USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4029/11, rješavajući apelaciju Zdravka Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravka Popovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 003248 11 U od 17. augusta 2011. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo broj 03-15-515/10 od 20. januara 2011. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija – Porezna uprava – Kantonalni porezni ured Zenica, broj 13-4-05-15-80/10-S.A. od 21. maja 2010. godine i Rješenja Porezne uprave Federacije BiH – Kantonalni porezni ured Zenica – Porezna ispostava u Tešnju, broj 13-4/3-15-3366/10. M.K. od 21. aprila 2010. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Popovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 003248 11 U od 17. augusta 2011. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo broj 03-15-515/10 od 20. januara 2011. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija – Porezna uprava – Kantonalni porezni ured Zenica, broj 13-4-05-15-80/10-S.A. od 21. maja 2010. godine i Rješenja Porezne uprave Federacije BiH – Kantonalni porezni ured Zenica – Porezna ispostava u Tešnju, broj 13-4/3-15-3366/10. M.K. od 21. aprila 2010. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje, zato što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Zdravko Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 15. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 003248 11 U od 17. augusta 2011. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 03-15-515/10 od 20. januara 2011. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija – Porezna uprava – Kantonalni porezni ured iz Zenice (u daljnjem tekstu: Kantonalni porezni ured), broj 13-4-05-15-80/10-S.A. od 21. maja 2010. godine i Rješenja Porezne uprave Federacije BiH – Kantonalni porezni ured Zenica – Porezna ispostava u Tešnju (u daljnjem tekstu: Porezna ispostava), broj 13-4/3-15-3366/10. M.K. od 21. aprila 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva, Kantonalnog poreznog ureda i Porezne ispostave zatraženo je 29. jula, odnosno 21. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud, Ministarstvo, Kantonalni porezni ured i Porezna ispostava su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 5. augusta do 5. decembra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 5.Apelant je 19. aprila 2010. godine (kao predsjednik Općinskog suda u Tešnju – FBiH, s prebivalištem u Tesliću – RS) podnio zahtjev Poreznoj ispostavi za povrat plaćenog poreza na dohodak po osnovu ličnih odbitaka. Apelant je uz zahtjev priložio godišnju prijavu poreza na dohodak za 2009. godinu, koju je podnio 14. aprila 2010. godine, godišnji izvještaj o ukupno isplaćenim plaćama i drugim ličnim primanjima za 2009. godine, kućnu listu, podatke o redovnom školovanju djece, uvjerenje o nezaposlenosti supruge, te izvod iz matične knjige vjenčanih.
- 6.Odlučujući o apelantovom zahtjevu, Porezna ispostava je donijela Rješenje broj 13-4/3-15-3366/10. M.K. od 21. aprila 2010. godine, kojim je zahtjev u cijelosti odbijen. Odlučujući o podnesenom zahtjevu, Porezna ispostava je izvršila uvid u priloženu dokumentaciju, pa je zahtjev, na osnovu zakonskog okvira i utvrđenog činjeničnog stanja, ocijenila neosnovanim. U vezi s takvim stavom, Porezna ispostava se pozvala na odredbe čl. 2, 7. i 24. Zakona o porezu na dohodak FBiH iz 2008. godine (u daljnjem tekstu: Zakon), koje propisuju ko se smatra poreznim obveznikom, šta čini osnovicu poreza na dohodak nerezidenta, odnosno da se samo rezidentnim poreznim obveznicima umanjuje ukupan iznos ostvarenog dohotka za osnovni lični dohodak u visini od 3.600,00 KM za porezni period za koji postoji obaveza plaćanja poreza.
- 7.Porezna ispostava je, imajući u vidu član 2. Zakona, te činjenicu da apelant stalno prebivalište ima na području općine Teslić (RS), zaključila da se apelant smatra nerezidentom u Federaciji BiH, te da, shodno odredbi člana 24. stav 1. istog Zakona, nema pravo na umanjenje osnovice poreza po osnovu ličnih odbitaka, niti na odbitke po osnovu izdržavanih članova porodice.
