Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 49/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 19/06, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Jovo Rosić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija A.M., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-57/05 od 9. novembra 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    A.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) je podnijela 6. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-57/05 od 9. novembra 2005. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje pravomoćne presude do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu Kantonalni sud) i Tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 19. januara 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju, s tim da je od Kantonalnog suda zatražena i dostava predmetnog sudskog spisa.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor na apelaciju i spise predmeta dostavio 23. januara 2006. godine. Vrhovni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 31. januara, odnosno 8. februara 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog i Vrhovni suda su dostavljeni apelantici 18. februara 2006. godine.
  • 5.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 19/06 od 16. januara 2006. godine odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K66/02 od 10. decembra 2004. godine apelantica je proglašena krivom za krivično djelo pronevjere iz člana 359. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije BiH, za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 368. st. 1. i 2. navedenog zakona, za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, pa je apelantica osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Apelantica je obavezana da oštećenoj, JKP "Komrad" Bihać, na ime imovinsko-pravnog zahtjeva plati iznos od 75.761,50 KM, dok je višak imovinsko-pravnog zahtjeva oštećene upućen na građansku parnicu. Apelantici je izrečena sigurnosna mjera zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti blagajnice i tome sličnog zanimanja kod bilo kojeg pravnog lica u trajanju od dvije godine, računajući od pravosnažnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere. Apelantica je oslobođena plaćanja troškova krivičnog postupka.
  • 8.
    Vrhovni sud je odlučujući o apelanticinoj žalbi Presudom broj Kž-57/05 od 9. novembra 2005. godine žalbu djelimično uvažio, te preinačio Presudu Kantonalnog suda broj K-66/02 od 10. decembra 2004. godine u odluci o kazni. Apelantici je za krivična djela, za koja je tom presudom proglašena krivom uz primjenu člana 41. tačka 2. i člana 42. stav 1. tačka 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije BiH, i to: za krivično djelo pronevjere iz člana 359. stav 3. u vezi sa stavom 1. navedenog zakona - utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca i za krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 368. st. 1. i 2. navedenog zakona - utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa je apelantica osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. U ostalom dijelu presuda Kantonalnog suda je ostala neizmijenjena.
  • 9.
    U obrazloženju drugostepene presude Vrhovni sud navodi da prihvata kao pravilne razloge prvostepenog suda, koji je odbio apelanticin prijedlog za dodatno vještačenje vještaka grafologa, ocjenjujući da je suvišno i nepotrebno uzimanje apelanticinih uzoraka rukopisa s obzirom da je vještak imao sasvim dovoljno materijala za vještačenje - apelanticin rukopis na nespornoj i spornoj dokumentaciji. Vrhovni sud je, također, prihvatio kao valjane razloge prvostepene presude u pogledu nalaza vještaka finansijske struke, s obzirom na dokumentaciju koju je vještak imao na raspolaganju. Činjenica da apelantica vještaku nije ponudila prilikom vještačenja treći primjerak primitka, koji je ostajao kod nje a kasnije odlagan u arhivu, nije prema ocjeni Vrhovnog suda od odlučnog značaja niti je uslijed toga finansijsko vještačenje manjkavo, a zbog toga što je iz računovodstva pribavljena sva dokumentacija po osnovu koje se knjižilo (prvi primjerak primitka koji je apelantica dostavljala uz blagajnički izvještaj i drugi primjerak koji je apelantica predavala inkasatorima).
  • 10.
    Vrhovni sud nalazi da je u izreci prvostepene presude apelanticina djelatnost opisana tako jasno da ukazuje na radnju izvršenja i posljedicu koja je iz te radnje proizašla, da izreka ne proturječi datim razlozima u obrazloženju presude niti sadržaju iskaza svjedoka i materijalnim dokazima, te da je presuda navela nužne, potrebne i uvjerljive razloge koji su rezultat pravilne i potpune ocjene izvedenih dokaza.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u tome što je finansijsko vještačenje, kao i grafološko, nepotpuno zbog nedostatka dokumentacije, što nije pokrenut nikakav postupak protiv lica koje je spalilo njenu dokumentaciju, što na grafološko vještačenje nisu upućeni blagajnički izvještaji. Apelantica, također, ističe da je sud cijenio iskaze svjedoka koji su kasnije suspendirani i koji su davali različite iskaze u toku postupka.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovorima na apelaciju koje su dostavili Vrhovni sud i Kantonalni sud ističe se da je apelacija neosnovana te da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje. Dalje se ističe da su navodi na kojim apelantica zasniva apelaciju već razmatrani u žalbenom postupku pri čemu su dati jasni razlozi za odluke sudova.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Krivični zakon ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02)

"Član 110.

