USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 17/06>
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 528/04, rješavajući apelaciju Đure Maksimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Usvaja se apelacija Đure Maksimovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1100/98 od 24. februara 2000. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine na hitan ponovni postupak, u skladu sa članom 64. st. 1., 5. i 6. Pravila Ustavnog suda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Đuro Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mramora, općina Tuzla, kojega zastupa Subhija Đuzić, advokatica iz Tuzle, podnio je 22. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1100/98 od 24. februara 2000. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 01-473-220/98 od 15. maja 1998. godine i Rješenja Općinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinska uprava) broj 11-473-97/86-10 i 11-473-110/86 od 4. aprila 1998. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Federalne uprave, zatraženo je 18. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 4. maja 2005. godine, a Federalna uprava 17. maja 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 4. jula 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem Općinske uprave broj 11-473-97/86-10 i 11-473-110/86 od 4. aprila 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne uprave broj 01-473-220/98 od 15. maja 1998. godine, usvojen je prijedlog Rudnika uglja Tuzla da se radi izgradnje ulaza glavnog sloja od apelanta, uz naknadu, potpuno ekspropriraju nekretnine označene kao k.č.broj 881/2, njiva površine 1227 m2, zvana "Luka". Tačkom 2. dispozitiva navedenog rješenja odbijen je apelantov zahtjev da mu se ekspropriraju i preostale nekretnine označene kao k.č. broj 882/2, livada površine 773 m2, zvana "Luka".
- 7.Vrhovni sud donio je Presudu u upravnom sporu broj U-1100/98 od 24. februara 2000. godine, koju je apelant primio 14. maja 2004. godine, i njome odbio apelantovu tužbu izjavljenu protiv Rješenja Federalne uprave. U obrazloženju presude Vrhovni sud, između ostalog, navodi da su organi uprave pravilno utvrdili činjenično stanje i zaključili da eksproprijacijom susjedne parcele nije onemogućeno niti bitno pogoršano normalno korištenje preostalog dijela apelantovih nekretnina, te da je na pravilan način primijenjeno materijalno pravo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 8.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u apelaciji ističe da sama činjenica da je usvojen prijedlog o potpunoj eksproprijaciji njegove parcele, koja je označena kao k.č. broj 881/2, površine od 1.227 m2, sa pomoćnim objektima na njoj, znači da kod njega ne postoji privredni interes za korištenje preostalih nekretnina, označenih kao k.č. broj 882/2, površine od 773 m2, na kojoj se nalazi porodična kuća. Naime, osporenim odlukama, navodi apelant, oduzete su mu 2/3 nekretnina, a porodični objekt udaljen je od granice eksproprijacionog pojasa 4,30 m, čime mu je bitno narušena egzistencija. Prema apelantovim navodima, u takvim uvjetima nemoguće je živjeti zbog štetnih imisija koje se proizvode svakodnevnim radom i bukom teških mašina na radilištu koje je u neposrednoj blizini njegovog stambenog objekta. Osim toga, apelant ističe da se na preostalim nekretninama, usljed nestručnog izvođenja radova korisnika eksproprijacije, pričinjava meterijalna šteta i da mu je narušen normalan život kako sa ekonomskog, tako i sa ekološkog aspekta.
- 9.S obzirom na navedeno, apelant traži da se ponište osporene odluke i da se izvrši eksproprijacija i preostale parcele sa stambenim objektom, ili da se ne prihvati prijedlog korisnika eksproprijacije za eksproprijaciju već ekspropriranih nekretnina, jer je svrhu izgradnje ulaza glavnog sloja ostvario eksproprirajući susjedne parcele.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje pri razlozima koje je dao u pobijanoj odluci i smatra da tom odlukom nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u podnesenoj apelaciji tim prije što apelant pobija utvrđeno činjenično stanje u spornom predmetu, koje ne može biti ustavni osnov za meritorno odlučivanje o apelaciji. Osim navedenog, Vrhovni sud ukazuje da je osporena presuda dostavljena apelantovom opunomoćeniku 14. maja 2000. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena je 22. juna 2004. godine, tj. po proteku roka od 60 dana, pa predlaže da se zbog tog razloga odbaci.
- 11.Federalna uprava u odgovoru na apelaciju ističe da u potpunosti ostaje pri navodima iz svoga rješenja kojim je odlučila o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja. Federalna uprava smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 12.Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" broj 12/87 i 38/88, "Službeni list RBiH" broj 15/94)
Član 9. Zakona u relevantnom dijelu glasi:
"(1) Na vlasnikov zahtjev eksproprirat će se i preostali dio nekretnine: ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nekretnine utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nekretnine.
Š...Ć."
