Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 17/06>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 689/04, rješavajući apelaciju Zorana Đerića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Đerića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-40/03 od 30. aprila 2004. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Rogatici broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Zoran Đerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa Nevenka Vitomir, advokatica iz Rogatice, podnio je 2. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-40/03 od 30. aprila 2004. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Rogatici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Srednje škole u Rogatici (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 1. septembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. septembra 2004. godine, a tužitelj 16. septembra 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužitelja su 20. septembra 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Osnovni sud je Presudom broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio da apelant dvosoban stan u Rogatici, Trg solidarnosti broj 5, slobodan od ljudi i stvari preda na raspolaganje tužitelju, te da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 1.200,00 KM. U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je sporni stan vlasništvo tužitelja, da ga je tužitelj dao na korištenje Enesu Šatroviću na kojem je ovaj stekao stanarsko pravo, da je apelantu Rješenjem broj 02-1076/88 od 22. augusta 1988. godine, "UPI Trans" Sarajevo dodijelilo na korištenje jednosoban stan u Sarajevu, da je isto preduzeće Rješenjem broj 01-3-1073/2 od 22. augusta 1988. godine dalo suglasnost apelantu za zamjenu ovog jednosobnog stana za sporni stan u Rogatici, na kojem je nosilac stanarskog prava bio Enes Šatrović, a da tužitelj nikada nije dao saglasnost za zamjenu ovih stanova, te da je tužitelj protiv Enesa Šatrovića vodio sudski spor za otkaz ugovora o korištenju stana. Presudom Osnovnog suda broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, koja je postala pravosnažna 1. decembra 1991. godine, usvojen je otkaz ugovora o korištenju stana Enesu Šatroviću koji je obavezan da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, preda na raspolaganje tužitelju, kao davaocu stana na korištenje.
  • 7.
    Sudovi su, pozivajući se na utvrđenje iz Presude broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, zaključili da je Enesu Šatroviću otkazan ugovor o korištenju predmetnog stana, između ostalog, i zbog toga što je stan koristio apelant kao podstanar, pa da se ta presuda, u pogledu iseljenja, odnosila i na apelanta kao podstanara, pa kako je traženo izvršenje navedene presude, nije mogla nastupiti zastara prema odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list RS" br. 19/93 i 22/93). Tužitelj je, nakon pokretanja izvršnog postupka radi predaje u posjed predmetnog stana, preduzimao različite radnje da dođe do ostvarenja ovoga prava. Ovo naročito nakon okončanja ratnih sukoba koji su, objektivno, mogli uticati na tok izvršnog postupka, a konačno su i uticali jer je izvršni postupak prekinut Rješenjem broj I-43/92 od 11. oktobra 1993. godine, zbog nedostupnosti stranaka. Tako se Zahtjevom broj 611-426 od 2. oktobra 1996. godine, tužitelj obratio Osnovnom sudu za izvršenje sudske presude, jasno označavajući da se u predmetnom stanu nalazi apelant, te ponovnim zahtjevom, gotovo istog sadržaja, od 7. maja 1998. godine, kao i sa zahtjevom Općinskom sekretarijatu za opću upravu - Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove 11. oktobra 1999. godine.
  • 8.
    Tužitelj je 19. decembra 1991. godine, na temelju navedene presude, podnio izvršni prijedlog radi prinudne deložacije Enesa Šatrovića i svih lica i stvari iz spornog stana. Ovaj izvršni postupak je prekinut Rješenjem Osnovnog suda broj I-43/92 od 11. oktobra 1993. godine, zbog nedostupnosti stranaka, na osnovu odredbe člana 213. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77 do 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 do 32/94). Poslije toga, tužitelj je nekoliko puta slao urgencije nadležnom upravnom organu u općini, sudu i Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, radi vraćanja u posjed predmetnog stana.
