Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 43/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 966/05, rješavajući apelaciju Veljka Janjušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Veljka Janjušića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj Kž-8/05 od 17. januara 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj K-232/01 od 14. novembra 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Veljko Janjušić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Dušan Todorović, advokat iz Doboja, podnio je 8. aprila 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-8/05 od 17. januara 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K- 232/01 od 24. novembra 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i učesnika u postupku Fikreta Nalića kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja (u daljnjem tekstu: učesnik u postupku), 5. jula 2005. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je 10. oktobra 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a učesnik u postupku 12. augusta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i učesnika u postupku je 9. novembra 2005. godine dostavljen apelantu.
  • 5.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 966/05 od 25. marta 2004. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene odluke.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Presudom Osnovnog suda broj K- 232/01 od 24. novembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Kž-8/05 od 17. januara 2005. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo utaje iz člana 225. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske, koje je izvršio tako što je boraveći u kući Fikreta Nalića, raseljenog lica, uzeo i prisvojio stvari imenovanog, u vrijednosti od 9.300 KM, te mu je izrečena uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo.

IV. Relevantni propisi

  • 8.
    U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 22/00, u daljnjem tekstu: Krivični zakonik), relevantne odredbe glase:

"Zastarjelost krivičnog gonjenja

Član 111. st. 1. i 6.

(1) Ako u zakonu nije drukčije određeno, krivično gonjenje se ne može preduzeti kad protekne:

  • 6)
    tri godine od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko jedne godine.

Tok i prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja

Član 112. st. 1, 3. i 6.

(1) Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kad je krivično djelo učinjeno.

(3) Zastarijevanje se prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog djela.

(6) Zastarjelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Utaja

Član 225. st. 1, 2, 5. i 6.

(1) Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist prisvoji tuđu pokretnu stvar koja mu je povjerena, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.

(2) Ako vrijednost utajenih stvari ne prelazi iznos od 200 KM, a učinilac je išao za tim da pribavi malu imovinsku korist, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do šest mjeseci.

(5) Ko tuđu pokretnu stvar koju je našao ili do koje je slučajno došao protivpravno prisvoji u namjeri da sebi ili drugom pribavi imovinsku korist, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

(6) Gonjenje za djela iz stava 1, 2. i 5. preduzima se po privatnoj tužbi."

  • 9.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), relevantne odredbe glase:

"Član 52.

Za krivična djela za koja se goni po privatnoj tužbi, tužba se podnosi u roku od tri mjeseca od dana kada je lice ovlašteno na podnošenje privatne tužbe saznalo za krivično djelo i učinioca.

Š...Ć

Član 53.

(1) Privatna tužba podnosi se nadležnom sudu.

(2) Kada je oštećeni podnio krivičnu prijavu, a u toku postupka se utvrdi da je riječ o krivičnom djelu za koje se goni po privatnoj tužbi, prijava će se smatrati pravovremenom privatnom tužbom ako je podnesena u roku predviđenom za privatnu tužbu.

Član 60.

Kad javni tužilac nađe da nema osnova da preduzme gonjenje za krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti ili kad nađe da nema osnova da preduzme gonjenje protiv nekog od prijavljenih saučesnika, dužan je u roku od osam dana o tome obavijestiti oštećenog i uputiti ga da može sam preduzeti gonjenje. Ovako će postupiti i sud ako je donio rješenje o obustavi postupka usljed odustajanja javnog tužioca od gonjenja.

Š...Ć

Član 61.

Kad javni tužilac odustane od optužnice na glavnom pretresu, oštećeni je dužan da se odmah izjasni da li hoće da produži gonjenje.Š...Ć"

