USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 17/06>
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1113/04, rješavajući apelaciju Franje Jelovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Franje Jelovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-607/04 od 8. septembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-601/99 od 16. februara 2004. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Franje Jelovića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Zenici broj O-111/96 od 1. oktobra 1997. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Franjo Jelović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 22. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-607/04 od 8. septembra 2004. godine, Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-601/99 od 16. februara 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj O-111/96 od 1. oktobra 1997. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku, Marinka Kozine i Marice Jelović, zatraženo je 19. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 26. i 28. aprila 2005. godine. Učesnici u postupku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 15. jula 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Općinski sud je Rješenjem broj O-111/96 od 1. oktobra 1997. godine prekinuo ostavinski postupak poslije umrlog Josipa Jelovića (apelantovog oca) a apelanta kao nasljednika uputio na parnicu protiv Marice Jelović i ostalih nasljednika radi dokazivanja da je, živeći u zajednici sa ostaviocem, svojim radom pomogao u privređivanju i da mu po tom osnovu pripada pravo da se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njegovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine i koji ne spada u zaostavštinu, kao i da se Marica Jelović isključi iz nasljedstva jer nije živjela u zajedničkom kućanstvu ostavioca.
- 7.Općinski sud je Presudom broj P-601/99 od 16. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-607/04 od 8. septembra 2004. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je svoj tužbeni zahtjev postavio alternativno i to tako da traži da se Marinko Kozina i Marica Jelović isključe kao nužni nasljednici iz naslijeđa na zaostavštini umrlog Josipa Jelovića, te, ukoliko se ne prihvati ovakav zahtjev, traži da se iz ostavinske mase poslije umrlog izdvoji nekretnina od 1.000 m" koja ne bi ušla u zaostavštinu poslije umrlog i koja bi se dodijelila njemu na ime njegovog doprinosa povećanju ostaviočeve imovine.
- 8.U obrazloženju prvostepene presude navodi se da apelant nije pružio dokaze, u smislu odredaba člana 45. Zakona o nasljeđivanju, da se isključe iz naslijeđa navedena lica, te da nije pružio valjan dokaz da se Marica Jelović odrekla naslijeđa, u smislu odredaba člana 138. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju, i da nema razloga da se ona isključi iz naslijeđa. Dalje, navodi se da, u smislu odredaba člana 11. Zakona o nasljeđivanju, nema zakonskih uvjeta da se Marinko Kozina isključi iz naslijeđa, budući da se on kao nasljednik pojavljuje po pravu predstavljanja svoje umrle majke. Također, navodi se da apelant u toku postupka nije dokazao da je njegov rad utjecao na povećanje vrijednosti ostaviočeve imovine.
IV. Relevantni propisi
- 9.Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH", br. 7/80 i 15/80)
"Član 11.
Dio zaostavštine koji bi pripao ranije umrlom djetetu da je nadživjelo ostavioca nasljeđuju njegova djeca, unučad ostaviočeva, na jednake dijelove, a ako je neko od unučadi umrlo prije ostavioca, dio koji bi njemu pripao da je bio živ u trenutku smrti ostaviočeve nasljeđuju njegova djeca, praunučad ostaviočeva, na jednake dijelove, i tako redom sve dok ima potomaka ostaviočevih.
Član 35.
Potomci i usvojenici (član 19. stav 1.) ostaviočevi koji su živjeli u zajednici sa ostaviocem i svojim radom, zaradom ili mu na drugi način pomagali u privređivanju imaju pravo zahtijevati da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine.
Tako izdvojeni dio ne spada u zaostavštinu i ne uzima se u obzir pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio.
Član 45.
