Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 22. aprila 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 44/05.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 661/04, rješavajući apelaciju M. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, prof. dr., sutkinja

Usvaja se apelacija M. Š.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Kž-37/04 od 25. maja 2004. godine i Presuda Osnovnog suda u Trebinju broj K-15/04 od 24. marta 2004. godine.

Predmet se, na osnovu člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća Osnovnom sudu u Trebinju, kojem se nalaže da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Trebinju da, u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa N. R., advokat iz Trebinja, podnio je, 28. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-37/04 od 25. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-15/04 od 24. marta 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i okružnog javnog tužioca zatraženo je 3. decembra 2004. godine, a od Osnovnog suda 4. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je, 11. marta 2004. godine, zatraženo da dostavi spis broj K-15/04.
  • 3.
    Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. decembra 2004. godine, okružni javni tužilac 16. decembra 2004. godine, a Osnovni sud 15. marta 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 7. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Osnovni sud je Presudom broj K-15/04 od 24. marta 2004. godine proglasio apelanta krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 20. decembra 2003. godine i dalje. Apelantu je ranije, Presudom Osnovnog suda broj K-4/01 od 8. maja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Kž-111/01 od 28. septembra 2001. godine, za krivično djelo razbojništva iz člana 223. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske, izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 11. aprila do 11. maja 2003. godine. Odlukom o pomilovanju predsjednika Republike Srpske, broj 01-85/02 od 15. februara 2002. godine, ta mu je kazna zamijenjena uvjetnom osudom sa vremenskim provjeravanjem od tri godine. Na osnovu toga je, primjenom odredbi čl. 42. i 44. Krivičnog zakona Republike Srpske, Osnovni sud u konkretnom slučaju ovu ranije izrečenu kaznu zatvora od dvije godine uzeo kao već utvrđenu, pa je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
  • 7.
    Osnovni sud je tokom dokaznog postupka, između ostalog, saslušao svjedoke i optužbe i odbrane, pa je kao odlučujući dokaz uzeo svjedočenje K. S., koji je kritične prilike prevozio tri vreće opojne droge - indijske konoplje, za šta ga je, kako je svjedočio, angažirao apelant. Ovaj svjedok je izjavio da je protiv njega pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, te da je sa nadležnim tužiocem zaključio sporazum o priznanju krivice 20. decembra 2003. godine, prema kojem je priznao krivicu, te mu je utvrđena kazna zatvora od tri mjeseca, dakle ispod propisanog minimuma. Istovremeno, K. S. je sporazumom pristao da svjedoči u krivičnom postupku protiv apelanta.
  • 8.
    Osnovni sud je zaključio da se ovom svjedočenju može pokloniti puna vjera, te da postoje i drugi dokazi koji podržavaju tačnost ovog iskaza. Naime, jedan od svjedoka je potvrdio da su se apelant i K. S. upoznali i da su "o nečem, njemu nepoznatom, razgovarali", te da su članovi apelantove porodice od njega tražili da promijeni svoj iskaz. Drugi svjedok, inače policajac koji je zaustavio vozilo u kojem je K. S. prevozio drogu, izjavio je da je u vrijeme kad je zaustavio vozilo radi kontrole K. S. zazvonio mobitel, te da mu je K.S. rekao da ga zove "prijatelj Milan", a da je on sam vidio da na zaslonu mobitela piše Milan i broj fiksne mreže 065.
  • 9.
    Dalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud našao utvrđenim da je apelant kritične prilike vozio vozilo "Zastava 101", te da je išao ispred K. S. "kako bi ga obavještavao o eventualnim policijskim patrolama". Ovakav zaključak sud je izvukao i iz svjedočenja pripadnika policijske patrole, koji su potvrdili da su vidjeli vozilo "BMW" koje je vozio K. S., ali nisu vidjeli vozilo "Zastava 101", koje je navodno vozio apelant. Iz ovog dokaza Osnovni sud je zaključio da je nesporno da je apelant vozio vozilo "Zastava 101" ispred vozila "BMW" kojim je upravljao K. S.
  • 10.
    Osnovni sud je izjave grupe svjedoka odbrane ocijenio "usmjerenim isključivo na pomaganje apelantu u odbrani", te ih nije prihvatio kao tačne. Naime, Osnovni sud je izjavu apelantovog oca da je vozilo "Zastava 101" kritične prilike bilo kod njega, a što je potvrdio još jedan svjedok, apelantov rođak, ocijenio kao netačne i usmjerene "isključivo na pomaganje apelantu". Osnovni sud je, uz isto obrazloženje, odbio i izjavu svjedoka, apelantovog prijatelja, koji je svjedočio da je kritičnu večer proveo sa apelantom i prijateljem P. S., te svojom djevojkom prvo u kafiću, a zatim kod kuće gledajući film. Ovo je potvrdio i P. S. u svom svjedočenju, navodeći da su film gledali u njegovoj kući, te da su se razišli oko 11:30, a da za to vrijeme apelant nije napuštao društvo. Neprihvatanje ovih izjava sud je obrazložio time što one "nisu uvjerljive, niti objektivne" već da su "subjektivne i isključivo date u cilju kako bi se optuženom pomoglo u njegovoj odbrani, ali isti nisu bili kategorični u svom kazivanju".
  • 11.
    Okružni sud je Presudom broj Kž-37/04 od 25. maja 2004. godine odbio apelantovu žalbu, a uvažio je žalbu okružnog javnog tužioca, te je preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni, tako što je apelantu za navedeno učinjeno krivično djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 20. decembra pa nadalje. Također, Okružni sud je uzeo kao utvrđenu već ranije izrečenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine za krivično djelo razbojništva, u koju mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 11. aprila do 11. maja 2003. godine, pa je primjenom člana 42. stav 2, čl. 43, 44. i 48. st. 1. i 3. Krivičnog zakona Republike Srpske, apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. U ovu kaznu mu je uračunato ukupno vrijeme provedeno u pritvoru.
  • 12.
    Okružni sud je povodom žalbe apelanta i okružnog javnog tužioca održao sjednicu vijeća na kojoj su bili prisutni apelant, njegov branilac i okružni javni tužilac, te je nakon razmatranja žalbenih navoda donio pobijanu odluku. U obrazloženju ove odluke Okružni sud je zaključio da u prvostepenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te da je prvostepeni sud dao dovoljne i ubjedljive razloge o tome zašto je poklonio vjeru iskazu svjedoka K. S., a nije grupi svjedoka odbrane. Naročito, Okružni sud je istakao da "...žalba sama uspostavlja ekstremnu nedosljednost kada traži da sud pokloni vjeru iskazu optuženog saslušanog kao svjedoka, a da se pri tom ne pita zašto bi optuženom sud povjerovao kod utvrđene činjenice da je isti osuđivan po pravosnažnoj presudi za teško krivično djelo..."
  • 13.
    Također, Okružni sud utvrđuje u pobijanoj presudi da svjedok K. S. nije imao razloga lažno teretiti apelanta, te da je razložno obrazloženje prvostepene presude i u dijelu kojim se obrazlaže činjenica da niko nije vidio apelanta da vozi vozilo "Zastava 101", ali da to ne znači da apelant zaista nije vozio navedeno vozilo. Na osnovu svega izloženog, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze i pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

