USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 68/06.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 356/04, rješavajući apelaciju Marka Mičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Jovo Rosić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija Marka Mičića
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-106/03 od 9. decembra 2003. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Vrhovnom sudu Republike Srpske se nalaže da u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Marko Mičić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Boriša Ilić, advokat iz Doboja, podnio je 7. aprila 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-106/03 od 9. decembra 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/04) od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, "Radio Doboj" iz Doboja (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. decembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. decembra 2004. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 3. februara 2005. godine.
- 5.Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 356/04 od 23. marta 2005. godine, kojom je predmetnu apelaciju odbacio zbog proteka roka za podnošenje.
- 6.Apelant je 17. maja 2005. godine podnio zahtjev za preispitivanje predmetne odluke zbog toga što je osporenu presudu Vrhovnog suda 3. februara 2004. godine primio njegov bivši advokat, Milorad Ivanišević, koji u tom periodu nije bio njegov punomoćnik jer je od 23. novembra 2003. godine stupio na dužnost sudije Ustavnog suda Republike Srpske, a prethodno je otkazao punomoć za zastupanje u predmetu.
- 7.Ustavni sud je Rješenjem broj AP 356/04 od 9. maja 2006. godine usvojio prijedlog za preispitivanje svoje odluke broj AP 356/04 od 23. marta 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 8.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 9.Rješenjem Vlade Republike Srpske broj 02/1-020-1314-1/98 od 27. jula 1998. godine dotadašnji direktor tuženog, Milenko Gligorić, i urednik Ozren Jorganović, su razriješeni dužnosti a apelant je kao povjerenik Vlade RS imenovan za direktora tuženog.
- 10.Presudom Vrhovnog suda broj U-308/98 od 9. marta 2001. godine djelimično je usvojena tužba Milenka Gligorića i Ozrena Jorganovića protiv navedenog rješenja Vlade RS o njihovoj smjeni i osporeni akt je poništen u dijelu u kojem su imenovani razriješeni dužnosti direktora i urednika tuženog.
- 11.Odlukom Upravnog odbora tuženog broj 1/01 od 10. aprila 2001. godine, koja je stupila na snagu istog dana, Milenko Gligorić je na osnovu navedene odluke Vrhovnog suda imenovan za v.d. direktora tuženog.
- 12.Po usmenom nalogu v.d. direktora apelantu je zaključena radna knjižica i odjavljen je sa socijalnog osiguranja 4. maja 2001. godine. Budući da se apelant pismenim putem 15. juna 2001. godine obratio tuženom sa zahtjevom za uspostavu radno-pravnog statusa, a da je tuženi odbio da vrati apelanta na rad uz uspostavu radno-pravnog statusa, apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) za zaštitu prava iz radnog odnosa.
- 13.Osnovni sud je Presudom broj Rs-73/02 od 20. augusta 1991. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-578/02 od 15. novembra 2002. godine, usvojio apelantov tužbeni zahtjev kojim je utvrđeno da apelantu nije na zakonit način prestao radni odnos kod tuženog, pa je prema tome naloženo tuženom da apelanta vrati na rad i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 14.Razlozi za usvajanje predmetnog tužbenog zahtjeva sastoje se, po ocjeni navedenih sudova, u tome što se u konkretnom slučaju ima primijeniti član 53. Zakona o radnim odnosima koji je bio na snazi u relevantnom periodu, po kojoj radniku može prestati radni odnos kod poslodavca samo pod uvjetima propisanim u toj odredbi, kao i da rješenje o prestanku radnog odnosa mora sadržavati podatke o osnovu prestanka radnog odnosa, a zatim datum prestanka radnog odnosa, kao i uputu o postupku sudske zaštite prava iz radnog odnosa. Kako osporeno Rješenje Upravnog odbora tuženog broj U 1/01 od 10. aprila 2001. godine, koje se nije ni ticalo apelantovog radno-pravnog statusa, nije sadržavalo navedene obligatorne elemente, utvrđeno je da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao na nezakonit način.
