USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 59/06.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1064/05, rješavajući apelaciju "Press-singa" d.o.o. Sarajevo i Senada Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija "Press-singa" d.o.o. Sarajevo i Senada Avdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-138/04 od 10. marta 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-182/03 od 5. augusta 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1."Press-sing" d.o.o. Sarajevo i Senad Avdić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. aprila 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-138/04 od 10. marta 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-182/03 od 5. augusta 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnice u postupku, Fate Nadarević (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 29. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. maja 2005. godine.
- 4.Vrhovni sud i tužiteljica nisu dostavili odgovore na apelaciju.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 21. oktobra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Tužiteljica je 27. novembra 2003. godine podnijela tužbu protiv apelanata Kantonalnom sudu zbog toga što je u reviji "Slobodna Bosna" broj 354 od 28. augusta 2003. godine, na strani četvrtoj, objavljen članak pod naslovom "Shit gladnom ne vjeruje" autora Senada Avdića. Povod za nastanak ovog članka su dešavanja koja se odnose na štrajk glađu radnika privrednog društva "Žitoprerada" iz Bihaća. Razlog za štrajk radnika bio je neispunjenje njihovog zahtjeva da Federalna agencija za privatizaciju raskine ugovor o kupoprodaji koji je zaključila sa privrednim društvom "Citrus" o privatizaciji društva "Žitoprerada". Povodom navedenih dešavanja, tužiteljica je, u svojstvu predsjednice Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), za bosanskohercegovačke medije izjavila da sud kao nezavisan organ, koji djeluje samo u okvirima pozitivnih zakonskih propisa, neće podleći pritiscima štrajkača. Tužiteljica je navela da je autor predmetnog članka mimo i ispod svake novinarske i uobičajene kulturne građanske etike, na uvredljiv način, koji nije bio u kontekstu tužiteljicinog istupanja po službenoj dužnosti pred predstavnicima medija, dotakao njenu ličnost, implicirajući joj svojstva koja nema, a i da ih ima, to nije smjelo biti predmet autorovog neukusnog elaboriranja. U jednom dijelu navedenog članka drugotuženi je naveo "neki hermafrodit od žene, nekakva sudinica, šta li je već, nepokolebljivo izjavljuje da sud neće podleći pritiscima, te da će o zahtjevima izmrcvarenih štrajkača raspravljati u redovnoj proceduri, onda kad ta tvrdoglava marva pokrepa". Tužiteljica je navela da su ovakvim radnjama apelanti povrijedili njen ugled i čast. Također, tužiteljica je predložila sudu da donese presudu kojom će obavezati apelante, kao tužene u ovoj parnici, da joj solidarno isplate iznos od 25.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, počevši od 29. augusta 2003. godine pa do isplate, kao i da joj nadoknade troškove postupka.
- 8.Kantonalni sud je Presudom broj P-182/03 od 5. augusta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Gž-138/04 od 10. marta 2005. godine, obavezao apelante da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu tužiteljicin tužbeni zahtjev je odbijen, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
- 9.U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je pregledom snimka Drugog dnevnika Federalne televizije od 27. augusta 2003. godine utvrdio da je u njemu prikazan prilog sa konferencije za štampu na kojoj tužiteljica daje izjavu u vezi sa postupkom po tužbi Agencije za privatizaciju Unsko-sanskog kantona protiv "Citrusa" i drugih. Sud je utvrdio da se sporni dio teksta odnosi na tužiteljicu bez obzira na to što u njemu nije navedeno tužiteljicino ime i prezime, jer je ona jedina i bila na konferenciji za štampu koja je bila dan ranije, prije objavljivanja spornog teksta, i na kojoj je kao predsjednica suda dala izjavu u vezi sa postupkom koji se vodi radi poništenja kupoprodaje preduzeća "Žitoprerada" i zbog kojeg su radnici "Žitoprerade" bili u štrajku, a o čemu je javnost već danima bila obaviještena putem sredstava informiranja. Sud je naveo da se ovakvo izražavanje apelanata ne štiti članom 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer iz stava 2. istog člana proizlazi mogućnost ograničavanja slobode izražavanja s obzirom na to da ta sloboda nije apsolutna, nego podrazumijeva i određene dužnosti i odgovornosti koje su neophodne u demokratskom društvu, a s ciljem zaštite, između ostalog, i ugleda i prava drugih, radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva i dr. Sud smatra da je sporno izražavanje prekoračilo granice zaštićene tim principom.
