Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/04
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Usvaja se apelacija Đ. N., iz Sarajeva.

Utvrđuje se povreda prava iz čl. II/3.f) i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se:

  • -
    presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-766/02 od 17. juna 2002. godine;
  • -
    presuda Općinskog suda II u Sarajevu broj P-1819/01 od 27. marta 2002. godine;
  • -
    presuda Općinskog suda II u Sarajevu broj P-1356/00 od 12. juna 2000. godine.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da odmah provede izvršenje ove odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Đ. N. preda u posjed i slobodno raspolaganje, slobodan od lica i stvari, stan u ul. Teheranski trg broj 9/II, vlasništvo "Feroelektra" d.d. Sarajevo, čiji je nosilac stanarskog prava P. N., suprug apelantice.

Općinskom sudu u Sarajevu se nalaže da, u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. st. 4. i 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Đ. N. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa F. H., advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. novembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-766/02 od 17. juna 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku Kantonalnog suda u Sarajevu i punomoćnika tužiteljice Š. B., advokata Š. T., advokata iz Sarajeva, uz dostavu apelacije, zatraženo je 8. marta 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud u Sarajevu dostavio je 24. marta 2004. godine odgovor na apelaciju, a punomoćnik Š. B., advokat Š. T., učesnik u postupku, dostavio je 22. maja 2004. godine odgovor na apelaciju.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Apelantica je sa svojim suprugom P. N. kao sunosiocem stanarskog prava na stanu u ulici Teheranski trg broj 9/II u Sarajevu podnijela tužbu Općinskom sudu II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv M. K. radi iseljenja i predaje u posjed stana.
  • 6.
    Općinski sud je 12. juna 2000. godine donio presudu broj P-1356/00 kojom je tužena M. K. dužna predati tužiteljima (apelantici i njenom suprugu) stan u ul. Teheranski trg broj 9/II i osloboditi ga od ljudi i stvari, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U presudi se navodi da je sud proveo dokaze i utvrdio da je predmetni stan vlasništvo "Feroelektra d.d. Sarajevo", čiji je nosilac stanarskog prava P. N., tj. tužilac, te da su tužioci supružnici, dakle sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu. Sud je, imajući u vidu da predmetni stan nije proglašen napuštenim te činjenicu da tužena stanuje u njemu bez ikakvog pravnog osnova, da je tužba podnesena 30. novembra 1998. godine, utvrdio da nosilac stanarskog prava ima pravo tražiti preko nadležnog suda predaju u posjed navedenog stana te iseljenje osobe koja koristi stan bez pravnog osnova.
  • 7.
    Apelantica je, nakon pravosnažnosti ove presude, 18. januara 2001. godine dala prijedlog Općinskom sudu za dozvolu izvršenja iseljenjem dužnika iz stana. Općinski sud je donio rješenje broj I-116/01, a 12. juna 2001. godine donio Zaključak broj I-116/01 o provođenju iseljenja za 19. juni 2001. godine.
  • 8.
    Općinskom sudu je 14. juna 2001. godine Š. B. iz Sarajeva, sada u stanu Teheranski trg broj 9/II, podnijela zahtjev za stavljanje van snage Zaključka o danu i satu provođenja izvršenja od 12. juna 2001. godine. Navodi da nije bila stranka u parničnom postupku, tako da ne može biti stranka u izvršnom postupku te da je predmetni stan dobila od svog preduzeća i uselila nakon što su joj predati ključevi od stana.
  • 9.
    Općinski sud je, 17. jula 2001. godine, donio rješenje broj I-116/01 kojim se upućuje treće lice, Š. B. iz Sarajeva, da u roku od 15 dana od prijema ovog rješenja pokrene parnicu protiv povjerioca, tj. apelantice, i proglasi da nije dopušteno izvršenje iseljenjem trećeg lica iz stana u Sarajevu, ul. Teheranski trg broj 9/II u ovom izvršnom predmetu.
  • 10.
    Š. B. je, 10. augusta 2001. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu protiv apelantice radi proglašenja nedopustivosti izvršenja rješenja Općinskog suda broj I-116/01 od 13. februara 2001. godine.
  • 11.
    Općinski sud je, 27. marta 2002. godine, donio presudu broj P-1819/01 kojom se odbija tužiteljicin tužbeni zahtjev u cijelosti. Sud se pozvao na odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Odluku Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 5. novembra 1998. godine. Sud je zaključio da tužiteljica u pogledu predmeta izvršenja nema nikakvo pravo koje bi spriječilo izvršenje, te se ono i ne može proglasiti nedopuštenim, i zato je i donesena ova presuda.
  • 12.
    Kantonalni sud u Sarajevu, rješavajući žalbu tužiteljice Š. B., donio je 17. juna 2002. godine presudu broj Gž-766/02 kojom se tužiteljicina žalba uvažava i prvostepena presuda preinačava tako što se proglašava nedopuštenim izvršenje određeno rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj I-116/01 od 13. februara 2001. godine u odnosu na tužiteljicu Š. B. Izvršni sud ne može provesti izvršenje protiv tužiteljice, jer postojeća presuda nije isprava podobna za izvršenje protiv tužiteljice, pošto ona tom presudom nije obavezana da iseli iz stana i preda ga slobodnog povjeriocima.
  • 13.
    Protiv ove presude apelantica je zatražila zaštitu svojih prava pred Ustavnim sudom.

