Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 17. decembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/05.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 642/03, rješavajući apelaciju S. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 12., člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija S. F., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Kž-302/03 od 16. septembra 2003. godine i presude Općinskog suda u Srebreniku broj K-21/03 od 9. aprila 2004. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija S. F., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Kž-302/03 od 16. septembra 2003. godine i presude Općinskog suda u Srebreniku broj K-21/03 od 9. aprila 2004. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je apelant prethodno pokrenuo postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    S. F. (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa O. M., advokat iz Brčkog, podnio je, 15. decembra 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-302/03 od 16. septembra 2003. godine i presude Općinskog suda u Srebreniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-21/03 od 9. aprila 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, 23. augusta 2004. godine zatražen je odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda i Općinskog tužilaštva Srebrenik (u daljnjem tekstu: Općinsko tužilaštvo).
  • 3.
    Odgovori na apelaciju dostavljeni su Ustavnom sudu 8. i 13. septembra 2004. godine.
  • 4.
    Ustavni sud je, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 29. septembra 2004. godine navedene odgovore dostavio apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Općinski sud je presudom broj K-21/03 od 9. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Kž-302/03 od 16. septembra 2003. godine, apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 348. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH, izvršenog tako što je od neutvrđenog dana juna ili jula mjeseca 2002. godine pa do 26. oktobra 2002. godine u mjestu Gornja Maoča, općina Srebrenik, u svojoj kući neovlašteno držao jedan ručni raketni bacač, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci u koju mu je, prema članu 48. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), uračunato vrijeme od 26. oktobra 2002. godine do 30. januara 2003. godine, kada su ga lišile slobode snage SFOR-a u vezi sa krivičnim djelom za koje je optužen. Istom presudom apelantu je izrečena i mjera sigurnosti oduzimanja predmeta - ručnog raketnog bacača.
  • 7.
    U prvostepenom sudskom postupku je utvrđeno da je SFOR, 26. oktobra 2002. godine, apelanta lišio slobode i odveo u njegovu kuću radi pretresa i pronalaženja oružja čije je držanje zakonom zabranjeno. Na zahtjev apelanta i pripadnika SFOR-a, pripadnici lokalne policije su prisustvovali pretresu apelantove kuće. Prilikom pretresa u apelantovoj kući je pronađen i oduzet jedan ručni raketni bacač, čije je nabavljanje, držanje i nošenje protuzakonito. Nakon pretresa, SFOR je apelanta odveo u svoju bazu "Orao", gdje je zadržan u pritvoru.
  • 8.
    Apelant je 9. decembra 2002. godine, dok je bio u pritvoru SFOR-a, podnio prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom). U prijavi je, između više žalbenih razloga, navedena i povreda prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 9.
    Dom je, u predmetu broj CH/02/12499 apelant protiv Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, 11. januara 2003. godine, izdao naredbu za privremene mjere, naređujući tuženim stranama da SFOR-u upute formalni zahtjev za trenutno stavljanje apelanta pod nadležnost organa vlasti Federacije BiH.
  • 10.
    Dom je, 4. marta 2003. godine, donio odluku kojom je brisan dio apelantove prijave koji se odnosi na pritvor u kojem ga je držao SFOR. Ostali dio prijave je proglašen neprihvatljivim.

IV - Relevantni propisi

  • 11.
    Zakon o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije ("Službeni list SRBiH, broj 42/90)

"Član 7.

Zabranjeno je nabavljanje, držanje i nošenje vatrenog oružja bez označene marke, kalibra i fabričkog broja, oružja sa napravama za prigušivanje zvuka, rasprskavajućeg, glasnog i hladnog oružja.

Zabranjen je promet oružjem i napravama iz prethodnog stava."

  • 12.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine FBiH", br. 43/98, 23/99, 50/01 i 27/02)

"Član 48.

Vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi s krivičnim djelom uračunavaju se u izrečenu kaznu zatvora, dugotrajnog zatvora, maloljetničkog zatvora i novčanu kaznu.

Š...Ć

Član 199. st. 1. i 2.

