bilo krivično djelo pranja novca. Apelaciono vijeće je imalo na umu da je polaganje novca na račune drugih firmi, navodnih kupaca, sve s ciljem da bi taj novac bio transferiran na račune pravnog lica "Sidoil" d.o.o., predstavljalo radnje bez kojih teško da bi krivično djelo bilo i ostvareno. Vijeće je razmotrilo i prigovor odbrane kojim se ukazuje na to da se apelant Novalija Zukić ne tereti da je neposredno polagao novac na račune tih firmi, nego da je novac samo odnosio radi polaganja, usljed čega se gubi kontinuitet radnji. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da je apelant Novalija Zukić odnosio novac koji se potom žiralnim putem vraćao na račune pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik i da je nesporno da su ti transferi pratili fiktivni promet robe, odnosno promet koji nikada nije obavljen, a to je, prema ocjeni Apelacionog vijeća, bilo dovoljno za zaključak o involviranosti i krivičnoj odgovornosti apelanta Novalije Zukića. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, za postojanje samog djela irelevantno je da li je on novac koji je u gotovini preuzimao na recepciji motela "Park" d.o.o. Srebrenik lično polagao na račune trećih pravnih lica, kojima je apelant Novalija Zukić taj novac davao. Činjenica je da se uloga apelanta Novalije Zukića ogledala u nošenju gotovinskog novca, na koji način je omogućen polog novca na račune navodnih kupaca, a potom i njegov transfer na račune pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik na ime plaćanja za robu, a što je u odlučujućoj mjeri doprinijelo i izvršenju samog krivičnog djela, zbog čega je Apelaciono vijeće i izvelo zaključak o krivičnoj odgovornosti apelanta Novalije Zukića.
- 46.U odnosu na apelanta Besima Jahika je navedeno da iz izvedenih dokaza proizlazi da je on bio zadužen za organizaciju nabavke i distribuciju robe kupcima. Iako je odbrana nastojala osporiti njegovu vezu s pravnim licem "Sidoil" d.o.o. Srebrenik i dokazati da je on u Tursku putovao u vlastitom aranžmanu radi nabavke robe za vlastite potrebe, te se pozvala na iskaze pojedinih svjedoka, prema ocjeni Apelacionog vijeća, njihovi iskazi nisu umanjili snagu ostalih dokaza koje je izvelo Tužilaštvo. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da čak i da se zanemari činjenica da su iskazi tih svjedoka dati s ciljem pomoći tom apelantu, oni nisu morali znati za njegovu ulogu u organizaciji "šoping-tura" i naknadnoj distribuciji robe. Međutim, Apelaciono vijeće je nesporan zaključak o njegovoj ulozi izvelo na osnovu drugih dokaza, a prvenstveno dokaza objektivne prirode koje je Tužilaštvo BiH uložilo u spis. Pronađeni bjanko potpisani računi i otpremnice pravnih lica "Betis" d.o.o. i STR "KS" u njegovom stanu (pravnih lica koja se pojavljuju kao kupci robe od pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, a za koje je utvrđeno da stvarni promet s tim pravnim licima nikada nije obavljen), kao i njegovo ime upisano u bilježnicama o različitim dogovorima sa Sidom, lista putnika s pripadajućim iznosima novca nađena pri pretresu njegovog stana, prema ocjeni Vijeća, nesporni su dokazi da je on bio aktivni učesnik u izvršenju predmetnog krivičnog djela.