IV - Relevantni propisi

  • 14.
    Ustav Bosne i Hercegovine

Član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove...".

  • -
    Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima

Aneks 7

Član I glasi:

"1. Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove...".

Član II tačka 1. glasi:

"1. Strane se obavezuju da na svojim teritorijama ostvare političke, ekonomske i socijalne uvjete koji će pogodovati dobrovoljnom povratku i slobodnoj reintegraciji izbjeglica i raseljenih lica bez davanja prednosti bilo kojoj posebnoj grupi. Strane će pružati svu moguću pomoć izbjeglicama i raseljenim licima i raditi na tome da im se olakša dobrovoljan povratak na miran i uredan način u fazama...".

Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98)

Član 3. Zakona, u relevantnom dijelu, glasi:

"Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini...".

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 15.
      Apelantica smatra da je Kantonalni sud u Sarajevu, presudom broj Gž-766/02 od 17. juna 2002. godine, povrijedio ne samo Zakon o izvršnom postupku, već i prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i to da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove - član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života - član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, ovom presudom, prema apelanticinom navodu, Kantonalni sud je ignorirao obavezu utvrđenu članom II tačka 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 16.
      Kantonalni sud u Sarajevu, u odgovoru od 23. marta 2004. godine, ističe da je prvostepenu presudu preinačio jer je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

VI - Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica, odnosno njen punomoćnik, primila je 16. oktobra 2002. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 8. novembra 2002. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 21.
    Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te da je Kantonalni sud "ignorirao" obavezu utvrđenu u članu II tačke 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove...".

Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine

"Katalog prava - "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".

Član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 22.
    Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima garantiranim članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31.).
  • 23.
    U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora utvrditi da li se stan o kojemu je riječ može smatrati apelanticinim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju "miješanje" u njegovo pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje bilo opravdano, jer ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata:

(a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49.).