Zavještalac može isključiti iz naslijeđa nasljednika koji ima pravo na nužni dio:
- 1)ako se povredom zakonske ili moralne obaveze teže ogriješio prema ostaviocu;
- 2)ako je sa umišljajem učinio teže krivično djelo prema njemu ili njegovom bračnom drugu, djetetu ili roditelju;
- 3)ako je učinio krivično djelo upravljeno na podrivanje vlasti radnog naroda, nezavisnosti zemlje, njene odbrambene snage ili socijalističke izgradnje;
- 4)ako se odao neradu i nepoštenom životu.
Isključenje iz naslijeđa može biti potpuno ili djelimično.
Član 138.
Odricanje od naslijeđa koje nije otvoreno nema nikakvog pravnog djelovanja.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se sporazumom s pretkom odreći naslijeđa koje bi mu pripalo poslije smrti pretka.
Za punovažnost ovog sporazuma potrebno je da bude sastavljen u pismenom obliku i koji je ovjerio sudija.
Prilikom ovjere sudija će pročitati sporazum i upozoriti pretka i potomka na posljedice sporazuma.
Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao, ako sporazumom o odricanju ili naknadnim sporazumom nije što drugo određeno."
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant navodi povredu člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je 28 godina živio u zajedničkom domaćinstvu sa ocem, te da je još od malih nogu radio i pomagao ocu u povećanju vrijednosti njegove imovine. Dalje, navodi da je i nakon odvajanja od oca, 1965. godine, kad god su to uvjeti dopuštali, nastavio da pomaže. Poslije očeve smrti, 1992. godine, preuzeo je spornu nekretninu, obrađivao je i održavao kao zakoniti i savjesni držalac sve do danas s uvjerenjem da je on jedini nasljednik te imovine, jer mu je i otac tako govorio i obećavao. Navodi da je dokazao da postoje razlozi za isključenje iz naslijeđa ostalih nasljednika, kao i da je on doprinosio povećanju ostavinske mase, odnosno kvalitativnom povećanju vrijednosti nekretnine ostavioca. Također, navodi da je sud na raspravi postavljao "neadekvatna pitanja" svjedocima, kao i da neke njegove podneske i navode u njima sudovi uopće nisu razmatrali, niti uvažili. Predlaže da se apelacija usvoji i ukinu osporene odluke.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da apelantova ustavna prava nisu povrijeđena, jer je imao pravo na pravično suđenje, odnosno pravo pristupa sudu, te da su sudovi svoju odluku zasnovali isključivo primjenjujući odredbe materijalnog i procesnog zakona. Kantonalni sud navodi da su razlozi za donošenje prvostepene odluke u odredbama čl. 45. do 49. i 35. do 37. Zakona o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH", br. 7/80 i 15/80). U skladu sa navedenim odredbama, pravo da nasljednika može isključiti iz naslijeđa ima ostavilac imovine. Nasljednik nema pravo da iz naslijeđa nužnog dijela liši, odnosno traži lišavanje drugih nasljednika. Dalje, sud navodi da je apelant bio dužan dokazati navode da je, živeći u zajednici sa ostaviocem, doprinosio i doprinio povećanju ostaviočeve imovine. S obzirom na to da nije dokazao svoje navode iz tužbe, njegov tužbeni zahtjev je odbijen.
- 12.U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je pri odlučivanju o apelantovom tužbenom zahtjevu sud razmotrio sve apelantove navode koje je dao pred sudom u pismenoj i usmenoj formi. Zatim, navodi da je nejasno na šta je apelant mislio navodeći u apelaciji da je sud postavljao "neadekvatna pitanja svjedocima". U smislu odredaba iz člana 144. stav 1. Zakona o parničnom postupku, apelant je postavljao izravno pitanja svjedocima. Apelant je bez primjedaba potpisao zapisnik sa ročišta na kojem su saslušani svjedoci Ivo Jelović i Dragica Jelović. Općinski sud smatra da su pri odlučivanju o apelantovom tužbenom zahtjevu primijenjene odredbe Zakona o nasljeđivanju i da u toku postupka nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
- 13.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na Rješenje Općinskog suda broj O-111/96 od 1. oktobra 1997. godine Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(...)
- 9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;"
- 14.Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr., putem nasljedstva (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31. stav 50; Odluka Ustavnog suda broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine). U konkretnom predmetu apelant je očekivao da će putem nasljedstva postati vlasnik imovine, te stoga slijedi da je apelacija u odnosu na Rješenje Općinskog suda broj O-111/96 od 1. oktobra 1997. godine, u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 15.U odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je potrebno najprije odgovoriti na pitanje da li se postupak u kojem je doneseno Rješenje Općinskog suda broj O-111/96 od 1. oktobra 1997. godine može smatrati "sporom" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 16.U vezi sa postojanjem "spora" o pravu, Ustavni sud upućuje na principe iznijete u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i sažete u njegovoj presudi Benthem od 23. oktobra 1985. godine (serija A, broj 97, strane 14-15, stav 32). Ustavni sud podsjeća na svoj već izneseni stav da sam ostavinski postupak ne predstavlja "spor" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se nužno ne odlučuje o građanskim pravima i obavezama (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 65/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 43/03).
- 17.Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na Rješenje Općinskog suda broj O-111/96 od 1. oktobra 1997. godine, u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 18.U preostalom dijelu apelacije predmet osporavanja je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-607/04 od 8. septembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je navedenu presudu primio 23. oktobra 2004. godine a apelacija je podnesena 22. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelant pobija presude Općinskog i Kantonalnog suda navodeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
- 21.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1.Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 22.Parnični postupak u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje apelantovog prava na spornim nekretninama, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 23.U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na svoj raniji stav (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02) prema kojem "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je "na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu" i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava".
- 24.Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije ne može se zaključiti da su presudama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
- 25.Redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda naveli su precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju donesene presude. Općinski sud je u toku predmetnog postupka proveo dokazni postupak u kojem je saslušao svjedoke, izvršio uvid u relevantnu dokumentaciju, pa je nakon ocjene provedenih dokaza i navoda parničnih stranaka utvrdio da apelant nije dokazao da postoje razlozi za isključenje iz naslijeđa ostalih nasljednika, u smislu odredaba čl. 11. i 45. Zakona o nasljeđivanju, te da nije dokazao da se nasljednica Marica Jelović odrekla naslijeđa u smislu odredaba člana 138. Zakona o nasljeđivanju. Također, Općinski sud je utvrdio da apelant u toku postupka nije dokazao da je njegovim radom povećana imovina ostavioca u smislu odredaba člana 35. Zakona o nasljeđivanju.
- 26.Apelant nije predočio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze da je u konkretnom slučaju primjena procesnog i materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminacijska. Stoga, Ustavni sud neće raspravljati o primjeni i načinu na koji su tumačenje materijalnog prava izvršili redovni sudovi.
- 27.Apelantove navode da je sud postavljao "neadekvatna pitanja" svjedocima, kao i to da neke apelantove podneske i navode u njima sudovi uopće nisu razmatrali, niti uvažili Ustavni sud smatra neosnovanim, jer navedene tvrdnje apelant nije jasno obrazložio, niti ih je dokazao.
- 28.Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
- 29.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu".
- 30.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 30.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 31.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
- 32.Evropski sud je naveo u više navrata da koncept "imovine" u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999.-II, strana 96, tačka 54).
- 33.U konkretnom predmetu sudovi su utvrdili da apelant nije dokazao da postoje razlozi za isključenje iz naslijeđa ostalih nasljednika, niti je dokazao da se nasljednica odrekla naslijeđa. Također, Općinski sud je utvrdio da apelant u toku postupka nije dokazao da je njegovim radom povećana ostaviočeva imovina u smislu odredaba člana 35. Zakona o nasljeđivanju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu apelant nema imovinu koja bi uživala zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 34.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 35.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnu ili diskriminacijsku primjenu zakona, niti da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nema imovinu koja uživa ustavnu zaštitu.
- 36.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 37.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.