IV - Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03) relevantne odredbe glase:

"Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Š...Ć

Član 10.

Š...Ć (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Š...Ć

Član 14.

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Š...Ć

Član 268.

(1) Svaka stranka i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.

Š...Ć (3) Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje.

Š...Ć

Član 269.

(1) Dozvoljeno je ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branioca koji je pozvao svjedoka (direktno ispitivanje), zatim ispitivanje tog svjedoka od suprotne stranke, odnosno branioca (unakrsno ispitivanje) i ponovno ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branioca koji ga je pozvao.Š...Ć

Član 287.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Š...Ć

Član 303.

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

Š...Ć

  • g)
    ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

Š...Ć

  • z)
    ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

Š...Ć

  • j)
    ako je izreka presuda nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć"

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelant smatra da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, što se ogleda u tome što je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je apelant počinio krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, mada za takav zaključak nije postojalo dovoljno dokaza. Naime, apelant navodi da je prvostepeni sud okrivljujuću presudu zasnovao isključivo na iskazu jednog svjedoka, K. S., čiji je, kako dalje navodi, moralni kredibilitet upitan, budući da se radi o bivšem policajcu koji je "zbog višekratnih malverzacija i kriminalnog ponašanja svojevremeno otpušten iz službe". Također, apelant navodi da je ovom svjedoku, sporazumom o priznanju krivice koji je zaključio s okružnim javnim tužiocem, utvrđena kazna u trajanju od tri mjeseca i to za djelo za koje je inače propisana kazna od tri do petnaest godina zatvora, a da je zauzvrat "upro prstom u apelanta kao organizatora prometa opojne droge". Također, apelant ističe da je Osnovni sud samo to svjedočenje ocijenio "kategoričnim, detaljnim, objektivnim, ubjedljivim, tačnim i vjernim", dok je sve dokaze odbrane sud ocijenio subjektivnim i netačnim, ne obrazlažući detaljnije ovakav zaključak. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom prekršeno i pravo na presumpciju nevinosti, koja je sastavni element prava na pravično suđenje, a naročito zato što je Okružni sud, kod obrazlaganja zašto nije istu vjeru poklonio apelantovom negiranju krivice, kao odlučujući faktor uzeo činjenicu da je apelant već ranije osuđivan.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    Okružni sud u svom odgovoru osporava navode iz apelacije i ističe da kod utvrđivanja neke pravno relevantne činjenice za sud nije opredjeljujući kvantitet, već kvalitet dokaza. Također, Okružni sud smatra da se navodi apelacije tiču samo sudske ocjene dokaza, te da se ničim ne dovodi u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
  • 17.
    Osnovni sud u odgovoru navodi da prvostepenom presudom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
  • 18.
    Okružni javni tužilac također pobija navode iz apelacije, jer smatra da nisu prekršena apelantova ustavna prava, a naročito da nije prekršeno pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