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On smatra da oštećeni kao privatni tužilac nije mogao nastaviti krivično gonjenje u situaciji kad je javni tužilac odustao od krivičnog gonjenja. Time je, navodi apelant, učinjena bitna povreda krivičnog postupka, jer u presudi nema razloga kako o tome zbog čega prvostepeni sud nalazi da u ovom slučaju privatni tužilac nije ovlašteni tužilac, tako ni razloga o tome zbog čega nalazi da je oštećeni kao tužilac u ovom slučaju ovlašteni tužilac. Prema tome, ako je javni tužilac odustao od krivičnog gonjenja, onda nije mogao mijenjati pravnu kvalifikaciju krivičnog djela. Suština je da su stvari, za koje se apelant tereti da ih je utajio, bile njemu povjerene prema rješenju upravnog organa o privremenoj dodjeli stana na korištenje. Određeni svjedoci su izjavljivali da su vidjeli provaljen stan, pa nije sigurno da ih je apelant otuđio. S obzirom da je za konkretno krivično djelo propisan rok zastare od tri godine, nastupila je zastara za krivično gonjenje. Sud je počinio bitnu povredu krivičnog postupka jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude. Apelant predlaže da se usvoji predmetna apelacija, obje nižestepene presude preinače i da se optužba odbije.
    • b)
      odgovori na apelaciju
  • 11.
    U odgovoru Okružnog suda se navodi da nisu osnovani navodi iz apelacije, niti ima kršenja prava na koja se poziva apelant. Odredbom člana 225. Krivičnog zakonika Republike Srpske predviđeno je šta čini obilježje krivičnog djela utaje, za koje djelo je ovlašteni tužilac privatni tužilac u smislu stava 6. istog člana. U odgovoru na apelaciju se dalje navodi da ne stoji ni jedna povreda odredaba krivičnog postupka, pa samim tim ni povreda ljudskih prava optuženog. Naime, u konkretnoj krivično-pravnoj stvari oštećeni se pojavio u svojstvu ovlaštenog privatnog tužioca tek nakon što je okružni tužilac na glavnom pretresu izjavio da odustaje od krivičnog gonjenja. Do promjene kvalifikacije sa krivičnog djela teške krađe na krivično djelo utaje je došlo onda kada su okolnosti i izvedeni dokazi ukazivali da se radi o tom krivičnom djelu, a vrijednost utajenih stvari se svela ispod 10.000 KM. Pošto je vrijednost utajenih stvari odlučujuća za odluku okružnog tužioca da odustane od krivičnog gonjenja, pojavio se pravni osnov da se gonjenje ovog krivičnog djela preduzme po privatnoj tužbi, pa je tako po toj tužbi i nastavljeno krivično gonjenje. Dakle, neprihvatljiv je apelantov stav da je neovlašteni tužilac odustao od gonjenja i da je također neovlašteni tužilac preuzeo gonjenje. Naprotiv, Okružni sud smatra da ukoliko okružni tužilac nije bio ovlašten da goni za krivično djelo utaje sa visinom štete ispod 10.000 KM, to pravo se nije moglo osporiti privatnom tužiocu, tj. oštećenom, da u datom procesnom trenutku goni optuženog, pošto se postupak ne može voditi ukoliko nema ovlaštenog tužioca. Prema tome, bilo da je postupak vođen za krivično djelo teške krađe, kao što je i pokrenut protiv optuženog ili da je postupak vođen za krivično djelo utaje sa utvrđenom visinom štete ispod 10.000 KM, i po jednoj i po drugoj varijanti oštećeni se mogao pojaviti u svojstvu privatnog tužioca: u prvom slučaju u svojstvu oštećenog kao tužioca, a u drugom kao privatni tužilac. Pošto je oštećeni tek 12. novembra 2004. godine, na glavnom pretresu, saznao o kojem krivičnom djelu se radi, odnosno o njegovim potpunim obilježjima i ko je izvršilac, onda se, navodi se u zaključnom dijelu odgovora na apelaciju, ne može prihvatiti tvrdnja branioca optuženog o neblagovremenosti tužbe oštećenog, niti je bilo drugih pravnih razloga da se odbije optužba protiv optuženog. U konkretnoj krivično- pravnoj stvari nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, jer je vođen postupak za krivično djelo teške krađe za koje je određen duži zastarni rok nego kod krivičnog djela utaje koje je stavljeno na teret optuženom. Samim tim nije povrijeđen krivični zakon na njegovu štetu. Zbog svega iznesenog Okružni sud predlaže da se apelacija, kao neosnovana, odbije.
  • 12.
    U odgovoru na apelaciju učesnika u postupku je navedeno da nema povrede apelantovih ustavnih prava.

