USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 17. februara 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 36/05
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija H. A., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-204/01 od 2. oktobra 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-897/99 od 21. februara 2001. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu broj P-27/91 od 5. maja 1999. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.H. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa B. I., advokat iz Gradačca, podnio je, 28. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-204/01 od 2. oktobra 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-897/99 od 21. februara 2001. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-27/91 od 5. maja 1999. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, A. P. (u daljnjem tekstu: tužitelj) je, 28. septembra 2004. godine, zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Tužitelj je odgovor na apelaciju dostavio 11. oktobra 2004. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor tužitelja je, 3 decembra 2004. godine, dostavljen apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj P-27/91 od 5. maja 1999. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-897/99 od 21. februara 2001. godine, utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim kao kč.br. 445 zvana "Požarike" od 1573 m" u K. O. Gradačac I, na osnovu kupoprodajnog ugovora broj OV 262/69 od 16. aprila 1968. godine. Istom presudom sud je obavezao apelanta da navedene nekretnine preda u posjed i slobodno raspolaganje tužitelju, te izda valjanu ispravu za upis prava posjeda u korist tužitelja u katastru nekretnina, a u protivnom će tu ispravu zamijeniti navedena presuda.
- 7.Vrhovni sud je presudom broj Rev-204/01 od 2. oktobra 2003. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv navedene drugostepene presude. Ovaj sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi ispravno zaključili da je tužitelj, punovažnim ugovorom o kupoprodaji, kupio spornu parcelu 1968. godine i potom je predao na korištenje apelantu, koji je od tada drži u posjedu. Nesporno je, također, da apelant nije tu parcelu kupio usmenom pogodbom od tog prodavca, niti je, po tom osnovu, a ni dosjelošću, postao njezin vlasnik. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi, na ovakvo utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo.
IV - Relevantni propisi
- 8.U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98) relevantne odredbe glase:
"Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant ističe da je navedenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On navodi da je tačno da je tužitelj kupio sporne nekretnine, ali ih je odmah ustupio njemu i njegovog supruzi, kao svome zetu i svojoj sestri. Dogovorili su se da na toj parceli apelant sagradi kuću, a da tužiteljeva sestra ustupi njemu jedan dio nasljedstva kad se, nakon očeve smrti, bude vršila dioba. Tužitelj je, nezadovoljan diobom, podnio tužbu tražeći predaju u posjed spornih nekretnina.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.U odgovoru na apelaciju tužitelj ističe da su svi sudovi dali jasne i uvjerljive pravne razloge zašto sporne nekretnine pripadaju njemu. Zbog toga su neprihvatljivi apelantovi navodi da je time narušeno njegovo pravo na imovinu, pa apelaciju, kao neosnovanu, treba odbiti.
VI - Dopustivost
- 11.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 12.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 13.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-204/01 od 2. oktobra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2004. godine, a apelaciju Ustavnom sudu je podnio 28. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 14.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 15.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 16.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila su povezana, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
- 17.Iz činjenica konkretnog predmeta slijedi da se ovaj spor odnosi na pravo na mirno uživanje imovine i da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv. Međutim, u konkretnom slučaju primjenljivo je drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 18.Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li lišavanje apelanta sporne imovine, na način kako je to rezultiralo osporenim presudama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
- 19.Osporene odluke redovnih sudova zasnivaju se na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni člana 43. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, koji predviđa da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti drugog i, najzad, da pravo na podnošenje tužbe za povrat individualno određene stvari ne zastarijeva. U konkretnom slučaju radi se o reivindikacionoj tužbi, tj. tužbi vlasnika-neposjednika, protiv posjednika-nevlasnika, radi predaje u posjed. Tužitelj je vlasnik spornih nekretnina na osnovu valjanog kupoprodajnog ugovora, a apelant posjednik spornih nekretnina. Činjenica da je vlasnik nekretnina dao apelantu kao svome zetu i svojoj sestri predmetne nekretnine na korištenje, nema nikakvog utjecaja na pravo vlasnika da te nekretnine traži natrag u svako doba.
- 20.Nadalje, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Naime, mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako apelant mora nositi "lični i neumjeren teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. sup. cit. paragraf 46&50). Ustavni sud konstatira kako okolnosti slučaja ukazuju da u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjereno obiman teret u odnosu na tužitelja. Sasvim neosnovano i potpuno nepravično bi bilo očekivati da apelant uživa šira imovinska prava od tužitelja u postupku iz razloga na koje se apelant poziva. Konačno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen javni interes, koji nalaže da se, radi pravne sigurnosti i ostvarenja principa ravnopravnosti svih pojedinaca pred zakonom, a u skladu sa pravilima izraženim u temeljnim zakonskim aktima kojim se u cijelosti regulira način stjecanja, prijenosa, održavanja i sudske i druge zaštite imovinskih prava, razriješi svako sporno pitanje i pravo utvrdi na zakonit način. U tom smislu, redovni sudovi su osporenim odlukama slijedili i zahtjeve javnog interesa u konkretnom postupku.
- 21.U pogledu apelantovih navoda da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice u toku dokaznog postupka i nisu proveli sve predložene dokaze, Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica. Isto tako, Ustavni sud nije nadležan da ispituje način na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). Ne postoje naznake da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na proizvoljan način primijenili relevantno pravo i da su povrijedili apelantovo ustavno pravo na imovinu.
- 22.Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 23.Ne postoji kršenje prava na imovinu kada je lišavanje imovine predviđeno zakonom, koji je jasan i javno objavljen, kada je ono u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti.
- 24.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 25.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine