Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 26. augusta 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 207/02, rješavajući apelaciju T. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. člana 16. stav 2. tač. 9. i 14., člana 59. stav 2. tač. 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Valerija Galić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija T. K. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-138/01 od 10. jula 2002. godine, jer je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T. K. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Su-VII-12/02 od 12. novembra 2002. godine, Rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž.366/02 od 22. novembra 2002. godine i Rješenja broj Gž.366/02 od 27. novembra 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T. K. podnesena protiv Rješenja Službe za stambena i javna pitanja Općine Trebinje, broj 06-372-96/02 od 27. novembra 2002. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 05-050-01-4/03 od 10. januara 2003. godine, zbog toga što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    T. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Trebinja, koju zastupa R. R., advokat iz Trebinja, podnijela je 16. novembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) na Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-138/01 od 10. jula 2002. godine, Rješenja Službe za stambena i javna pitanja Općine Trebinje, broj 06-372-96/02 od 27. novembra 2002. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 05-050-01-4/03 od 10. januara 2003. godine, Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Su-VII-12/02 od 12. novembra 2002. godine, Rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž.366/02 od 22. novembra 2002. godine i Rješenja broj Gž.366/02 od 27. novembra 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Apelantica je 30. decembra 2002. godine podnijela novu apelaciju Ustavnom sudu, zavedenu pod brojem AP 3/03. Ova apelacija tiče se istog činjeničnog i pravnog pitanja kao i prethodna apelacija pod brojem AP 207/02.
  • 3.
    Apelantica je 12. februara 2003. godine dostavila Ustavnom sudu novu dokumentaciju, koja dopunjuje njezine apelacije.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je 18. februara 2002. godine spojio apelacije AP 207/02 i AP 3/03 u jednu apelaciju, zavedenu kao AP 207/02.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Apelantica je unuka umrle K. K., koja je bila nositeljica stanarskog prava na stanu površine 54 m2�, u ulici S. Fajčevića u Trebinju, sve do njezine smrti 13. januara 1993. godine. Apelantica je, navodno, živjela zajedno sa svojom bakom, K. K., od 1984. godine pa do njezine smrti, što je, prema apelantičinim navodima, bilo dovoljno dugo da nastavi koristiti predmetni stan u smislu čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine SR Bosne i Hercegovine", br. 14/84 i 36/89; "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93, 22/93 i 12/99). Apelantica je kao član domaćinstva ostala u stanu sve do 1997. godine.

Prvi set postupaka - parnični postupak

  • 7.
    Apelantica je podnijela tužbu Osnovnom sudu u Trebinju protiv Javnog fonda za stambena pitanja u Trebinju, Javnog fonda PIO Trebinje (u daljnjem tekstu: Fond), Općine Trebinje i gosp. R. B., radi donošenja utvrđujuće presude i odluke o ništavosti. Apelantica je zatražila da je taj sud proglasi nositeljicom stanarskog prava nad predmetnim stanom, kao i da ukine rješenja prema kojima je Fond, u svojstvu vlasnika, prenio prava na stan na Općinu Trebinje, a koja ga je naknadno dodijelila gosp. R. B.
  • 8.
    Pored toga, apelantica je izjavila da joj je 1997. godine Komisija za izbjeglice pri Općini Trebinje obećala dodijeliti jednosoban stan u Trebinju, ako predmetni stan ustupi osobama koje su živjele u manjem stanu. Ovi dogovori bi se zasnovali na ugovoru o zamjeni stanova. Apelantica je prihvatila navedene uvjete iz dogovora zato što joj je Komisija obećala dodijeliti stan na trajno korištenje. Nakon oko dva mjeseca, ugovor se nije mogao provesti. Apelantica je morala iseliti iz dodijeljenog manjeg stana, jer je druga ugovorna strana morala iseliti iz njezinog stana, kojeg je Općina dodijelila gosp. R. B.. Nakon svih ovih preseljavanja, R. B. je nastavio da živi u njezinom stanu na osnovu općinskog rješenja, dok se porodica, s kojom je ona napravila dogovor o zamjeni stanova, vratila u svoj prijašnji stan, a apelantica je uselila u stan svojih roditelja.
  • 9.
    Osnovni sud u Trebinju je donio presudu, broj P-302/98 od 26. aprila 2000. godine, kojom je odbio apelantičinu tužbu. Sud je ustanovio da apelantica ne ispunjava uvjete precizirane u Zakonu o stambenim odnosima na osnovu kojih bi mogla da nastavi koristiti stan. Pored toga, Sud je ustanovio da apelantica nikad nije zatražila od nadležnog organa da ju proglasi nositeljicom stanarskog prava, što je bila obavezna u skladu sa članom 22. navedenog zakona.
  • 10.
    Apelantica je protiv prvostepene presude izjavila žalbu Okružnom sudu u Trebinju, koji je donio presudu broj 272/00 od 30. januara 2001. godine, kojom je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
  • 11.
    Apelantica je nakon toga izjavila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), koji je donio Rješenje, broj Rev-138/01 od 10. jula 2002. godine, kojim je uvažio reviziju, ukinuo prvostepenu i drugostepenu presudu i odbacio tužbu. Vrhovni sud je ustanovio da su nižestepene presude pogrešno primijenile relevantne odredbe. Vrhovni sud je, također, utvrdio da su, na osnovu člana 28. Zakona o stambenim odnosima, u slučaju smrti nosioca stanarskog prava, osobe iz čl. 21. i 22. ovoga zakona obavezne da zatraže od nadležne ugovorne strane da zaključi ugovor o korištenju. Ukoliko ta ugovorna strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, zainteresirani mora da traži od stambenog organa da donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen prema odredbama ovog zakona. Vrhovni sud, nadalje, ističe da apelantica nije iscrpila pravne lijekove u pogledu pitanja prijenosa stanarskog prava, od čije konačne odluke bi zavisile i sve druge odluke, pa i pitanje dodjele stana gosp. R. B.