- 8.U vezi sa zahtjevom kojim apelant traži da mu se od dohotka umanji osnovica poreza na ime naknade za ishranu tokom rada (topli obrok), kao i naknade troškova za prijevoz, Porezna ispostava je i u tom dijelu zahtjev ocijenila neosnovanim. Naime, Porezna uprava je navela da je apelantov lični dohodak, budući da je zaposlen na mjestu predsjednika Općinskog suda u Tešnju, uređen posebnim Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, pa i u slučaju da je apelant rezident Federacije BiH, ne bi imao pravo na umanjenje osnovice poreza na dohodak jer, u skladu s članom 2. stav 1. navedenog zakona, lični dohodak predstavlja netoplaću, tako da topli obrok i naknada za prijevoz navedenim zakonom nisu niti predviđeni kao osnovica za umanjenje poreza na dohodak.
- 9.Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, te jasan zakonski okvir koji regulira sporno pitanje, Porezna uprava je odlučila kao u dispozitivu rješenja.
- 10.Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni porezni ured je Rješenjem broj 13-4/3-15-3366/10. M.K. od 21. aprila 2010. godine, koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 03-15-515/10 od 20. januara 2011. godine, odbio žalbu kao neosnovanu.
- 11.Ispitujući osnovanost žalbenih navoda, Kantonalni porezni ured je zaključio da su svi apelantovi relevantni žalbeni navodi neosnovani. U tom smislu je, između ostalog, navedeno da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da apelant uz žalbu nije priložio dokaz o prijavi boravišta na području općine Tešanj, gdje je zaposlen, odnosno potvrdu Policijske uprave Tešanj o prijavi boravišta, kojom bi dokazao da ima svojstvo rezidenta (boravak na teritoriji FBiH duže od 183 dana), kako je to propisano u članu 2. stav 3. tačka 2. Zakona. Kantonalni porezni ured je, imajući u vidu činjenične okolnosti predmeta, ocijenio da je odlučna činjenica za rješavanje predmetne upravne stvari da li žalitelj-apelant ima status rezidenta FBiH ili ne, pa je stoga irelevantna ocjena drugih priloženih dokaza na osnovu kojih se umanjuje ukupan iznos ostvarenog dohotka prije samog utvrđivanja sporne činjenice. Dakle, iz navedenog proizlazi, kako je istakao Kantonalni porezni ured, da bi bilo suvišno da su se u osporavanom rješenju ocijenili dokazi, na što se žalba poziva, jer apelant kao nerezident FBiH uopće ne može ostvariti pravo na umanjenje ukupno ostvarenog dohotka po osnovu ličnih odbitaka.
- 12.Kantonalni porezni ured je neosnovanim ocijenio i apelantove navode da nije trebao biti naplaćen porez na dohodak iz decembra 2008. godine jer je Zakon stupio na snagu 1. januara 2009. godine, pa se stoga nije ni mogao retroaktivno primijeniti, niti naplatiti u iznosu od 348,00 KM. U vezi s tim, Kantonalni porezni ured se pozvao na odredbu člana 53. Zakona, iz koje proizlazi da je navedeni Zakon stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama FBiH", koji je objavljen 5. marta 2008. godine, iz čega proizlazi da je na pravnu snagu stupio 13. marta 2008. godine, s tim da je istim Zakonom precizirano da će se primjenjivati od 1. januara 2009. godine. U vezi s tim, Kantonalni porezni ured se pozvao i na odredbu člana 27. stav 1. Zakona, koju je citirao, te je, imajući u vidu zakonski okvir i godišnji izvještaj o ukupno isplaćenim plaćama i drugim ličnim primanjima, zaključio da je apelantu plaća za decembar 2008. godine isplaćena 30. januara 2009. godine u iznosu od 3.389,46 KM i da je na taj iznos uplaćen porez u iznosu od 338,95 KM, dakle u vrijeme kada je bio na snazi Zakon, pa se stoga u konkretnom slučaju ne radi o retroaktivnoj primjeni navedenog Zakona.