(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom (...).

Član 111.

(1) Od učinitelja će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koji su pribavljeni krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinitelj će se obavezati da plati novčani iznos koji odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi.

Član 359.

(1) Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretne stvari koje su mu povjerene u službi ili uopće na radu u državnom organu ili pravnom licu, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(...)

(3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist čija vrijednost prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom najmanje tri godine.

Član 368.

(1) Službena osoba koja u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke ili ne unese kakav važan podatak ili svojim potpisom, odnosno službenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis sa neistinitom sadržinom ili koja svojim potpisom, odnosno službenim pečatom omogući pravljenje takve isprave, knjige ili spisa sa neistinom sadržinom, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se i službena ili odgovorna osoba koja neistinitu službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis upotrijebi u službi ili poslovanju kao da su istiniti ili koje službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis uništi, prikrije, u većoj mjeri ošteti ili na drugi način učini neupotrebljivom."

Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 23/99, 50/01 i 27/02) relevantne odredbe glase:

"Član 13.

(1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist.

Član 220.

(1) Kao svjedoci pozivaju se osobe za koje je vjerovatno da će moći dati obavještenja o krivičnom djelu i učinitelju i o drugim važnim okolnostima.

Član 236.

Vještačenje se određuje kad za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od osoba koje raspolažu potrebnim stručnim znanjem.

Član 342.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana."

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-57/05 od 9. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 6. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 18.
    Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 19.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"

  • 20.
    Ustavni sud konstatira da se postupak pred sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. U tom smislu, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 21.
    Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim u slučajevima u kojim odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što je pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. i 6. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 22.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Masseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluka Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 23.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 24.
    Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u izreci osporene presude dat opis krivičnog djela iz člana 359. stav 3. u vezi sa stavom 1. i člana 368. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Federacije BiH. Dalje, navodi izneseni u presudi nisu nerazumljivi i proturječni, oni su zasnovani na provedenim dokazima, a Vrhovni sud je, prema načelu slobodne ocjene dokaza, izveo zaključke i donio odluku. Ustavni sud ističe da je u toku postupka, kako pred Kantonalnim sudom tako i pred Vrhovnim sudom, data mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Saslušan je veći broj svjedoka, angažiran je sudski vještak finansijske struke kao i vještak grafolog, apelantica je prisustvovala suđenju i imala je priliku u toku postupka ispitivati svjedoke i prigovarati njihovim iskazima. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je vještačenje vještaka grafologa upravo provedeno na prijedlog apelantice koja je imala priliku dati komentar - primjedbe na mišljenje i nalaz sudskih vještaka. Sud je proveo relevantne dokaze neophodne za utvrđivanje odlučnih činjenica, a odbio je samo one dokaze koji bi nepotrebno odugovlačili postupak.
  • 25.
    Ustavni sud konstatira da iz navoda apelacije proizlazi da apelantica povredu svojih prava vidi u tome što su redovni sudovi prihvatili nalaze i mišljenja vještaka, premda oni prema apelanticinom mišljenju nisu raspolagali svom relevantnom dokumentacijom neophodnom za davanje nalaza i mišljenja. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali razumno opravdanje zašto je apelanticin zahtjev za provođenje dodatnog vještačenja vještaka finansijske struke i grafologa odbijen. Naime, diskreciono je pravo suda da, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži vještačenje već utvrđene, odbije provođenje dokaza dopunskim vještačenjem, te takvo postupanje suda ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije.
  • 26.
    U vezi sa apelanticinim primjedbama u pogledu saslušanih svjedoka, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u toku postupka saslušali jedanaest svjedoka i pročitali iskaz jednog svjedoka, koji je u međuvremenu umro, te su u obrazloženju presude dali razloge zašto su iskazi svjedoka prihvaćeni, odnosno zašto apelanticini prigovori nisu mogli uticati na ovakvu ocjenu suda.
  • 27.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza koje su proveli redovni sudovi bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud konstatira da je drugostepeni sud dao jasne i precizne razloge stavova iznesenih u obrazloženju pobijane presude, te da je za svaki žalbeni navod koji je prihvatio, kao i onaj koji je odbio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
  • 28.
    Sve navedeno ukazuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju primijenili pozitivno materijalno i procesno pravo te u osporenoj odluci naveli sve relevantne razloge na kojim se odluka zasniva.
  • 29.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom predmetu nema elemenata povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 30.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelantica žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u postupku koji je okončan osporenom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelanticini navodi osnovani niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 31.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.