VI - Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 21.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-37/04 od 25. maja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, iz prezentata na osporenoj presudi vidljivo je da je ova presuda primljena u Osnovnom sudu 1. juna 2004. godine, radi uručenja apelantu, a apelacija je podnesena 28. jula 2004. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 24.
    Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
  • 25.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 26.
      Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 2.
    Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže."
  • 27.
    Apelant se žali protiv odluke donesene u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud će ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 28.
    Navodi apelacije se odnose na utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima su zasnovane pobijane presude. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što je, kako navodi, prvostepena presuda zasnovana isključivo na iskazu jednog svjedoka, te time što sud nije pravilno ocijenio apelantov iskaz i iskaze grupe svjedoka odbrane.
  • 29.
    Prema vlastitoj jurisprudenciji Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 25/02 i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
  • 30.
    Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o krivičnim postupku Republike Srpske, u kojem odredba člana 287. stav 2. glasi: "Š...ĆSud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajednoŠ...Ć", pa čini neodvojiv element prava na pravično suđenje.
  • 31.
    Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu toga hoće li ispitivati načine na koje su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u načine na koje su ocijenili činjenično stanje i dokaze redovni sudovi (vidi Ustavni sud, odluke broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 13/01 i broj U14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 33/01).
  • 32.
    Ova stanovišta se mogu primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, prvostepeni sud je odluku o apelantovoj krivici zasnovao u najvećem dijelu na iskazu svjedoka K.S., protiv kojeg je bio pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. U toku tog postupka K. S. je sa nadležnim tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivice, prema kojem je pristao da mu za navedeno krivično djelo bude utvrđena kazna ispod minimalno propisane zatvorske kazne, a da zauzvrat svjedoči u postupku protiv apelanta.
  • 33.
    Ustavni sud ukazuje na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, prema kojoj korištenje na suđenju dokaza koji su dobijeni od saučesnika koji je zbog svjedočenja dobio imunitet od krivičnog gonjenja može dovesti u pitanje pravičnost postupka u odnosu na optuženog u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi bivša Komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7306/75 od 6. oktobra 1976. godine). Da bi se moglo odgovoriti na pitanje je li apelantovo pravo na pravično suđenje prekršeno na ovaj način, potrebno je sagledati postupak u cjelini i u svjetlu važećih pozitivnih krivično-pravnih propisa.
  • 34.
    U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje da je jedan od osnovnih principa Zakona o krivičnom postupku u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Zakon) da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, Zakon propisuje presumpciju nevinosti i primjenu principa in dubio pro reo, pravilo da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženom, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. Zakona). Pri tome, prema članu 15. Zakona, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice.
  • 35.
    Slobodna ocjena dokaza je, dakle, oslobođena pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvede zaključak o dokazanosti određene činjenice.
  • 36.
    Također, činjenice koje sud treba utvrditi mogu se dokazivati neposrednim i posrednim dokazima - indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst, zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drukčijeg zaključka u odnosu na tu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret (vidi Vrhovni sud bivše SFRJ, Presuda broj Kž-38/70 od 22. decembra 1970. godine). Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu verziju mogućnosti od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Vrhovni sud bivše SR Hrvatske, Presuda broj Kž-1744/68).
  • 37.
    U svjetlu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao, u najvećoj mjeri, na iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum sa tužilaštvom o priznanju krivice, kao jedinom neposrednom dokazu. Ostali dokazi, koji prema stanovištu i prvostepenog i drugostepenog suda potvrđuju tačnost ključnog svjedočenja, ustvari su posredni dokazi ili indicije. Što se tiče svjedočenja navedenog svjedoka, iako ovakvi svjedoci često mogu biti nepouzdani, to samo po sebi nije razlog da se iskazu takvog svjedoka ne pokloni vjera. Zakon, s druge strane, daje mogućnost odbrani da korištenjem unakrsnog ispitivanja pokuša pokazati nedosljednost u izjavama takvog svjedoka i da ga, eventualno, na taj način diskredituje. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je apelantu bila uskraćena ova procesna mogućnost.
  • 38.
    Zakon uvodi institut sporazuma o priznanju krivice kao novinu u krivično-pravnom sistemu u Bosni i Hercegovini, a koji je, u određenoj mjeri, ekvivalent institutu "dogovorene krivice" (plea bargaining) iz anglo-saksonskog prava. Izvorno, a i u novom krivično-pravnom zakonodavstvu, temeljni ratio ovog instituta je smanjenje broja suđenja i pojeftinjenje postupka. S druge strane, ovaj institut se u jurisdikcijama anglo-saksonskog prava koristi i za dobijanje određenih informacija i svjedočenja protiv drugih lica, a u najvećem broju slučajeva, organizirane kriminalne grupe ili mreže, što može biti veoma pozitivno. Međutim, kod pribavljanja dokaza na ovaj način, odnosno kod obezbjeđenja svjedočenja uz korištenje ovog instituta u zemlji kontinentalnog pravnog sistema, kao što je Bosna i Hercegovina, neophodno je i na ovakvu vrstu dokaza primijeniti druga, osnovna načela krivičnog procesnog prava, kao što su brižljiva i savjesna ocjena dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, te princip in dubio pro reo. Kao što je već rečeno, primjenom načela slobodne ocjene dokaza sudovi ne mogu a priori dati veću vrijednost ovom dokazu zato što je dobijen na osnovu sporazuma o priznanju krivice sa svjedokom koji je ranije bio optužen za isto djelo. Naprotiv, sudovi moraju i ovaj dokaz cijeniti na isti način i po istim pravilima koje Zakon predviđa za svaki drugi izvedeni dokaz, dakle, pojedinačno i zajedno sa drugim dokazima, te dovesti sve provedene dokaze u uzajamnu logičnu vezu.
  • 39.
    Međutim, Ustavni sud smatra da razlozi koji su u obje pobijane presude navedeni, a u vezi sa pitanjem zašto je svjedoku K. S. poklonjena vjera, te zbog čega su svjedočenja grupe svjedoka odbrane odbačena kao nepouzdana i neistinita, nisu zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to Zakon zahtijeva, niti sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Okružni sud utvrđuje da "...ako se ima u vidu ovako iznijet sadržaj svjedočenja K. S., prvo u odnosu na okolnost njegovog sklapanja poznanstva Šsa apelantomĆ, što saglasno njemu potvrđuje svjedok B. N., a zatim i na okolnost postizanja prethodnog dogovora K. S. sa optuženim, onda se ne vidi zašto bi K. svjedočenje bilo neistinito, te konačno zašto bi on imao razloga da neosnovano tereti optuženog ŠapelantaĆ, a sve i da bi slijedom žalbe optuženog, za to imao razloga pregovarajući sa tužiocem o uvjetima za priznanje krivice, zašto bi baš upro prstom...u ŠapelantaĆ a ne nekog drugog". Pitanja koja Okružni sud na ovaj način postavlja obrazlažući ispravnost prvostepene presude i svoje stanovište, upravo su pitanja na koja su odgovor morali dati prvostepeni i drugostepeni sud. Redovni sudovi su morali dovoljno logično i jasno odgovoriti na pitanje zašto smatraju utvrđenim da je apelant postigao dogovor o izvršenju krivičnog djela sa svjedokom K. S., kada u prilog tome ide samo iskaz tog svjedoka koji ima vrlo izražen lični interes, upravo zbog sporazuma sa tužiocem kojim mu je utvrđena kazna ispod zakonskog minimuma. Ovo je naročito važno u situaciji kada ne postoji niti jedan drugi neposredni dokaz na okolnost dogovora za izvršenje krivičnog djela, a posredni dokazi nisu takvi da bi predstavljali sistem čvrsto i logički povezanih indicija, koje bi, kako je već rečeno, upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret
  • 40.
