USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 17. maja 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/04
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija M. Ć., podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-9/02 od 16. maja 2003. godine i Uvl-63/01 od 11. juna 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.M. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa M. A., advokat iz Sarajeva, podnio je 3. i 8. jula 2003. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-9/02 od 16. maja 2003. godine i Uvl-63/01 od 11. juna 2003. godine. Zastupnik apelanta podnio je, 2. oktobra 2003. godine, dopune navedenih apelacija.
- 2.Apelacija, koju je apelant podnio 3. jula 2003. godine protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-9/02, bila je registrirana pod brojem AP-200/03, a apelacija koju je podnio 8. jula 2003. godine protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-63/01 bila je registrirana pod brojem AP-120/03. S obzirom na to da se obje apelacije odnose na istu činjeničnu i pravnu stvar, Ustavni sud je odlučio da se postupak vodi pod jedinstvenim poslovnim brojem AP-120/03.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske zatraženo je 19. marta 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također, od Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, koje je donosilac upravnih akata o kojima je navedenim presudama odlučivao Vrhovni sud Republike Srpske, zatraženo je 19. marta 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 4.Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) dostavio je odgovor na apelaciju 12. aprila 2004. godine, dok je Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za prostorno uređenje) dostavilo odgovor na apelaciju 5. aprila 2004. godine.
- 5.Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je, uz dopis od 29. aprila 2004. godine, proslijeđen apelantu.
III - Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 7.Apelant je 1. februara 1999. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa J. K., koji je ovjeren pred Osnovnim sudom Banje Luke, pod brojem Ov-830/99. Navedenim ugovorom apelant se obavezao da J. K. pomaže u kućnim poslovima, da ga hrani, te da brine o njegovom liječenju. Zauzvrat, J. K. se obavezao da apelantu, nakon smrti, ostavi svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, uključujući i stan na kojem je nosilac stanarskog prava, a koji se nalazi u Banjoj Luci u ul. Duška Košćice br. 12.
- 8.J. K. je umro 11. jula 2000. godine. Apelant je organizirao njegovu sahranu i nastavio sa korištenjem stana na kojem je nosilac stanarskog prava bio umrli J. K.
- 9.Također, apelant se obratio Gradu Banja Luka, koji je vlasnik stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava J. K., sa zahtjevom za prijenos stanarskog prava. Grad Banja Luka je odbio apelantov zahtjev za prijenos stanarskog prava. Nakon toga apelant je, 28. novembra 2000. godine, podnio zahtjev za donošenje rješenja koje će zamijeniti ugovor o korištenju stana, koji se nalazi u Banjoj Luci u ul. Duška Košćice br. 12, Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka.
- 10.Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka je donijelo rješenje broj 05-372-1038/00 od 19. marta 2001. godine, kojim je odbilo apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana.
- 11.Na navedeno rješenje apelant je izjavio žalbu Ministarstvu za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za urbanizam), koje je rješenjem broj 01-372-346/01 od 4. maja 2001. godine odbilo njegovu žalbu i potvrdilo prvostepenu odluku Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka.
- 12.Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva za urbanizam broj 01-372-346/01 od 4. maja 2001. godine, u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju navedenog stana. Rješavajući tužbu, Vrhovni sud je donio presudu broj U-572/01 od 6. novembra 2001. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva za urbanizam broj 01-372-346/01.
- 13.Nakon završetka navedenog postupka, pokrenut je postupak radi iseljenja apelanta iz stana koji se nalazi u Banjoj Luci u ul. Duška Košćice br. 12. Naime, nakon donošenja rješenja Ministarstva za urbanizam, broj 01-372-346/01 od 4. maja 2001. godine, podnijet je zahtjev za iseljenje apelanta iz predmetnog stana.
- 14.Rješavajući zahtjev za iseljenje, Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka je donijelo rješenje, broj 05-372-1059/00 od 20. juna 2001. godine, kojim je naloženo apelantu da napusti predmetni stan. Apelant je izjavio žalbu na navedeno rješenje Ministarstvu za urbanizam, koje je žalbu odbilo rješenjem broj 01-372-636/01 od 6. augusta 2001. godine.
- 15.Apelant je podnio i drugu tužbu, sada protiv rješenja Ministarstva za urbanizam broj 01-372-636/01 od 6. augusta 2001. godine, donesenog u postupku iseljenja iz predmetnog stana. Rješavajući podnijetu tužbu, Vrhovni sud je donio presudu broj U-842/01 od 29. marta 2002. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva za urbanizam, broj 01-372-636/01.
- 16.Nakon toga, apelant je podnio Vrhovnom sudu dva zahtjeva za vanredno preispitivanje presuda tog suda, i to presude broj U-572/01 od 6. novembra 2001. i presude U-842/01 od 29. marta 2002. godine.