- 47.Obrazlažući primjenu Krivičnog zakona, Apelaciono vijeće je istaklo da je Tužilaštvo BiH izmijenjenom Optužnicom broj KT-167/03 od 18. novembra 2009. godine, koja je precizirana 25. februara 2010. godine, stavilo na teret apelantima da su radnjama opisanim pod tačkom I optužnice počinili krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i da je van razumne sumnje dokazalo da su radnje činjenično opisane u tački I optužnog akta izvršene upravo na način kako je to opisano. Međutim, s obzirom na to da iz izvedenih dokaza proizlazi da su apelanti preduzeli čitav niz krivičnopravnih radnji u periodu od 6. juna 2002. godine pa do 24. septembra 2003. godine, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je Tužilaštvo BiH propustilo navedene radnje kvalificirati kao produženo krivično djelo. Apelaciono vijeće je dalje istaklo da, prema zakonskoj definiciji, produženo krivično djelo postoji kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju, čine jedinstvenu cjelinu. U konkretnom slučaju, kako je to prethodno konstatirano, Tužilaštvo BiH je nesporno dokazalo postojanje umišljaja kod svih apelanata, a nesumnjivo je i da, s obzirom na način preduzimanja predmetnih radnji, te njihovu vremensku povezanost (preduzimane u kontinuitetu od juna 2002. godine do septembra 2003. godine), one predstavljaju jednu cjelinu. Naime, svaki pojedini optuženi (apelant) svojim je radnjama dao odlučujući doprinos počinjenju više krivičnih djela porezne utaje tokom dužeg perioda, te su svojim radnjama omogućili apelantu Sedinetu Kariću da kao direktor i odgovorno lice u pravnom licu "Sidoil" d.o.o. Srebrenik lažnim prikazivanjem podataka o svom stečenom oporezivom prihodu, koji je obavljen s nepoznatim kupcima, a fiktivno prikazan kroz finansijsku dokumentaciju kao promet naveliko s pravnim licima nabrojanim u izreci presude, utaji porez u iznosu od 2.687,532,55 KM. S obzirom na to da je riječ o istim krivičnim djelima koja su vršena jedan duži period (od juna 2002. godine do septembra 2003. godine), a koja, s obzirom na način izvršenja, počinioce i kontinuitet njihovog preduzimanja, čine jedinstvenu cjelinu, Apelaciono vijeće je zaključilo da je riječ o produženom krivičnom djelu, kako to definira član 54. KZBiH. S obzirom na to da je Apelaciono vijeće zaključilo da se u konkretnom slučaju radi o produženom krivičnom djelu, neodrživa je i pravna kvalifikacija djela kako je to navedeno u optužnici, tj. kao krivično djelo porezne utaje koju propisuje član 273. stav 3. KZFBiH. Naime, kada je u pitanju produženo krivično djelo, kao vrijeme njegovog izvršenja uzima se vrijeme preduzimanja posljednje radnje, a to je 24. septembar 2003. godine kada je pravno lice "Sidoil" d.o.o. pravnom licu "Sančo" d.o.o. fakturiralo robu u vrijednosti od 3.321,20 KM. S obzirom na to da je KZBiH stupio na snagu 1. marta 2003. godine, proizlazi kao nesporno da je posljednja radnja izvršenja krivičnog djela, a time i samo krivično djelo, izvršena u vrijeme važenja ovog zakona. Imajući u vidu princip vremenskog važenja Krivičnog zakona sadržanog u članu 4. stav 1. KZBiH, kojim je propisano da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, Apelaciono vijeće je zaključilo da je nesporno da se ovaj zakon treba primijeniti na apelante.
- 48.Apelaciono vijeće je utvrdilo da je pogrešna i pravna kvalifikacija radnji apelanata Senide Karić, Mehmeda Salkića, Amire Zahirović, E. M., Novalije Zukića i Besima Jahika kao radnji pomaganja i kvalificiralo ih kao radnje saizvršilaštva. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da iz zakonske definicije saizvršilaštva, koju propisuje član 29. KZBiH, gdje je navedeno da radnja saizvršioca nužno ne predstavlja radnju izvršenja, nego može predstavljati i "što drugo", proizlazi da između radnje saizvršioca i zabranjene posljedice ne mora postojati uzročna veza. Međutim, to ponašanje, da bi se moglo definirati kao saizvršilaštvo, mora biti u takvoj subjektivno-objektivnoj vezi s ponašanjem ostalih saizvršilaca, posebno onim ponašanjima koja su neposredno prouzrokovala zabranjenu posljedicu, tako da s njima čini čvrstu, jedinstvenu cjelinu i tako postaje element zajedničke djelatnosti. S obzirom na to da je Apelaciono vijeće ocijenilo da su radnje apelanata Senide Karić, Mehmeda Salkića, Amire Zahirović, E. M., Novalije Zukića i Besima Jahika na odlučujući način doprinijele izvršenju krivičnog djela, te da njihove radnje s radnjama apelanta Sedineta Karića kao direktnog izvršioca čine jedinstvenu cjelinu, da je kod svih njih postojala svijest o zajedničkom djelovanju, kao i da bez tih radnji krivično djelo ne bi bilo realizirano, Vijeće je zaključilo da je njihov doprinos u izvršenju krivičnog djela znatno veći nego što bi bio doprinos pomagača, a čime je njihova djelatnost dobila karakter saizvršilaštva. Stoga je, polazeći od odredbe člana 280. ZKPBiH, Apelaciono vijeće apelante proglasilo krivim kao saizvršioce u smislu člana 29. KZBiH, a ne kao pomagače, na koji način je Tužilaštvo BiH kvalificiralo njihove radnje.