Drugi set postupaka - pred stambenim organom

  • 12.
    Nakon obrazloženja Vrhovnog suda, apelantica je zatražila da Fond, kao vlasnik stana, zaključi s njom ugovor o korištenju stana u skladu sa članom 22. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom da Fond nije dostavio odgovor na ovaj zahtjev, apelantica se 24. septembra 2002. godine obratila Službi za stambena i javna pitanja Općine Trebinje sa zahtjevom da donese rješenje kojim se zamjenjuje ugovor o korištenju stana i stanarsko pravo prenosi na apelanticu.
  • 13.
    Prvostepeni upravni organ je donio Rješenje, broj 06-372-96/02 od 27. novembra 2002. godine, kojim je odbio apelantičin zahtjev uz obrazloženje da se ne smatra nadležnim pošto predmetni stan nije bio u društvenom već u privatnom vlasništvu. Ovaj organ je, na osnovu ugovora o otkupu predmetnog stana, utvrdio da je on vlasništvo gosp. R. B. Na ovo rješenje apelantica je 5. januara 2003. godine izjavila žalbu drugostepenom upravnom organu.
  • 14.
    Ovaj postupak je, prema stanju spisa, još uvijek u toku s obzirom da je apelantica imala pravo da vodi upravni spor nakon upravnog postupka.

Treći set postupaka - pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica

  • 15.
    S obzirom da je, prema njezinim navodima, deložirana iz stana 1997. godine (tačan datum nepoznat Ustavnom sudu), apelantica je podnijela zahtjev Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Općinskom odjelu u Trebinju, za povrat predmetnog stana, na kojem je ona, prema navodima, nositeljica stanarskog prava. U prilog svome zahtjevu dostavila je Ugovor o korištenju stana, broj 2942-1 od 25. aprila 1974. godine, na ime svoje bake, kopiju njezine lične karte i ugovor o izdržavanju u korist njezine bake. Ovaj organ je donio Rješenje, broj 05-050-48-1159/99 od 11. marta 2002. godine, kojim je uvažio apelantičin zahtjev i proglasio je nositeljicom stanarskog prava, te naložio da dobije povrat stana.
  • 16.
    Korisnik stana, gosp. R. B., je na ovo rješenje izjavio žalbu istom organu, koji je donio novo, izmijenjeno i dopunjeno prvostepeno rješenje, broj 05-050-48-1159/1-99 od 10. aprila 2002. godine, kojim je uvažio žalbu i preinačio prvostepeno rješenje tako što je odbacio apelantičin zahtjev i proglasio se nenadležnim da odlučuje o ovom slučaju. U obrazloženju svoje odluke naveo je da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za povrat stana iz čl. 1. i 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01), jer stan, na dan njegovog dodjeljivanja gosp. R. B., 17. februara 1999. godine, nije bio proglašen napuštenim.
  • 17.
    Apelantica je protiv ovog rješenja izjavila žalbu drugostepenom upravnom organu, Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, koje je donijelo Rješenje, broj 05-050-01-4/03 od 10. januara 2003. godine, kojim je odbilo apelantičinu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje. Ovaj organ je zauzeo stanovište da su presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-302/98 od 26. aprila 2000. godine i Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-272/2000 od 30. januara 2002. godine, ustanovile da se apelantica ne može proglasiti nositeljicom stanarskog prava nad predmetnim stanom, što je uzeto kao relevantno za odlučivanje pred ovim organom.
  • 18.
    Apelantica je podneskom od 12. februara 2003. godine obavijestila Ustavni sud da je pokrenula upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa pred Vrhovnim sudom.
  • 19.
    Prema stanju spisa i obavijesti apelantičinog advokata od 26. januara 2004. godine, ovaj postupak je još uvijek u toku.