VI. Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1100/98 od 24. februara 2000. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. maja 2004. godine a apelacija je podnesena 22. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U pogledu tvrdnji Vrhovnog suda da je apelacija neblagovremena, Ustavni sud je uvidom u fotokopiju dostavnice o uručenju osporene presude apelantu utvrdio da je apelantu osporena presuda dostavljena 14. maja 2004. godine, a ne 14. maja 2000. godine, kako navodi Vrhovni sud, što je vidljivo kako iz ispisanog datuma prijema od apelanta, tako i iz otiska štambilja pošte iz Tuzle. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi Vrhovnog suda da je apelacija neblagovremena, te ih kao takve i odbija. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 16.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 17.Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 18.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu;"
- 19.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 19.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 20.Pri razmatranju da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak se sastoji u razmatranju da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma "imovina", a koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 21.Pojam "imovina" podrazumijeva široke vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983., serija A, br. 70, tačka 48.) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A, br. 332, tačka 31.). Ustavni sud u svojim ranijim odlukama zaključio je da pojam "imovina" ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako "da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantove nekretnine koje su predmet eksproprijacije, kao i one za koje apelant smatra da bi trebalo da budu eksproprirane, predstavljaju ekonomsku vrijednost, odnosno imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 22.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61.).
- 23.Ustavni sud primjećuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On, naime, nije eksplicitno naveo da li osporene odluke predstavljaju lišavanje imovine u smislu druge rečenice stava 1. ovog člana, nadziranje korištenja imovine u smislu stava 2. ovog člana, ili miješanje sa pravom na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice stava 1. ovog člana. U konkretnom slučaju apelant se žali što su osporenim odlukama upravni organi i Vrhovni sud u upravnom sporu odbili njegov zahtjev da mu se, osim nekretnina koje su eksproprirane u korist Rudnika uglja Tuzla, u svrhu izgradnje ulaza glavnog sloja, uz naknadu, potpuno ekspropriraju i preostale nekretnine, u smislu člana 9. Zakona o eksproprijaciji.
- 24.S obzirom na navode iz apelacije, prema kojima apelant nema uvjeta za dalje korištenje preostalih nekretnina zbog štetnih imisija, buke i stalnog plavljenja njegovog zemljišta, stambenog i pomoćnih objekata, proizlazi da se apelant žali da je osporenim odlukama, kojima nije usvojen njegov zahtjev za potpunu eksproprijaciju preostalih nekretnina, onemogućen da mirno koristi svoju imovinu. Razmatrajući navode iz apelacije, osporene odluke i ostalu dokumentaciju spisa predmeta, Ustavni sud smatra da posljedice na koje se apelant žali jesu rezultat smanjenja mogućnosti raspolaganja nekretninama koje, prema apelantovom zahtjevu, nisu eksproprirane osporenim odlukama. Te posljedice po apelanta nastale su zbog ograničenja koja su mu nametnuta na neekspropriranom zemljištu i stambenom i pomoćnim objektima, a usljed oduzimanja ekspropriranih nekretnina. Međutim, iako je apelantovo pravo na nekretninama koje nisu oduzete izgubilo sadržaj, ovo imovinsko pravo nije nestalo, već je dobilo izvjesna ograničenja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant mogao nastaviti koristiti sporne nekretnine, te da je u odnosu na njih mogao crpiti i sva ostala vlasničko-pravna ovlaštenja. Stoga, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju oduzimanjem jednih, a neoduzimanjem drugih nekretnina radi o miješanju u pravo na mirno uživanje apelantovih nekretnina koje nisu eksproprirane.
- 25.Imajući u vidu prethodnu konstataciju, Ustavni sud dalje mora utvrditi da li je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i uvjeta za zaštitu apelantovih osnovnih prava koja su zagarantirana članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na utvrđeno miješanje i da li su organi uprave i Vrhovni sud postupili u skladu sa principom zakonitosti (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982., serija A, broj 52.).
- 26.U pogledu razmatranja pitanja da li su osporene odluke zasnovane na principu zakonitosti, Ustavni sud zapaža da su te odluke donesene na temelju odredbe stava 1. člana 9. Zakona o eksproprijaciji. Naime, nadležna Općinska i Federalna uprava, kao i Vrhovni sud u upravnom sporu utvrdili su da u apelantovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz navedene zakonske odredbe da se, osim nekretnina koje su bile predmet eksproprijacije, od apelanta, na osnovu njegovog zahtjeva, ekspropriraju i ostale nekretnine. U postupku, u kojem je odlučivano o navedenom apelantovom zahtjevu, u vezi sa mogućnostima korištenja stambenog objekta i preostalog zemljišta, provedeno je vještačenje vještaka građevinske struke. Na osnovu nalaza i mišljenja tog vještaka, drugih izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka Vrhovni sud i organi uprave utvrdili su da apelantu neće biti bitno pogoršana dosadašnja egzistencija u stambenom objektu, niti da je ispunjen bilo koji drugi uvjet iz navedene zakonske odredbe koji bi mogao predstavljati osnov za usvajanje apelantovog zahtjeva.
