Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 73/05
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 701/04, rješavajući apelaciju R. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. i člana 64. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Djelimično se usvaja apelacija R. K.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na nedonošenje odluke u izvršnom postupku u predmetu broj I-241/99 u razumnom roku.

Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da po hitnom postupku provede izvršni postupak u predmetu broj I-241/99.

Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija R. K., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    R. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 6. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine, te zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj I-241/99 od 30. maja 1999. godine. Ustavni sud je 23. novembra 2004. godine, u smislu člana 19. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od apelanta da precizira apelaciju u smislu člana 18. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. Apelant je apelaciju precizirao 13. decembra 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sanskom Mostu i od učesnika u postupku, Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi-dužnik) zatraženo je 9. septembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda u Bihaću zatraženo je 8. februara 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju i spis tog suda broj I-241/99 na uvid.
  • 3.
    Kantonalni sud i tuženi-dužnik su dostavili odgovore na apelaciju 30. decembra 2004. godine, Općinski sud u Sanskom Mostu 17. januara 2005. godine, a Općinski sud u Bihaću 17. februara 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 9. februara 2005. godine dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Djelimičnom presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-134/98 od 10. novembra 1998. godine usvojen je dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva, pa je obavezan tuženi-dužnik da isplati apelantu, na ime plaća za tri mjeseca 1997. godine, iznos od 1,052 KM, te da uplati odgovarajući iznos na ime pripadajućih doprinosa. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na utvrđivanje da je apelantu nezakonito prestao radni odnos kod tuženog-dužnika, te da je tuženi-dužnik obavezan vratiti apelanta na poslove koje je radio prije prestanka radnog odnosa, postupak je umirovljen na prijedlog tuženog-dužnika, jer je "postojala mogućnost vansudske nagodbe". Kako nije došlo do rješenja spora mirnim putem, apelant je podnio prijedlog za nastavak postupka, pa je Općinski sud u Sanskom Mostu odbacio preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva, smatrajući da je njegova tužba radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa neblagovremena. Ovu presudu je Kantonalni sud ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, a u ponovnom postupku predmet je zaveden pod brojem P-251/01.
  • 7.
    U ovom, ponovnom postupku, Općinski sud u Sanskom Mostu je donio pobijanu odluku P-251/01 od 4. aprila 2002. godine, koja je potvrđena pobijanom presudom Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004, a kojom je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu koji se tiče poništenja rješenja o otkazu i vraćanja apelanta na posao kod tuženog-dužnika. U obrazloženju presude prvostepeni sud je zaključio da apelant nikada nije zasnovao radni odnos kod tuženog već da je, u periodu od 13. decembra 1995. godine do 14. novembra 1997. godine, bio angažiran kao kurir po osnovu vojne obaveze. Na osnovu toga apelant je, u skladu sa odlukom o pravima iz PIO i pravima iz zdravstvene zaštite pripadnika Armije Federacije Bosne i Hercegovine, ostvario pravo na zdravstvenu zaštitu i naknadu za rad. Kantonalni sud je, rješavajući apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nikada nije zasnovao radni odnos u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pogriješio kada se u odluci nije pozvao na odredbe čl. 8, 15. i 17. navedenog zakona, ali da ta činjenica sama po sebi ne znači da je prvostepena odluka nezakonita ili da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Budući da Kantonalni sud nije našao ni bitne povrede odredaba parničnog postupka, apelantovu žalbu je odbio.
  • 8.
    S druge strane, tuženi-dužnik nije izvršio isplatu iznosa na koji je obavezan Djelimičnom presudom broj P-134/98 od 10. novembra 1998. godine, a koja je postala pravosnažna 9. februara 1999. godine, pa je apelant podnio prijedlog za izvršenje Općinskom sudu u Sanskom Mostu. Ovaj sud se proglasio mjesno nenadležnim i predmet je dostavio Općinskom sudu u Bihaću, koji je donio Rješenje o izvršenju broj I-241/99 od 30. maja 1999. godine. Na ovo rješenje tuženi-dužnik je izjavio prigovor, ali Općinski sud u Bihaću nije mogao utvrditi je li prigovor podnesen blagovremeno, budući da "u spisu ne postoji dostavnica iz koje bi se moglo utvrditi kada je dostavljeno rješenje zakonskom zastupniku dužnika".
  • 9.
    Apelant je dopisima od 10. decembra 1999. godine, 25. maja 2000. godine, 5. jula 2000. godine, 15. jula 2000. godine, 16. februara 2001. godine i 4. augusta 2003. godine, tražio od suda i predsjednika suda dovršavanje konkretnog izvršnog postupka. Osim toga, apelant se u tom cilju obratio sa zahtjevom za zaštitu i Uredu ombudsmena za Bosnu i Hercegovinu u Bihaću, te je pristupio i na dvije rasprave koje je Općinski sud u Bihaću zakazao i to 1. augusta 2003. godine i 25. augusta 2003. godine, na kojima se raspravljalo isključivo o činjenici je li tuženom-dužniku izvršena dostava rješenja o izvršenju.
  • 10.
    Općinski sud je 11. novembra 2003. godine odbio prigovor tuženog-dužnika, ali je Kantonalni sud svojim Rješenjem broj Gž-21/04 od 29. marta 2004. godine uvažio žalbu tuženog-dužnika i ukinuo osporeno rješenje o odbijanju prigovora, pa je predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud navodi da u "spisima predmeta nema izvršne isprave u prijepisu koji bi bio čitljiv", pa smatra da treba naložiti "tražitelju izvršenja da dostavi takav primjerak presude". Osim toga, Kantonalni sud je naložio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku "otkloni navedene nedostatke", te da "cijeni razloge iz prigovora koji ukazuju na nemogućnost provođenja izvršenja, a posebno, s obzirom na prirodu potraživanja, imajući u vidu i Zakon o privremenom odgađanju izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine". Do dana podnošenja apelacije Općinski sud u Bihaću nije donio novu odluku o prigovoru tuženog-dužnika na rješenje o izvršenju, niti je izvršni postupak u predmetu broj I-241/99 završen pravosnažnom sudskom odlukom.

IV - Relevantni propisi

  • 11.
    U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98) relevantne odredbe glase:

"Član 8.

U radni odnos u organe uprave i službe za upravu može biti primljeno lice koje ispunjava opće i posebne uvjete utvrđene ovim zakonom, kao i uvjete utvrđene pravilnikom o unutrašnjem uređenju organa uprave i službene za upravu...

Član 11.

Službenici sa visokom i višom školskom spremom primaju se u radni odnos na osnovu konkursa, a službenici sa srednjom i osnovnom školskom spremom i namještenici na osnovu oglasa...

Član 13.

... Za kandidate koji se prime u radni odnos donosi se rješenje...

Član 15.

Rješenje o prijemu u radni odnos sadrži lične podatke kandidata, datum kad primljeni kandidat treba da počne da radi, naziv organizacione jedinice i radnog mjesta na koje se raspoređuje, osnovno službeno zvanje i vrijeme trajanja radnog odnosa (neodređeno ili određeno vrijeme)...

Član 17.

Službenik stiče svojstvo službenika danom stupanja na posao koji je utvrđen u rješenju iz člana 15. ovog zakona."

  • 12.
    U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/03) relevantne odredbe glase:

"Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno...

Član 12.

(1) Redovni pravni lijekovi u izvršnom postupku su prigovor i žalba, osim ako ovim zakonom nisu isključeni...

(5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru...

Član 14.

(1) Protiv pravosnažnog rješenja donesenog u postupku izvršenja nije dozvoljeno ulaganje vanrednih pravnih lijekova...

Član 23.

(1) Izvršne isprave su:

  • 1)
    izvršna odluka sudova...

Član 27.

(1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze...

Član 40.

(1) Rješenje o izvršenju dostavlja se tražiocu izvršenja i izvršeniku...

Član 46.

(1) Rješenje o izvršenju može se pobijati prigovorom...

Član 226.

Postupak izvršenja započet do dana primjene ovog zakona okončat će se prema odredbama ovog zakona...

Član 230.

Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a počet će se primjenjivati po isteku 60 dana od dana njegovog stupanja na snagu."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 13.
      Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak zato što su i prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno utvrdili da on nije bio u radnom odnosu kod tuženog-dužnika zbog čega je odbijen njegov zahtjev da bude vraćen na posao, te da su sudovi pogrešno primijenili materijalno-pravne propise. U vezi sa izvršnim postupkom apelant smatra da je Kantonalni sud, rješavajući prigovor tuženog-dužnika na rješenje o izvršenju, a u skladu sa odredbama novog Zakona o izvršnom postupku koji se mora u konkretnom slučaju primijeniti, bio dužan otkloniti sve nedostatke, a naročito onaj koji se tiče "pribavljanja čitljive presude". Apelant smatra da postupak izvršenja nepotrebno dugo traje, čime je prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 14.
      Kantonalni sud u odgovoru navodi da je apelacija neosnovana, te navodi da pobijanom Odlukom broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine, Kantonalni sud nije povrijedio ni odredbe Ustava Bosne i Hercegovine ni odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, Kantonalni sud navodi da je prvostepenu odluku ispitao u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, te da nije našao niti jedan razlog zbog kojeg je prvostepena odluka mogla biti ukinuta. Na osnovu izloženog predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
    • 15.
      Općinski sud u Sanskom Mostu pobija navode iz apelacije i navodi da iz stanja u spisu ne proizlazi da su u parničnom postupku na bilo koji način povrijeđena prava na koja se apelant poziva. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
    • 16.
      Općinski sud u Bihaću, izjašnjavajući se o dijelu apelacije koji se tiče izvršnog postupka, navodi da ne može dostaviti spis I-241/99, budući da je spis dostavljen Vrhovnom sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) na odlučivanje o reviziji, koju je apelant podnio protiv Odluke Kantonalnog suda broj Gž-21/04 od 29. marta 2004. godine.
    • 17.
      Tuženi-dužnik je u odgovoru osporio navode iz apelacije, te navodi da je apelant u izvršnom postupku izjavio reviziju Vrhovnom sudu, zbog čega tuženi-dužnik smatra da je apelacija preuranjena, pa predlaže da je Ustavni sud odbaci kao nedopustivu.

VI - Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je, prvo, Presuda Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, iz prezentata na osporenoj presudi se vidi da je Općinski sud u Sanskom Mostu osporenu odluku primio 14. jula 2004. godine radi uručenja apelantu, a apelacija je podnesena 6. augusta 2004. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 21.
    Osim toga, apelant se žali i na nemogućnost okončanja izvršnog postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Bihaću pod brojem I-241/99 u dugom vremenskom periodu i poziva se na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku".
  • 22.
    U vezi sa ovim navodima Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.
  • 23.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
  • 24.
    Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je još u toku (vidi: mutatis mutandis, Tome Mata v. Portugal broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do pravosnažne odluke u izvršnom postupku i da na taj način izdejstvuje izvršenje pravosnažne sudske presude.
  • 25.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194 stav 21).
  • 26.
    Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o nemogućnosti dobijanja pravosnažnog rješenja o izvršenju u razumnom roku, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio okončanje izvršnog postupka.
  • 27.
    Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 28.
    Apelant navodi da mu je pobijanim presudama Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine i Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine prekršeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, apelant smatra da je pravo na pravičan postupak prekršeno i u izvršnom postupku, zbog nemogućnosti dobijanja odluke suda u tom postupku u dugom vremenskom periodu, tačnije od 1999. godine do danas.

Pravo na pravično suđenje u odnosu na presude Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine i Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine

  • 29.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 30.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 31.
    Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na radni spor, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 32.
    Iako apelant navodi da je prekršeno njegovo pravo na pravičan postupak, on u tom pravcu ne nudi nikakve činjenice ili dokaze. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da su sudovi osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno-pravne propise.
  • 33.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 34.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 35.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud nesporno utvrdio da apelant nikada nije od tuženog dobio rješenje o zasnivanju radnog odnosa, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o zasnivanju radnog odnosa na način na koji to propisuje Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. Ustavni sud također zapaža da su navodi iz apelacije već bili istaknuti u žalbi protiv prvostepene odluke, te da ih je Kantonalni sud razmotrio i na njih odgovorio. Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su u potpunosti proveli postupak u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka.
  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su i prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U obje pobijane odluke su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama Kantonalnog suda broj Rsž-519/02 od 8. juna 2004. godine i Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak u vezi sa izvršnim postupkom

  • 37.
    Apelant se također žali da nije u mogućnosti izdejstvovati izvršenje pravosnažne Djelimične presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-134/98 od 10. novembra 1998. godine, a koje je dozvoljeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj I-241/99 od 30. maja 1999. godine. Međutim, ovo rješenje nikada nije postalo pravosnažno a izvršni postupak traje predugo, što je, prema apelantovim navodima, u suprotnosti sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za suđenjem "u razumnom roku".
  • 38.
    U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na već dobro utvrđenu praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije također štiti i izvršenje sudskih odluka. Naime, pravo na pravično suđenje bi bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljavao da konačne, izvršne sudske odluke, ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije detaljno propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, stavovi 34-36). Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su principi člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi i na izvršni postupak.
  • 39.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom izvršnom postupku došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava Vernillo presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
    • a)
      Složenost predmeta
  • 40.
    Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem nije bilo nikakvih posebnih pitanja koja bi trebalo utvrditi tokom izvršnog postupka, te da ovaj postupak nije bio složen ni na koji način.
    • b)
      Ponašanje suda
  • 41.
    U pogledu ponašanja izvršnog suda, Ustavni sud zapaža da je Rješenje o izvršenju broj I-241/99 doneseno 30. maja 1999. godine. Na ovo rješenje tuženi-dužnik je izjavio prigovor tek 6. juna 2000. godine, navodeći kako mu je tek tada dostavljeno rješenje o dozvoli izvršenja. Ovaj prigovor tuženog-dužnika Općinski sud nije riješio sve do 11. novembra 2003. godine, kada je konačno donio rješenje kojim prigovor tuženog-dužnika odbija. Iz dokumenata dostavljenih uz apelaciju proizlazi da je do ovog odlaganja u rješavanju prigovora na rješenje o izvršenju došlo zato što "u spisu ne postoji dostavnica iz koje bi se moglo utvrditi kada je dostavljeno rješenje o izvršenju zakonskom zastupniku dužnika". Također, proizlazi da je sud, u cilju utvrđivanja da je izvršena dostava tuženom-dužniku, održao i dva ročišta i to 1. augusta 2003. godine i 25. augusta 2003. godine.
  • 42.
    Ustavni sud smatra da činjenica da Općinski sud nije u spisu imao dostavnicu o uručenju tuženom-dužniku rješenja o izvršenju nije bila takve prirode da bi opravdala odgodu u donošenju odluke po prigovoru tuženog-dužnika, pa dakle i u vođenju izvršnog postupka, u periodu dužem od četiri godine. Ustavni sud također ukazuje da je sud mogao, kada nije uspio utvrditi blagovremenost dostave, dostavu izvršiti ponovo, umjesto što je četiri godine kasnije vodio ročišta za utvrđivanje je li dostava izvršena. Ovo tim prije što je obaveza suda da osigura pravovremeno dostavljanje sudskih odluka stranama u postupku na način propisan zakonom. U tom pogledu Ustavni sud također ukazuje kako član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje sudske sisteme tako da njihovi sudovi mogu ispuniti svaki od zahtjeva, uključujući i obavezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pibernik protiv Hrvatske, presuda od 12. februara 2004. godine, aplikacija broj 75139/01, stav 57). Ustavni sud također zapaža da je prema članu 5. Zakona o izvršnom postupku ovaj postupak hitne prirode, te smatra da se razlozi zbog kojih prigovor na rješenje o izvršenju nije riješen više od četiri godine u cijelosti mogu staviti na teret sudu.
  • 43.
    Dalje, nakon što je 11. novembra 2003. godine konačno donesena odluka o prigovoru na rješenje o izvršenju, tuženi-dužnik je izjavio žalbu 27. novembra 2003. godine, o kojoj je Kantonalni sud u Bihaću odlučio Rješenjem broj Gž-21/04 od 29. marta 2004. godine, pa je rješenje o odbijanju prigovora tuženog-dužnika od 11. novembra 2003. godine ukinuto i predmet je vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud navodi da u "spisima predmeta nema izvršne isprave u prijepisu koji bi bio čitljiv i iz kojeg bi se uopće moglo utvrditi ko su stranke u postupku". Ustavni sud zapaža da od dana donošenja odluke Kantonalnog suda i vraćanja predmeta prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje o prigovoru tuženog-dužnika, pa do dana odlučivanja o apelaciji, dakle u daljnjem periodu od jedanaest mjeseci, nije bilo nikakvih aktivnosti Općinskog suda u Bihaću u vezi sa konkretnim izvršnim postupkom, niti je ovaj sud postupio prema uputstvima Kantonalnog suda. Iz navoda Općinskog suda proizlazi da je razlog tome taj što je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Međutim, Ustavni sud zapaža da se konkretni izvršni postupak mora voditi prema odredbama novog Zakona o izvršnom postupku, prema kojem vanredni pravni lijekovi nisu dozvoljeni "protiv pravosnažnog rješenja donesenog u postupku izvršenja". Ovo je i apelantu bilo poznato, što se vidi iz revizije u kojoj je sam naveo da "revizija nije dozvoljena u pogledu vrijednosti spora i dozvoljenosti vanrednog pravnog lijeka u izvršnom postupku", te da, ustvari, traži mišljenje Vrhovnog suda o tome kako da ishoduje izvršenje pravosnažne sudske presude. S obzirom da su zakonske odredbe jasne, Ustavni sud smatra da činjenica da je apelant izjavio reviziju, koja je očigledno nedozvoljena, ne može predstavljati opravdanje za daljnje odlaganje Općinskog suda u Bihaću da privede kraju izvršni postupak.
  • 44.
    Na osnovu svega izloženog, a cijeneći sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u Bihaću svojim ponašanjem u ovom izvršnom postupku u značajnoj mjeri doprinio trajanju izvršnog postupka koji je u pitanju.
    • c)
      Ponašanje apelanta
  • 45.
    Što se tiče apelantovog ponašanja u konkretnom izvršnom postupku, Ustavni sud primjećuje da je apelant prvo podnio prijedlog za izvršenje Općinskom sudu u Sanskom Mostu, koji se proglasio mjesno nenadležnim, te predmet dostavio Općinskom sudu u Bihaću na daljnji postupak. Također, Ustavni sud zapaža da apelant nije uz prijedlog za dozvolu izvršenja dostavio čitljivu presudu, što je i osnovni razlog zbog kojeg je Kantonalni sud usvojio žalbu tuženog-dužnika protiv rješenja kojim je njegov prigovor odbijen. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u Bihaću na osnovu takve kopije presude već dozvolio izvršenje svojim rješenjem broj I-241/99 od 30. maja 1999. godine, te da tokom skoro šest godina od dana pokretanja izvršnog postupka pa do odlučivanja o apelaciji ovaj sud nije zatražio od apelanta da uredi prijedlog za izvršenje u tom pravcu, odnosno da dostavi drugu, čitljivu kopiju pravosnažne i izvršne presude. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant svojim dopisima tražio od suda i predsjednika suda, prije svega, informaciju o tome je li usvojen njegov prijedlog za izvršenje, budući da ni apelant nije dobio rješenje o izvršenju, a zatim je tražio dovršavanje konkretnog izvršnog postupka. Apelant je pristupio i na dvije rasprave koje je Općinski sud u Bihaću zakazao, ali na kojima se raspravljalo isključivo o tome je li tuženom-dužniku izvršena dostava rješenja o izvršenju. Osim toga, apelant se u cilju dobijanja odluke u izvršnom postupku obratio sa zahtjevom za zaštitu i Uredu ombudsmena za Bosnu i Hercegovinu u Bihaću, što ukazuje da apelant nije bio pasivan u konkretnom slučaju, te da je postupao po nalozima suda, ali i na vlastitu inicijativu.
  • 46.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se činjenice da je apelant prvobitno podnio prijedlog za izvršenje mjesno nenadležnom sudu, te da je uz prijedlog za izvršenje dostavio nečitljivu presudu mogu staviti na teret apelantu. Međutim, Ustavni sud smatra da te činjenice, same po sebi, ne mogu ni na koji način opravdati trajanje izvršnog postupka u cjelini (vidi Evropski sud za ljudska prava, već citirana presuda Pibernik protiv Hrvatske, stav 59), budući da je izvršni sud mogao od apelanta zatražiti da uredi prijedlog za izvršenje i to prije donošenja rješenja o dozvoli izvršenja.
  • 47.
    S obzirom na činjenicu da pravosnažna odluka u izvršnom postupku nije donesena u periodu od skoro šest godina, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u najvećem dijelu, pripisati Općinskom sudu u Bihaću, kao izvršnom sudu, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 48.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant nije u mogućnosti ishoditi pravosnažnu odluku u izvršnom postupku u kojem traži izvršenje pravosnažne sudske presude, i to u periodu od šest godina od dana pokretanja tog postupka.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. i člana 64. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.