USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 23. aprila 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/04
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija H. K., iz Kijeva, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj GŽ-675/00 od 21. maja 2001. godine, presude Općinskog suda Sanski Most, broj P-18/99 od 23. maja 2000. godine, i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-18/99 od 23. maja 2000. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.H. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kijeva, općina Sanski Most, kojeg zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 18. jula 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu Kantonalni sud), broj GŽ-675/00 od 21. maja 2001. godine, presude Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-18/99 od 23. maja 2000. godine, i rješenja Općinskog suda, broj P-18/99 od 23. maja 2000. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda Bihać i Općinskog suda Sanski Most zatraženo je, 3. marta 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. marta 2004. godine, a Općinski sud nije odgovorio na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od D. T. i M. K. zatraženo je, 3. marta 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 5.D. T. i M. K. nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III - Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 7.Apelant je pred Općinskim sudom 1999. godine pokrenuo parnični postupak protiv M. K. (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kao prvotuženog, i D. T. (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao drugotuženog, radi predaje u posjed traktora i dvije traktorske prikolice, koje su bile apelantovo vlasništvo. Te stvari su bile u apelantovom posjedu do 1992. godine, odnosno do izbijanja ratnih sukoba. Apelant je prilikom napuštanja Sanskog Mosta sa prvotuženim usmeno dogovorio čuvanje tih stvari. Tuženi su 1995. godine napustili Sanski Most i, prema navodima svjedoka, nisu sa sobom odnijeli predmetne stvari, a apelant nakon povratka u Sanski Most nije zatekao te stvari. Apelant je u tužbi tražio i izdavanje privremene mjere protiv drugotuženog, kojom bi mu se zabranilo otuđenje, odnosno opterećenje, njegove imovine do namirenja apelantovog potraživanja.
- 8.Općinski sud je 29. januara 1999. godine donio rješenje, broj P-18/99, kojim je drugotuženom odredio privremenu mjeru zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina u njegovom vlasništvu.
- 9.Općinski sud je, 23. maja 2000. godine, donio presudu broj P-18/99, kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude se navodi da je nesporno da je postojao usmeni dogovor između apelanta i prvotuženog o čuvanju predmetnih stvari, s obzirom na to da je prvotuženi to sam i priznao, ali on se nije želio pismeno obavezati na čuvanje stvari zbog ratnih okolnosti. Kako je sam apelant priznao pred sudom, između apelanta i drugotuženog nije ni postojao dogovor o čuvanju stvari. Tužbeni zahtjev je odbijen, jer nije dokazano da su tuženi prodali predmetne stvari trećim licima, odnosno odvezli stvari sa sobom kada su napuštali Sanski Most 1995. godine.
- 10.Općinski sud je, 23. maja 2000. godine, donio rješenje broj P-18/99, kojim je u cijelosti ukinuo rješenje o privremenoj mjeri od 29. januara 1999. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je privremena mjera ukinuta, jer u postupku nije dokazana osnovanost tužbenog zahtjeva prema drugotuženom, te zbog toga nisu više postojali razlozi za tu mjeru.
- 11.Apelant je uložio žalbe Kantonalnom sudu na presudu i rješenje Općinskog suda od 23. maja 2000. godine. U žalbi protiv presude se, inter alia, navodi da prvostepeni sud nije odlučio o alternativnom dijelu postavljenog apelantovog zahtjeva da mu se isplati vrijednost izgubljene pokretne imovine. U žalbi na rješenje o privremenoj mjeri apelant je istakao da ona nije smjela biti ukinuta, jer se nisu promijenile okolnosti zbog kojih je sud donio osporeno rješenje.
- 12.Kantonalni sud je, 21. maja 2001. godine, donio presudu broj Gž-675/00 kojom je odbio žalbe apelanta kao neosnovane, a potvrdio presudu Općinskog suda broj P-18/99 od 23. maja 2000. godine i rješenje istog suda broj P-18/99 od 23. maja 2000. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer predmetne stvari više ne postoje, a prvotuženi nije kriv za njihovu propast u smislu odredbe člana 716. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima.
IV - Relevantni propisi
- 13.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)
"Član 306.
Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja.
Ako postoji više zahtjeva sud će o svim zahtjevima, u pravilu, odlučiti jednom presudom."