  • 9.
    Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine, Presudom broj Rev-40/03 od 30. aprila 2004. godine apelantovu reviziju odbio. Vrhovni sud je konstatovao da je tužitelj, podnescima od 1996. i 1998. godine, od suda zatražio izvršenje sudske Presude broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, te da je Osnovni sud trebao nastaviti već započeti izvršni postupak u predmetu I-43/90, što nije učinio. Međutim, kako je tužitelj radi ostvarivanja svojih prava podnio novu tužbu protiv apelanta, to su nižestepeni sudovi, po ocjeni ovoga suda, a suprotno stavu revizije, pravilno postupili kada tužbu nisu odbacili (kao da se radi o presuđenoj stvari) jer, bez obzira što je ranija presuda (iz 1990. godine) nalagala iseljenje Enesa Šatrovića i svih lica i stvari iz predmetnog stana (pa tako, kako je već rečeno, i tuženog apelanta), ne radi se o presuđenoj stvari budući da nema identiteta stranaka (član 333. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS). Vrhovni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuje revizija.
  • 10.
    Iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, vidljivo je da je na temelju pravosnažne izvršne Presude Osnovnog suda broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine, Osnovni sud donio Rješenje o izvršenju navedene presude broj I-96/02 od 31. januara 2003. godine, koje je po žalbi apelanta Rješenjem Okružnog suda u Sarajevu broj Gž-111/03 od 25. februara 2003. godine ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. Razloge za ukidanje navedenog rješenja Okružni sud je obrazložio navodima da je apelant izjavio reviziju na Presudu Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine, te u slučaju da uspije sa revizijom pretrpio bi štetu zbog izvršene deložacije. Iz navoda apelacije proizlazi da je nakon iscrpljenih pravnih lijekova u sudskom postupku, koji nisu rezultirali uspjehom u sporu, proveden izvršni postupak i apelant deložiran iz stana.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant pobija navedene presude navodeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu i iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da od 25. augusta 1988. godine koristi stan sa svojom porodicom, što je tužitelju bilo apsolutno poznato. Ističe da je tužitelj izgubio pravo da podnese zahtjev za njegovo iseljenje iz stana, jer je presuda kojom je Enesu Šatroviću otkazan ugovor o korištenju stana postala pravomoćna 1. decembra 1991. godine, pa je do podizanja tužbe protiv apelanta, 25. aprila 2000. godine, proteklo više od osam godina. Protekom roka od osam godina, davalac stana je izgubio pravo da zahtijeva njegovo iseljenje iz stana. Smatra da je u augustu 1998. godine, stekao stanarsko pravo, što predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Propust u formalnom postupku davanja saglasnosti za zamjenu stana, o kojem on nije blagovremeno obaviješten propustom državnih organa, je njemu stvorio prekomjerni teret. Jer, ne samo da je lišen spornog stana u Rogatici, nego i mogućnosti da vrati stan u Sarajevu, s obzirom da su za takav zahtjev protekli svi razumni rokovi. Apelant ističe da je u sastavu vijeća Vrhovnog suda i vijeća drugostepenog suda u izvršnom postupku učestvovao isti sudija.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude.
  • 13.
    Tužitelj je u svom odgovoru na apelaciju naveo da nijednom svojom radnjom nije ugrozio apelantova ustavna prava na koja se poziva u svojoj apelaciji, i smatra da su redovni sudovi donijeli pravičnu i zakonitu odluku. Tužitelj ističe da su radnje koje su apelant i nosilac stanarskog prava Enes Šatrović preduzimali u vezi sa zamjenom stana protupravne i nezakonite.
  • 14.
    Tužitelj, također, navodi da je apelantu bilo poznato da raniji nosilac stanarskog prava nije od davaoca stana dobio saglasnost za zamjenu stana. U pogledu apelantovih navoda da su protekli rokovi za povrat njegovog stana u Sarajevu, tužitelj je naveo da se radi o apelantovom ličnom propustu, koji je zahtjev za povrat stana mogao podnijeti i 2000. godine, kada je navodno saznao da se vodi sudski spor za otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava na spornom stanu Enesu Šatroviću.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik RS" br. 19/93, 12/99 i 31/99)