- 10.Prema ocjeni suda, nije sporno da je tužiteljica javna ličnost s obzirom na funkciju koju je obavljala u vrijeme objavljivanja spornog teksta, te na funkciju koju sada obavlja. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, granice dopuštene kritike znatno su šire kada su u pitanju javna lica nego kada se radi o privatnim licima, jer se oni svjesno izlažu pomnom ispitivanju svojih riječi i djela kako novinara, tako i cjelokupne javnosti, pa, prema tome, moraju iskazivati i veći stepen tolerancije. Sud je naveo da se u konkretnom slučaju navodi spornog članka ne odnose samo na vršenje funkcije tužiteljice nego se spornim tekstom na grub način vrijeđaju ugled i dostojanstvo tužiteljice, što je nedopustivo i prema praksi Evropskog suda za ljudska prava. Prema ocjeni suda, iako je tužiteljica pravni osnov temeljila i na Zakonu o zaštiti od klevete, sud nije našao u spornom tekstu elemente klevete kako je ona definirana članom 4. navedenog zakona (radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu), jer u spornom tekstu apelant nije iznosio neistinite činjenice, nego se na uvredljiv način izražavao o tužiteljici, a u drugom dijelu teksta: "u redovnoj proceduri, onda kad ta tvrdoglava marva pokrepa", prema ocjeni ovog suda, iznio je svoje mišljenje, a za izneseno mišljenje se ne odgovara prema članu 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete. Međutim, u smislu člana 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku, sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, pa je odluka donesena primjenom odredaba Zakona o obligacionim odnosima, na koji se i tužiteljica pozvala, i Zakona o medijima Kantona Sarajevo. Sud je ocijenio da, s obzirom na prirodu spornog izražavanja, tužiteljica nije bila obavezna da traži njegovu ispravku, te konstatirao da u toku ovog postupka tuženi nisu pokazali nikakvu spremnost da se izvine tužiteljici.
- 11.U obrazloženju presude Vrhovnog suda je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, izveo brojne dokaze na osnovu čije pravilne ocjene je imao sasvim pouzdan osnov za donošenje pobijanih pravnih zaključaka. Pri tome su dati razlozi koje je u potpunosti kao pravilne prihvatio i ovaj sud. Dalje se navodi da se pitanje granice za tvrdnje iznesene u sredstvima javnog informiranja, dakle odgovornosti za uvredu, utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja, u vezi s čim je prvostepeni sud dao sasvim pravilne razloge. Također, ovaj sud prihvata i osnov za dosuđivanje naknade štete. Vrhovni sud je istakao da je prvostepenom presudom pravilno odlučeno i o parničnim troškovima, u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, s obzirom na vrstu spora, jer je tužilac uspio u sporu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelanti navode da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu povreda prava na slobodu izražavanja, apelanti ističu da predmetni tekst koji je satiričnog sadržaja nije mogao biti sankcioniran u smislu člana 10. Evropske konvencije, te da su pobijane presude protivne i Deklaraciji o slobodi političke debate u medijima Odbora ministara Vijeća Evrope od 12. februara 2004. godine u Bruxellesu, gdje je propisano da satira kao vid izražavanja ne može biti sankcionirana. Tužiteljica je, kao predsjednica Općinskog suda, javna službenica i, u smislu odredaba člana 4. stav 1. tačka c) i člana 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine, te člana 10. Evropske konvencije, dužna je otrpjeti izražavanje koje ju je moglo uznemiriti, ogorčiti ili uvrijediti. Apelanti navode da su radi interesa javnosti u prenošenju i primanju informacije objavili sporni tekst, nastojeći ne prekoračiti granicu slobode izražavanja. Svrha objavljivanja spornog teksta nije bila namjera apelanata da iznose neistinite činjenice, nego da iznesu novinarski stav i mišljenje o događaju koji se odnosio na štrajk glađu radnika "Žitoprerade" iz Bihaća, a u vezi sa sudskim postupkom koji je vođen pred tim sudom. Apelanti smatraju da njihovo izražavanje "neki hermafrodit od žene, neka sudinica, šta li je već" ne sadrži dovoljno elemenata za identifikaciju tužiteljice trećim licima, a prvostepeni i drugostepeni sud nisu dali jasne razloge zbog čega bi čitaoci lista sa sigurnošću mogli tvrditi da je u konkretnom slučaju riječ o tužiteljici. Također, navode da im je osporenim presudama ograničeno pravo na slobodu izražavanja, što predstavlja vid cenzure neprimjeren osnovnim demokratskim slobodama zaštićenim Evropskom konvencijom.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo je da ostaje pri navodima datim u obrazloženju svoje presude i smatra da je ona donesena na osnovu relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o medijima Kantona Sarajevo.
