USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 3.decembra 2005. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 20/06>
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 964/04, rješavajući apelaciju Radoslava Andrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Usvaja se apelacija Radoslava Andrića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- -Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-180/03 od 8. septembra 2004. godine,
- -Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj U-157/02 od 20. decembra 2002. godine,
- -Rješenje Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okolice Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23-1657/02 od 6. augusta 2002. godine,
- -Rješenje Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica broj 03-23-12-2526/99 od 12. septembra 2001. godine.
Predmet se vraća Službi za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica, koja je dužna da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Službi za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Radoslav Andrić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Čolaković, advokat iz Zenice, podnio je 5. novembra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-180/03 od 8. septembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-157/02 od 20. decembra 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okolice Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo prostornog uređenja) zatraženo je 23. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je 30. maja 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalno ministarstvo prostornog uređenja 15. juna 2005. godine dostavilo je odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 22. septembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica broj 03-23-12-2526/99 od 12. septembra 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva za prostorno uređenje broj 12-23-1657/02 od 6. augusta 2002. godine, odbijen je, zbog neblagovremenosti, apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Zenici, u Ulici Mirka Karaća broj 8 (u daljnjem tekstu: sporni stan). U upravnom postupku je utvrđeno da je sporni stan bio proglašen napuštenim Rješenjem prvostepenog organa broj 03-372-2198/92 od 31. decembra 1992. godine i dodijeljen na privremeno korištenje trećem licu. Također, u upravnom postupku je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za povrat spornog stana 8. septembra 1999. godine. U rješenjima upravni organi su zaključili da je, s obzirom na to da je članom 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene ZONS-a) predviđeno da nosilac stanarskog prava može podnijeti zahtjev za povrat stana do 4. jula 1999. godine, odnosno za stanove koji nisu bili proglašeni napuštenim do 4. oktobra 1999. godine, apelantov zahtjev podnesen neblagovremeno. Prvostepenim rješenjem naloženo je privremenom korisniku spornog stana da napusti sporni stan i stavi ga na raspolaganje Općini Zenica u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Protiv drugostepenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.
- 7.Kantonalni sud je Presudom broj U-157/02 od 20. decembra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj U-180/03 od 8. septembra 2004. godine, odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je "tuženi pravilno na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je rok tužiocu ŠapelantuĆ za povrat stana do 4. oktobra 1999. godine, a kako je on svoj zahtjev za povrat spornog stana podnio 2. septembra 1999. godine, to je njegov zahtjev neblagovremen Š....Ć". U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je u nižestepenom postupku nesporno utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za povrat spornog stana 8. septembra 1999. godine, te da je s obzirom na datum podnošenja, zahtjev neblagovremen u smislu člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene ZONS-a. U obrazloženju je, također, navedeno da je pogrešan apelantov zaključak da je u njegovom slučaju krajnji rok za podnošenje zahtjeva bio 4. oktobar 1999. godine, jer je taj rok (predviđen stavom 2. člana 5. Zakona o prestanku primjene ZONS-a) predstavljao izuzetak u odnosu na rok iz stava 1. istog člana, i to za određene slučajeve u koje se apelant nije ubrajao.Vrhovni sud je zaključio da su upravni organi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili apelantov zahtjev s obzirom na to da je rok za povrat stana zakonski prekluzivan rok, čijim propuštanjem stranka gubi stanarsko pravo.
- 8.Apelant je u decembru 2001. godine ušao u posjed spornog stana i od tada u njemu živi. Služba za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica izvršila je kontrolu korištenja spornog stana 21. oktobra 2004. godine i tom prilikom zapisnički konstatirala da se u spornom stanu nalazi apelant sa suprugom i kćerkom. Također je konstatirano da je apelant sa porodicom, za vrijeme odsustvovanja iz spornog stana, boravio u Brčkom, koristeći jednosoban stan u društvenom vlasništvu, te da ga je vratio 21. juna 2002. godine, što je zapisnički konstatirano i potvrđeno u Odjelu za raseljena lica i izbjeglice Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant je naveo da su osporenim presudama redovni sudovi povrijedili odredbe člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo i pravo njegove supruge na dom s obzirom na to da je sporni stan njihov jedini dom, a da to pravo u sebe inkorporira pravo na povratak u prijeratno prebivalište i "krov nad glavom". Dalje je naveo "da se dovodi u stanje da neće imati gdje da živi i stanuje i pored činjenice što je već treću godinu u posjedu spornog stana u kojem živi sa bolesnom suprugom, te da su u spornom stanu sve njihove pokretne stvari koje su unijeli po ulasku u posjed i adaptaciji". Osporenim odlukama, kako je naveo apelant, ozbiljno je ugroženo njihovo pravo na dom, jer je u upravnim rješenjima predviđeno da se sporni stan stavlja na raspolaganje Općini Zenica, što kao posljedicu ima istjerivanje apelanta i njegove supruge iz njihovog doma. U vezi s navodima o povredi člana 6. Evropske konvencije, apelant je naveo da mu je bilo onemogućeno da pred redovnim sudovima iznese i obrazloži svoje stavove o činjeničnim i pravnim pitanjima relevantnim za konkretnu pravnu stvar. Također je naveo da je u toku upravnog postupka i kasnije upravnog spora uporno isticao ključnu činjenicu da je on sa svojom suprugom ušao u posjed spornog stana krajem 2001. godine i time ostvario pravo predviđeno članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene ZONS-a, jer se, u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, vratio u svoj stan i prijeratno prebivalište. Apelant je naveo da je uloga organa uprave "da licima ovlaštenim za vraćanje stana u posjed omogući ostvarenje tog njihovog prava samo onda kada ga oni na drugi način nisu uspjeli realizirati". Apelant je, također, naveo da je po njihovom ulasku u sporni stan odmah o tome obaviješten i općinski organ uprave, te da je nadležna komisija tog organa više puta dolazila i kontrolirala da li apelant koristi sporni stan o čemu je sačinjen i zapisnik koji je priložen.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.Vrhovni sud je odgovorio da u konkretnom predmetu nema kršenja čl. 6. i 8. Evropske konvencije, jer nije poštovan rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana.
- 11.Kantonalno ministarstvo prostornog uređenja odgovorilo je da ni prvostepeni, ni drugostepeni upravni organi nisu bili dužni zakazati usmenu raspravu o konkretnoj upravnoj stvari zbog toga što zahtjev za povrat stana nije blagovremen. U odgovoru je, također, navedeno da činjenica da je apelant ušao u posjed spornog stana nije mogla utjecati na drugačije drugostepeno rješenje jer ona nije ni postojala u vrijeme vođenja postupka drugostepenog organa povodom apelantove žalbe. Na kraju je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 12.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01)
Član 3. st. 1. i 3.
"Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Nosilac stanarskog prava na stanu u kojem stanuje lice koje koristi stan bez pravnog osnova ili koji je prazan danom stupanja na snagu ovog zakona može bez ikakvih ograničenja ponovo stupiti u posjed stana na kojem ima stanarsko pravo. Lice koje stan koristi bez pravnog osnova može se po službenoj dužnosti prinudno iseliti odmah ili najkasnije u roku od 15 dana, a nadležni organ nije dužan da osigura alternativni smještaj za ovo lice."
Član 5.
"Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona."
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 38/98)
Član 2.
"U članu 5. Zakona riječ 'šest' zamjenjuje se riječju 'dvanaest'."
- 13.Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 12/99)
Član 2.
"U članu 5. Zakona riječ 'dvanaest' zamjenjuje se riječju 'petnaest'."
- 14.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 27/99)
Član 5.
"U članu 5. stav 2. briše se i zamjenjuje novim stavom koji glasi:
'Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18.b stav 1. ovog zakona, kao i člana 83.a stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/99) je 4. oktobar 1999. godine.'
Poslije stava 2. dodaje se novi stav 3. koji glasi:
'Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, prestaje mu stanarsko pravo.'"
Član 7. u relevantnom dijelu glasi:
"Poslije člana 18.a dodaju se novi čl. 18.b i 18.d koji glase:
'Član 18.b stav 1.
Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.
Član 18. d stav 1.