- 13.Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj u upravnom sporu protiv Rješenja tuženog Ministarstva broj 03-15-515/10 od 20. januara 2011. godine, u predmetu povrata poreza na dohodak, Kantonalni sud je Presudom broj 04 0 U 003248 11 U od 18. augusta 2011. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je, nakon što je ispitao osporeno rješenje (o čemu se detaljnije izjasnio na str. od 2. do 4. obrazloženja), zaključio da je Ministarstvo prilikom odlučivanja o žalbi donijelo pravilno i na zakonu zasnovano rješenje, za što je u obrazloženju dalo valjane razloge o svim navodima iz žalbe, te da tuženo Ministarstvo svojim rješenjem nije počinilo nikakve bitne povrede odredaba Zakona o upravnom postupku, niti je, s obzirom na sadržaj relevantnih odredbi čl. 2, 7, 24. i 53. Zakona, čiju je primjenu Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke u potpunosti prihvatio, došlo do pogrešne primjene materijalnog prava na apelantovu štetu, niti je apelant osporenim rješenjima doveden u diskriminirajući i neravnopravan položaj u odnosu na ostala lica. Imajući u vidu da su svi apelantovni prigovori ocijenjeni neosnovanim, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbi člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Apelant u iscrpnoj apelaciji hronološki iznosi tok postupka, te ukazuje na neprihvatljivost Zakona koji mu, kao zaposleniku Općinskog suda u Tešnju, s prebivalištem u Tesliću, ne omogućava pravo na povrat poreza na ime poreznih olakšica. Ukazuje na diskriminirajuće odredbe člana 2. Zakona koje apelanta svrstavaju u kategoriju nerezidenta FBiH kojem se ne priznaje pravo na porezne olakšice. Navodi, između ostalog, da primjena takvog Zakona ne može biti ni u sferi razmišljanja, a pogotovo ne u sferi primjene. Smatra da je različito tretiran od ostalih zaposlenika u istim okolnostima. Ističe da su međunarodnim aktima koji se primjenjuju u BiH svima zagarantirani jednakost pred zakonom, zabrana diskriminacije i zaštita od diskriminacije, ali da su sporne odredbe Zakona zasnovane na diskriminaciji i nisu usklađene s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ukazuje na to da su organi uprave i suda pogrešno tumačili odredbe zakona. Predložio je da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno razmatranje.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantovi navodi potpuno neosnovani, te da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao uz prijedlog da se apelacija odbije.
- 16.Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, što potvrđuje činjenica da je Kantonalni sudi u cijelosti potvrdio rješenje, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 17.Kantonalni porezni ured je u iscrpnom odgovoru na apelaciju hronološki opisao tok postupka, te je podsjetio na to da su prilikom odlučivanja primijenjene odredbe tada važećeg Zakona, koji je u 2013. godine pretrpio izvjesne promjene koje su apelantu osigurale status rezidenta FBiH. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 18.Porezna ispostava je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da je, u međuvremenu, izmijenjen Zakon o porezu na dohodak ("Službene novine FBiH" broj 17/13 od 25. januara 2013. godine), tako što je u Zakonu o porezu na dohodak ("Službene novine FBiH" br. 10/08, 9/10 i 44/11) u članu 2. iza stava 3. dodan novi stav 4. koji glasi: "Izuzetno, rezidentima Federacije BiH smatraju se i fizička lica – povratnici koji su ostvarili povratak na područje Republike Srpske i/ili Brčko distrikta kao i druga fizička lica koja imaju prebivalište na području Republike Srpske ili Brčko distrikta koja ostvaruju dohodak od nesamostalne djelatnosti kod poslodavca koji imaju sjedište na području Federacije BiH". U odgovoru je istaknuto da je apelantu kao poreznom obvezniku na osnovu navedene izmjene Zakona o porezu na dohodak priznato pravo na umanjenje ostvarenog dohotka za osnovni lični odbitak i odbitke za izdržavane članove porodice. Kao dokaz za navedeno, Porezna ispostava je u prilogu odgovora dostavila poreznu karticu od 27. novembra 2014. godine na apelantovo ime. Porezna uprava je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 19.U Zakonu o porezu na dohodak ("Službene novine FBiH" br. 10/08, 9/10 i 44/11, neslužbena prečišćena verzija), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
- 1.Opće odredbe
Član 1.
(1) Ovim Zakonom propisuje se način utvrđivanja i plaćanja poreza na dohodak fizičkih lica u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).
- 2.Porezni obveznik
Član 2.