V. Relevantni propisi
- 14.Zakon o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02)
"Cilj Zakona
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju Zakonom
Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
Š...Ć
- b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
Š...Ć
Član 4. u relevantnom dijelu glasi:
- d)kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Član 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojima su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine."
- 15.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03)
"Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 386. stav 2.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova."
- 16.Zakon o medijima ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 13/98, 10/02)
"Član 19.
U ostvarivanju slobode iz prethodnog člana mediji su dužni:
Š...Ć
- -poštovati ljudsko dostojanstvo i fundamentalna prava drugih i
Š...Ć
Član 39.
Novinar je dužan pridržavati se provjerenih činjenica u svim oblicima novinarskog izražavanja i poštovati profesionalne i etičke standarde.
Novinar je odgovoran za istinitost navoda i činjenica u objavljenoj informaciji čiji je autor, kao i za tačnost prenošenja informacije koju je dobio od izvora informacija.
Član 40.
(1) Novinar ima slobodu pri selekciji činjenica, slobodu i autonomnost u obradi, odnosno oblikovanju informacije i slobodu interpretiranja događaja, uz poštivanje istine i prava javnosti na istinu.
(2) Novinar ima pravo izražavati mišljenje o svim događajima, pojavama, licima, predmetima i djelatnostima, uz poštivanje istine i prava javnosti na istinu.
Š...Ć"
- 17.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03)
"Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 155.
Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom."
VI. Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-138/04 od 10. marta 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 10. marta 2005. godine, a apelacija je podnesena 20. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 22.Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
- 23.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- h)sloboda izražavanja;"
Sloboda izražavanja
- 24.Član 10. Evropske konvencije glasi:
"(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva."
- 25.Sloboda izražavanja predstavlja jednu od suštinskih osnova demokratskog društva, jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za razvoj svakog ljudskog bića (vidi, Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, serija A, br. 24). Demokratski politički proces i razvoj svakog ljudskog bića predstavljaju opcije za koje je zaštita slobode izražavanja neophodna. Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajamčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti njihovu za održavanje svakog demokratskog društva presudnu funkciju, pa stoga i samu demokraciju, kao oblik vladavine i pretpostavku ostvarenja svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
- 26.To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. U demokratskim i pravnim državama, naime, gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istodobno i sporan ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga su ključna uloga i zadaća nezavisnog sudstva da u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao samo puku deklaraciju.
- 27.Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
- 28.Karakteristično za član 10. Evropske konvencije jeste da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu, jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja putem medija".
- 29.Postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Thorgeirson, u kojem je podnosilac u štampi iznio navode o rasprostranjenoj brutalnosti policije na Islandu, u principu prenoseći govorkanja iz javnosti, i policajce nazvao "zvijeri u uniformama", a odbranu policije nazvao "provociranje, laž, nezakonita djela, sujevjerje, nepromišljenost i nesposobnost", zaključio je da je podnosilac pokrenuo jedno važno pitanje u svojoj zemlji i "dužnost je štampe da prenosi informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa". U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
- 30.Dalje, legitimno je ograničiti slobodu izražavanja da bi se zaštitili ljudi od neosnovanih činjeničnih prigovora, pa čak kada su ti prigovori usmjereni protiv javnosti, sudija i političkih ličnosti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Prager i Oberschlick protiv Austrije, serija A, broj 313, presuda od 26. aprila 1995. godine). Član 10. Evropske konvencije ne dopušta da iznošenje činjeničnih tvrdnji ili komentara prođe nekažnjeno čak i ako to rade novinari na račun političara i javnih ličnosti osim ako postoji neki dokaz koji može razumno poduprijeti tu tvrdnju, ili ako je tu tvrdnju novinar ili urednik objavio s dobrom namjerom i preduzeo razumne korake da provjeri pouzdanost dokaza onoliko koliko je to moguće.
- 31.Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. U Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden Zakonom o zaštiti od klevete. Ovaj zakon, pored toga što detaljno razrađuje uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavlja vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i u pojedinim aspektima pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Međutim, iako Zakonom o zaštiti od klevete nije predviđena mogućnost sudske odgovornosti za uvredu, jer se njime podržava "pravo na izražavanja (...) koja mogu uvrijediti, šokirati ili uznemiriti" (...), to ne znači i da se podržava neprofesionalno i zlonamjerno postupanje. Mogućnost sudske odgovornosti za uvredu i dalje postoji. Naime, ZOO predviđa da za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti sud može, ako smatra da okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu materijalne štete.
