USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 18. januara 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 36/05
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija S. M., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gvl-62/03 od 30. novembra 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj RSž-278/03 od 15. jula 2003. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj RS-1109/02 od 17. decembra 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.S. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa S. A., advokatica iz Bihaća, podnio je 30. januara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gvl-62/03 od 30. novembra 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj RSž-278/03 od 15. jula 2003. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-1109/02 od 17. decembra 2002. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku, Osnovne škole Gata - Ilidža, zatraženo je, 28. septembra, odnosno 4. novembra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Općinski sud je dostavio 19. novembra 2004. godine, Osnovna škola Gata - Ilidža 8. oktobra 2004. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Osnovne škole Gata - Ilidža su, 16. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Apelant je, 4. maja 2001. godine, Općinskom sudu podnio tužbu protiv Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Osnovne škole Gata - Ilidža (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zbog neisplaćenih plaća za period od 1. jula 1994. godine do 31. decembra 1995. godine, u ukupnom iznosu od 3.888 KM.
- 7.Općinski sud je donio presudu broj P-1187/01 od 27. decembra 2001. godine, kojom je naloženo drugotuženom da apelantu na ime neisplaćenih plaća isplati 3.888 KM, a u odnosu na prvotuženog je odbijen tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije.
- 8.Kantonalni sud je presudom broj RSŽ-225/02 od 11. novembra 2002. godine žalbu prvotuženog odbacio kao nedopuštenu, dok je žalbu drugotuženog uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
- 9.Općinski sud je, u ponovnom postupku, donio presudu broj RS-1109/02 od 17. decembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj RSŽ-278/03 od 15. jula 2003. godine, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije, a u odnosu na drugotuženog zbog zastare potraživanja.
- 10.Vrhovni sud je presudom broj Gvl-62/03 od 30. novembra 2003. godine odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti, podnesen protiv navedene drugostepene presude.
IV - Relevantni propisi
- 11.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03), relevantne odredbe glase:
"Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.
(...)
Član 296.
(2) Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.
(2) Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
(...)
Član 361.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
(...)
Član 362.
Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Član 365.
Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.
Član 366.
(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.
(2) Isto dejstvo ima davanje zaloga ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje.
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
(...)
Član 387.
(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.
Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
Član 391.
Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.
Član 392.
(1)Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje.
(2) Zastarijevanje prekinuto od dužnika počinje teći iznova od priznanja.
(...)".
- 12.U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), koji je primjenjivan u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:
"Član 49.
(...)
Lični dohodak isplaćuje se najmanje jedanput mjesečno.
(...)
Član 79.
U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo da zahtijeva zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom,(...) u skladu sa zakonom.
(...)"
- 13.U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
"Član 13.
Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacijskog prava.
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno."
- 14.U Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
"Član 1.
Ustanova... osniva se za obavljanje djelatnosti... zdravstva... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije stjecanje dobiti.
Ustanova ima svojstvo pravnog lica.
Član 39.
Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje... zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog učešća korisnika usluga..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova.
Član 41.
Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže.
Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno.
Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je da:
- -pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.
(...)"
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena i načela Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
b) Odgovori na apelaciju
- 16.U odgovoru na apelaciju, koji je Ustavnom sudu dostavio Općinski sud, se navodi da su neprihvatljivi apelantovi navodi da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i na imovinu. Evidentno je da je apelantov predmet uzet u rad u zakonskom i razumnom roku i da je, u javnom postupku, odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu. Sam apelant je doprinio prolongiranju pojedinih rokova, jer je nakon podnošenja tužbe na odgovor tuženog tužbu proširio i na drugotuženog. Općinski sud je, rješavajući i pitanje povrede prava na imovinu, pravilno primijenio materijalno pravo i donio zakonitu odluku.
- 17.U odgovoru na apelaciju drugotuženi navodi da ostaje kod tvrdnje da su potraživanja koja su navedena zastarjela u smislu člana 372. Zakona o obligacijskim odnosima i člana 106. Zakona o radu, što je i potvrđeno osporenim presudama.
VI - Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
a) Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae
- 20.Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povrede svojih prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ratione materiae.
b) Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis
- 21.U pogledu nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, Ustavni sud može odlučivati, u principu, samo o ustavnim pitanjima po presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. decembra 1995. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 2/98 od 5. juna 1998. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 22/98).
- 22.Ustavni sud nije nadležan da razmatra pitanja koja su se desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ima nadležnost da razmotri činjenice u vezi sa događajima koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine u svrhu dobijanja dodatnih informacija.