"Član 2.

Građanin koji je uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi."

Član 11. st. 1. i 2.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažnu osnovu za useljenje u stan.

Član 30.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri mjeseca izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.

Š...Ć

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

Član 32.

Nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava. Zamjena stana vrši se ugovorom u pismenom obliku.

(...)

Za zamjenu stanova potrebna je pismena suglasnost davalaca tih stanova na korištenje, koja se traži podnošenjem ugovora o zamjeni stanova davaocima stanova na korištenje.

(...)

Ugovor koji je zaključen u pismenom obliku i za koji nema pismene saglasnosti davalaca stanova na korištenje ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Stanarsko pravo, prilikom zamjene stanova, stiče se danom useljenja na osnovu pravovaljanog ugovora o zamjeni stanova. Zabranjeno je vršenje fiktivne zamjene stana."

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-40/03 od 30. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 3. juna 2004. godine, a apelacija je podnesena 2. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelant pobija navedene presude navodeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu i iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravičan postupak

Pravo na pravičan postupak je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"

  • 21.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 22.
    Apelant ističe prigovor zastare, smatra da tužitelj nije mogao tražiti njegovo iseljenje budući da je on predmetni stan koristio duže od osam godina do momenta podnošenja tužbe za njegovo iseljenje, te da je u donošenju presude Vrhovnog suda učestvovala sutkinja koja je u izvršnom postupku učestvovala kao predsjednica drugostepenog vijeća.
  • 23.
    Evidentno je da nosilac stanarskog prava nije obezbijedio suglasnost vlasnika stana - tužitelja za zamjenu stana sa apelantom, što su nadležni sudovi i utvrdili kao odlučnu činjenicu, u sporu koji je okončan Presudom broj P-63/90 od 18. oktobra 1990. godine, čije je izvršenje prekinuto Rješenjem Osnovnog suda broj I-43/92 od 11. oktobra 1993. godine zbog nedostupnosti stranaka. Zbog nemogućnosti izvršenja navedene presude, tužitelj je podnio tužbeni zahtjev protiv apelanta radi predaje spornog stana tužitelju, koji je usvojen Presudom Osnovnog suda broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine, a apelantova revizija na ovu presudu je odbijena. Nesporno je da pobijane presude nisu donesene u korist apelanta te da su nižestepeni sudovi, pozivajući se na Presudu broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, utvrdili da je nosiocu stanarskog prava otkazan ugovor o korištenju stana, između ostalog, i zbog toga što je stan koristio apelant kao podstanar, te da se izvršni prijedlog Osnovnog suda od 19. decembra 1991. godine radi prinudne deložacije odnosio na sva lica i stvari iz spornog stana, što znači da se izvršenje presude odnosilo i na apelanta kao podstanara.
  • 24.
    Presudom Vrhovnog suda je dat odgovor na pravno pitanje koje se odnosi na izvršenje sudske Presude broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, prema kojem je Osnovni sud trebao nastaviti već započeti izvršni postupak u predmetu I-43/90, što nije učinio, zbog čega je tužitelj radi ostvarenja svojih prava podnio tužbu protiv apelanta pa, bez obzira što je ranija presuda (iz 1990. godine) nalagala iseljenje ranijeg nosioca stanarskog prava pa tako, kako je već rečeno, i apelanta, ne radi se o presuđenoj stvari budući da nema identiteta stranaka (član 333. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske).
  • 25.
    Vrhovni sud je ocijenio da je nižestepenim presudama pravilno utvrđeno da je apelant nezakonito koristio sporni stan i da je tužitelj, u skladu sa zakonom predviđenim rokom, preduzimao sve pravne radnje da dođe u posjed spornog stana, te da se tužitelj nije držao pasivno, što bi uzrokovalo gubljenje prava na zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed.
  • 26.