- 32.Naknada štete u građanskoj parnici dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima kao cilj zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.
- 33.Konkretna apelacija pokreće pitanje da li sporni članak koji su apelanti objavili u listu "Slobodna Bosna" predstavlja, zaista, kršenje prava na slobodu izražavanja i narušavanje ugleda i prava drugih, tj. tužiteljice, ili se sa dovoljno razloga može uzeti i smatrati da to nije slučaj, odnosno da se tekst apelanata nikako ne može protumačiti kao narušavanje ovih ustavnih prava, odnosno zaštićenih vrijednosti.
- 34.Osporene odluke zasnivaju se na odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima i čl. 3. i 19. Zakona o medijima. Navedeni zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, jasni i nedvosmisleni i njima je propisano da se za pretrpljene duševne bolove, zbog povrede ugleda i časti, dosuđuje pravična naknada, te da su mediji slobodni u utvrđivanju i provođenju uređivačke politike, ali da su dužni poštivati ljudsko dostojanstvo i fundamentalna prava drugih. Dakle, s jedne strane, apelanti su imali jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i načina ostvarivanja svojih prava, a, s druge strane, pobijane sudske presude ukazuju na jasnu osnovu na kojoj su zasnovane.
- 35.Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenula tužiteljica protiv apelanata zbog nanošenja štete njenom ugledu i časti, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno tužiteljicinog ugleda.
- 36.Ustavni sud još mora utvrditi da li je cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantima da plate odštetu nanesenu tužiteljicinom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.
- 37.Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje ne sadrži neistinite činjenice, nego se njime apelanti na uvredljiv način izražavaju o tužiteljici. Navodi "neki hermafrodit od žene, neka sudinica, šta li je već" ne mogu značiti drugo nego uvredu. Drugi dio teksta "u redovnoj proceduri, onda kad ta tvrdoglava marva pokrepa" predstavlja vrijednosni sud, odnosno mišljenje apelanata, a za izneseno mišljenje ne odgovara se prema članu 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete.
- 38.Vrhovni sud se složio sa žalbenom tvrdnjom apelanata da je tragediju radnika "Žitoprerade" iz Bihaća, koji su četvrtu nedjelju štrajkovali glađu, trebalo medijski propratiti i žestokom provokativnom tužbom u novinama pokrenuti ravnodušnost odgovornih za ovo dešavanje, te da tužiteljicina izjava "da sud neće podleći pritiscima" i da će se o zahtjevu štrajkača raspravljati "u redovnoj proceduri" upravo i znači da će se nastojati taj problem riješiti na zakonit način. Vrhovni sud je ocijenio da se riječi u spornom tekstu kojima se etiketira tužiteljica ne mogu pravdati slobodom izražavanja i slobodom štampe s obzirom na to da nepotrebno i grubo odstupaju od novinarske etike, te kulturnog javnog izražavanja također neophodnog demokratskom društvu. Vrhovni sud nije prihvatio žalbeni prigovor apelanata da tužiteljica nije ublažila štetu zahtjevom za ispravku, jer se "ispravka" uvrede i ne može tražiti, nju su samo apelanti mogli opozvati, a oni to nisu učinili.
- 39.Prema navedenom, ograničenje slobode izražavanja apelanata ne zasniva se na temelju iznesenih "vrijednosnih ocjena", već na osnovu iznošenja uvredljivog izražavanja o tužiteljici. Dakle, u osporenim presudama sudovi su napravili potrebnu distinkciju između uvredljivog izražavanja i mišljenja. Redovni sudovi upravo naglašavaju da sporno izražavanje predstavlja napad na tužiteljicin ugled i čast i ne predstavlja kritiku rada Općinskog suda, jer u njemu se navodi samo jedna "sudinica" i interpretira tužiteljicina izjava sa navedene konferencije za štampu. Takvo izražavanje se ne može nazvati satirom (izražavanje koje duhovito i na podrugljiv način osuđuje sve što ne valja u društvu) s obzirom na okolnosti u kojima je tužiteljica održala konferenciju za štampu i na sadržaj izjave koju je dala tom prilikom.
- 40.Ovakvo izražavanje u smislu sankcioniranja onog što je napisano u konkretnom slučaju apsolutno je suprotno standardima koje propisuju član 10. Evropske konvencije i član 19. Zakona o medijima Kantona prema kojem su mediji dužni da objavljuju tačne, nepristrasne i objektivne informacije zasnovane na provjerenim činjenicama, te da poštuju ljudsko dostojanstvo i fundamentalna prava drugih.