- 49.U vezi s odlukom o oduzimanju imovinske koristi, Apelaciono vijeće je istaklo da odredba člana 110. KZBiH propisuje da niko ne može zadržati imovinsku korist stečenu krivičnim djelom. Izricanjem mjere oduzimanja imovinske koristi koju je stekao na protivpravan način, učinilac krivičnog djela lišava se imovinske koristi koju je stekao izvršenjem krivičnog djela, a sud protivpravno stečenu imovinsku korist oduzima po službenoj dužnosti, bez obzira na to da li postoji tužiočev prijedlog u vezi s tim. Također je istaknuto da član 111. KZBiH propisuje da će se svaka imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom oduzeti od lica čija je odgovornost utvrđena u postupku koji se vodi protiv tog lica. S obzirom na to da je apelant Sedinet Karić odgovorno lice u pravnom licu "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, te da je u navedenom svojstvu proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela porezne utaje iz člana 210. stav 3. KZBiH, pri čemu izbjegnuta porezna davanja iznose 2.687.532,55 KM, a što ujedno predstavlja i iznos protivpravno stečene imovinske koristi, Apelaciono vijeće je, shodno odredbama čl. 110. i 111. KZBiH, odlučilo da od apelanta Sedineta Karića oduzme stečenu imovinsku korist i to u ukupnom iznosu od 2.687.532,55 KM.
- 50.Apelaciono vijeće je odbilo prijedlog branilaca apelanata istaknut u okviru njihove završne riječi kojim su tražili da sud u odnosu na sve optužene (apelante) odbije optužbu za krivična djela iz čl. 209, 250, 316. i 318. KZBiH zbog tužiočevog odustajanja od krivičnog gonjenja za navedena djela. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da je izmijenjenom optužnicom od 18. novembra 2009. godine, koja je precizirana 25. februara 2010. godine, Tužilaštvo BiH prilagodilo činjenični opis radnji dokazima izvedenim tokom pretresa pred Apelacionim vijećem, te je sve radnje koje su apelantima stavljene na teret pravno kvalificiralo kao krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 3. KZFBiH. Međutim, Tužilaštvo BiH nije odustalo od pojedinih krivičnopravnih radnji za svakog pojedinog osumnjičenog, u odnosu na radnje koje su bile činjenično opisane u prvobitnoj optužnici, nego je sve ranije opisane radnje pravno kvalificiralo na drugi način. S obzirom na to da Tužilaštvo BiH nije odustalo od činjeničnog opisa radnji izvršenja u odnosu na radnje opisane u prvobitnoj optužnici, Apelaciono vijeće je zaključilo da nije bilo mjesta za donošenje odbijajuće presude.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 51.Apelanti smatraju da su im osporenom presudom Suda BiH povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
- 52.Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te ističu da su počinjene brojne povrede odredaba krivičnog postupka. Apelanti navode da se osporena presuda Apelacionog vijeća zasniva na nezakonitim dokazima, ukazujući prvenstveno na iskaz svjedokinje Selme Gubaljević kojoj je Tužilaštvo BiH dalo imunitet od krivičnog gonjenja. Apelanti, također, navode da im je osporenom presudom povrijeđen princip svestrane ocjene svih izvedenih dokaza. Ističu da je Apelaciono vijeće postupilo suprotno odredbi člana 281. stav 2. ZKPBiH, da je selektivno ocijenilo dokaze i svoju presudu zasnovalo u pogledu odlučnih činjenica na uvjerenjima suda koje je Apelaciono vijeće izvelo isključivo iz dokaza produciranih prema optužbi, zanemarujući ili površno ocjenjujući dokaze koje je producirala odbrana. Na taj način je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava i nezakonite odluke o krivičnoj odgovornosti apelanata.