Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 18. maja 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 60/05
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 258/05, rješavajući apelaciju Đ. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Đ. B., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-129/04 od 23. novembra 2004. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj K-17/04 od 12. jula 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Đ. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa J. P., advokat iz Banje Luke, podnio je, 16. februara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-129/04 od 23. novembra 2004. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-17/04 od 12. jula 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: OJT) zatraženo je, 8. marta 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. marta 2005. godine, Okružni sud 11. marta 2005. godine, a OJT 30. marta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 19. aprila 2005. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Presudom Okružnog suda broj K-17/04 od 12. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-129/04 od 23. novembra 2004. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), u sticaju sa krivičnim djelom teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 1. KZ RS. Apelantu su za ova krivična djela izrečene pojedinačne kazne zatvora i to šest godina zatvora za krivično djelo ubistva i osam mjeseci zatvora za krivično djelo teške tjelesne povrede, pa mu je primjenom člana 42. stav 2. KZ RS izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. februara 2004. godine, pa nadalje.
  • 7.
    Okružni sud je u toku postupka proveo dokaze koje su predložili i optužba i odbrana, uključujući između ostalog i saslušanje svjedoka, te vještaka sudske medicine, okuliste, ortopedske hirurgije i neuropsihijatra, kao i balističko vještačenje. Na osnovu svih provedenih dokaza, Okružni sud je zaključio da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Također, Okružni sud je zaključio da je apelant bio u stanju teškog pijanstva i jake razdraženosti, ali da se ipak ne radi o krivičnom djelu ubistva na mah iz člana 150. KZ RS, budući da je sam apelant kriv što ga ja napao ubijeni i oštećeni.
  • 8.
    Vrhovni sud je odbio žalbe i OJT i apelanta i zaključio da u prvostepenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Također, Vrhovni sud je zaključio da u prvostepenom postupku ni na koji način nije došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka, kao jednog od osnovnih elemenata prava na pravično suđenje koje je zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da su apelantovi žalbeni navodi o tome paušalni. S druge strane, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve izvedene dokaze, uključujući i apelantovu odbranu, te da je "detaljnom analizom provedenih dokaza na nesumnjiv način" utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjen krivični zakon.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) relevantne odredbe glase:

"Član 7.

(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca kojeg sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postavit će mu se branilac kad je to određeno ovim zakonom.Š...Ć

Član 14.

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim pravilima.

Š...Ć

Član 58.

(1) Branilac mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njegovih prava.Š...Ć

Član 172.

(1) Vještačenje tjelesnih povreda vrši se, po pravilu, pregledom povrijeđenog, a ako to nije moguće ili nije potrebno - na osnovu medicinske dokumentacije ili drugih podataka u spisu. Š...Ć

Član 173.

Š...Ć(3) Preduzimanje tjelesnog pregleda osumnjičenog, odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim, naređuje sud, a ako postoji opasnost od odlaganja - tužilac.Š...Ć

Član 287.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 296.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, Š...Ć kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. Š...Ć"