- 41.Ustavni sud smatra da iako se može prihvatiti postojanje legitimnog cilja, kad je riječ o suštini spornog teksta, jer se radilo o pitanju značajnom za javnost, te da s obzirom na prirodu spornog izražavanja tužiteljica nije bila obavezna da zatraži njegovu ispravku, a u toku postupka apelanti nisu pokazali nikakvu spremnost da se izvine tužiteljici, ipak se moraju smatrati odgovornim za uvredljivo izražavanje o tužiteljici. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o tragediji radnika "Žitoprerade" iz Bihaća ne može se braniti omalovažavanjem osobe tužiteljice, nepoštivanjem i ponižavanjem njenog dostojanstva kojim se napada i povređuju njena čast i ugled, uslijed čega je trpjela psihičke bolove koje ona nije dužna tolerirati bez obzira na funkciju koju je vršila u Općinskom sudu. Redovni sudovi su, prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji, utvrdili da je tužiteljica nakon objavljivanja spornog teksta u kojem su se apelanti na uvredljiv način izražavali o njoj pretrpjela duševne bolove i patnju zbog narušenog ugleda i časti, te da se liječila izvjestan period zbog psihičkih tegoba.
- 42.Imajući u vidu navedeno, osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena je ravnoteža između slobode medija i prava na zaštitu časti i ugleda tužiteljice. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, sudovi su donošenjem osporenih presuda ocijenili da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud ne smatra da se može zaključiti kako su redovni sudovi izašli izvan dopuštenog stepena slobodne procjene.
- 43.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 44.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 45.U pogledu prava na pravično suđenje, apelanti navode da prvostepeni i drugostepeni sud nisu dali jasne razloge zbog čega bi čitaoci lista "Slobodna Bosna" sa sigurnošću mogli utvrditi da se radi o tužiteljici. S obzirom na to da su prvostepeni i drugostepeni sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu, našli da u konkretnom slučaju nema elemenata klevete, nego uvrede, smatraju da i uvreda mora biti individualizirana, odnosno da se mora odnositi na tačno određeno lice, te da treća lica moraju sa sigurnošću znati da je u konkretnom slučaju baš riječ o tom licu.
- 46.U vezi sa ovim prigovorom apelanata Ustavni sud ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
- 47.U obrazloženju presude Vrhovnog suda je, između ostalog, navedeno da su neprihvatljive žalbene tvrdnje apelanata da prvostepeni sud nije sa sigurnošću utvrdio da se sporni dio teksta odnosi na tužiteljicu, te da njime tužiteljica nije dovoljno individualizirana. Vrhovni sud je zaključio da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud izveo brojne dokaze na osnovu čije pravične ocjene je imao sasvim pouzdan osnov za donošenje zaključaka, o čemu je dao valjane razloge koje je prihvatio i ovaj sud. Vrhovni sud u potpunosti se složio sa ocjenom Kantonalnog suda da se riječi u spornom tekstu ne mogu pravdati slobodom izražavanja i slobodom štampe, jer one nepotrebno i grubo odstupaju od novinarske etike.
- 48.Dakle, očigledno je da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude cijenio činjenice koje su od odlučnog značaja, među kojima i činjenicu da je tužiteljica u vrijeme objavljivanja spornog teksta bila predsjednica Općinskog suda, te da je o tim činjenicama dao svoju ocjenu koja je identična ocjeni prvostepenog suda.
- 49.Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena nije očigledno proizvoljna. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, u šta se, svakako, ubraja i videosnimak Drugog dnevnika Federalne televizije od 27. augusta 2003. godine na kojem je prikazan prilog sa konferencije za štampu na kojoj je tužiteljica dala izjavu u vezi sa postupkom po tužbi Agencije za privatizaciju Unsko-sanskog kantona protiv "Citrusa" i drugih. Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza da se sporni tekst odnosio na tužiteljicu i da tužiteljica njime nije dovoljno individualizirana, o čemu su redovni sudovi dali jasne razloge u obrazloženju pobijanih presuda.
- 50.Na osnovu svega navedenog Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 51.Ne postoji kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantima izdat nalog da plate odštetu nanesenu ugledu tužioca iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje u slobodu izražavanja" bilo u skladu sa zakonom, imalo kao cilj "zaštitu ugleda i prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu". Također, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sudovi daju jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda, kao i što Ustavni sud ne ulazi u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu ukoliko nema očigledne proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova.
- 52.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 53.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.