Četvrti set postupaka - traženje privremene mjere

  • 20.
    Apelantica je 24. septembra 2002. godine podnijela prijedlog Osnovnom sudu u Trebinju za izdavanje privremene mjere upisa spora nad predmetnim stanom u gruntovne knjige i zabrane upisa vlasništva gosp. R. B. nad predmetnim stanom.
  • 21.
    Osnovni sud u Trebinju je donio Rješenje, broj I-573/02 od 25. septembra 2002. godine, kojim je odbio apelantičin prijedlog kao neosnovan. Sud je u obrazloženju naveo da prijedlog nije potkrijepljen opravdanim razlozima i dokazima.
  • 22.
    Apelantica je Okružnom sudu u Trebinju izjavila žalbu protiv rješenja Osnovnog suda u Trebinju. Okružni sud je donio Rješenje, broj Gž.366/02 od 27. novembra 2002. godine, kojim je odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
  • 23.
    Apelantica se obratila ombudsmenu Republike Srpske, kod kojeg je tvrdila da postoji opstrukcija, odugovlačenje postupka i indolentno ponašanje Osnovnog suda. Predsjednik Okružnog suda u Trebinju je dostavio odgovor ombdusmenu u kojem je negirao navode apelantičinog zastupnika. Pored toga, predsjednik suda je zatražio od Advokatske komore Republike Srpske da pokrene disciplinski postupak protiv apelantičinog zastupnika zbog neprikladnog ponašanja i kršenja advokatskog kodeksa. Predsjednik je, također, zatražio da mu ombdusmen dostavi dopis koji mu je uputio apelantičin zastupnik kako bi eventualno utvrdio postojanje krivične odgovornosti.
  • 24.
    Apelantica je u žalbenom postupku zatražila od Vrhovnog suda da izuzme predsjednika Okružnog suda u Trebinju zbog pristranosti. Apelantica je tvrdila da predsjednik suda nije bio nepristran, s obzirom da je otvoreno napao njezinog zastupnika u svom odgovoru ombudsmenu Republike Srpske i na taj način zloupotrijebio svoja ovlaštenja. Uzevši ovo u obzir, apelantica tvrdi da nema velikih izgleda za uspjeh u postupku pred ovim sudom. Poslije ovoga, apelantica je zatražila izuzeće svih sudija Okružnog suda iz istog razloga.
  • 25.
    Vrhovni sud je donio Rješenje, broj Su-VII-12/02 od 12. novembra 2002. godine, kojim je odbio apelantičin zahtjev kao očigledno neosnovan. Okružni sud u Trebinju je 22. novembra 2002. godine donio Rješenje broj Gž.366/02, kojim je odbio apelantičin zahtjev za izuzeće svih sudija Okružnog suda u Trebinju kao očigledno neosnovan.

IV - Relevantni propisi

  • 26.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službene novine SR Bosne i Hercegovine", br. 14/84 i 36/89; "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93, 22/93 i 12/99), u relevantnom dijelu, glasi:

Član 6. ŠKorisnik stana. Članovi porodičnog doma- ćinstvaĆ "Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođenu u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od devet godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava."

Član 21. ŠPrava na nesmetano korištenje za ostaleĆ "Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kad nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kad je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona."

Član 22. ŠPrijenos na ostale članove porodičnog domaćinstvaĆ "Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje.

Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava, nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korištenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima.

Ako davalac stana na korištenje smatra da nijedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korištenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.

Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stava ne obezbjeđuje se nužni smještaj."

Član 28. ŠOdluka o zamjeni ugovoraĆ "Ako jedna ugovorna strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21., 22., 32. stav 1. i člana 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona."