- 15.Tuženi je izjavio reviziju na presudu Okružnog suda. Rješavajući o reviziji Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-106/03 od 9. decembra 2003. godine, kojom je reviziju usvojio i preinačio nižestepene presude Osnovnog suda i Okružnog suda tako što je odbio tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude istakao da je osnovno pitanje u predmetnom sporu da li je apelant bio u radnom odnosu sa tuženim, te je taj sud našao da je odgovor na navedeno pitanje negativan. Ističe se da je odredbom člana 2. Zakona o radioteleviziji ("Službeni glasnik RS" broj 8/96), koji je bio na snazi u relevantnom periodu, propisano da se za obavljanje radiodifuzne djelatnosti osnivaju radio i televizijske organizacije, koje obavljaju djelatnost u skladu s propisima o državnim preduzećima. Odredbom člana 68. stav 2. Zakona o državnim preduzećima ("Službeni glasnik RS" broj 3/95, 4/96, 21/96 i 3/97) je propisano da sa direktorom preduzeća Upravni odbor u ime osnivača zaključuje ugovor o međusobnim pravima i obavezama. Kod te činjenice, na koju se tuženi pozivao tokom postupka, Vrhovni sud je zaključio da apelant sa tuženim nije zasnovao radni odnos po zakonu, već se u konkretnom slučaju radilo o faktičkom radu. Ovo je zaključeno uz obrazloženje da povjerenik Vlade RS, u funkciji direktora preduzeća koji obavlja radiodifuznu djelatnost pravno ne postoji jer nije predviđen bilo kojim važećim propisom, pa se na takvom "radnom mjestu" radni odnos nije mogao ni zasnovati. Pri tom je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravno irelevantna činjenica da su za apelanta uplaćivani doprinosi za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 16.Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 17.Suština navoda iz apelacije sastoji se u tome da je pogrešan stav Vrhovnog suda "da se jedna nezakonita smjena može ispraviti drugom nezakonitom smjenom". Ističe se da je apelant zakonito postavljen, te je proceduru razrješenja dužnosti trebalo provesti po zakonu, "a ne izbaciti ga na ulicu bez riječi". Navodi se da je Vrhovni sud propustio da vidi da je apelant bez ikakve pravne procedure smijenjen, te je Vrhovni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava doveo do navedenih povreda apelantovih ustavnih prava.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.Vrhovni sud navodi da u svemu ostaje kod razloga iz obrazloženja osporene presude, te da su u obrazloženju dati i materijalni propisi na osnovu kojih je osporena presuda donijeta i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 19.Zakon o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/93)
Član 53. stav 2. glasi:
"(2) Rješenje o prestanku radnog odnosa sadrži, pored ostalog, podatke o osnovu prestanka radnog odnosa, datum prestanka radnog odnosa i uputstvo o postupku za zaštitu prava."
- 20.Zakon o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/93)
Član 1. u relevantnom dijelu glasi:
"Ovim zakonom uređuju se prava, obaveze i odgovornosti iz radnih odnosa (...) lica koja postavlja Vlada, odnosno drugi nadležni organ (u daljnjem tekstu: postavljena lica).
Odredbe ovog zakona primjenjuju se na (...) postavljena lica, osim onih čija su prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa uređeni posebnim propisima.
Na zaposlene u državnim organima i izabrana, odnosno postavljena lica primjenjuju se propisi o radnim odnosima u pogledu onih prava, obaveza i odgovornosti koja zakonom nisu posebno uređena.
Član 8.
"Lica se primaju u radni odnos u državnom organu na osnovu:
- 1)akta o izboru, odnosno postavljenju na funkciju
(...)
Radni odnos zasniva se danom stupanja na rad lica iz stava 1. ovog člana."
Član 36.
"Izabrano lice na stalnoj funkciji (sudija, javni tužilac) i postavljeno lice koje po isteku mandata ne bude ponovo postavljeno, ili koje u toku trajanja mandata bude razriješeno mogu se rasporediti na radna mjesta u istom organu, koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.
Ukoliko se izabrano, odnosno postavljeno lice ne može rasporediti na način iz stava 1. ovog člana ili ne prihvati radno mjesto na koje je raspoređen, prestaje mu radni odnos."
- 21.Zakon o državnim preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 3/95, 4/96, 21/96, i 3/97)
Član 68. st. 1. i 2.
"Izbor direktora.
- c)Izbor i razrješenje direktora u državnim preduzećima od interesa za Republiku vrši Vlada na prijedlog upravnog odbora preduzeća.
(...)
Sa direktorom preduzeća upravni odbor u ime osnivača zaključuje ugovor o međusobnim pravima i obavezama."
- 22.Zakon o radio-televiziji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 8/96)
Član 2.
"Za obavljanje radiodifuzne djelatnosti osnivaju se radio i televizijske organizacije, koje obavljaju djelatnost u skladu sa propisima o državnim preduzećima, javnom informiranju, sistemima veza i ovim Zakonom."