(1) Obveznik poreza na dohodak je rezident Federacije i nerezident koji ostvaruje dohodak, i to:
- 1)rezident koji ostvaruje dohodak na teritoriji Federacije i izvan teritorije Federacije,
- 2)nerezident koji obavlja samostalnu djelatnost putem stalnog mjesta poslovanja na teritoriji Federacije,
- 3)nerezident koji obavlja nesamostalnu djelatnost na teritoriji Federacije,
- 4)nerezident koji ostvaruje prihod na teritoriji Federacije od pokretne i nepokretne imovine, autorskih prava, patenata, licenci, ulaganja kapitala, ili bilo koje druge djelatnosti koja rezultira ostvarenjem prihoda koji je oporeziv prema ovom Zakonu.
(2) Kada više fizičkih lica zajednički ostvaruje dohodak porezni obveznik je svako fizičko lice posebno i to za udio koji ostvari u tako ostvarenom dohotku.
(3) Rezidentom Federacije, u smislu ovog Zakona, smatra se fizičko lice koje:
- 1)ima prebivalište na teritoriji Federacije,
- 2)na teritoriji Federacije neprekidno ili sa prekidima boravi 183 ili više dana u bilo kojem poreznom periodu,
- 3)ima prebivalište u Federaciji a na osnovu obavljanja nesamostalne djelatnosti van područja Federacije ostvaruje prihode iz federalnog budžeta i/ili budžeta Bosne i Hercegovine.
(4) Nerezidentom, u smislu ovog Zakona, smatra se fizičko lice koje na teritoriji Federacije boravi manje od 183 dana.
(5) Pod stalnim mjestom poslovanja podrazumijeva se mjesto gdje je djelatnost registrirana.
- 4.Predmet oporezivanja
Član 4.
Porezom na dohodak oporezuju se dohoci koje porezni obveznik ostvari od:
- 1)nesamostalne djelatnosti,
- 2)samostalne djelatnosti,
- 3)imovine i imovinskih prava,
- 4)ulaganja kapitala,
- 5)učešća u nagradnim igrama i igrama na sreću.
- 7.Osnovica poreza na dohodak
- 7.
Član 7.
(1) Osnovicu poreza na dohodak rezidenta predstavlja razlika između ukupnih oporezivih prihoda stečenih u jednom poreznom periodu i ukupnih odbitaka koji se mogu priznati u vezi sa sticanjem tog prihoda (preneseni gubitak, rashodi nužni za sticanje tog prihoda i lični odbitak).
(2) Osnovicu poreza na dohodak nerezidenta iz člana 2. stav (1) tač. 3) i 4) ovog Zakona predstavlja isplaćeni dohodak. [...]
III. USKLAĐIVANJE DOHOTKA
- 1.Lični odbitak
Član 24. stav 1.
(1) Prema članu 4. ovog Zakona, rezidentnim poreznim obveznicima ukupan iznos ostvarenog dohotka umanjuje se za osnovni lični odbitak u visini od 3.600,00 KM za porezni period za koji postoji obaveza plaćanja poreza. Ako je porezni period kraći od kalendarske godine, osnovni lični odbitak se, prema članu 8. stav (3) ovog Zakona, srazmjerno umanjuje i računa se u korist poreznog obveznika na puni mjesec.
VI. Dopustivost
- 20.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje
- 22.Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- h)apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
- 23.U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam "građanska prava i obaveze" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to predviđeno relevantnim zakonom. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati porez (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno u konkretnom slučaju postupak u kojem je tražen povrat poreza na ime poreznih olakšica, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 24.Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 25.Budući da apelant pravo na nediskriminaciju, koje je akcesorne prirode, te se stoga ne može samostalno razmatrati, dovodi u kontekst prava na pravično suđenje, Ustavni sud zbog istog razloga apelantove navode o kršenju prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje također smatra ratione materiae inkompatibilnim s Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 23.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
- 26.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 04 0 U 003248 11 U od 17. augusta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 19. augusta 2011. godine, a apelacija je podnesena 15. oktobra 2011. godine, pa proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, taj dio apelacije ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovan, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 27.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 28.Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 29.Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu ukazujući na to da su odredbe Zakona potpuno neprihvatljive jer, prema Zakonu, on kao zaposlenik Općinskog suda u Tešnju, s prebivalištem u Tesliću, ne može ostvariti pravo na povrat poreza na dohodak, pa je takav diskriminirajući Zakon, koji nije usklađen s Ustavom Bosne i Hercegovine, doveo do povrede njegovog prava na imovinu.