- 27.Međutim, Ustavni sud, razmatrajući cjelokupnu dokumentaciju ovoga slučaja, dajući posebnu pažnju nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka građevinske struke, dr. Ibrahima Čačkovića, i vještaka u oblasti geologije i hidrogeologije Envera Brkića, iskazao je sumnju u ispravnost navedenog zaključka Vrhovnog suda i organa uprave do kojeg su oni došli na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, nalazima i mišljenjima navedenih vještaka, koji su vještačenje proveli za potrebe Općinskog suda u Tuzli u predmetu broj P-2155/99, izražen je stav, između ostalog, da je izgradnja pristupnog puta i radnog platoa oko jame rudnika Mramor na parcelama tužioca (odnosno apelanta), na način kako je izvedena, izazvala trajni poremećaj prirodnog režima površinskih i podzemnih voda Mramorskog potoka (preusmjereno razlijevanje, spriječeno oticanje, produženo zadržavanje vode na parcelama, podizanje nivoa podzemnih voda i dr.) čiji su rezultat postepene, ali dugoročne štete na zemljištu i objektima tužioca. Dakle, prema navedenim nalazima i mišljenjima, evidentno je da je izgradnjom pristupnog puta i prekidom površinskog kanala za odvod površinskih voda iz apelantovog dvorišta apelantova imovina, odnosno njegovi stambeni i pomoćni objekti, izložena stalnom plavljenju usljed pojačanih padavina.
- 28.Osim toga, činjenica da je granica eksproprijacionog pojasa od apelantove kuće udaljena svega 4,30 m i da se projektirani put za pristup ulazu glavnog sloja nalazi na udaljenosti od 26,50 m nesporno dovodi do zaključka da su apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva svakodnevno izloženi buci teških mašina i kamiona koji prolaze navedenim putem, kao i prašini i štetnim imisijama nastalim sagorijevanjem pogonskog goriva koje oni koriste. Imajući u vidu ove činjenice, Ustavni sud smatra da je, usljed navedenog stanja, na preostalom dijelu apelantovih nekretnina, za čiju eksproprijaciju nije usvojen zahtjev, ako ne onemogućena, a ono sigurno bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija, ili mu je onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nekretnine, u smislu odredbe člana 9. stav 1. Zakona o eksproprijaciji. S obzirom na to da ovakvo činjenično stanje ukazuje na povredu apelantovih ustavnih prava, Ustavni sud je našao uporište za preispitivanje činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku od nadležnih organa uprave (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
- 29.Ustavni sud ne može podržati stav koji je na osnovu ovako utvrđenih činjenica donio Vrhovni sud u osporenoj presudi prema kojem je apelant u slučaju da, zbog izvođenja radova na susjednim nekretninama, trpi materijalnu štetu ovlašten tražiti naknadu takve štete od korisnika eksproprijacije vansudskim ili sudskim putem, podnošenjem tužbe redovnom, stvarno i mjesno nadležnom sudu. Naime, postojanje mogućnosti za nastupanje eventualne štete na apelantovim nekretninama u budućnosti, u tolikom obimu, veoma je izvjesno usljed čega bi bila onemogućena ili bitno pogoršana apelantova dotadašnja egzistencija ili onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nekretnine. Takva permanentna šteta, koja bi se izvjesno apelantu događala svake godine, možda i više puta, može biti osnov za potpunu eksproprijaciju preostalih apelantovih nekretnina. Ustavni sud smatra da bi se upućivanjem apelanta na obavezu da nakon svake tako pretrpljene štete podnosi tužbu nadležnom sudu za njenu nadoknadu na njega prenio pretjeran i obiman teret.
- 30.S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke, utemeljene na odredbi stava 1. člana 9. Zakona o eksproprijaciji, kako su je primijenili Vrhovni sud i organi uprave, ne ispunjavaju uvjete postavljenog principa zakonitosti koje zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 31.Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 32.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada u postupku eksproprijacije činjenice predmeta ukazuju da su ispunjeni zakonski uvjeti za eksproprijaciju, osim ekspropriranih nekretnina, i preostalih apelantovih nekretnina iako je nadležni organ uprave odbio njegov zahtjev.
- 33.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.