Ukoliko je stanarsko pravo prestalo u skladu sa članom 5. ovog zakona i ako privremeni korisnik nema pravo na novi ugovor o korištenju stana, stan se stavlja pod upravu općinskog organa nadležnog za stambene poslove do 4. jula 2001. godine.'"
- 15.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/99)
Član 83.a st. 2. i 4.
"Sve pravosnažne sudske odluke donesene u postupcima iz stava 1. ovog člana, po kojima je nosiocu stanarskog prava otkazan ugovor o korištenju stana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, ništave su.
Vraćanje stana u posjed nosiocu stanarskog prava iz stava 2. ovog člana vršit će se u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 11/98)."
VI. Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-180/03 od 8. septembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 8. septembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je osporio samo presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda donesene u upravnom sporu, ali će Ustavni sud razmotriti apelantove navode u okviru svih odluka koje su donesene u toku upravnog postupka s obzirom na to da su osporenim presudama potvrđene odluke upravnih organa.
a) Pravo na poštivanje doma
Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."
Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 21.Prema praksi Ustavnog suda, osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana članom 8. Evropske konvencije. Stav 2. člana 8. Evropske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom, b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi da li je to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li je odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu.
- 22.U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo mora utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantovim domom u okviru značenja iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je ranije utvrdio da je općenito "dom" mjesto gdje neko lice živi trajno i gdje obavlja svoje uobičajene aktivnosti, dakle, radi se o "faktičkoj" kategoriji čije se postojanje ocjenjuje od slučaja do slučaja. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
- 23.U skladu sa navedenom praksom, činjenica da je apelantu ex lege prestalo stanarsko pravo, na osnovu člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene ZONS-a, ne predstavlja prepreku da se sporni stan može smatrati njegovim domom. Potrebno je, dalje, na osnovu činjenica iz postupka utvrditi da li postoje ostali elementi na osnovu kojih se može zaključiti da je sporni stan apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 24.Ustavni sud je utvrdio da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu prije rata. Naime, iz uvjerenja Interesne zajednice stanovanja i uređenja građevinskog zemljišta Zenica od 8. decembra 1978. godine proizlazi da je te godine živio u spornom stanu i da je plaćao stanarinu. Nema dokaza da je bilo prekida u apelantovom korištenju stana sve do izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. U decembru 2001. godine apelant je ponovo ušao u posjed spornog stana i od tada živi u stanu sa svojom porodicom. Do ponovnog ulaska u posjed spornog stana apelant je kao izbjeglica koristio stan u društvenom vlasništvu u Brčkom, ali je taj stan predao nadležnom organu Brčko Distrikta BiH 21. juna 2002. godine. Po ulasku u posjed spornog stana apelant je izveo niz građevinskih radova kako bi osposobio sporni stan za život i cijeli period od ponovnog ulaska u posjed 2001. godine do danas živi u stanu sa porodicom, tu obavlja sve uobičajene aktivnosti vezane za dom. Nadležni upravni organi, kao ni redovni sudovi nisu osporili ove apelantove navode. Nesporno je da je apelant od decembra 2001. godine do juna 2002. godine imao na raspolaganju dva stana, ali s obzirom na to da je on stan koji je koristio u Brčkom predao nadležnim organima u junu 2002. godine, od tog datuma on živi u spornom stanu. Iz svega navedenog proizlazi da je sporni stan apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 25.Ustavni sud treba dalje da odgovori na pitanje da li je bilo miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom. Ustavni sud, s tim u vezi, utvrdio je da je upravni postupak koji je okončan osporenim odlukama vođen povodom apelantovog zahtjeva za povrat spornog stana. U vrijeme kada je doneseno prvostepeno rješenje Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica, u septembru 2001. godine, u spornom stanu je živio privremeni korisnik, pa je rješenjem naloženo privremenom korisniku da napusti sporni stan i stavi ga na raspolaganje Općini Zenica. Apelant se nakon toga uselio u sporni stan i s obzirom na zaključak upravnih organa i redovnih sudova da mu ne pripada pravo na sporni stan, u postupku izvršenja prvostepenog rješenja apelant će nužno biti iseljen iz spornog stana. Dakle, osporenim odlukama je došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma.