V - Apelacija

  • 27.
    Apelantica tvrdi da joj je rješenjima Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-138/01 od 10. jula 2002. godine i Su-VII-12/02 od 12. novembra 2002. godine, Službe za stambena i javna pitanja Općine Trebinje, broj 06-372-96/02 od 27. novembra 2002. godine, Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 05-050-01-4/03 od 10. januara 2003. godine, te rješenjima Okružnog suda u Trebinju broj Gž-366/02 od 22. novembra 2002. godine i Gž-366/02 od 27. novembra 2002. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e), pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.d) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava.
  • 28.
    Apelantica, također, tvrdi da postupak na koji ju je uputio Vrhovni sud u svom Rješenju broj Rev-138/01 od 10. jula 2002. godine nije bio efikasan pravni lijek jer je bilo očigledno da će nadležni organi vršiti opstrukciju implementacije stambenih propisa. Pored toga, apelantica se žalila da joj je postupkom o zahtjevu za privremenu mjeru o kojem je odlučeno Rješenjem Okružnog suda u Trebinju broj Gž.366/02 od 27. novembra 2002. godine, uključujući i odluke sudova o njezinom zahtjevu za izuzeće koje su donesene unutar istog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

VI - Dopustivost

  • 29.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda i relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

"Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".

Član 16. stav 2. tač. 14. i 19. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

"Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

Š...Ć

  • 9.
    apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Š...Ć

  • 14.
    apelacija je preuranjena".
  • 30.
    Ustavni sud, prije svega, prema navedenim odredbama, naglašava da se apelacija može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. Drugim riječima, pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do tzv. konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, pravni lijek mora zavisiti od apelanta, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku (vidi Rješenje Ustavnog suda, broj U 15/01 od 5. maja 2001. godine).
  • 31.
    U konkretnom slučaju, apelacija je podnesena protiv odluka donesenih u četiri niza postupaka. Ustavni sud mora ispitati dopustivost protiv odluka iz sva četiri postupka.
  • 32.
    Prvi set postupaka okončan je Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-138/01 od 10. jula 2002. godine. Protiv ovog rješenja apelantica nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Ovo rješenje je dostavljeno apelantici 18. septembra 2002. godine. Apelacija Ustavnom sudu podnesena je 16. novembra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, ovaj dio apelacije ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 33.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da ovaj dio apelacije ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti. Slijedi da je apelacija, u dijelu kojim pobija Rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-138/01 od 10. jula 2002. godine, dopustiva.
  • 34.
    Kako je to već navedeno u tač. 14. i 19. ove odluke, drugi i treći niz postupaka su još uvijek u toku. U vezi s tim, a ne prejudicirajući druga pitanja dopustivosti, odluke apelantice koje se pobijaju u ovim postupcima ne mogu se smatrati konačnim. Apelantica nije okončala upravni postupak, tj. upravni spor. S druge strane, apelantičine tvrdnje da je drugi niz postupaka nedjelotvoran u konkretnom slučaju ne temelji se na dokazima, te se stoga, kao paušalne, moraju odbaciti.
  • 35.
    Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odbacio apelaciju u ovom dijelu.
  • 36.
    Za Ustavni sud ostaje još da ispita dopustivost četvrtog niza postupaka.
  • 37.
    U vezi s postupkom, u kojem je apelantica tražila od Općinskog suda u Trebinju i Okružnog suda u Trebinju izdavanje privremene mjere upisa spora nad predmetnim stanom u zemljišne knjige i zabranu upisa vlasništva gosp. R. B. nad predmetnim stanom, te u okviru njega tražila izuzeća određenih sudija, Ustavni sud naglašava da je suština člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a koji odgovara članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, da garantira pravičnost postupka u kojem se, između ostalog, utvrđuju građanska prava. Dovodeći u vezu prvi i drugi dio prethodne rečenice, Ustavni sud mora prvo ispitati da li postupak za izdavanje privremene mjere utvrđuje apelantičina građanska prava.
  • 38.
    Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Š...Ć"

  • 39.
    U vezi sa pitanjem iz tačke 38., Ustavni sud se poziva na sudsku praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava. Evropska komisija za ljudska prava je, u slučaju X protiv Ujedinjenog Kraljevstva (E 7990/77, Odluke i izvještaji (OI) broj 24, str. 57), zaključio slijedeće:

"Š..Ć Ustvari, ovaj postupak ne utvrđuje ni konačno, čak, ni na privremenoj osnovi građanska prava. Š...Ć On samo reguliše privremeni položaj ŠapelantaĆ do završetka glavnog postupka. Prema tome, zaključak je Komisije da apelacija nije u okviru člana 6. Konvencije, te se žalba aplikanta mora odbaciti kao Š...Ć inkompatibilna sa odredbama Konvencije."