- 23.U predmetnom slučaju apelant tvrdi da mu nisu isplaćene "ratne" plaće. Iako se sporna potraživanja u navedenom slučaju odnose na period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, apelantovo pravo na plaću je potvrđeno sudskim presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis.
c) Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok
- 24.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Gvl-62/03 od 30. novembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 30. januara 2003. godine, tj. u roku od 60 dana predviđenom članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 26.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se također žali da je, navedenim presudama, povrijeđena Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima.
Primjena Univerzalne deklaracija o ljudskih pravima
- 27.U pogledu primjene Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima na koju se apelant poziva, Ustavni sud podsjeća da ona nije pravno obavezujući ugovor, te da nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). Slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnom slučaju.
Pravo na pravičan postupak
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 28.Ustavni sud ne sumnja da je predmetni slučaj oko isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća građansko-pravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Darnell protiv Velike Britanije od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
- 29.Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 30.Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
- 31.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 32.Ustavni sud, nadalje, smatra da država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem. Pravni sistem mora biti efikasan i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sistem prilikom utvrđivanja, između ostalih, građanskih prava u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
- 33.Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Belgijski jezički slučaj od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5).
- 34.U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava - u konkretnom slučaju subjekte od kojih se može zahtijevati isplata zarađenih, a neisplaćenih plaća, aktivna legitimiranost u procesno-pravnom postupku i, najzad, rokovi u kojima se može sudskim putem tražiti ta zaštita (pitanje zastare). To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe toga prava i obaveze redovnih sudova. Ovo zbog toga što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji primjenjuju zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica da li je došlo do kršenja ustavnih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 35.U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88, od 14. aprila 1989, u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ono je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba da pozitivno utiče protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (presuda Evropskog suda za ljudska prava Ashingdane protiv Velike Britanije od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
- 36.Zadatak Ustavnog suda je da kontrolira zloupotrebu ovih ograničenja, kao i da provjeri da li je ovim ograničenjima došlo do ograničenja samog građanskog prava u njegovoj suštini.
- 37.U pogledu ograničenja ostvarivanja građanskih prava apelanta u odnosu na prvotuženog, zbog nedostatka pasivne legitimacije, sudovi su zaključili da kanton nije poslodavac i da apelant nije bio kod njega u radnom odnosu. Dalje se navodi da su javne ustanove pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze. Na ovaj zaključak ne utiče ni činjenica da kanton finansira javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o ustanovama i Zakona o radu. S obzirom da su sudovi zauzeli stanovište da Unsko-sanski kanton ne može biti tužen, sam prigovor zastare i prekida zastare je, u njegovom slučaju, bespredmetan.
- 38.U pogledu prigovora zastare potraživanja koje je istakao drugotuženi, sudovi su obrazložili da je prigovor, prije svega, propisan zakonom. Apsolutna zastara potraživanja za povremena potraživanja nastupa nakon proteka roka od tri godine nakon dospijeća potraživanja (član 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i član 106. Zakona o radu). Sudovi su naveli da su potraživanja nastala u 1994. i 1995. godini, a da je tužba podnesena u toku 2001. godine, znači nakon proteka više od tri godine. Drugim riječima, zbog proteka roka u okviru kojeg se može tražiti ispunjenje obligaciono-pravnih obaveza, sud je usvojio prigovor zastare koji je istaknuo drugotuženi i, opravdano, odbio apelantov zahtjev za isplatu plaće.
- 39.Dakle, u pogledu pitanja zastare Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o radu jasno propisuju da protekom roka od tri godine apsolutno zastarijevaju potraživanja iz radnog odnosa. Ako prođe rok za zastaru u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima, ne može se više prekidati zastara potraživanja. U tom slučaju nastupa tzv. apsolutna zastara. Od tog momenta, isplata duga zavisi isključivo od volje dužnika - nastupa tzv. naturalna obaveza dužnika. Prema ovome zahtjev za isplatama plaća zarađenih tokom 1994. i 1995. godine, koji je podnesen 2001. godine, ne može se ostvariti sudskim putem, jer je nastupila apsolutna zastara.
- 40.Ustavni sud smatra da je apelantu u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznese i brani svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio kako navode i činjenice u konkretnom predmetu, tako ni jednu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve apelantove navode i pri tome su nekim činjenicama dali veći, a nekim manji značaj. Konačno, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke prema zahtjevima člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
- 41.Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 42.U svjetlu iznijetih zaključaka, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno razmatrati apelantove navode da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 43.U skladu sa članom 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, a na osnovu izloženog, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 44.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.