Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 28. aprila 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija J. Z., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-214/01 od 25. januara 2002. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-2083/00 od 15. maja 2001. godine i djelimične presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-8941/99 od 26. septembra 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    J. Z. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa M. R., advokat iz Banje Luke, podnijela je 24. aprila 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-214/01 od 25. januara 2002. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž 203/00 od 15. maja 2001. godine, i djelimične presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-8941/99 od 26. septembra 2000. godine i zatražila od Ustavnog suda donošenje privremene mjere u skladu sa članom 78. Poslovnika Ustavnog suda.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Robne kuće "Boska", Trgovačkog akcionarskog društva Banja Luka, kao učesnika u postupku, zatraženo je 11. marta 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Robna kuća "Boska", Banja Luka, dostavila je 11. decembra 2003. godine odgovor na rješenje Ustavnog suda broj AP-71/02 od 28. novembra 2003. godine.
  • 4.
    Vrhovni sud i Robna kuća "Boska", Banja Luka, dostavili su 12. aprila 2004. godine svoje odgovore na apelaciju.
  • 5.
    Na osnovu člana 25. Poslovnika Ustavnog suda, navedeni odgovori su 15. aprila 2004. godine dostavljeni neposredno apelantici.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

Apelantica je 1. juna 1997. godine zaključila sa Osnovnim državnim trgovačkim preduzećem "Boska" Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) Ugovor o zakupu poslovnih prostorija, prema kojem je tužilac dao apelantici u zakup poslovne prostorije u Banjoj Luci za obavljanje frizerskih usluga na neodređeno vrijeme. Tim ugovorom i njegovim aneksom od 10. aprila 1998. godine nije predviđena obaveza tužioca da, prije stupanja u posjed spornih prostorija, osigura i stavi na raspolaganje apelantici druge odgovarajuće poslovne prostorije.

  • 7.
    Tužilac je Osnovnom sudu u Banjoj Luci, 30. aprila 1999. godine, u vanparničnom postupku, podnio prijedlog za izdavanje naloga za otkaz ugovora o zakupu spornog poslovnog prostora, navodeći da je predmetni poslovni prostor potreban tužiocu radi proširenja poslovanja.
  • 8.
    Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj R-307/99 od 7. decembra 1999. godine, usvojen je predloženi otkazni nalog, te apelantici naloženo da tužiocu preda u posjed spornu poslovnu prostoriju.
  • 9.
    Na navedeno rješenje apelantica je uložila prigovor, te u skladu sa odredbom člana 30. st. 1. i 3. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH", br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92), koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/92), danom podnošenja prigovora protiv rješenja o otkazu ugovora o zakupu zakupodavac je dobio položaj tužioca, a zakupac - apelantica položaj tuženog, te se predmet dalje vodi prema odredbama Zakona o parničnom postupku.
  • 10.
    Djelimičnom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-8941/99 od 26. septembra 2000. godine, usvojen je apelanticin prigovor, te ukinuto rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-307/99 od 7. septembra 1999. godine; apelantica je obavezana da preda tužiocu, slobodan od lica i stvari, poslovni prostor u Banjoj Luci u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, a odluke o zahtjevu protiv apelanticine tužbe, kojim je tražila da joj tužilac i Grad Banja Luka obezbijede i stave na raspolaganje drugi poslovni prostor, ostavljene su za kasnije. U postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da je tužilac - protuapelant u dva navrata, 7. i 16. marta 2000. godine, pismeno ponudio apelantici druge odgovarajuće poslovne prostorije umjesto predmetnih, smatrajući da time izvršava navedenim rješenjem dati mu uvjet za preuzimanje posjeda predmetnog poslovnog prostora.
  • 11.
    Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-2083/00 od 15. maja 2001. godine, odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena djelimična presuda. Drugostepeni sud je zaključio da tužilac, kao zakupodavac, ne mora imati pravo raspolaganja na stvari koju daje u zakup, već je dovoljno da ima pravo upotrebe i uživanja spornih prostorija.
  • 12.
    Protiv navedene drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske, zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud Republike Srpske, presudom broj Rev-214/01 od 25. januara 2002. godine, reviziju je odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je prihvatio shvatanja izražena u nižestepenim presudama.
  • 13.
    Ustavni sud je, rješenjem broj AP 71/02, na sjednici održanoj 28. novembra 2003. godine, usvojio apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.