Član 173. u relevantnom dijelu glasi:
" Š...Ć tužitelj može u jednoj tužbi istaknuti dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi, i to tako što će tražiti da sud prihvati slijedeći od tih zahtjeva u slučaju da bude pravosnažno odbijen prema onom koji je u tužbi naveden prije njega Š...Ć"
- 14.Zakon o izvršnom postupku ("Službeni list RBiH", br. 16/92 i 13/94), koji je, u skladu sa članom IX.5. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, primjenjivan kao federalni zakon.
Član. 267. u relevantnom dijelu glasi:
"Radi obezbjeđenja nenovčanog potraživanja može se odrediti privremena mjera, ako je povjerilac učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i opasnost da će se inače potraživanje osujetiti ili znatno otežati Š...Ć".
Član 273. u relevantnom dijelu glasi:
"Ukidanje privremene mjere
Š...Ć
Postupak će se obustaviti i ukinuti provedene radnje u slučajevima navedenim u članu 260. stav 1. ovog zakona."
Član 260. stav 1. tačka 3.
"Sud će, na prijedlog dužnika, obustaviti postupak i ukinuti provedene radnje:
Š...Ć
- 3)ako je pravosnažno utvrđeno da potraživanje nije nastalo ili je prestalo Š...Ć"
- 15.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89)
- 15.
Član 716. stav 3.:
"Š...Ć
Kada je u ostavu data neka nepotrošna stvar i ostavoprimcu dozvoljeno da je upotrebljava, onda se na odnose ugovarača primjenjuju pravila o ugovoru o posluzi, a samo o pitanjima vremena i mjesta vraćanja stvari sudi se po pravilima o ugovoru o ostavi, ako ugovarači nisu što drugo odredili u tom pogledu."
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 16.U svojoj apelaciji, apelant ističe da je povrijeđeno njegovo osnovno ljudsko pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant se žali na način na koji je Općinski sud utvrdio činjenice u postupku i proveo dokaze. Apelant ističe da su u postupku štićena prava tuženih i da su donesene odluke bez valjanog pravnog osnova.
- 17.Apelant, dalje, navodi da je ugroženo njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant ne može u redovnom sudskom postupku ostvariti zaštitu svojih imovinskih prava.
- 18.Apelant još ističe i to da mu je Kantonalni sud onemogućio djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer nije procijenio navode žalbe niti je ocjenjivao bitne povrede postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Na kraju apelant ističe i povredu člana 17. Evropske konvencije.
- 16.
- b)Odgovor na apelaciju
- 19.U svom odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud je istakao da je prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi uzeo u obzir sve žalbene razloge i donio odluku kao u dispozitivu pri čemu je obrazložio razloge za odluku. Kantonalni sud je, ostajući pri pravnom stanovištu izraženom u svojoj presudi, predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 19.
VI - Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
- 21.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
- 22.U konkretnom slučaju, posljednju odluku u smislu prethodne tačke ove odluke predstavlja presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj GŽ-675/00 od 21. maja 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 18. jula 2001. godine, tj. u roku od 60 dana od dana kada je primio presudu Kantonalnog suda, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da ova apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 24.Apelant pobija navedene sudske odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, ističe povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13., kao i iz člana 17. Evropske konvencije.
- 25.Ustavni sud će, prije svega, ispitati pitanje navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- a)Pravo na pravično saslušanje
- a)
- 26.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Š...Ć".
- 27.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć".
- 28.Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način kako su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).
- 29.Ustavni sud primjećuje da se veći dio apelacije odnosi na pitanje načina na koji je Općinski sud utvrdio činjenice predmeta i primijenio zakonske odredbe u pogledu čuvanja stvari koje su dogovorili apelant i tuženi. Apelant smatra da Općinski sud nije pravilno utvrdio činjenice, odnosno odbio je tužbeni zahtjev ne utvrdivši da li su se prava i obaveze ugovarača ugasila tako što su tuženi napustili stvari. Apelant posebno ističe da sud nije riješio njegov alternativni zahtjev za isplatu protuvrijednosti stvari ukoliko se predmetne stvari ne nađu, iako, kako sam apelant navodi, takav zahtjev nije ni postavljen. Prema njegovom mišljenju, taj sud je po službenoj dužnosti trebao nametnuti prvotuženom obavezu isplate protuvrijednosti nestalih stvari. Ustavni sud podsjeća na princip prema kojem nije nadležan da ocjenjuje kako su utvrdili činjenično stanje redovni sudovi, ali u konkretnom slučaju primjećuje da je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev jer predmetne stvari nisu nađene kod tuženih, odnosno nije dokazano da su oni predmetne stvari otuđili ili odnijeli sa sobom napuštajući Sanski Most. Ustavni sud, dalje, uočava da apelant nije u svojoj tužbi ni postavio alternativno tužbeni zahtjev za isplatu novca ukoliko se ne nađu predmetne stvari, te u tom smislu Općinski sud nije ni mogao donijeti odluku. Apelacija je, dakle, u ovom dijelu neosnovana.
