Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 27. maja 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 78/05
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 477/04, rješavajući apelaciju K. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, prof. dr., sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija K. V., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2214/03 od 6. februara 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj P-43/02 od 8. oktobra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    K. V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šipova, koju zastupa M. M., advokat iz Mrkonjić-Grada, podnijela je, 10. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2214/03 od 6. februara 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-43/02 od 8. oktobra 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i učesnika u postupku, P. B., zatraženo je, 31. marta 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    P. B. je dostavio odgovor na apelaciju 20. aprila 2005. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor P. B. je, 26. aprila 2005. godine, dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Uprave za geodetsko-katastarske, imovinsko-pravne i stambeno-komunalne poslove Općine Šipovo, broj 08/7-372-7/88 od 11. novembra 1988. godine, usvojen je zahtjev DP "Sokočnica" iz Šipova, nosioca prava raspolaganja na stanu u Ulici Nemanje Vlatkovića broj 10 u Šipovu i naloženo P. B., kao bespravnom korisniku, da iseli iz ovog stana do 18. novembra 1988. godine. Nakon toga, isti organ je donio zaključak o dozvoli izvršenja navedenog rješenja, broj 08/7-372-7/88 od 12. decembra 1988. godine, kojim je, između ostalog, određeno da će se izvršenje provesti prinudnim iseljenjem 22. decembra 1988. godine. Međutim, prinudno iseljenje P. B. iz spornog stana nikada nije provedeno, a apelantici je Rješenjem DP "Sokočnica" iz Šipova broj 961/90 od 4. septembra 1990. godine ovaj stan dodijeljen na korištenje.
  • 7.
    Nakon toga, DP "Sokočnica" i apelantica su Osnovnom sudu podnijeli zajedničku tužbu protiv P. B. radi predaje spornog stana. DP "Sokočnica" je, 25. septembra 2000. godine, obavijestila Osnovni sud da povlači tužbu.
  • 8.
    Osnovni sud je donio Presudu broj P-43/02 od 8. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 2214/03 od 6. februara 2004. godine, kojom je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Među razlozima za ovakvu odluku sudovi su naveli da pravo da se zahtijeva predaja u posjed stana od bespravnog korisnika pripada samo vlasniku i davaocu stana na korištenje.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine", br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99)

"Član 11, u relevantnom dijelu, glasi:

(1) Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

(2) Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovorajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Š...Ć

(4) Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo."

Član 30, u relevantnom dijelu, glasi:

"(1) Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

(2) Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Š...Ć.

(7) Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelantica u apelaciji navodi da je pogrešan stav redovnih sudova da iseljenje bespravnog korisnika stana može tražiti samo vlasnik, odnosno davalac stana na korištenje, jer je odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima propisano da svako može dati inicijativu u tom pravcu, a zainteresirano lice i zahtjev stambenom organu, odnosno sudu. U konkretnom slučaju, općinski stambeni organ je na apelanticinu inicijativu pokrenuo postupak prinudnog iseljenja bespravnog korisnika, te je u tom postupku doneseno rješenje koje je postalo izvršno, a nakon toga i zaključak o dozvoli njegovog izvršenja. Međutim, navedeno rješenje nikad nije izvršeno, niti je bespravni korisnik predmetnog stana iz njega iseljen.
  • 11.
    Zbog nemogućnosti iseljenja bespravnog korisnika stana u upravnom postupku, apelantica smatra da je imala ovlaštenje za podnošenje tužbe radi predaje stana u posjed, posebno jer je davalac stana na korištenje iz neobjašnjivih razloga povukao tužbu.
  • 12.
    Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U odgovoru na apelaciju P. B. ističe da apelacija nije dozvoljena i da je treba odbaciti, jer apelantica nije iskoristila sva pravna sredstva za zaštitu svojih prava, s obzirom da nije izjavljivala reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske.
  • 14.
    Nadalje se u odgovoru na apelaciju navodi da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili da apelantica nema aktivnu legitimaciju u ovom sporu, jer ona u odnosu na predmetni stan nije vlasnik niti nosilac stanarskog prava.

VI - Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž-2114/03 od 6. februara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 11. marta 2004. godine, a apelacija je podnesena 10. maja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 19.
    Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 20.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 21.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 22.
    U konkretnom slučaju, apelantica je podnijela tužbu protiv bespravnog korisnika, radi predaje spornog stana u posjed, jer joj je stan dodijelio na korištenje nosilac prava raspolaganja na tom stanu. Sudovi su odbili apelanticin tužbeni zahtjev, smatrajući ga neutemeljenim, jer iseljenje bespravnog korisnika stana i predaju u posjed u sudskom postupku, prema odredbi člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, mogu tražiti jedino vlasnik i davalac stana na korištenje, u određenim rokovima. Međutim, apelantica tvrdi da su joj redovni sudovi ovakvim presudama nezakonito uskratili pravo na predaju stana u posjed, jer su na pogrešan način primijenili odredbu člana 30. Zakona o stambenim odnosima.
  • 23.
    Nesporno je da je apelantici predmetni stan dodijeljen na korištenje, iako se u njega prije toga nezakonito uselio P. B., a rješenje organa uprave o njegovom prinudnom iseljenju nije izvršeno. Zbog toga apelantica nikad nije uselila u sporni stan, niti je zaključila ugovor o korištenju tog stana.
  • 24.
    Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje činjenično stanje ili način tumačenja i primjene zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima odluke tih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluka Ustavnog suda broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 25/02).
  • 25.
    U konkretnom slučaju, na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je primijenio odredbu člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima. Činjenična i pravna stajališta izražena u prvostepenoj presudi potvrdio je Okružni sud. Naspram toga, apelantica smatra kako su u konkretnom slučaju, u vezi sa primjenom navedene odredbe, redovni sudovi pogrešno donijeli zaključak da u sudskom postupku iseljenje bespravnog korisnika može zahtijevati samo vlasnik i davalac stana na korištenje, dakle, ne i lice kojem je stan dodijeljen na korištenje. Ustavni sud smatra da nije u njegovoj nadležnosti ispitivati kako su redovni sudovi primijenili ili tumačili materijalno pravo, što je suština apelanticinih tvrdnji. Isto tako, nije u nadležnosti Ustavnog suda da utvrđuje jesu li redovni sudovi potpuno i ispravno utvrdili činjenično stanje, što je također jedan od apelanticinih zahtjeva iz apelacije.
  • 26.
    Ipak, Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost stranama za iznošenje dokazne građe, kako usmeno, tako i preko podnesaka. Apelantica je imala mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka, prisustvovala je suđenju i dobila je priliku dati komentar na izjave učesnika u postupku. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Također, Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi. Pored toga, ne postoji ni jedna druga okolnost koja bi upućivala na zaključak da je apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
  • 27.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

  • 28.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
    • 29.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 30.
    Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
  • 31.
    Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin "dom", u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelantica poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vodi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
  • 32.
    U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
  • 33.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
  • 34.
    U konkretnom slučaju, apelantica nikada nije zaključila ugovor o korištenju stana, niti se ikada uselila u predmetni stan. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se predmetni stan ne može smatrati njenim domom, u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije.
  • 35.
    Ustavni sud podsjeća da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 36.
    Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada se apelant žali da su redovni sudovi pogrešno primijenili ili protumačili materijalno pravo i da su netačno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, kao ni povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer se ne može smatrati domom stan u koji apelantica nikada nije uselila.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.