IV - Relevantni propisi

  • 14.
    Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH", br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92), koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/92)
  • 1.
    Prestanak zakupa na osnovu otkaza

Član 26.

"Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme prestaje sporazumno ili na osnovu otkaza.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme ne može na osnovu otkaza prestati prije isteka jedne godine od zaključenja ugovora".

Član 27.

"Ugovor o zakupu poslovnih prostorija je punovažan kada između dana dostave otkaza protivnoj strani i dana kada treba da prestane zakupni odnos protekne vrijeme određeno ugovorom ili ovim zakonom (otkazni rok).

Otkazni rok može teći samo od prvog odnosno petnaestog u mjesecu, osim ako ugovorom nije drukčije određeno".

Član 28.

"Ako nije određen ugovorom, otkazni rok iznosi šest mjeseci".

Član 29.

"Ugovor o zakupu poslovnih prostorija otkazuje se preko nadležnog suda.

U otkazu mora se naznačiti i dan koga je, po zahtjevu otkazivaoca, protivna strana dužna iseliti se iz poslovnih prostorija i predati ih otkazivaocu, odnosno dan do koga je protivna strana dužna poslovne prostorije da primi"

Član 30.

"Na osnovu otkaza koji je podnio zakupodavac sud će izdati nalog ako iz otkaza i priloženog ugovora o zakupu proističe da zakupodavac ima pravo na otkaz kao i da je održan otkazni rok predviđen ovim zakonom.

Sud će naložiti zakupcu da do dana označenog u otkazu poslovne prostorije isprazni i preda zakupodavcu ili da u roku od osam dana od dana dostave naloga podnese sudu prigovor protiv naloga.

Danom podnošenja prigovora protiv naloga zakupodavac dobija položaj tužioca, a zakupac položaj tuženika.

Na nalog iz stava 1. ovog člana shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku.

Sporovi na osnovu otkaza ugovora o zakupu poslovnih prostorija smatraju se hitnim.

Otkaz koji je podnio zakupac sud će bez izdavanja naloga dostaviti zakupodavcu."

Član 31.

"Skupština općine može propisati da zakupodavac može dati otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija samo iz određenih razloga.

Propisom iz prethodnog stava ne može se uskratiti pravo otkaza iz razloga što su poslovne prostorije potrebne zakupodavcu ili iz razloga što zakupodavac nije zadovoljan visinom zakupnine.

Ako zakupodavac otkaže ugovor zato što nije zadovoljan visinom zakupnine, propisom iz stava 1. ovog člana zakupcu se mora obezbijediti pravo da povodom otkaza predloži utvrđivanje zakupnine putem javnog nadmetanja, kao i pravo prvenstva zakupcu za korištenje prostorija ako prihvati uvjete koji su u javnom nadmetanju postignuti.

Propisom iz stava 1. ovog člana može se predvidjeti da se određenim kategorijama zakupaca poslovnih prostorija koje vrše zdravstvenu, prosvjetnu, kulturnu ili drugu djelatnost od posebnog društvenog interesa, kao i državnim organima, društveno-političkim organizacijama, otkaz ugovora o zakupu može dati samo uz prethodnu suglasnost izvršnog odbora skupštine općine.

Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93 i 3/96)

Član 567.

"Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.

Upotreba obuhvata i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drukčije ugovoreno ili uobičajeno."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 15.
      Apelantica se žali da joj je presudom Vrhovnog suda, broj Rev-214/01 od 25. januara 2002. godine, presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-2083/00 od 15. maja 2001. godine, i djelimičnom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-8941/99 od 26. septembra 2000. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na jednakost u postupku, pravo na imovinu, pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti i pravo na nediskriminaciju koja su zagarantirana svakom licu čl. II/3.e), k) i g), te članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 16.
      Vrhovni sud je u svom odgovoru ostao kod razloga datih u osporenoj presudi broj Rev-214/01 od 25. januara 2002. godine, smatrajući apelaciju neutemeljenom.
    • 17.
      Punomoćnik Robne kuće "Boska", Trgovačko akcionarsko društvo iz Banje Luke, smatra u odgovoru da navodi apelacije nisu utemeljeni i da osporene sudske odluke ne povrjeđuju apelanticina ustavna prava na pravično suđenje, pravo na jednakost u postupku i pravo na nediskriminaciju. Nasuprot navodima u apelaciji, u odgovoru se ističe da su osporene odluke sudova zakonite i da apelanticin zahtjev nije ni na koji način vjerovatan jer je zakupodavac u više navrata apelantici nudio drugi adekvatan poslovni prostor, koji je ona odbila. Također se navodi da je apelantica tokom čitavog rata i u poratnom periodu mirno koristila predmetni poslovni prostor, te je neutemeljena njena tvrdnja da se osporenim sudskim odlukama krši ustavno načelo zabrane diskriminacije.

VI - Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 27. februara 2002. godine, a apelaciju je podnijela 24. aprila 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, jer nije ustanovljen nijedan od slučajeva zbog kojeg predmetna apelacija ne bi bila dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 22.
    Apelantica se žali da joj je presudom Vrhovnog suda, broj Rev-214/01 od 25. januara 2002. godine, presudom Okružnog suda, broj Gž-2083/00 od 15. maja 2001. godine i djelimičnom presudom Osnovnog suda, broj P-8941/99 od 26. septembra 2000. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti i, u tom okviru, pravo na jednakost u postupku i pravo na nediskriminaciju zagarantirana čl. II/3.e), k) i g), te članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
    • a)
      Pravo na pravičan postupak
  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u svom relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 24.
    Ustavni sud treba ispitati da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu i, ukoliko jeste, da li je ispoštovano pravo na pravično suđenje.
  • 1.
    Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
  • 25.
    Pitanje koje se postavlja u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije svakako jeste da li je postupak koji je u pitanju predstavljao "spor o građanskim pravima i obavezama" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 26.
    Ustavni sud podsjeća da pitanje da li se pravo treba smatrati građanskim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora biti utvrđeno u odnosu na suštinski sadržaj i učinke tog prava, a ne njegovom pravnom klasifikacijom - prema domaćem pravu relevantne države. U ostvarivanju svoje nadzorne funkcije, Ustavni sud također mora uzeti u obzir cilj i svrhu Evropske konvencije.
  • 27.
    Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju parnični postupak bio pokrenut radi otkaza ugovora o zakupu poslovnih prostorija, kojim su utvrđene specifične obaveze ugovornih strana u konkretnom obligacionom odnosu. Dakle, parnični postupak je bio pokrenut radi odlučivanja o pravima koja se, očigledno, smatraju građanskim, kako u pogledu domaćih zakona, tako i u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 28.
    Imajući u vidu činjenično stanje u predmetu i općeprihvaćeni stav da je koncept "građanskih prava i obaveza" samostalan (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Ringeisen od 16. jula 1971. godine, serija A, br. 13. stav 94), Ustavni sud zaključuje da je postupak u ovom predmetu predstavljao "spor o građanskim pravima i obavezama" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je taj član primjenjiv u ovom slučaju.
  • 2.
    Pravo na pravično suđenje
  • 29.
    Član 6. Evropske konvencije je jedan od ključnih članova Evropske konvencije i prava predviđena ovim članom imaju u okviru Evropske konvencije centralno mjesto. Tim članom se, između ostalog, garantira i pravo na pravično i javno suđenje prilikom utvrđivanja prava i dužnosti pojedinaca koja su građanske prirode (kao i razmatranja svake krivične optužbe) i zbog toga se smatra da je ovaj član od suštinskog značaja za funkcioniranje demokracije. Stav 1. člana 6. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji sačinjavaju pravično vršenje pravde i, ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od ovih prava, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 30.
    U konkretnom slučaju, podnosilac apelacije svoj zahtjev bazira na tome da u ovoj parnici nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom, odnosno da su prekršena načela jednakosti strana u postupku i zabrana diskriminacije.
  • 31.
    Nepristranost suda se odnosi, prije svega, na odnos prema strankama u sporu, a Evropski sud za ljudska prava to utvrđuje na osnovu subjektivnog i objektivnog kriterija. Subjektivni test se tiče ličnog ubjeđenja određenog sudije u slučaju. To je tzv. lična nepristranost, koja se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno. Objektivni test se odnosi na utvrđivanje da li je sudija obezbijedio dovoljne garancije da bi se isključile bilo kakve opravdane sumnje u vezi sa postojanjem njegove nepristranosti. To znači da sudija ne smije biti opterećen predrasudama u vezi sa odlukom koju donosi, da ne smije dozvoliti da u sudnici bude pod utjecajem vanjskih informacija, niti smije dopustiti da ga njegove lične emocije vode tokom postupka i da utiču na formiranje njegovog mišljenja, već da to svoje mišljenje mora temeljiti na onom što je izneseno na suđenju. Dakle, pitanje nepristranosti se odnosi ne samo na držanje sudije već i na njegov stav o predmetu u kojem odlučuje.
  • 32.
    Nadalje, pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine i 49/67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. jula 1981. godine, Odluke i izvještaji 25, 240).
  • 33.
    Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (vidi, između ostalih izvora, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. mart 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, stav 67). Osim toga, nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima je ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorne pravne lijekove i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
  • 34.
    U konkretnom slučaju, nema dileme da je apelantica u ovom predmetu imala pravo na pristup sudu i na javnu raspravu.