    Apelant smatra da je ovakvim pravnim stanovištem njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno. Međutim, Ustavnom sudu nije predočen nijedan dokaz da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelant je imao pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka. Ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Dalje, apelantu je pružena mogućnost javne rasprave pred svim sudovima pune jurisdikcije kao "suštinski element" prava na pravično suđenje. I konačno, sudski postupci nisu trajali predugo da bi se moglo smatrati da je narušen princip "razumnosti roka" kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 27.
    Zadatak Ustavnog suda nije da određuje ispunjava li apelant uvjete za stjecanje statusa nosioca stanarskog prava. Njegov zadatak je ograničen na ispitivanje jesu li Osnovni i Okružni sud povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje kada su odlučivali o statusu nosioca stanarskog prava i pravnoj valjanosti rješenja o dodjeli stana. Pojam pravičnog suđenja u određivanju građanskih prava ne uključuje samo proceduralne garancije za vrijeme suđenja. Drugim riječima, pojedinac u određivanju svojih građanskih prava ima pravo tražiti presudu suda kojom se razmatra meritum njegovog zahtjeva. U suštini, pojam "pravičnog suđenja" zahtijeva djelotvornu i transparentnu proceduru u skladu sa kojom se može podnijeti zahtjev sudu s ciljem donošenja odluke. Uskraćivanje sudskog preispitivanja u takvim slučajevima dovodi do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 28.
    Apelant se žali da je protivno odredbama člana 357. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku u sastavu vijeća Vrhovnog suda i vijeća drugostepenog suda u izvršnom postupku učestvovala ista sutkinja.
  • 29.
    Odredbama člana 357. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) propisano je da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. Iz navedenih odredbi vidljivo je da Zakon o parničnom postupku isključuje mogućnost da sudija može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa.
  • 30.
    Ustavni sud primjećuje da je Rješenjem drugostepenog suda u izvršnom postupku broj 111/03 od 25. februara 2003. godine, uvažena apelantova žalba i ukinuto prvostepeno Rješenje o izvršenju broj I-96/02 od 31. januara 2003. godine. Dakle, u ovom slučaju odluka suda na čiji sastav vijeća apelant prigovara je donesena u apelantovu korist, jer je sud uvažio apelantovu žalbu za odlaganje izvršenja prvostepenog izvršenja donesenog u izvršnom postupku do okončanja postupka po apelantovoj reviziji izjavljenoj na odluku drugostepenog suda donesenu u parničnom postupku.
  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da činjenica da je u sastavu vijeća Vrhovnog suda, koje je donijelo odluku u sudskom postupku o reviziji koju je apelant uložio na odluku drugostepenog suda, učestvovala sutkinja koja je učestvovala u vijeću drugostepenog suda koje je odlučivalo o apelantovoj žalbi protiv prvostepene odluke donesene u izvršnom postupku, sama po sebi ne krši princip nepristranosti suda s obzirom da Ustavni sud nije utvrdio da postoje druge okolnosti koje bi dovele u pitanje nepristranost suda. Osim toga, radi se o dva odvojena postupka, pa s obzirom na navedene zakonske odredbe nisu postojale zakonske smetnje na koje apelant prigovara, a koje bi mogle uticati na povredu postupka na pravično suđenje.
  • 32.
    Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja principa "nepristranog suda", kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 33.
    S obzirom da su tokom sudskog postupka pred sudovima bili ispunjeni svi ovi uvjeti (odlučivanje o "građanskim pravima i obavezama", načelo ravnopravnosti stranaka, rasprava pred nezavisnim i nepristranim tribunalom osnovanim po zakonu, odlučivanje u "razumnom roku"), Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 34.
    Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Evropski suda za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 279-C, str. 56 stav 31).
  • 35.
    U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora najprije utvrditi može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li preduzete mjere (u konkretnom slučaju donošenje sudskih presuda) "miješanje" u njegovo pravo na poštivanje doma i je li to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