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-8/05 od 17. januara 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 7. februara 2005. godine, a apelacija Ustavnom sudu je predata 8. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 17.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 18.
    Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 19.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
  • 20.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 21.
    Osnovni prigovor koji apelant iznosi u apelaciji tiče se navoda da učesnik u postupku nije mogao kao oštećeni, nakon odustajanja javnog tužioca od krivičnog gonjenja da, kao privatni tužilac, nastavi predmetno krivično gonjenje. Ovi pojmovi se, smatra apelant, isključuju i nisu ni u kakvoj vezi. Međutim, sudovi su u presudama dali dovoljno razloga i obrazloženja zašto je oštećeni prihvaćen kao privatni tužilac, jasno obrazlažući da su pri tom poštovane odredbe čl. 52-66. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku. Naime, oštećeni u svojstvu privatnog tužioca se javlja u funkciji krivičnih gonjenja kod krivičnih djela za koja je sam zakon, zbog njihove prirode i stepena društvene opasnosti, funkciju gonjenja prepustio oštećenom. Tako oštećeni samostalno, kao dominus litis, odlučuje o podnošenju ili nepodnošenju privatne tužbe ili, kao što je ovdje slučaj, o nastavku krivičnog gonjenja od kojeg je javni tužilac odustao. Po svojoj pravnoj prirodi privatna tužba je procesna pretpostavka za pokretanje i vođenje krivičnog postupka za krivična djela za koja je zakonom određeno da se gonjenje njihovih učinilaca preduzima po privatnoj tužbi. U ovom slučaju zakonodavac je postupio ovako imajući u vidu manji značaj učinjenih krivičnih djela ove vrste (utaja, kleveta, uvreda i sl.), uvjetovanost postojanja djela subjektivnim osjećanjem oštećenog i, konačno, činjenicu da bi gonjenje za ova djela po službenoj dužnosti moglo nanijeti veću štetu oštećenom nego samo izvršeno krivično djelo.
  • 22.
    Na glavnom pretresu, gdje je okružni tužilac odustao od gonjenja, oštećeni je izjavio da se pojavljuje u svojstvu oštećenog kao tužioca i da prihvata preciziranu optužnicu kao svoju. Ovdje se radi o očiglednom neznanju oštećenog, pošto je po ZKP-u isključeno da oštećeni kao tužilac nastupa u gonjenju krivičnih djela za koja je isključivo propisano da se preduzimaju po privatnoj tužbi. Na ovu okolnost, u smislu odredbe člana 13. ZKP-a, oštećenog je trebalo da upozori prvostepeni sud. Dakle, i po samom zakonu u konkretnoj krivično-pravnoj stvari isključeno je pojavljivanje oštećenog kao tužioca. Oštećeni kao tužilac mogao je od okružnog tužioca preuzeti gonjenje samo za krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti. Međutim, činjenica što se oštećeni deklarisao u svojstvu oštećenog kao tužioca nije od presudnog značaja, jer se ne može zbog formalne greške u formulaciji naziva ovlaštenog tužioca izgubiti pravo na gonjenje. S obzirom da je prvostepeni sud dozvolio oštećenom da nastavi gonjenje, ta procesna radnja sama po sebi ukazuje da je oštećeni mogao biti prihvaćen kao ovlašteni tužilac u svojstvu privatnog tužioca. Drugim riječima, deklarisanje oštećenog na glavnom pretresu u kojem svojstvu preuzima gonjenje samo po sebi nije mu moglo dati svojstvo oštećenog kao tužioca pored izričite i jasne odredbe zakona da se tu radi samo o privatnom tužiocu. Kod takvog stanja stvari privatni tužilac je saznao o kojem krivičnom djelu se radi tek 12. novembra 2004. godine, pa je samim tim ispoštovana blagovremenost privatne tužbe u smislu odredbe člana 52. stav 1. ZKP.
  • 23.
    U toku krivičnog postupka je došlo do izmjene pravne kvalifikacije sa krivičnog djela teške krađe iz člana 222. Krivičnog zakonika na krivično djelo utaje iz člana 225. Krivičnog zakonika, pa je ovlašteni tužilac postao ne javni tužilac nego privatni tužilac. Međutim, to u konkretnom predmetu nije ni sporno. Čim je javni tužilac prikupio dovoljno građe iz koje se jasno vidi da se radi o utaji, to je odmah značilo i da procesuiranje konkretnog krivičnog djela može preduzeti samo privatni tužilac, što je i učinjeno. Apelant se u ovom predmetu žali, u suštini, da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno pravno kvalificirali počinjeno krivično djelo, smatrajući da u osporenim presudama postoji znatna sumnja u istinitost odlučnih činjenica, te da osporene presude ne sadrže razloge za njihovo donošenje. Apelant zapravo osporava da je navedeno djelo uopće i učinio. Sud je povjerovao iskazima svjedoka koji su tvrdili da je okrivljeni zatekao te stvari u kući i da tih stvari nije bilo kad je napustio kuću, tako da Ustavni sud ne može ulaziti u ocjenu tih iskaza. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je ranije zauzeo stav da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da predlaže saslušanje svjedoka pred sudom. Ustvari, na sudu je da ocijeni jesu li izjave predloženog svjedoka relevantne za predmet i mogu li one ponuditi korisne informacije nužne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, ali isto tako slijedi iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/02, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
  • 24.
    Također, u konkretnoj krivično-pravnoj stvari nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, jer je vođen postupak za krivično djelo teške krađe, za koje je duži zastarni rok od krivičnog djela utaje koje je stavljeno na teret optuženom. Naime, članom 53. stav 2. ZKP predviđeno je da kada je oštećeni podnio krivičnu prijavu, a u toku postupka se utvrdi da se radi o krivičnom djelu za koje se goni po privatnoj tužbi, prijava će se smatrati kao blagovremena privatna tužba ako je podnesena u roku predviđenom za privatnu tužbu. Prema sadržaju spisa oštećeni je podnio krivičnu prijavu 5. januara 1999. godine, a svojstvo privatnog tužioca je stekao 12. novembra 2004. godine, momentom odustajanja okružnog tužioca od krivičnog gonjenja. I konačno, ne stoje prigovori žalbe da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja pošto je od vremena izvršenja djela procesnim radnjama prekidana zastara, te je svaki put zastarjelost počinjala iznova, a nisu ispunjeni uvjeti za nastupanje apsolutne zastare.
  • 25.
    Apelant, dalje, prigovora da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, jer je prvostepena presuda nerazumljiva i sadrži proturječnost između izreke i obrazloženja, te da drugostepena presuda nije riješila o svim navodima iz žalbe. Ustavni sud ne vidi ni jedan razlog na osnovu kojeg bi se moglo smatrati da je navedena presuda nerazumljiva i da sadrži proturječnost između izreke i obrazloženja, jer je samim čitanjem navedene presude vidljivo da je ona konzistentna i logična, te da sadrži razloge i obrazloženja činjenica na kojima se zasniva. Stoga, Ustavni sud navedeni apelanatov prigovor smatra neosnovanim.
  • 26.
    Dodatni element pravičnog suđenja je i zahtjev da se u sudskoj odluci moraju navesti razlozi na kojima je zasnovana. Međutim, kolika je ta obaveza zavisi od prirode odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, povreda prava na pravično suđenje zbog toga što nacionalni sudovi nisu u cijelosti riješili sve žalbene navode postoji, naprimjer, "kada obrazloženje potpuno nedostaje omogućeni pravni lijek će vjerovatno postati iluzoran" (vidi Hadjianastassiou, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A-252), ili "sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument" (vidi presude Van de Hurk od 19. aprila 1994. godine serija A-288 i Ruiz Torija od 9. decembra 1994. godine serija A-303). Prema stanovištu bivše Evropske komisije za ljudska prava "kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge" (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, s obzirom da Okružni sud nije odgovorio na sve žalbene razloge zbog toga što presuda Okružnog suda sadrži sasvim dovoljno razloga i objašnjenja zašto se apelantova žalba odbija, te šta čini suštinske razloge na osnovu kojih Okružni sud potvrđuje presudu Osnovnog suda.
  • 27.
    Ustavni sud se, također, poziva na stav Evropskog suda za ljudska prava "da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređeniji položaj u odnosu na protivnika..." (vidi Dombo Beheer B. V., presuda od 27. oktobra 1993. godine).
  • 28.
    U konkretnom slučaju, nesporno je da je prvostepeni sud izveo dovoljan broj dokaza kojima je utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost optuženog, a sam apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, zatim apelant je tokom postupka imao branioca, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja.
  • 29.
    Imajući u vidu postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 30.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan osporenom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 31.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 32.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.