Prema navedenom u pogledu navodnih povreda člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da ni ovaj aspekt apelanticinih navoda u odnosu na "pravično suđenje" nije povrijeđen.

  • 35.
    Kada se ima u vidu izloženo, proizlazi da apelantica nije dokazala da su sudovi koji su sudili u ovom predmetu bili pristrani i spomenute tvrdnje su ostale neutemeljene adekvatnim dokazima. Nasuprot tome, Ustavni sud smatra da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili relevantne propise materijalnog prava i da nisu ustanovljene povrede parničnog postupka koje bi imale značaj povrede načela pravičnog suđenja.

Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud udovoljio tužbenom zahtjevu Osnovnog državnog trgovačkog preduzeća "Boska" iz Banje Luke, smatrajući da su, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, ispunjeni uvjeti propisani relevantnim odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (odredbe čl. 26. do 31.). Drugostepeni sud je, prihvatajući činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku i pravno shvatanje prvostepenog suda, zaključio da tužilac kao zakupodavac ne mora imati pravo raspolaganja na stvari koju daje u zakup, već da je dovoljno da ima pravo upotrebe i uživanja. S tim u vezi, drugostepeni sud se pozvao na relevantne odredbe člana 567. Zakona o obligacionim odnosima i člana 5. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Navedena pravna shvatanja prihvatio je i Vrhovni sud u osporenoj odluci. Ustavni sud smatra utemeljenim navedena pravna shvatanja redovnih sudova.

  • 36.
    U postupku pred sudovima apelantica je isticala prigovor da su sudovi morali, pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu tužioca, uzeti u obzir to da je obezbjeđenje drugog poslovnog prostora apelantici uvjet za stupanje tužioca u posjed spornih poslovnih prostorija i da obaveze parničnih stranaka stoje u međusobnoj korelaciji (uvjetovanosti) te da je prvostepena djelimična presuda neizvršiva do okončanja postupka po njenoj (apelanticinoj) protivtužbi.
  • 37.
    Ustavni sud ističe da je prvostepeni sud ispunjenje uvjeta za otkaz predmetnog ugovora o zakupu poslovnih prostorija utvrđivao i o tome odlučivao kao o prethodnom pitanju (u skladu sa članom 12. Zakona o parničnom postupku), za predaju u posjed spornog poslovnog prostora. S obzirom na izloženo, pravilan je zaključak Okružnog i Vrhovnog suda prema kojem obezbjeđenje drugog poslovnog prostora apelantici nije uvjet za stupanje tužioca u posjed spornih poslovnih prostorija. Jer, kod otkaza ugovora, kakav je u konkretnom slučaju, neophodno je i dovoljno ispunjenje uvjeta iz čl. 26. i 27. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, koji su u ovom slučaju ispunjeni.
  • 38.
    Imajući u vidu činjenice slučaja, slijedi da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje djelimične prvostepene presude jer tužbeni i protivtužbeni (apelantičin) zahtjev nisu u korelativnom odnosu, s obzirom na to da se oni međusobno ne isključuju. Stoga, u konkretnom slučaju sudovi nisu dužni istovremeno suditi i odlučivati o oba zahtjeva. Drugim riječima, nema zakonskih prepreka da se o apelantičinoj protivtužbi odlučuje kao o samostalnoj tužbi, kao što su sudovi i odlučili u ovom slučaju. S obzirom na to, slijedi da nije utemeljen apelantičin prigovor da djelimična prvostepena presuda nije izvršiva do okončanja postupka po njenoj protivtužbi u ovom sporu. Osnovanost navedenog zaključka naročito proizlazi iz činjenice da je tužlac u toku prvostepenog postupka apelantici u dva navrata, 7. i 16. marta 2000. godine, pismeno ponudio odgovarajući poslovni prostor, čime su bili ispunjeni uvjeti za stupanje tužioca u neposredni posjed spornih poslovnih prostorija.

