Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 49/06.
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Jovo Rosić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Bratislava Ivanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Kž-71/04 od 22. oktobra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj K-39/03 od 27. jula 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Bratislav Ivanović (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 2. februara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-71/04 od 22. oktobra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-39/03 od 27. jula 2004. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 161/05 od 17. februara 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 9. januara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 13. jula 2005. godine, Okružno tužilaštvo 11. jula 2005. godine, a Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Okružnog tužilaštva su 31. marta 2006. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Presudom Osnovnog suda broj K-110/99 od 23. marta 2000. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je 1. decembra 1998. godine, vozeći pod dejstvom alkohola u mjestu Patkovina, općina Foča, udario policajca Dragomira Trivuna koji je od posljedica udara umro. Time je učinio krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 4. Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni dio ("Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine" br. 16/77 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96), pa mu je sud za učinjeno krivično djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, uz izricanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od dvije godine i nadoknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 535,00 KM i paušal u iznosu od 200 KM. Oštećena porodica je sa imovinsko-pravnim zahtjevom za naknadu štete u cijelosti upućena na parnicu.
  • 8.
    Rješenjem Okružnog suda broj Kž-74/2000 od 10. oktobra 2000. godine uvažena je žalba branioca okrivljenog izjavljena protiv prvostepene presude, pobijana presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.
  • 9.
    U ponovljenom postupku Osnovni sud je Presudom broj K-39/03 od 27. jula 2004. godine proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 4. u vezi sa članom 181. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni dio i izrekao mu uvjetnu osudu, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti ove presude ne učini novo krivično djelo.
  • 10.
    Okružni sud je Presudom broj Kž-71/04 od 22. oktobra 2004. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu, dok je djelimično uvažio žalbu okružnog tužioca iz Trebinja, pa je Presudu Osnovnog suda broj K-39/03 od 27. jula 2004. godine preinačio u odluci o kazni, tako da je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su mu povrijeđena navedena ustavna prava jer je sud, koji nije bio nepristran, pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant navodi da je u toku dokaznog postupka pred prvostepenim sudom nedvosmisleno utvrđeno da apelant nije kriv za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, pa je apelant morao biti oslobođen, a ne proglašen krivim za počinjeno krivično djelo, što znači da su sudovi primijenili zakonske propise na utvrđeno činjenično stanje krajnje proizvoljno. U apelaciji se dalje navodi da je Sud prihvatio nalaz da je apelant učinio krivično djelo iz svjesnog nehata, jer je mogao predvidjeti postojanje pješaka na kolovozu. Navedenu tvrdnju sud zasniva na činjenicama da je teretno vozilo, koje je okrivljenom išlo u susret, imalo upaljena svjetla i da okrivljeni nije mogao procijeniti da li se to vozilo iz suprotnog smjera kreće ili stoji. Dakle, nižestepeni sudovi su psihički odnos okrivljenog prema počinjenom krivičnom djelu okvalificirali kao svjesni nehat, ne dajući za to bilo kakve bliže razloge kako u odnosu na osnovnu posljedicu (ugrožavanje) tako ni u odnosu na težu posljedicu (povreda u vidu smrti jednog lica), pa se s pravom može reći da sudovi ni o ovoj odlučnoj činjenici nisu dali bilo kakve razloge. Prema tome, apelant smatra da je krivično djelo rezultat slučaja, a ne svjesnog apelantovog nehata. Odgovore na sva ova pitanja, navodi se dalje u apelaciji, dali su vještaci saobraćajne struke čije nalaze i mišljenja sud nije tokom dokaznog postupka dovoljno uvažio.
  • 12.
    Iz svega proizlazi da su sudovi na konkretan slučaj proizvoljno primijenili materijalno pravo zanemarujući čak tri saglasna nalaza i mišljenje različitih vještaka saobraćajne struke i time povrijedili apelantovo pravo na pravičan postupak. Na ovaj način je, u konkretnom slučaju, povrijeđen i princip pretpostavke nevinosti na apelantovu štetu kao i pravilo "nepristranosti" suda.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Okružni sud pobija navode apelacije i smatra da je krivični postupak proveden na način koji nije prekršio odredbe Evropske konvencije, budući da je u svemu postupio u skladu sa važećim procesnim i materijalnim propisima. Što se tiče apelantovih navoda, oni u osnovi predstavljaju ponavljanje odbrane optuženog iznesene kako pred prvostepenim sudom tako i u žalbi, pa sud smatra da navedenim presudama nije došlo do povrede primijenjenog krivičnog procesnog zakona na štetu optuženog.
  • 14.
    U odgovoru na apelaciju Okružnog tužilaštva se također navodi da osporenim presudama nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, pa tužilaštvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    U Krivičnom zakonu Republike Srpske - Posebni dio ("Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine", broj 16/77 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96, u daljnjem tekstu: KZ RS) relevantne odredbe glase:

Ugrožavanje javnog saobraćaja

Član 181.

(1) Učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi i imovinu većih razmjera, pa usljed toga kod drugog nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko tri hiljade dinara, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

Š...Ć

(3) Ko djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se zatvorom do tri godine.

Član 186.

Ako je usljed djela iz člana 181. stav 3. Š...Ć ovog Zakona nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina."

  • 16.
    U Zakonu o krivičnom postupku ("Službene novine SFRJ" br. 7/77, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01, u daljnjem tekstu: ZKP RS) relevantne odredbe glase:

Član 13. u relevantnom dijelu glasi:

"1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje odluke.

  • 2)
    Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist."

Član 317. u relevantnom dijelu glasi:

"(...)

  • 2)
    Dokazivanje obuhvata sve činjenice za koje sud smatra da su važne za pravilno presuđenje.

(...)."

Član 358. stav 1.

"1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

...

(11) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika."

Član 379.

"Žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede krivičnog zakona izjavljena u korist optuženog sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi."

  • 17.
    U Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima ("Službeni list SFRJ" br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90, 11/90 i "Službeni list Republike BiH", broj 2/92) relevantne odredbe glase:

"Član 30.

Vozač je dužan da obrati pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu ili stupaju na kolovoz.

Kad prilazi obilježenom pješačkom prijelazu, vozač mora da upravlja vozilom sa naročitom opreznošću i da vozi takvom brzinom, da u slučaju potrebe, može da zaustavi vozilo ispred pješačkog prijelaza.

Š...Ć

Član 45.

Vozač je dužan da brzinu kretanja vozila prilagodi osobinama i stanju puta, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustini saobraćaja i drugim saobraćajnim uvjetima, tako da vozilo može pravovremeno da se zaustavi pred svakom preprekom koju, pod datim uvjetima, može da predvidi.

Vozač ne smije da smanji brzinu kretanja vozila do te mjere da njegovo vozilo pričinjava smetnju normalnom odvijanju saobraćaja."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-71/04 od 22. oktobra 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. januara 2005. godine, a apelacija je podnesena 2. februara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 24.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"

  • 25.
    Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluke donesene u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 26.
    U ovom predmetu apelant se žali na procesne i materijalne povrede zakona u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje su rezultat, navodno, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i, prema tome, pogrešne odnosno proizvoljne primjene materijalnog prava u sudskom postupku. U tom kontekstu navodi da sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke, niti su sa jednakom pažnjom ispitivali činjenice koje apelanta terete i one koje mu idu u korist. Kao rezultat toga, navodno su povrijeđeni principi pretpostavke nevinosti odnosno principa da niko ne može biti proglašen krivim dok se to u zakonitom postupku ne dokaže.
  • 27.
    Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su redovni sudovi primijenili zakon osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 25/02).
  • 28.
    Okružni sud je u žalbenom postupku ispitao prvostepenu presudu i utvrdio da je žalba u pogledu navodnih bitnih povreda krivičnog postupka neosnovana, pa je taj sud u činjeničnom i pravnom dijelu u cijelosti prihvatio osporenu prvostepenu presudu, osim izrečene kazne koju je preinačio. Također, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, polazeći od nespornih činjenica, iskaza svjedoka, zapisnika o uviđaju, nalaza i mišljenja vještaka i ostalih provedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio da je apelant nesumnjivo učinio krivično djelo za koje se tereti. Sud je zaključio da je donesena prvostepena presuda rezultat ocjene svakog od provedenih dokaza i svih dokaza u cjelini, kako je to propisano relevantnim odredbama ZKP RS. Na nesporno utvrđeno činjenično stanje primijenjeni su materijalno-pravni propisi, tj. odgovarajuće odredbe KZ RS. Zaključci prvostepenog suda nisu ni na koji način dovedeni u sumnju, niti u pogledu činjeničnog stanja, a ni u pogledu primjene materijalnog prava. U pobijanim presudama su data detaljna obrazloženja i razlozi, a primijenjene su i relevantne zakonske odredbe. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava.
  • 29.
    Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno pravo da bude tretiran kao ravnopravna stranka u postupku, jer mu navodno nije omogućeno da se uzmu u obzir nalazi i mišljenja vještaka saobraćajne struke koji u znatnoj mjeri ukazuju na krivicu oštećenog koji je svojom nesmotrenošću stvorio situaciju u kojoj je bila moguća saobraćajna nesreća za koju se apelant tereti. Naime, apelant smatra da nije mogao pretpostaviti da se na putu nalazi policajac koji je u trenutku njegovog nailaska vršio redovnu kontrolu saobraćaja. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. S druge strane, zadatak Ustavnog suda je da ocijeni zadovoljava li krivični postupak, gledano u cjelini, zahtjeve pravičnosti iz člana 6. Evropske konvencije, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi i optužbe i odbrane. U krivičnim predmetima poštivanje prava na odbranu zahtijeva da svi dokazi, u principu, moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog, na javnoj raspravi gdje ih optuženi može osporiti i dovesti u pitanje. Drugim riječima, nadležni organi su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist, kako je eksplicitno izraženo tač. c. i d. stav 2. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, st. 68. i 78).
  • 30.
    Temeljni prigovor koji apelant iznosi u predmetnoj apelaciji odnosi se navodno na nerazjašnjen udar vozila u policajca i sporno dovođenje u vezu kretanje apelanta sa vozilom i dodir koji je njegovo vozilo izazvalo pri udaru u policajca. Apelant smatra da se ova relevantna činjenica - pad policajca koji je usljed toga podlegao povredama - ne može uzročno-posljedično povezati sa apelantovim ponašanjem u javnom prometu u kritičnom trenutku, pa prema tome nema ni apelantove krivične odgovornosti za posljedice koje su, usljed pada, kasnije nastupile. Međutim, u prvostepenoj presudi je detaljno obrazloženo i dokazano da apelant nije, krećući se svojim automobilom, obratio dovoljno pažnje na činjenicu da mora prilagoditi vožnju uvjetima puta i da se kreće uz samu središnju liniju koja razdvaja kolovoz na dvije kolovozne trake, kao i da ostavi dovoljno rastojanje između svoga vozila što bliže desnoj ivici kolovozne trake, kako bi izbjegao dodir sa drugim učesnicima u saobraćaju. Usljed toga je i došlo do udara apelantovog vozila u policajca što je prouzrokovalo njegovu smrt. Apelant je morao zaključiti da se radi o stanju na kolovozu koje nije redovno, a time i nužno pokazati pojačani oprez predviđajući prepreke na putu.
  • 31.
    U odgovoru na pitanje je li apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužioca, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, te da je imao i koristio mogućnost da predlaže i izvodi dokaze. Osim toga, svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni su na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Iz osporenih odluka je vidljivo da je saslušan određen broj svjedoka, uzeta su obzir tri nezavisna nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, koje je prvostepeni sud cijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Činjenica da je prvostepeni sud poklonio više pažnje i povjerenja jednim dokazima na račun onih koje je apelant isticao je pravo suda i njegova mogućnost predviđena krivično-pravnim propisima i ne dovodi do kršenja apelantovog prava na pravičan postupak. Navedena činjenica mora se dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te njihovim pravom da procijene koje će prihvatiti, a koje ne.
  • 32.
    Kada je riječ o navodima da je sud proizvoljno postupao u konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Stoga su i apelantovi prigovori o tome da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze odbrane neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je procjena dokaza koju su uradili redovni sudovi, pogotovo nalazi i mišljenja vještaka, u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmet apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Okružni sud ove prigovore ocijenio kao neosnovane, a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku.
  • 33.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali zato što činjenično stanje nije utvrđeno na siguran i zakonit način u postupku koji je okončan osporenom presudom, kao i da su povrijeđeni principi nevinosti stranke i nepristranosti suda, a Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda, niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, s obzirom da su osporene presude jasno i dovoljno obrazložene.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.