(1) Sudska policija ili ovlaštene službene osobe organa unutrašnjih poslova mogu i bez naredbe ući u tuđi stan i druge prostorije i po potrebi izvršiti pretresanje ako držatelj stana to želi, ako neko zove u pomoć, ako je potrebno uhititi učinitelja krivičnog djela koji je na djelu zatečen ili radi sigurnosti ljudi i imovine, ako se u stanu ili drugoj prostoriji nalazi osoba koja se po naredbi nadležnog državnog organa ima pritvoriti ili prinudno dovesti ili koja se tu sklonila od gonjenja.

(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana neće se sastavljati zapisnik nego će se držatelju stana odmah izdati potvrda u kojoj će se naznačiti razlog ulaženja u stan, odnosno druge prostorije. Iako je u tuđim prostorijama izvršeno i pretresanje, postupit će se po odredbi člana 197. st. 3. i 7. ovog zakona.

Član 342.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 346. stav 1.

U presudi u kojoj se optuženi proglašava krivim, sud će izreći:

  • 1)
    za koje se djelo proglašava krivim, uz naznačenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe krivičnog zakona.

Član 358.

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

  • 5)
    ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka u pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužioca ili odobrenje nadležnog organa;
  • 8)
    ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, osim ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi bez tog dokaza bila donesena ista presuda;
  • 11)
    ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant osporava navedene presude smatrajući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na poštivanje doma zagarantirano članom 8. Evropske konvencije. Apelant povrede prava na pravično suđenje vidi u tome što je glavni dokaz, ručni raketni bacač, pribavljen nezakonito, što je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što je nezakonito uračunato u izrečenu kaznu protupravno lišavanje slobode. Konačno, apelant se žali da sudovi nisu postupali u skladu sa načelom neovisnog i nepristranog tribunala osnovanog po zakonu i da u drugostepenoj presudi Kantonalni sud nije naveo razloge zbog kojih je njegove žalbene navode protiv prvostepene presude odbio kao neosnovane. Povredu prava na slobodu i sigurnost apelant vidi u tome što ga je SFOR protupravno lišio slobode. Kao povredu prava na dom apelant navodi da ni SFOR ni policajci iz Policijske uprave Srebrenik prilikom pretresa njegove kuće nisu imali nalog za pretres, te što tom prilikom nije sačinjen zapisnik o pretresu, što pretresu nisu prisustvovale punoljetne osobe, te što apelant nije potpisao potvrdu o oduzimanju predmeta.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona, u dostavljenim odgovorima na apelaciju, navode kako smatraju da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI - Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U konkretnom slučaju, apelacija je, između ostalog, podnesena i zbog navodnog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, izvršenog navodnim nezakonitim SFOR-ovim pritvaranjem.
  • 17.
    U pogledu ovih navoda iz apelacije apelant je, 9. decembra 2002. godine, dok je bio u pritvoru SFOR-a, podnio prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom). U prijavi je, između više žalbenih razloga, navedena i povreda prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 18.
    Dom je, u predmetu broj CH/02/12499 apelant protiv Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, 11 januara 2003. godine, izdao naredbu za privremene mjere, naređujući tuženim stranama da SFOR-u upute formalni zahtjev za trenutno stavljanje apelanta pod nadležnost organa vlasti Federacije BiH.
  • 19.
    Dom je, 4. marta 2003. godine, donio odluku kojom je brisan dio apelantove prijave koji se odnosi na navodni nezakoniti pritvor koji su izvršile snage SFOR-a. Ostali dio prijave je proglašen neprihvatljivim. U ovoj odluci je, između ostalog, navedeno "da su tužene strane, provodeći naredbu Doma za privremene mjere, uputile formalni zahtjev SFOR-u da podnosilac prijave bude stavljen pod nadležnost federalnih organa vlasti i da je, 30. januara 2003. godine, podnosilac prijave pušten uz nadzor Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova. S obzirom na to, Dom smatra da je stvar postavljena u prijavi riješena. Također, Dom ne nalazi nikakve posebne okolnosti u vezi sa poštivanjem ljudskih prava koje zahtijevaju da se nastavi sa ispitivanjem prijave..."
  • 20.