Ustavni sud, u vezi s tim, ističe da je u postupku pred prvostepenim sudom, na temelju provedenog dokaznog postupka, utvrđenog činjeničnog stanja i relevantnih zakonskih propisa, utvrđeno da je tužilac - protuapelant nosilac prava vlasništva, odnosno prava raspolaganja, na predmetnom poslovnom prostoru u skladu sa ugovorom o zakupu ovog poslovnog prostora i da je apelantica imala posjed nad ovim poslovnim prostorom samo u obimu na kojem se proteže njeno pravo korištenja konkretnog poslovnog prostora. Ovo je naročito slučaj zbog pravne prirode ugovora o zakupu koji ima ograničeno pravno djelovanje u odnosu na apelanticine zahtjeve, a koji se u svakom slučaju zaključuje na ograničeno vrijeme. U suprotnom, ne bi bilo moguće otkazivanje ugovora o zakupu, što je i suština konkretnog sudskog spora. Osim toga, bila bi ograničena vlasnička prava tuženog - protuapelanta, kao druge ugovorne strane, koji, kao vlasnik poslovnog prostora, nesumnjivo ima pravo na uživanje tog prostora. Ustavni sud, stoga, smatra pravilnim zaključak Vrhovnog suda u osporenoj presudi da je iz navedenih razloga otkaz normalan oblik prestanka ugovora o zakupu za neodređeno vrijeme (član 597. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima) kao što je protek vremena normalan oblik prestanka ugovora o zakupu na određeno vrijeme.

Nadalje, sudovi su u obrazloženju osporenih odluka naveli precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju donesene odluke. Sudovi su, također, na konkretan slučaj u odlukama primijenili zahtjeve "pravičnog" suđenja s obzirom na to da nije ustanovljena povreda bilo kojeg od prava sadržanih u članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud nije ustanovio ni bilo kakvu povredu postupka ili nepravilnosti zbog kojih postupak u cjelini ne bi bio pravedan, uključujući i način na koji su dokazi dobiveni. Apelantica ni u apelaciji, ni u naknadno dostavljenim dokumentima, nije dala nijedan odgovarajući argument o povredi njenih prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, stoga, zaključuje da apelanticino nezadovoljstvo ishodom sudskog postupka ne znači, u konkretnom slučaju, i uskraćivanje prava iz ovog člana Evropske konvencije.

Ostali navodi apelanta

  • 39.
    U svjetlu svog zaključka u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno raspravljati o pitanju navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 40.
    U odnosu na ostale navode apelanta koji se tiču navodne povrede prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti kao i prava na nediskriminaciju, zaštićene čl. II/3.g) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio argumente na kojima zasniva svoje navode, pa se nije upuštao u razmatranje tih navoda apelanta.

VIII - Zaključak

  • 41.
    Polazeći od navedenog, u skladu sa članom 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, Ustavni sud, u skladu sa članom 78. stav 8. Poslovnika Ustavnog suda, ukida privremenu mjeru donesenu rješenjem broj AP 71/02 od 28. novembra 2003. godine.
  • 43.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.