Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 18. maja 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 67/05
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 541/04, rješavajući apelaciju J. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija J. P., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-169/02 od 6. maja 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-497/01 od 29. oktobra 2001. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-182/00 od 3. aprila 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    J. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je, 17. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-169/02 od 6. maja 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-497/01 od 29. oktobra 2001. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (Općinski sud) broj P-182/00 od 3. aprila 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je, 28. februara 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 15. marta 2005. godine, Općinski sud 10. marta 2005. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio odgovor.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda od I. P., učesnika u postupku, zatraženo je 28. februara 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i I. P. su, 18. aprila 2005. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovog navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 7.
    Općinski sud je Presudom broj P-182/00 od 3. aprila 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-497/01 od 29. oktobra 2001. godine, u postupku po apelantovoj tužbi, utvrdio da su apelant i I. P. (u daljnjem tekstu: tuženi) suvlasnici sa � dijela kuće koja se nalazi u ulici Alagića b.b. u Sanskom Mostu i sukorisnici zemljišta na kojem je izgrađena kuća, kao zemljišta koje služi za redovnu upotrebu kuće (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva na spornoj nekretnini preko � dijela je odbijen kao i zahtjev da se utvrdi da je tuženi dužan uzdržati se od ometanja korištenja poslovnog prostora na spornoj nekretnini, koji je apelant koristio kao vlasnik. Također je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tuženi dužan predati dio sporne nekretnine, koju on lično koristi, slobodnu od lica i stvari, kao i da na ime tog korištenja apelantu isplaćuje, od 25. marta 1999. godine do predaje u posjed apelantu, zakupninu u iznosu od 300 KM. U postupku je utvrđeno da je apelantov prednik sa tuženim dogovorio zajedničku gradnju sporne nekretnine tako da jedna polovina te nekretnine pripadne tuženom, a druga polovina apelantovom predniku, zatim, da su od početka te izgradnje oni postupali po tom dogovoru, što proizlazi i iz činjenice da je tuženi uselio u jednu polovinu sporne nekretnine 1982. godine, dok nije bila završena, i da je od tada u njenom posjedu. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su primijenili član 25. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i zaključili da su apelant i tuženi stekli pravo vlasništva na spornoj nekretnini zajedničkom gradnjom. Apelant je Vrhovnom sudu izjavio reviziju protiv drugostepene presude.
  • 8.
    Vrhovni sud je Presudom broj Rev-169/02 od 6. maja 2004. godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98)

"Član 25.

Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče pravo vlasništva.

Pravo vlasništva na novu stvar pripada vlasniku od čijeg ju je materijala, na osnovu posla, izradila druga osoba.

Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona mu pripada ako je savjestan i ako je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala.

U slučaju iz stava 3. ovog člana, ako su vrijednosti rada i materijala jednake, nastaje suvlasništvo."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 10.
      Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, u opširnoj apelaciji, naveo argumente zbog kojih smatra da je došlo do navedenih povreda i svi argumenti se tiču utvrđivanja činjeničnog stanja i načina na koji su primijenili materijalne zakone redovni sudovi. Apelantovi osnovni argumenti su da su redovni sudovi pogrešno zaključili da se na konkretan slučaj može primijeniti član 25. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, zatim da je, s obzirom na nepostojanje pismenog ugovora o zajedničkom građenju, stjecanje prava vlasništva tuženog protivno zakonu, te da je u nedostatku takvog ugovora i stjecanje prava korištenja zemljišta na kojem se nalazi sporna nekretnina sporno.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 11.
      Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Taj je sud naveo da je apelantov prigovor da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o premjeru i katastru zemljišta i Zakon o prostornom uređenju obrazložen u osporenoj presudi tog suda, jer je ocijenjeno da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o vlasničko-pravnim odnosima, a ne navedene zakone. Kantonalni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije.
    • 12.
      Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod navoda iz svoje presude, te da smatra da u postupku donošenja osporene presude nije bilo povrede procesnih zakona, niti je bilo povrede materijalnih zakona. Taj sud je, također, naveo da nije bilo povrede apelantovih ustavnih prava, pa da u skladu sa tim treba apelaciju odbiti kao neosnovanu.
    • 13.
      Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovih ustavnih prava.

VI - Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-169/02 od 6. maja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je Ustavnom sudu podnesena 17. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 18.
    Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
    • a)
      Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 19.
    U konkretnom slučaju, radi se o sporu koji se tiče apelantovog prava vlasništva, dakle predmetna se apelacija tiče "utvrđivanja građanskih prava i obaveza", pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Ustavni sud će, u vezi sa apelantovim navodima, ispitati je li spor pred sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 20.
    Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 21.
    Apelant je osporio presude redovnih sudova, u suštini, nezadovoljan načinom na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da, u konkretnom slučaju, nije mogao biti primijenjen član 25. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, zbog čega je pogrešno utvrđeno da tuženom pripada vlasništvo na spornoj nekretnini u dijelu �, umjesto da se utvrdi da je apelant jedini vlasnik.
  • 22.
    Redovni sudovi su u toku parničnog postupka proveli detaljan dokazni postupak, na osnovu kojeg su utvrđene odlučujuće činjenice za donošenje zaključka da se u konkretnom slučaju radilo o dogovoru zajedničke gradnje, te su s tim u vezi utvrdili doprinos, volju i način ulaganja u zajedničku gradnju sporne nekretnine. Redovni sudovi su, na tako utvrđeno činjenično stanje, primijenili član 25. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i zaključili da su apelant i tuženi stekli pravo vlasništva na spornoj nekretnini sa � dijela. Također je, u osporenim presudama, zaključeno da s obzirom da se radilo o dogovoru zajedničke gradnje, koji predstavlja originalan način stjecanja vlasništva, za takav dogovor nije bila nužna pismena forma. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan apelantov navod da je sporno pravo tuženog da koristi zemljište na kojem je izgrađena sporna nekretnina, uz obrazloženje da pravo korištenja zemljišta, kako onog koji je pod zgradom, tako i onog koji služi redovnoj upotrebi zgrade, vezano za pravo vlasništva na zgradi i dijeli sudbinu tog vlasništva. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi razmotrili i dali pravilna obrazloženja na sve apelantove navode, koje je on, zatim, ponovio u svojoj apelaciji.
  • 23.
    U skladu sa svojom praksom Ustavni sud se neće upuštati u ocjenu načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice, jer ne proizlazi da su u konkretnom slučaju te činjenice proizvoljno utvrđene, odnosno da je došlo do arbitrarne primjene materijalnog prava. U osporenim presudama navedeni su svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 24.
    Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • c)
      Pravo na imovinu
  • 25.
    Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode u vezi sa povredom prava na imovinu, s obzirom na zaključak u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 26.
    Ustavni sud je zaključio da nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer redovni sudovi nisu proizvoljno utvrdili činjenice niti je bilo arbitrarne primjene materijalnog prava.
  • 27.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 28.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.