- 26.Što se tiče pitanja da li je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud je utvrdio da je nesporna činjenica da je apelant podnio zahtjev za povrat spornog stana 8. septembra 1999. godine. S obzirom na to da je apelantov stan bio proglašen napuštenim i dodijeljen na privremeno korištenje trećem licu, upravni organi i redovni sudovi su pravilno zaključili da je zahtjev podnesen neblagovremeno, u smislu člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene ZONS-a, s obzirom na to da je rok za povrat te kategorije stanova bio do 4. jula 1999. godine. Ustavni sud je utvrdio da je Kantonalni sud napravio očiglednu tehničku grešku u svojoj presudi, jer je naveo da je apelatnov rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana bio 4. oktobar 1999. godine, pa da je stoga apelantov zahtjev od 2. septembra 1999. godine neblagovremen. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je bio pravilan zaključak Vrhovnog suda da u apelantovom slučaju nije mogao biti primijenjen stav 2. tog člana, koji je predvidio nešto duži rok, do 4. oktobra 1999. godine, jer apelant, odnosno sporni stan nisu se ubrajali ni u jednu od kategorija predviđenih tim stavom.
- 27.Dalje, u vezi sa pitanjem da li je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud je utvrdio da je apelant naveo da je u njegovom slučaju trebalo da bude primijenjen član 3. Zakona o prestanku primjene ZONS-a s obzirom na to da je on samostalno ušao u posjed stana, te da je nakon toga njegov zahtjev za povrat stana bio bespredmetan. Ustavni sud je utvrdio da se nadležni upravni organi i redovni sudovi nisu bavili pitanjem da li je u apelantovom slučaju trebalo da bude primijenjen član 3. Zakona o prestanku primjene ZONS-a, jer je apelantov zahtjev za povrat stana odbijen kao neosnovan zbog neblagovremenosti. Ustavni sud, u vezi s tim apelantovim navodima, smatra da se nijedan član Zakona o prestanku primjene ZONS-a ne može posmatrati odvojeno od ostalih članova Zakona, odnosno mora se tumačiti u duhu tog zakona. Zakon o prestanku primjene ZONS-a je usvojen kako bi se omogućilo prijašnjim nosiocima stanarskog prava, odnosno članovima njihovih domaćinstava da pod jednakim uvjetima ostvare povrat u stanove u kojima su živjeli prije 30. aprila 1991. godine. Članom 3. stav 3. Zakona je predviđeno da nosilac stanarskog prava na stanu u kojem stanuje lice koje koristi stan bez pravnog osnova ili koji je prazan danom stupanja na snagu tog zakona može bez ikakvih ograničenja ponovo stupiti u posjed stana na kojem ima stanarsko pravo. Dalje je navedeno da se lice koje stan koristi bez pravnog osnova može po službenoj dužnosti prinudno iseliti odmah ili najkasnije u roku od 15 dana, a nadležni organ nije dužan da osigura alternativni smještaj za ova lica. Taj član se odnosi na nosioce stanarskog prava iz stava 1. tog člana, a to su lica čiji su stanovi proglašeni napuštenim i koja su, da bi ostvarila pravo na povrat u posjed stana, morala podnijeti zahtjev za povrat stana u roku koji je predviđen tim zakonom. Pravilnim tumačenjem tog člana jedino se može doći do zaključka da je namjera zakonodavca bila da u slučajevima kada stanove, čiji su povrat nosioci stanarskog prava tražili u roku predviđenom zakonom, nezakonito koriste treća lica ili su stanovi prazni, nadležni organi su dužni uvesti nosioca stanarskog prava u posjed stana odmah, odnosno u roku od 15 dana, koliko je rok za iseljenje nezakonitog korisnika. Cilj tog člana bio je da se izbjegne složeni upravni postupak koji je podrazumijevao i održavanje ročišta na kojem se utvrđuju status nosioca stanarskog prava i prava privremenog korisnika stana. Ustavni sud smatra da se ne može tumačenjem člana 3. stav 3. Zakona o prestanku primjene ZONS-a izvesti zaključak da nosioci stanarskog prava u smislu člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene ZONS-a, koji su propustili prekluzivni rok, ukoliko su ušli u posjed stana, mogu ostvariti pravo na stan. Takvim tumačenjem Zakona otvorila bi se mogućnost za različite zloupotrebe i samovlašće koji bi mogli trajati i danas. Ustavni sud je utvrdio da je apelantov zahtjev za povrat stana odbijen prvostepenim upravnim rješenjem od 12. septembra 2001. godine, a da je apelant ušao u posjed stana u decembru 2001. godine, dakle, nakon što je utvrđeno da je njegov zahtjev neblagovremen i da će njegovo stanarsko pravo prestati u skladu sa članom 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene ZONS-a. Apelantovim ulaskom u posjed stana pravna situacija nije se mogla promijeniti, odnosno nije se mogla konvalidirati s obzirom na propuštanje prekluzivnog roka za povrat stana. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom.