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što mu je uskraćeno pravo na odbranu, pravo na pravičnu i javnu raspravu i pravo na jednakost u postupku. Ove povrede apelant vidi u tome što navodi da mu je na "grub način onemogućeno da se brani", budući da je od oštećenih i sam zadobio povrede, ali nije pregledan iako je to zahtijevao. Također, apelant smatra da je OJT trebao provesti njegovo neuropsihijatrijsko vještačenje, budući da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio u stanju teške alkoholiziranosti. Apelant, također, smatra da nisu izvedeni dokazi saslušanjem specijaliste hirurga, oftalmologa, te da je te dokaze morao izvesti OJT, u skladu sa članom 173. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Osim toga, apelant smatra da su i drugi materijalni dokazi izvedeni suprotno odredbama ZKP RS, a da u osporenim odlukama nisu dati valjani razlozi o činjeničnim i pravnim pitanjima.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Vrhovni sud pobija navode iz apelacije i smatra da su svi apelantovi navodi o navodnom kršenju prava neosnovani, te da apelant samo ponavlja žalbene navode, koji su paušalno dati. Vrhovni sud navodi da je krivični postupak u cijelosti proveden u skladu sa zakonom, te da je odlučujući o žalbi vodio računa o svim žalbenim razlozima, kako onima koje je apelant istakao u žalbi, tako i onima na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. Također, Vrhovni sud smatra da navodi o povredi člana 173. ZKP RS nisu osnovani, budući da su sve povrede, koje je apelant kritične prilike zadobio, konstatirane nalazom ljekara, a da ih je i prvostepeni sud uzeo u obzir. U postupku ocjene svih dokaza, uključujući i nalaze vještaka, ove povrede apelanta su, po mišljenju Vrhovnog suda, valjano procijenjene u okviru utvrđenog činjeničnog stanja, koje je u potpunosti rasvijetljeno, a i materijalno pravo je pravilno primijenjeno. Budući da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom, Vrhovni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
  • 12.
    Okružni sud pobija navode apelacije i smatra da je krivični postupak proveden na način koji nije prekršio odredbe Evropske konvencije, budući da je sud u svemu postupio u skladu sa važećim procesnim i materijalnim propisima. Također, Okružni sud smatra da su navodi iz apelacije samo ponovljeni žalbeni navodi, koje je Vrhovni sud već razmotrio i koje je odbio kao neosnovane, pa predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
  • 13.
    OJT također pobija navode iz apelacije i navodi da nije tačno da je apelantu na bilo koji način onemogućeno da na jednak način učestvuje u krivičnom postupku, a naročito da nakon hapšenja nije pregledan. Naprotiv, OJT navodi da je prilikom prijema u pritvorsku jedinicu apelanta pregledao ljekar i konstatirao sve povrede koje je apelant u kritičnom događaju zadobio. Što se tiče apelantovih navoda da tužilac nije proveo sve dokaze, OJT smatra da su ti navodi neosnovani, naročito imajući u vidu odredbe novog ZKP RS, prema kojem i odbrana može voditi istragu i ima obavezu prikupljati dokaze u korist optuženog. Na osnovu svega, OJT predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

VI - Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-129/04 od 23. novembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2004. godine, a apelaciju je podnio 16. februara 2005. godine, pa Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Apelant se žali protiv presuda donesenih u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Ustavni sud nije općenito nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 23.
    Apelant smatra da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što mu je "na grub način onemogućena odbrana" i što mu nije omogućeno da na jednak način učestvuje u postupku. Ove navode apelant obrazlaže time da OJT nije izveo dokaze uz pomoć određenih vještaka, iako je na to obavezan zakonom. Dakle, osnovni apelantov prigovor je da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice u konkretnom predmetu, te da su obje osporene odluke nerazumljive i da ne sadrže valjane razloge. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. S druge strane, zadatak Ustavnog suda je da ocijeni zadovoljava li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi i optužbe i odbrane, zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. U krivičnim predmetima, poštovanje prava na odbranu zahtijeva da svi dokazi, u principu, moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog, na javnoj raspravi gdje ih optuženi može osporiti i dovesti u pitanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, već citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, st. 68. i 78).
  • 24.
    U odgovoru na pitanje je li apelantu uskraćeno pravo na odbranu i na jednakost u postupanju, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, te da je imao i koristio mogućnost da predlaže i izvodi dokaze. Osim toga, svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni su na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Iz osporenih odluka je vidljivo da su svi vještaci koje apelant nabraja u apelaciji saslušani, a njihove nalaze je prvostepeni sud ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Sama činjenica da su ti dokazi izvedeni na prijedlog odbrane, a ne tužioca, ne dovodi do kršenja prava na pravično suđenje. Upravo suprotno, Ustavni sud smatra da apelantovo pravo na odbranu ni na koji način nije bilo uskraćeno ili limitirano.
  • 25.
    U vezi sa apelantovim prigovorom da sudovi nisu pravilno procijenili njegovu odbranu, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Stoga su i apelantovi prigovori o tome da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze odbrane neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je procjena dokaza koju su uradili redovni sudovi u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmetom apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Vrhovni sud ove prigovore ocijenio neosnovanim, a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku.
  • 26.
    U vezi sa apelantovim navodima o tome da presuda ne sadrži valjane razloge, Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
  • 27.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u krivičnom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, da je zakon proizvoljno primijenjen ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak.
  • 29.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.