  • 36.
    Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja pojašnjava da je "dom" pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak iako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe (vidi Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, Aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39).
  • 37.
    Što se tiče pitanja može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili redovni sudovi da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu kojeg je dobio na korištenje od "UPI Trans" Sarajevo, Rješenjem broj 02-1076/88 od 22. augusta 1988. godine, i koji je dao saglasnost apelantu za zamjenu ovog stana za stan u Rogatici, na kojem je nosilac stanarskog prava bio Enes Šatrović. Apelant je, vjerujući da će doći do zaključivanja ugovora o zamjeni stanova, u sporni stan uselio u augustu 1988. godine, uz suglasnost ranijeg nosioca stanarskog prava. Činjenica da je apelant koristio navedeni stan kao svoj dom bila je nesporna u postupku koji je vođen pred nadležnim sudovima. Dakle, apelant je koristio sporni stan duže od osam godina, pa je nesumnjivo da se radi o domu apelanta u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 38.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da se sporni stan može smatrati domom u značenju člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 39.
    Sljedeće pitanje koje treba razmotriti povodom konkretne apelacije je da li je bilo miješanja državnih organa u pravo na dom i je li to miješanje bilo opravdano, odnosno je li imalo legitiman cilj.
  • 40.
    Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti u "skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude adekvatno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet; i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01 i Evropski sud za ljudska prava, Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine serija A broj 30, str. 31, stav 49).
  • 41.
    Dakle, organi vlasti se mogu miješati u pravo na poštovanje doma ukoliko su ispunjena tri uvjeta: prvo, ometanje mora biti u skladu sa domaćim zakonom, tj. zakon mora biti dostupan i ne smije biti arbitraran, drugo, ometanje mora imati legitiman cilj, i treće, ometanje mora biti razmjerno cilju kojem se teži. Ako se, dakle, utvrdi da je ometanje ostvarivanja prava "u skladu sa zakonom", sljedeći korak je ustanoviti da li je ono opravdano. Određivanje takve opravdanosti vrši se pomoću testa koji se sastoji od dva dijela: a) utvrđivanje ima li ometanje legitiman cilj i b) uspostavlja li se odgovarajuća ravnoteža između interesa podnosilaca prijave i interesa društva (tzv. test proporcionalnosti). Ustavni sud podsjeća da, čak i ako je ometanje u skladu sa zakonom, ono može u nekim slučajevima predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije. Pojam "neophodno" u ovom kontekstu korespondira sa "nužnom društvenom potrebom" i potrebno je da postoji razuman odnos proporcionalnosti između ometanja i legitimnog cilja kojem se teži (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251, str. 35-36, st. 34-38).
  • 42.
    Ograničavanja prava iz prvog stava člana 8. Evropske konvencije mogu biti opravdana kada ispunjavaju zahtjeve iz drugog stava. U okviru koncepta testa utvrđivanja je li neki postupak "nužna mjera u demokratskom društvu", sud se u velikoj mjeri oslanja na princip "proporcionalnosti". To omogućava Ustavnom sudu da razmotri sve relevantne interese i činjenične okolnosti, da uzme u obzir intenzitet povrede, kao i pitanja je li suština prava na koji se poziva bila prekršena (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 102/03 od 28. aprila 2004. godine).
  • 43.
    U konkretnom slučaju, osporene odluke su donesene primjenom Zakona o stambenim odnosima. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, a primijenjene odredbe su formulirane sa dovoljnom preciznošću i jasnoćom, tako da sve zainteresirane strane razumno mogu predvidjeti sve posljedice koje data aktivnost može podrazumijevati. Dakle, "miješanje" je bilo u skladu sa "zakonom".
  • 44.
    Dalje, Ustavni sud mora odgovoriti je li miješanje bilo u svrhu legitimnog cilja u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije.