- 28.Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je za to miješanje postojao legitiman cilj i da li je predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu.
- 29.Iako upravni organi i Vrhovni sud u svojim odgovorima nisu identificirali o kakvom se cilju miješanja u apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma radilo, Ustavni sud smatra da je evidentno da je cilj dosljedna primjena odredaba Zakona o prestanku primjene ZONS-a kojima je određen rok za povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, u apelantovom slučaju primijenjena je odredba Zakona o prestanku primjene ZONS-a koja predviđa zakonski rok koji je bio jednak za sve nosioce stanarskih prava u Federaciji BiH. Sva lica koja nisu ispoštovala rok, u smislu člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene ZONS-a, ex lege izgubila su stanarska prava. Dakle, može se zaključiti da se radilo o legitimnom cilju u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije.
- 30.Princip proporcionalnosti potvrđuje da ljudska prava nisu apsolutna i da korištenje prava pojedinca mora uvijek biti usklađeno u odnosu na širi interes. U konkretnom slučaju, apelant je naveo da se on, u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, vratio u svoj stan bez učestvovanja nadležnih općinskih organa. Prema njegovom mišljenju, uloga organa uprave je "da licima ovlašćenim za vraćanje stana u posjed omogući ostvarenje tog njihovog prava samo onda kad ga oni nisu na drugi način realizirali".
- 31.U vrijeme podnošenja apelacije apelant je naveo da je nepune tri godine u posjedu spornog stana u kojem živi sa bolesnom suprugom, da su u stanu sve njihove pokretne stvari i da su sporni stan adaptirali. Redovni sudovi i nadležni upravni organi ove činjenice nisu osporili. Ustavni sud smatra da je apelant na taj način pokazao nedvosmislenu želju i namjeru da nastavi živjeti sa porodicom u spornom stanu. Dalje, Ustavni sud naglašava da je apelant prije rata bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te mu, u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, pripada pravo da se vrati u svoje prijeratno prebivalište. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantov interes da ostane u spornom stanu prevladava nad interesom zajednice da se dosljedno primijene odredbe imovinskih zakona u pogledu roka za povrat napuštenih stanova. Ustavni sud, u skladu sa navedenim, smatra da miješanje u apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma nije bilo proporcionalno legitimnom cilju.
- 32.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 33.U okviru zaključka u pogledu kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 34.U vrijeme podnošenja apelacije apelant je naveo da je nepune tri godine u posjedu spornog stana u kojem živi sa bolesnom suprugom, da su u stanu sve njihove pokretne stvari i da su sporni stan adaptirali. Redovni sudovi i nadležni upravni organi ove činjenice nisu osporili. Ustavni sud smatra da je apelant na taj način pokazao nedvosmislenu želju i namjeru da nastavi živjeti sa porodicom u spornom stanu. Dalje, Ustavni sud naglašava da je apelant prije rata bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te mu, u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, pripada pravo da se vrati u svoje prijeratno prebivalište. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantov interes da ostane u spornom stanu prevladava nad interesom zajednice da se dosljedno primijene odredbe imovinskih zakona u pogledu roka za povrat napuštenih stanova. Ustavni sud, u skladu sa navedenim, smatra da miješanje u apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma nije bilo proporcionalno legitimnom cilju.
- 35.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 36.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.