  • 40.
    Slijedi da privremena mjera ne prejudicira glavnu odluku. Privremena mjera prestaje biti na snazi kad se donese glavna odluka. Ona regulira privremeni zakonski položaj apelanta do završetka glavnog postupka. Prema tome, postupkom donošenja rješenja o privremenoj mjeri se ne utvrđuju građanska prava apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Uzevši ovo u obzir, ovaj dio apelacije, u kojem se od Ustavnog suda traži ocjena ustavnosti rješenja, se mora odbaciti kao nedopustiv jer je ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom. Ovaj zaključak obuhvata i odlučenja sudova u pogledu pitanja pristranosti sudija, jer ovo pitanje mora dijeliti pravnu sudbinu glavnog pitanja.
  • 41.
    U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odbacio apelaciju u ovom dijelu.

VII - Meritum

  • 42.
    Za Ustavni sud ostaje da preispita da li je rješenje Vrhovnog suda povrijedilo prethodno navedena apelantičina prava iz Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 43.
    Prema standardima iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, svako ima pravo da mu barem jedan sud pune jurisdikcije meritorno raspravi njegova građanska prava i slobode. Pitanje stanarskog prava je građansko pravo. Ipak, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud nije meritorno raspravljao o pitanju prijenosa stanarskog prava na apelanticu. Taj sud je utvrdio da su, na osnovu člana 28. Zakona o stambenim odnosima, u slučaju smrti nosioca stanarskog prava osobe iz člana 21. i 22. ovoga zakona obavezne da zatraže od nadležne ugovorne strane i, ako ta ugovorna strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, od stambenog organa se traži da donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen prema odredbama ovog zakona. Vrhovni sud je, nadalje, istakao da apelantica nije iscrpila pravne lijekove u pogledu pitanja prijenosa stanarskog prava, od čije konačne odluke bi zavisile i sve druge odluke, pa i pitanje dodjele stana gosp. R. B.
  • 44.
    Apelantica tvrdi da joj je ovakvim rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-138/01 od 10. jula 2002. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e), pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.d) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava.
  • 45.
    Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, "na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. "Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantičinih prava je, prije svega, zadatak redovnih upravnih organa i sudova, a tek onda Ustavnog suda. Analogno tome, u domaćem pravnom sistemu se nadležni organi ne mogu smatrati odgovornim pred Ustavnim sudom ako im se apelantica nije obratio za pomoć.
  • 46.
    Vrhovni sud je utvrdio da apelantica nije iscrpila adekvatne pravne lijekove predviđene Zakonom o stambenim odnosima za zaštitu svojih prava. Vrhovni sud se pozvao na član 28. citiranog zakona. Drugim riječima, Vrhovni sud se pozvao na neiscrpljivanje pravnih lijekova iz čl. 22. i 28. Zakona o stambenim odnosima. Ove odredbe obavezuju člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava da nakon smrti potonjeg obavijesti vlasnika stana o tome ko će biti novi vlasnik stanarskog prava. Novog nosioca stanarskog prava štiti zakonska mogućnost pokretanja upravnog postupka ako vlasnik, kao jedna od ugovornih strana, neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva novog nosioca stanarskog prava. Prema tome, stambeni organi su dužni da, na zahtjev jedne od ugovornih strana, donesu rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen prema odredbama ovog zakona.
  • 47.
    Apelantica tvrdi da se usmeno obratila nadležnom stambenom organu, ali da nikada nije zvanično pokrenula postupak za prijenos stanarskog prava sa svoje bake na sebe. Naknadno, podnescima od 12. februara 2002. godine, apelantica je obavijestila Ustavni sud da je pokrenula postupak na koji ju je uputio Vrhovni sud, te da je ovaj postupak u toku.
  • 48.
    Prema tome, kako je to Vrhovni sud tačno naglasio, apelantica nije iscrpila sve efektivne i adekvatne pravne lijekove, tj. adekvatan pravni postupak, koje predviđaju relevantni entitetski zakoni. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da Vrhovni sud, svojim Rješenjem broj Rev-138/01 od 10. jula 2002. godine, nije povrijedio apelantičina prava na pravično suđenje iz člana II/3.e), na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.d) i na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII - Zaključak

  • 49.
    Ustavni sud zaključuje da apelantica ne može tvrditi da su joj povrijeđena ustavna prava ako ne pokrene adekvatan postupak za ostvarenje svojih prava koji je predviđen u pravnom sistemu i koji ispunjava Ustavom Bosne i Hercegovine predviđene uvjete.
  • 50.
    Na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s.r.