  • 24.
    Što se tiče pitanja da li se stan o kojem je riječ može smatrati kao apelanticin "dom", što je svrha člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na član 1. tačka 1. Prvog odjeljka Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji predviđa da "sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove" i da će imati pravo na povrat imovine koja im je oduzeta tokom neprijateljstava, počevši od 1991. godine.
  • 25.
    Ustavni sud smatra da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organi Bosne i Hercegovine, u okviru svojih nadležnosti, sa ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima.
  • 26.
    Prema članu II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Ovo pravo izbjeglica i raseljenih lica uzdignuto je na nivo ustavnih prava, koja su, prema ovom članu Ustava, osigurana svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kom osnovu.
  • 27.
    U ovom slučaju, Ustavni sud ističe da je apelantica, prema navodima iz presude Općinskog suda broj P-1819/01 od 27. marta 2002. godine, sa svojim suprugom bila u faktičkom posjedu predmetnog stana po osnovu stanarskog prava stečenog još prije 1991. godine i ovo joj pravo nije prestalo ni na jedan način propisan zakonom. Stoga je Ustavni sud stao na stanovište da se navedeni stan ima smatrati njenim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 28.
    Ustavni sud, dalje, smatra da je nemogućnost apelantice na povratak u stan u periodu od završetka rata do sada rezultiralo miješanjem u apelanticino pravo na njen dom u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
  • 29.
    Dakle, mora se utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno, drugim riječima, da li je ono bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo nužno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
  • 30.
    Ustavni sud smatra da je ovo miješanje prvobitno vodilo zakonitom cilju u skladu sa značenjem stava 2. člana 8. Evropske konvencije.

Odgovarajući cilj je bio zaštita prava drugih, tj. prava lica koja su zbog rata bila primorana napustiti svoje domove. Rat u Bosni i Hercegovini je doveo do masovnih pomjeranja stanovništva i izazvao veliki broj stambenih problema. Veliki broj kuća i stanova je napušteno, silom iseljeno ili uništeno. Prazni domovi su odmah preuzeti. Vlasti tadašnje Republike Bosne i Hercegovine su donijele zakon kojim su privremeno riješeni stambeni problemi izazvani velikim brojem izbjeglica.

Međutim, apelantica još uvijek nije u mogućnosti da ostvari svoja prava. Stoga "miješanje", koje je u početku i moglo biti opravdano i u saglasnosti sa principom "neophodnosti", ne predstavlja, više od osam godina nakon završetka rata, neophodno "miješanje u demokratskom društvu" u apelanticino pravo da se vrati u svoj dom. Ustavni sud ističe da, u periodu od 6. aprila 1996. godine pa sve do 4. aprila 1998. godine, apelantica nije imala nikakvo pravno sredstvo koje bi joj davalo makar minimalnu šansu za ostvarivanje njenih prava. Tek nakon donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98) apelantica je imala mogućnost da, pred nadležnim organima, traži ostvarivanje svojih prava.

  • 31.
    Ustavni sud smatra da se obrazloženje Kantonalnog suda u presudi broj Gž-766/02 da presuda Općinskog suda broj P-1356/00 nije isprava podobna za izvršenje protiv tužiteljice Š. B., jer ona tom presudom nije obavezana da iseli iz stana i preda ga slobodnog apelantici, ne može prihvatiti, jer se na takav način onemogućava apelanticin povratak u njen dom, odnosno na poštivanje njenog doma. Takvim rezoniranjem se licima, koja imaju nesporno pravo na dom, na neodređeno vrijeme onemogućava povratak u njihov dom.
  • 32.
    Iz navedenih razloga, Ustavni sud cijeni da je presuda Općinskog suda u Sarajevu, broj P-1819/01, pravilno ocijenila apelanticino pravo da predmetni stan bude oslobođen od svih ljudi i stvari, i da je irelevantna činjenica što se presuda Općinskog suda broj P-1356/00, čije se izvršenje traži, ne odnosi na tužiteljicu jer je cilj presude "da se predmetni stan oslobodi od svih lica koja se zateknu u predmetnom stanu pa tako i tužiteljice koja je samo privremeni korisnik" tog stana, a koja je u posjed predmetnog stana uvedena 14. aprila 1999. godine, kada je postupak po tužbi za iseljenje bio već u toku.
  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da je u ovom predmetu povrijeđeno apelanticino pravo na poštivanje doma, zaštićeno članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 34.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke.
  • 35.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.