USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 49/06.
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Jovo Rosić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Mileta Ubovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-35/03 od 22. oktobra 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Mile Ubović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 22. januara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-35/03 od 22. oktobra 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 22. augusta 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i učesnika u postupku, DD "Metalska" Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. februara 2005. godine, Okružni sud 23. februara 2005. godine, a Osnovni sud 21. februara 2005. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Ustavni sud je 2. marta 2006. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog zatražio da dostave odgovor na dopunu apelacije. Vrhovni sud je 20. marta 2006. godine dostavio odgovor na dopunu apelacije, a Okružni sud 10. aprila 2006. godine. Osnovni sud i tuženi nisu dostavili odgovor na dopunu apelacije.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda su, 4. marta 2006. godine, dostavljeni apelantu. Odgovor Vrhovnog suda na dopunu apelacije dostavljen je apelantu 29. marta 2006. godine, a odgovor Okružnog suda 11. aprila 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Osnovni sud je Presudom broj Rs-309/99 od 11. februara 2002. godine obavezao tuženog da apelantu isplati na ime neisplaćenog ličnog dohotka za period od 29. januara 1993. godine pa do 1. februara 2000. godine iznos od 23.875,19 KM, na ime toplog obroka i prijevoza iznos od 15.107,53 KM, te pomoći u iznosu od 5.151,82 KM, što ukupno iznosi 44.134,54 KM sa zakonskom zateznom kamatom prema Zakonu o visini stope zatezne kamate počevši od 15. decembra 2001. godine pa do isplate. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.050 KM. Navedenom presudom odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa za naknadu ličnog dohotka, prijevoza, toplog obroka i kamate. U obrazloženju presude se navodi da je djelimičnom Presudom istog suda broj Rs-309/99 od 6. decembra 1999. godine usvojen apelantov zahtjev, te su kao nezakoniti poništeni Rješenje tuženog broj 1315-1-12-1 od 29. januara 1993. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos sa 29. januarom 1993. godine i akt tuženog broj 189 od 18. jula 1995. godine, nazvan Odgovor na dopis broj Rs-56/95 od 20. juna 1995. godine, te je tuženi obavezan da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa, odnosno na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tom presudom je određeno da će se u pogledu preostalog dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na naknadu štete zbog izgubljenog ličnog dohotka i naknade troškova spora, odlučiti nakon pravosnažnosti djelimične presude. Djelimična presuda je postala pravosnažna i apelant je vraćen na posao kod tuženog 1. februara 2000. godine. Konačno uređenim i postavljenim tužbenim zahtjevom, o kojem nije odlučivano djelimičnom presudom, na ročištu za glavnu raspravu održanom 27. augusta 2001. godine apelant je na ime neisplaćenog ličnog dohotka za period od 29. januara 1993. godine do 1. februara 2000. godine potraživao isplatu iznosa od 34.313,46 KM, na ime prijevoza i toplog obroka 30.509,57 KM, pomoći 5.151,82 KM, ukupno 69.974,85 KM sa kamatama počevši od 1. jula 2001. godine, te troškove postupka prema troškovniku i troškove vještačenja u iznosu od 850,00 KM. Sud je na osnovu potvrde-uvjerenja Ministarstva odbrane, Odsjek Banja Luka od 22. oktobra 2001. godine, utvrdio je da je apelant bio učesnik rata, sa prekidima u periodu od 4. marta 1993. godine do 8. decembra 1993. godine i od 8. marta 1994. godine do 20. marta 1996. godine, u VP 7015. Po nalogu suda sudska vještakinja je uradila konačan nalaz i mišljenje od 19. decembra 2001. godine prema kojem je izračunata obaveza tuženog u dvije varijante. Prilikom izrade prve varijante uzet je u obzir period u kojem je apelant bio mobilisan, dok je druga verzija nalaza urađena prema nalazu od 31. maja 2001. godine u kojem nije uzet u obzir period u kojem je apelant bio mobilisan. Sud je u presudi naveo da je u cijelosti usvojio nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 19. decembra 2001. godine koji je dat kompletno i u dvije varijante. Sud je usvojio prvu varijantu nalaza i mišljenje sudskog vještaka navodeći da je nesporno utvrđeno da je apelant u navedenom periodu bio mobilisan i da mu za taj period pripada pravo po osnovu izgubljene zarade kao i drugim radnicima tuženog koji su bili mobilisani, a u pogledu naknade za topli obrok i prijevoz utvrđeno je da su isplaćivani kao dio ličnog dohotka.
- 8.Protiv navedene presude u odbijajućem dijelu apelant je izjavio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj Ž-168/02 od 24. septembra 2002. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu. U presudi je Okružni sud naveo da činjenica da je apelant u vrijeme prestanka radnog odnosa bio na radnoj obavezi ne znači da se radna obaveza nije mogla preobraziti u vojnu obavezu, te da bi apelant ostao i dalje na radnoj obavezi. Apelant nije mobilisan zbog toga što nije u tom periodu bio na radnoj obavezi već je apelantova mobilizacija izvršena zbog potrebe popunjavanja vojske prema prinudnim propisima koji su primjenjivani u navedenom periodu bez obzira na činjenicu je li vojni obveznik na radnoj obavezi ili ne, jer je prioritetna bila vojna obaveza. Drugostepeni sud je zaključio da, kako vojna obaveza ne zavisi od dispozicije samog vojnog obveznika ili preduzeća, jer je to zakonom propisana obaveza, apelantu za sporni period pripada pravo na naknadu koju je tuženi isplaćivao i drugim radnicima koji su bili učesnici rata, a koja je vještaku poslužila za obračun za visinu izgubljenih primanja za sporni period.
- 9.Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj Rev-35/03 od 22. oktobra 2004. godine odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da smatra da su odluke nižih sudova pravilne i da ne stoji apelantova tvrdnja u reviziji da mu pripada naknada na ime neostvarenih ličnih dohodaka za period kada je bio pripadnik jedinica Vojske Republike Srpske, od 4. marta 1993. godine do 8. decembra 1993. godine i od 8. marta 1994. godine do 20. marta 1996. godine, u visini koju je tužena plaćala radnicima za radno mjesto na kojem je radio do prestanka radnog odnosa 29. januara 1993. godine. Navedeno Vrhovni sud obrazlaže time da je apelant kao vojni obveznik na osnovu odredbi člana 2. stav 2. u vezi sa članom 8. Zakona o vojsci ("Službeni glasnik srpskog naroda u BiH", broj 7/92) mobilisan u jedinice Vojske Republike Srpske, prema općoj mobilizaciji svih građana Republike Srpske, bez obzira jesu li ili nisu bili u radnom odnosu, odnosno na radnoj obavezi, a u vrijeme kada su se na prostorima bivše SR Bosne i Hercegovine odvijala ratna dejstva zbog kojih je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 03-11/92 (objavljena u "Službenom glasniku srpskog naroda u BiH", broj 6/92) proglašena neposredna ratna opasnost, a potom i ratno stanje i zbog toga se njegova radna obaveza preobrazila u vojnu obavezu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da apelant nema pravo na naknadu izgubljene zarade koja mu za ovaj period nije uzrokovana radnjom tuženog koji nije vršio opću mobilizaciju na području Republike Srpske već je to vršio nadležni državni organ na osnovu Zakona o vojsci.
V. Relevantni propisi
- 10.Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90)
"Član 49.
(1) Radniku pripada lični dohodak za rad u skladu s općim aktom usklađenim sa društvenim dogovorom, odnosno kolektivnim ugovorom i zakonom.
(...).
Član 73.
(1) Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, organizacija, odnosno poslodavac dužni su da radniku naknade štetu po općim načelima odgovornosti za štetu."
- 11.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)
"Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(...).
Član 158.
(1) Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
(...).
Član 190.
(1) Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja."
- 12.Zakon o vojsci ("Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH", broj 7/92)
"Član 2.
(1) Pod službom u vojsci smatra se vršenje vojnih i drugih dužnosti u stalnom i rezervnom sastavu Vojske u miru i u ratu.
(2) Stalni sastav vojske sačinjavaju oficiri, podoficiri, vojnici po ugovoru, vojnici na služenju vojnog roka, pitomci vojnih škola i radnici u vojsci.
(3) Rezervni sastav sačinjavaju vojni obveznici.
Član 8.
(1) Državljani Srpske Republike Bosne i Hercegovine stupaju u Vojsku na osnovu akta ovlaštenih organa o upućivanju u vojsku po osnovu vojne obaveze ili na osnovu akta o prijemu u aktivnu vojnu službu, odnosno u vojnu školu za pitomce."
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.U apelaciji apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je oštećen u pogledu isplaćenih ličnih primanja i da je sud trebalo da prihvati nalaz vještaka "po drugoj varijanti", odnosno varijanti koju je on naveo u reviziji, a odnosi se na obračun ličnih dohodaka radnika u radnoj obavezi. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju kao osnovanu, te da preinači osporenu presudu Vrhovnog suda tako da se usvoji apelantova revizija.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da su razlozi za pobijanje presude identični onim koje je apelant naveo u reviziji protiv drugostepene presude povodom koje je donesena pobijana presuda. Stoga, Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje kod razloga i navoda kako u pogledu činjenica tako i u pogledu materijalnog prava citiranog u pobijanoj presudi.
- 15.Okružni sud u odgovoru na apelaciju navodi da neosnovano apelant traži naknadu izgubljene zarade za period u kojem je bio mobilisan jer tuženi ni drugim radnicima nije isplaćivao naknadu za vrijeme mobilizacije, te da apelant ne može biti u povoljnijem položaju od drugih radnika tuženog. Apelantu nije priznato pravo na izgubljenu zaradu za period dok je bio mobilisan jer sam čin apelantove mobilizacije je izvan ponašanja tuženog tako da između te radnje i nastale štete ne postoji uzročno-posljedična veza u ponašanju tuženog. Na osnovu navedenog Okružni sud navodi da je presuda navedenog suda donesena u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima naznačenim u drugostepenoj presudi pri čemu nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga Okružni sud predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.
- 16.Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da nije došlo do povrede prava zajamčenih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osnovni sud ističe da je Rješenjem tog suda broj I-6524/02 od 7. novembra 2002. godine određeno predloženo izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj Rs-309/99 od 11. februara 2002. godine, koje je prema obavještenju banke od 24. juna 2004. godine u cijelosti izvršeno i spis je arhiviran.
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-35/03 od 22. oktobra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantov advokat Simo Tošić primio je 23. novembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 22. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 22.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
- 23.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 23.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 24.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 25.Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31).
- 26.Također, Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama zaključio da pojam "imovina" ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako "da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine).
- 27.U skladu sa navedenim Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o apelantovoj "imovini" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da su sudovi u postupku koji je okončan osporenom presudom odbili višak apelantovog zahtjeva za naknadu štete za period od 29. januara 1993. godine do 1. februara 2000. godine. Naime, sudovi su utvrdili da je apelant bio učesnik rata u periodu od 4. marta 1993. godine do 8. decembra 1993. godine i od 8. marta 1994. godine do 20. marta 1996. godine, te da mu zbog toga za navedeni period ne pripadaju prava po osnovu izgubljene zarade.
- 28.Na osnovu navedenog proizlazi da apelant u toku sudskog postupka nije uspio dokazati osnovanost svog zahtjeva da mu tuženi naknadi štetu za izgubljenu zaradu u periodu u kojem je bio mobilisan. Naime, kako je članom 49. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa određeno da radniku pripada lični dohodak za rad, onda apelant nije mogao "opravdano očekivati" da će za utvrđene periode u kojima je bio mobilisan ostvariti naknadu za izgubljenu zaradu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni apelantov zahtjev za naknadu štete u dijelu u kojem je odbijen ne predstavlja apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 29.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 30.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant prema zakonskim propisima nije mogao "opravdano očekivati" da će za utvrđene periode u kojima je bio mobilisan ostvariti naknadu za izgubljenu zaradu, pa iznos naknade za izgubljenu zaradu koji je tražio postavljenim tužbenim zahtjevom ne predstavlja imovinu koja uživa zaštitu u okviru navedenog ustavnog prava.
- 31.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.