- 17.Rješavajući zahtjev za vanredno preispitivanje presude broj U-842/01, Vrhovni sud je odbio apelantov zahtjev presudom broj Uvl-9/02 od 16. maja 2003. godine. Također, rješavajući zahtjev za vanredno preispitivanje presude broj U-572/01, Vrhovni sud je odbio apelantov zahtjev presudom broj Uvl-63/01 od 11. juna 2003. godine.
- 18.Nakon toga, apelant je podnio apelaciju 3. jula 2003. godine na presudu Vrhovnog suda broj Uvl-9/02 od 16. maja 2003. godine, dok je 8. jula 2003. godine podnio apelaciju na presudu Vrhovnog suda broj Uvl-63/01 od 11. juna 2003. godine.
IV - Relevantni propisi
- 19.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine", br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 19/93, 22/93 i 12/99).
"Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava".
Član 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima izmijenjen je u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 19/93 od 9. oktobra 1993. godine, i glasi:
"Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju."
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 20.Apelant se žali da je odlukama organa uprave, kao i Vrhovnog suda, povrijeđeno njegovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što su sudovi nefleksibilno tumačili odredbu Zakona o stambenim odnosima kojom se traži ispunjenje uvjeta zajedničkog života, preko 5 godina, sa nosiocem stanarskog prava, ukoliko se prijenos stanarskog prava traži na osnovu zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju. Apelant smatra da je volja nosioca stanarskog prava bila da on nastavi sa korištenjem njegovog stana i nakon njegove smrti. Upravo ta činjenica, tj. smrt J. K. - nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, onemogućila je apelanta da nastavi živjeti sa njim pet godina i tako ostvari uvjet koji je potreban za stjecanje stanarskog prava, po osnovu zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju.
- 20.
- b)Odgovor na apelaciju
- 21.Vrhovni sud ističe da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Posebno se naglašava da apelant nije ispunio uvjete za stjecanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Stoga član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne može biti primjenljiv u ovom slučaju, jer pruža zaštitu na mirno uživanje "njegove" imovine, što ovdje nije slučaj jer apelant nema status nosioca stanarskog prava, a predmetni stan se nalazi u društvenom, odnosno državnom vlasništvu.
- 22.Ministarstvo za prostorno uređenje ističe da upravni organi i sudovi nisu povrijedili nijedno od apelantovih ustavnih prava, te da apelant ne ispunjava uvjete za stjecanje stanarskog prava u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.
- 21.
VI - Dopustivost
- 23.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Vrhovnog suda broj Uvl-9/02 od 16. maja 2003. i Uvl-63/01 od 11. juna 2003. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporene presude, na koje je apelant podnio apelacije 3. jula 2003. i 8. jula 2003. godine, donesene su 16. maja 2003. i 11. juna 2003. godine, tako da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
Pravo na imovinu
- 27.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu".
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 28.Ustavni sud primjećuje da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 19/03 i stupio na snagu 10. oktobra 1993. godine, isključena mogućnost stjecanja stanarskog prava po osnovu zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju. S obzirom na to da je apelant zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa nosiocem stanarskog prava 1. februara 1999. godine, on ni u kojem slučaju po tom osnovu nije mogao steći status nosioca stanarskog prava, jer je ta mogućnost ukinuta izmjenama i dopunama navedenog zakona. Iz navedenog proizlazi da je bila bespredmetna rasprava u pogledu toga da li je apelant živio sa nosiocem stanarskog prava u predmetnom stanu duže od pet godina, te da li se ta zakonska odredba treba striktno primjenjivati u njegovom slučaju.
- 29.Međutim, za Ustavni sud je bitno da se ispita da li je osporenim presudama Vrhovnog suda došlo do povrede prava na imovinu, jer se u apelaciji ističe da je došlo do navodne povrede tog prava.
- 30.U pogledu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj član štiti samo pravo svakog lica na "njegovu" imovinu", te da se, u skladu s tim, primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantira pravo na stjecanje imovine, inter alia, naslijeđem ili dobrovoljnim raspolaganjem (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31. stav 50.).
- 31.Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju spor odnosio na pitanje da li apelant ispunjava uvjete za stjecanje stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Banjoj Luci, u ul. Dušana Košćice br. 12. Stanarsko pravo predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi odluku Ustavnog suda, U 6/98, od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99). Međutim, u upravnim i sudskim postupcima apelant nije uspio dokazati da ispunjava uvjete za stjecanje stanarskog prava, tako da se u ovom slučaju apelant ne pojavljuje kao titular stanarskog prava.
- 32.Prema tome, apelant nije nosilac stanarskog prava, te stoga ne postoji ni imovina koja bi bila zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 33.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.