    Iz navedenog slijedi da je apelant, zbog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu pokrenuo postupak pred Domom. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 12. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je pokrenut postupak pred Domom za ljudska prava sa identičnim zahtjevom prije nego što je zahtjev upućen Ustavnom sudu, predmet će rješavati institucija koja je prije primila apelaciju (vidi rješenja Ustavnog suda broj U 30/00 od 16. decembra 2000. godine i AP 69/00 od 23. marta 2001. godine), Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 21.
    U pogledu ostalih navoda iz apelacije, Ustavni sud, u skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Kž-302/03 od 16. septembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 29. oktobra 2003. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 24.
    Apelant osporava navedene presude smatrajući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na poštivanje doma zagarantirano članom II/3.d) Ustav Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
    • a)
      Pravo na pravično suđenje
  • 25.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 26.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 27.
    Ustavni sud ističe da se postupak pred sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta i da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje u ovom slučaju. Ustavni sud stoga mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 28.
    Ustavni sud podsjeća da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će, naprimjer, biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravičan postupak, pristup sudu, i efikasan pravni lijek (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 29.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 30.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo one koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 31.
    Apelant tvrdi da su sudovi osporenim presudama učinili bitnu povredu Zakona o krivičnom postupku iz člana 358. stav 1. tačka 8., smatrajući da se prvostepena presuda zasniva na dokazu koji je pribavljen suprotno članu 8. stav 2. Zakona o krivičnom postupku. Međutim, sudovi su u konkretnom slučaju primijenili član 199. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, koji je važio u konkretnom slučaju, prema kojem sudska policija ili ovlaštene osobe organa unutrašnjih poslova mogu, izuzetno, i bez naredbe ući u tuđi stan ili druge prostorije i, po potrebi, izvršiti pretresanje ako držalac stana to želi ili radi interesa javne sigurnosti i zaštite prava i sloboda drugih, kao što je to u ovom slučaju. Nadalje, prema članu 199. stav 2. istog zakona, u slučaju iz stava 1. ovog člana neće se sastavljati zapisnik, nego će se držatelju stana izdati potvrda u kojoj će se naznačiti razlog ulaženja u stan. Kako je na temelju iskaza svjedoka te apelantove odbrane nesumnjivo utvrđeno da je apelant priznao organima policije i pripadnicima SFOR-a da u svojoj kući ima ručni raketni bacač i da se nije protivio pretresu kuće, pretres apelantove kuće izvršen je u skladu sa važećim zakonskim propisima. Pored toga, odluka suda nije zasnovana samo na činu pretresa, već na okolnostima pod kojima je apelant došao u posjed i držao spomenuti ručni raketni bacač.
  • 32.
    Apelantovi navodi, u pogledu nezakonitog uračunavanja pritvora u izrečenu kaznu zatvora, su također neosnovani. Naime, nesporno je da je apelant bio lišen slobode u vezi sa krivičnim djelom, a u smislu člana 48. Zakona o krivičnom postupku u izrečenu kaznu zatvora će se uračunati "svako lišavanje slobode u vezi s krivičnim djelom".
  • 33.
    Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka i angažiran sudski vještak, te izvršen uvid u objektivne dokaze, a uz to apelant je prisustvovao suđenju sa svojim braniocem, advokatom, i dobio priliku dati komentar na izvještaj sudskog vještaka i izjave svjedoka. Sudovi su primijenili odgovarajuće zakonske odredbe na konkretan slučaj, u odlukama sudova dovoljno su navedeni razlozi na kojima su one zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi u ovom slučaju nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima su utemeljili osporene odluke i da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da u ovom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • b)
      Ostali navodi
  • 35.
    U svjetlu zaključka Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava i Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i činjenice da, u skladu sa članom 199. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, koji je primjenjivan na konkretan slučaj, sudska policija ili ovlaštene osobe organa unutrašnjih poslova mogle su, izuzetno, i bez naredbe ući u tuđi stan ili druge prostorije i po potrebi izvršiti pretresanje, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati ovaj dio apelantovih navoda koji se odnose na pravo na mirno uživanje doma.

VIII - Zaključak

  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.