- 30.Apelant dalje navodi da je taj sud nezakonito ukinuo privremenu mjeru koja je bila određena protiv drugotuženog, jer je postojao osnov da ona ostane na snazi, a u rješenju o donošenju privremene mjere je navedeno da će mjera trajati do okončanja postupka. Apelant smatra da je, s obzirom na to da postupak nije pravosnažno okončan, Općinski sud donio nezakonitu odluku. Apelant, dalje, navodi da se u rješenju o ukidanju privremene mjere Općinski sud pozvao na pogrešnu zakonsku odredbu. Naime, taj sud se pozvao na odredbu člana 260. stav 1. tačka 3. Zakona o izvršnom postupku, koja se odnosi na ukidanje privremene mjere. Općinski sud je, naime, propustio da navede da je rješenje doneseno u skladu sa članom 273. u vezi sa članom 260. stav 1. tačka 3. Zakona o izvršnom postupku.
- 31.U pogledu apelantovih navoda u vezi sa privremenom mjerom, Ustavni sud napominje da je osnovni cilj člana 6. stav 1. Evropske konvencije da garantira pravičan postupak kojim se, između ostalog, utvrđuju građanska prava pojedinca. U ovom slučaju, Ustavni sud mora prvo razmotriti da li postupak u pogledu izdavanja i ukidanja privremene mjere utvrđuje građanska prava apelanta. Da bi riješio ovo pitanje, Ustavni sud se poziva na praksu organa Evropske konvencije. Bivša Evropska komisija za ljudska prava je u slučaju X protiv Ujedinjenog Kraljevstva (E 7990/77, OI 24, stav 57), zaključila:
- 4."Š...Ć Ovaj postupak, zapravo, ne utvrđuje konačno građanska prava, pa čak ni privremeno Š...Ć. On samo utvrđuje njegovu ŠapelantovuĆ trenutačnu poziciju do konačnog ishoda glavnog postupka. U tom smislu, Komisija zaključuje da je ovo pitanje van djelokruga člana 6. Konvencije, te da se apelantova žalba, prema tome, mora odbaciti Š...Ć kao inkompatibilna sa odredbama Konvencije."
- 32.U kontekstu prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju privremena mjera ne prejudicira glavnu odluku. Ova mjera ima supsidijarni karakter i ograničeno vremensko trajanje. Ona prestaje da važi, najkasnije, pravosnažnim okončanjem parničnog postupka o glavnoj pravnoj stvari. Ona određuje privremenu apelantovu pravnu poziciju do konačnog ishoda glavnog postupka. Prema tome, postupak donošenja rješenja o izdavanju privremene mjere ne određuje apelantova građanska prava u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovi navodi iz apelacije se, stoga, moraju odbiti kao inkompatibilni ratione materiae sa Evropskom konvencijom (vidi odluku Ustavnog suda, U 63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 19. i dalje, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 33.U odnosu na ostatak apelantovih žalbi u vezi sa povredom člana 6. Evropske konvencije, a koje se odnose na navode apelanta da sud nije saslušao određene svjedoke i navode da Kantonalni sud nije cijenio razloge navedene u žalbi, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravičan postupak daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, ovo pravo ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluku Ustavnog suda, U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19. objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02). Ustavni sud uočava da je apelant u postupku pred nadležnim sudovima imao pravnog zastupnika koji je imao mogućnost da iznosi činjenice i predlaže dokaze. Općinski sud je saslušao neke od svjedoka koje je apelantov zastupnik predložio. Taj sud je primijenio relevantne zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne smatra da su u konkretnom slučaju sudovi očigledno proizvoljno primijenili zakon, te su i ovi navodi apelanta neosnovani.
- b)Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 17. Evropske konvencije
- b)
- 34.Apelant navodi i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ne može u redovnom sudskom postupku ostvariti zaštitu svojih imovinskih prava. Apelant, također, ističe povredu prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. kao i člana 17. Evropske konvencije.
- 35.Ustavni sud zaključuje da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije neophodno razmatrati apelaciju u pogledu ovih prava.
VIII - Zaključak
- 36.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.