    Dalje, činjenica koju su nesumnjivo utvrdili i prvostepeni i drugostepeni sud je da apelanta niko nije vidio da je kritične noći vozio vozilo "Zastava 101" ispred vozila u kojem je K. S. prevozio drogu, a s namjerom, kako to redovni sudovi zaključuju, da "izviđa put", pa čak ni pripadnici policijske patrole koji su kontrolirali saobraćaj na tom dijelu puta, što je jasno kazao u svom iskazu svjedok policajac. Osim toga, apelantov otac je svjedočio da je kritične večeri vozilo bilo kod njega, apelantov rođak je svojim iskazom to svjedočenje potvrdio, a apelantova dva prijatelja su svjedočila da je kritične večeri apelant bio s njima i da nije napuštao društvo. Iz ovako provedenih dokaza redovni sudovi, ipak, zaključuju da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant zaista "izviđao put" vozeći vozilo "Zastava 101". U obrazloženju takvog zaključka, Okružni sud navodi da je "normalno da niko od policajaca nije vidio optuženog ŠapelantaĆ sa njegovim vozilom obzirom da je ovaj izviđao put", te da ako se imaju u vidu ostale okolnosti "vezano za obavezu pisanja izvještaja u pogledu vozila koja prilikom kontrole zaustave....,te s obzirom na okolnost da je pažnja policijskih patrola bila usmjerena na vozilo BMW koje je vozio K. S.". Također, obrazlažući zašto odbacuju svjedočenja koja idu u apelantovu korist, sudovi samo konstatiraju da ta svjedočenja "nisu kategorična", te da su "usmjerena na pomaganje apelantu", ne obrazlažući detaljnije na osnovu čega su stekli takav utisak, odnosno proces ocjene tih dokaza, kako to zahtijeva načelo slobodne procjene dokaza.
  • 41.
    Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, budući da subjektivno ubjeđenje suda da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret nije dovoljno, već mora postojati stvarna, na objektivnim činjenicama zasnovana i obrazložena istinitost zaključka suda. Redovni sudovi ne mogu samo reći da određenom svjedoku ne vjeruju samo zato što je njegov iskaz u suprotnosti sa iskazom nekog drugog svjedoka kojem vjeruju, niti je dovoljno da dokaze samo subjektivno kvalificiraju kao "uvjerljive, tačne i objektivne", odnosno kao "neuvjerljive, subjektivne i usmjerene na pomaganje optuženom".
  • 42.
    Ovakvo obrazloženje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne zadovoljava ni obavezu poštivanja principa in dubio pro reo. Naime, iskazi grupe svjedoka odbrane mogu, logično i razumno, izazvati sumnju u vezi sa činjenicom je li apelant zaista kritične noći upravljao vozilom "Zastava 101" ili je tu večer proveo sa prijateljima, te je to pitanje trebalo do kraja razjasniti i ubjedljivo i logično obrazložiti. Tim prije što sud, tužilac i drugi organi imaju prema Zakonu obavezu utvrditi sve činjenice - kako one koje idu na teret, tako i one koje idu u korist optuženog. Zbog primjene principa in dubio pro reo, činjenice koje idu na teret optuženog moraju biti sa sigurnošću utvrđene, za razliku od činjenica koje idu u korist okrivljenog, a koje se uzimaju za utvrđene čak i onda kada su samo vjerovatne, tj. kada postoji sumnja u njihovo postojanje. Ustavni sud smatra da obrazloženje koje su dali i prvostepeni i drugostepeni sud nije dovoljno precizno i jasno, te da se iz tog obrazloženja ne vidi način na koji su sudovi primijenili princip in dubio pro reo u odnosu na apelanta kao optuženog. Takvo obrazloženje i izvedeni zaključak ne zadovoljava, prema mišljenju Ustavnog suda, zahtjeve ni Zakona niti člana 6. Evropske konvencije, već ostavlja utisak proizvoljnosti.
  • 43.
    Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 44.
    Apelant, također, smatra da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ovo kršenje apelant vidi u rečenici obrazloženja drugostepene presude koja glasi: "Pri tom žalba sama uspostavlja ekstremnu nedosljednost kada traži da sud pokloni vjeru iskazu optuženog saslušanog kao svjedoka, a da se pri tom ne pita zašto bi optuženom sud povjerovao kod utvrđene činjenice da je isti osuđivan po pravosnažnoj presudi za teško krivično djelo...".
  • 45.
    Ustavni sud ukazuje da se ovi apelantovi navodi tiču specijalnog aspekta općeg koncepta "pravičnog suđenja" u krivičnim predmetima. Stoga se ne provodi daljnje ispitivanje u vezi sa mogućim kršenjem ove odredbe, kad je kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije već utvrđeno (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 454/04 od 18. januara 2005. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A broj 35, stav 56).
  • 46.
    Na osnovu svega izloženog, a uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 47.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji je sa tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivice, a sud ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu, kako tog, tako i drugih provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljnom.
  • 48.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 49.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.