- 30.Prije nego što se upusti u razmatranje apelacije, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj imovini. U vezi sa spornim pitanjem, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju može govoriti o apelantovoj imovini, budući da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je, u skladu sa Zakonom, iz apelantovih plaća izdvojen dio sredstava na ime poreza, čiji povrat apelant traži jer smatra da ostvaruje pravo da mu se taj dio poreza vrati na ime poreznih olakšica. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju može govoriti o apelantovoj imovini, odnosno da se u osporenom postupku odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu, a što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 31.Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
- 32.U vezi sa spornim pitanjem da li je u konkretnom slučaju miješanje bilo zakonito, odnosno da li su relevantne odredbe tada važećeg Zakona diskriminirajuće i usaglašene s Ustavom Bosne i Hercegovine, kako to apelant tvrdi, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u kontekstu svoje nadležnosti iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, razmatrao pitanje usklađenosti za apelanta spornog Zakona s Ustavom Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud je, rješavajući zahtjev Kantonalnog suda u Goraždu (koji je pokretao gotovo identično činjenično i pravno pitanje) u predmetu broj U 17/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 17/11 od 30. marta 2012. godine, tačke od 24. do 38) zaključio da je, s obzirom na složeno ustavnopravno uređenje u Bosni i Hercegovini i podjelu nadležnosti, oblast direktnih poreza u nadležnosti entiteta i Distrikta Brčko BiH, te da nadležni zakonodavac ima široko polje slobodne procjene u odabiru poreznog sistema i poreznih instrumenata koji su mu potrebni za ostvarenje ciljeva njegove porezne politike. U citiranoj odluci je naglašeno i da je Ustavni sud zaključio da se definicijom pojmova rezidenta i nerezidenta u spornom Zakonu ne diskriminiraju državljani Bosne i Hercegovine, pa slijedi da odredbe čl. 2, 7. i 24. spornog Zakona nisu u suprotnosti s čl. I/7, II/1, II/2, članom II/3. e), k) i m) i članom II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi s članom 6. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te s članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
- 33.Dakle, Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci Ustavni sud, ispitujući usklađenost tada važećeg zakona s Ustavom Bosne i Hercegovine, pošao od složenog ustavnopravnog uređenja Bosne i Hercegovine i podijeljene nadležnosti između Bosne i Hercegovine, entiteta i Distrikta Brčko BiH, te zaključio da zakonodavstvo oba entiteta i Distrikta Brčko, primjenom principa teritorijalnosti, na isti način definira kategorije rezidenta i nerezidenta u svrhu utvrđivanja i plaćanja poreza na dohodak kao prihoda relevantne administrativno-teritorijalne jedinice. Dalje je u citiranoj odluci naglašeno da je definiranje pojma rezidenta i nerezidenta u spornom Zakonu zasnovano na principu teritorijalnosti unutar složenog ustavnopravnog sistema u Bosni i Hercegovini, te da definiranje kategorija poreznih obveznika i opseg njihovih obaveza u odnosu na porez na dohodak prema teritorijalnom principu ni na koji način ne pokreće pitanje nejednakog tretmana državljana Bosne i Hercegovine (član 2. tada važećeg Zakona). Do istog zaključka je Ustavni sud došao i u odnosu na odredbe čl. 7. i 24. Zakona naglasivši da propisivanje porezne osnovice i poreznih olakšica na način kako je to regulirano čl. 7. i 24. Zakona ne pokreće pitanje diskriminacije u vezi s pravom na imovinu, već predstavlja dosljednu primjenu teritorijalnog principa politike nadležne javne vlasti, u konkretnom slučaju FBiH, što je opet rezultat složenog ustavnopravnog uređenja i širokih ovlaštenja javne vlasti da regulira i provodi poreznu politiku, u skladu sa svojim nadležnostima.