  • 45.
    U postupku pred sudovima je utvrđeno da je sporni stan vlasništvo tužitelja, da ga je tužitelj dao na korištenje Enesu Šatroviću na kojem je ovaj stekao stanarsko pravo, da je apelantu, rješenjem preduzeća "UPI Trans" Sarajevo dodijeljen na korištenje drugi stan u Sarajevu, da je isto preduzeće dalo suglasnost apelantu za zamjenu ovog stana za sporni stan, na kojem je nosilac stanarskog prava bio Enes Šatrović, a da tužitelj nikada nije dao saglasnost za zamjenu ovih stanova, te da je tužitelj protiv Enesa Šatrovića vodio sudski spor za otkaz ugovora o korištenju stana. Presudom Osnovnog suda usvojen je otkaz ugovora o korištenju stana Enesu Šatroviću koji je obavezan da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, preda na raspolaganje tužitelju, kao davaocu stana na korištenje. Sudovi su zaključili da je Enesu Šatroviću otkazan ugovor o korištenju predmetnog stana, između ostalog, i zbog toga što je stan koristio apelant kao podstanar, pa da se ta presuda, u pogledu iseljenja, odnosila i na apelanta kao podstanara.
  • 46.
    Prema navedenom, očigledno je da je miješanje izvršeno s ciljem zaštite "prava ili sloboda drugih", što je u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije.
  • 47.
    Završna faza testa za član 8. Evropske konvencije je određenje je li miješanje "neophodno u demokratskom društvu".
  • 48.
    Ustavni sud podsjeća da raniji nosilac stanarskog prava nije obezbijedio saglasnost vlasnika stana za zamjenu stana, što su sudovi utvrdili kao odlučnu činjenicu i dali pravnu ocjenu o primjeni člana 32. Zakona o stambenim odnosima i obrazložili razloge zbog kojih apelant nije stekao pravnu poziciju za prenošenje stanarskog prava.
  • 49.
    Ustavni sud smatra ovu činjenicu osobito važnom. U ovakvim predmetima gdje obje strane brane svoje ustavno pravo, neophodno je da se uzme u obzir proporcionalnost bilo kojeg potencijalnog miješanja u pravo druge strane. Balans interesa je neophodan te se prava i interes jedne strane ne mogu razmatrati, a da se ne obrati pažnja na posljedice koje može imati odluka donesena u korist bilo koje strane, na prava druge strane. Stoga, Ustavni sud mora razmotriti relativni intenzitet veze bilo koje strane sa stanom te probleme koje bi bilo koja strana imala zbog odluke donesene u korist jedne od strana.
  • 50.
    Ustavni sud konstatuje, da se s obzirom na preduzete radnje ne može zaključiti da se tužitelj držao pasivno, dakle preduzimao je pravne radnje, radi ustanovljenja prava nad stanom, dokazujući svoje vlasništvo na stanu za koji ima interes i potrebu da ga vrati. Sudovi su nedvojbeno utvrdili da apelant nije obezbijedio pravnu poziciju za sticanje stanarskog prava, čime se lišio mogućnosti da sporni stan nastavi koristiti kao svoj dom i postane titular stanarskog prava.
  • 51.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na dom ispunjava kriterij opravdanosti i neophodnosti u demokratskom društvu. Primjena odredbi Zakona o stambenim odnosima koji nalažu da ugovor o zamjeni stanova mora biti sačinjen u pismenoj formi i da mora obavezno sadržavati saglasnost davaoca stana za zamjenu, jeste zapravo primjena materijalno-proceduralnih odredbi pozitivno-pravnih propisa. To, drugim riječima, znači da je uplitanje države u reguliranje nastalog spornog odnosa bilo opravdano i legitimno (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 31/01 od 21. decembra 2001. godine, tačke 19. i 25, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/02).
  • 52.
    S obzirom na sve izloženo, slijedi da nije povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 53.
    U svjetlu zaključaka u pogledu navodnih povreda člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati ostale navode apelanta u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 54.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud, zaključuje da nema povrede prava na dom apelanta s obzirom da je miješanje bilo na osnovu zakona u cilju zaštite prava drugih i proporcionalno cilju koji se želi ostvariti u demokratskom društvu.
  • 55.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 56.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.