- 34.Dovodeći takav stav iz citirane odluke u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud bili saglasni u tome da je apelantov zahtjev za povrat poreza na dohodak po osnovu ličnih odbitaka neosnovan, polazeći od činjenice da apelant uz zahtjev za povrat poreza nije dostavio potvrdu o prebivalištu u općini Tešanj, gdje je zaposlen, što ga čini nerezidentom FBiH, te da, shodno tome, nema pravo na umanjenje osnovice poreza za osnovne lične odbitke, niti odbitke po osnovu izdržavanih članova porodice, shodno odredbi člana 24. stav 1. Zakona, što su sve navedeno detaljno obrazložili u osporenim odlukama. Ustavni sud, također, zapaža da iz osporenih odluka proizlaze i odgovori na apelantove prigovore u vezi s retroaktivnom primjenom Zakona, o čemu se posebno iscrpno izjasnila Kantonalna porezna uprava, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučivanja uzeo u obzir činjenicu da su se tokom 2013. godine odredbe člana 2. Zakona izmijenile, te da je apelant prema izmijenjenim, odnosno dopunjenim odredbama citiranog člana dobio status rezidenta FBiH i time stekao pravo na povrat traženog poreza na dohodak po osnovu poreznih olakšica, ali da ta naknadna okolnost nije mogla utjecati na drugačije odlučivanje Ustavnog suda u situaciji kada su organi uprave i Kantonalni sud postupali u skladu s tada važećim Zakonom.
- 35.Dakle, uzevši u obzir sve navedeno, te stav Ustavnog suda iz citirane odluke, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, te u skladu s tada važećim Zakonom.
- 36.U odgovoru na pitanje da li je miješanje imalo legitiman cilj, Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe Zakona nesporno predstavljaju ograničenja u ostvarivanju apelantovih prava, u smislu da propisuju ko se smatra rezidentom, u smislu člana 2. Zakona, ali da svaka država ima široko polje slobodne procjene u vezi s reguliranjem utvrđivanja i naplate poreza i izborom instrumenata porezne politike, zavisno od potreba i ciljeva, pri čemu odredbe poreznih zakona treba da budu jasne i razumljive poreznim obveznicima. U konkretnom slučaju, relevantne odredbe Zakona, koje se problematiziraju u predmetnom slučaju, bile su predmet razmatranja pred Ustavnim sudom, za koje je, između ostalog, utvrđeno da, s obzirom na složenost ustavnopravnog uređenja Bosne i Hercegovine, predstavljaju dosljedno provođenje teritorijalnog principa unutar nadležnosti FBiH, pri čemu svi entitetski porezni zakoni (uključujući i porezni zakon Distrikta Brčko BiH) na identičan način definiraju kategorije poreznih obveznika i opseg njihovih obaveza u odnosu na porez na dohodak prema teritorijalnom principu.
- 37.Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom, na osnovu kojeg je konačno odbijen apelantov zahtjev, koji regulira način utvrđivanja i plaćanja poreza na dohodak fizičkih lica u Federaciji Bosne i Hercegovine (član 1. Zakona), osigura efikasno funkcioniranje poreznog sistema u FBiH, a time i pravna sigurnost. Stoga, Ustavni sud smatra da je odbijanje apelantovog zahtjeva u skladu s relevantnim odredbama Zakona imalo legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje).
- 38.Također, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u skladu s principom proporcionalnosti, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50).
- 39.Dovodeći u vezu prethodne stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom, koja je u predmetnom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju porezne politike entiteta (uključujući i Distrikt Brčko BiH) u okviru složenog ustavnopravnog uređenja Bosne i Hercegovine, te u dosljednoj primjeni relevantnih odredaba tada važećeg Zakona, koja je zasnovana na teritorijalnom principu, preteže nad apelantovim interesom da ostvari povrat uplaćenog poreza, te apelant ne snosi poseban i pretjeran teret. Uz to, Ustavni sud naglašava da je naknadnom dopunom odredaba člana 2. Zakona apelant stekao status rezidenta FBiH i time počeo ostvarivati pravo na traženi povrat poreza na dohodak, kako to proizlazi iz apelantove porezne kartice koju je Porezna ispostava dostavila u prilogu odgovora na apelaciju.
- 40.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama koje su donesene u skladu s tada važećim Zakonom nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 41.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu s tada važećim Zakonom i u javnom interesu, pri čemu na apelanta nije stavljen pretjeran teret.
- 42.Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 43.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.