VI. Dopustivost
- 23.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-106/03 od 9. decembra 2003. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. februara 2004. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom došlo do povrede njegovih ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 28.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 29.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 29.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 30.Prije ispitivanja je li došlo do povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju.
- 31.Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom slučaju radi o apelantovoj žalbi na navodne povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, učinjene u postupku u kojem je ocjenjivana zakonitost prestanka apelantovog radnog odnosa kod tuženog, gdje je bio nosilac funkcije direktora javnog preduzeća. Potrebno je, dakle, utvrditi uživa li, u konkretnom slučaju, nosilac javne funkcije u sporu za zaštitu prava iz radnog odnosa zaštitu člana 6. Evropske konvencije
- 32.Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Pellegrin protiv Francuske Evropski sud za ljudska prava, s ciljem definiranja kriterija za određivanje potpadaju li sporovi između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava pod djelokrug zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ustanovio funkcionalni kriterij, zasnovan na prirodi zaposlenikovih dužnosti i obaveza. Pri tome je usvojen restriktivni princip, u skladu s ciljem i svrhom Evropske konvencije, kako bi bilo što manje izuzetaka isključenih iz djelokruga ovog člana. Prema tome, u svakom pojedinom slučaju potrebno je procijeniti sadrži li funkcija koju obavlja javni službenik dio državnog suvereniteta, odnosno je li taj službenik odgovoran za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti i u kojoj mjeri njegova funkcija sadrži funkciju državnog suvereniteta (tipičan primjer ovlasti koje sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta imaju pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr.). Nosioci ovakvih funkcija isključeni su iz djelokruga zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer država ima legitiman interes da takve javne službenike veže specijalnim zahtjevima povjerljivosti i lojalnosti, dok se prema ostalim kategorijama javnih službenika, čije pozicije u sebi ne sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta, posebni zahtjevi ne postavljaju. Pri odlučivanju ima li javna služba u konkretnom slučaju značajne odlike državnog suvereniteta, Evropski sud za ljudska prava uzima u obzir, kao smjernice, kategorije aktivnosti i pozicija koje su pobrojane u Izvještaju Evropske komisije od 18. marta 1988. godine i Suda pravde Evropske zajednice (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67). Tako je, između ostalog, u navedenom izvještaju javna služba u radiodifuznoj djelatnosti okarakterisana kao dovoljno udaljena od specifične aktivnosti javnih službi za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti, tako da u sebi ne sadrži obilježja koja takve javne službenike stavlja u poseban odnos prema državnoj vlasti i sljedstveno tome ovi javni službenici u principu nisu isključeni iz djelokruga zaštite člana 6. stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da apelant, kao nosilac javne funkcije u radiodifuznoj djelatnosti, u sporu za zaštitu prava iz radnog odnosa uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 33.Dalje, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa ustaljenom praksom organa Evropske konvencije prekid radnog odnosa, iz bilo kojeg razloga, spada u građanska prava u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Buchholz protiv SR Njemačke, aplikacija broj 7759/77, Odluke i izvještaji broj 12, str. 163; Zand protiv Austrije, aplikacija broj 7360/76, Izvještaj Komisije, stav 54). U vezi s tim, slijedi da je apelant imao pravo na pravičan postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije.
- 34.U konkretnom slučaju apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljnim tumačenjem i primjenom materijalnog prava povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Ustavni sud, prije nego što se upusti u meritorno ispitivanje apelantovih navoda, i ovom prilikom podsjeća na svoj ranije utvrđeni stav da, općenito, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Međutim, kako apelant u konkretnom slučaju ukazuje upravo na to da su primjena i tumačenje zakona bili proizvoljni, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog ustavnog prava na pravično suđenje, Ustavni sud ima nadležnost i zadatak ispitati apelantove navode u vezi proizvoljnosti primjene prava u ovom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 979/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 48/05).
- 35.U predmetnom slučaju, Osnovni i Okružni sud su se pozvali na odredbu člana 53. Zakona o radnim odnosima, koja se na osnovu člana 1. stav 3. Zakona o radnim odnosima u državnim organima primjenjuje na konkretan slučaj, te su utvrdili da je apelantov radni odnos prestao nezakonito jer nije donijeto rješenje o prestanku radnog odnosa s pozivom na razlog prestanka i poukom o pravnom lijeku, nego je apelant samo faktički odjavljen sa socijalnog osiguranja i zaključena mu je radna knjižica na osnovu usmenog naloga v.d. direktora. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude istakao da se najprije mora utvrditi je li apelant bio u radnom odnosu kod tuženog i pri tom se pozvao na član 68. stav 2. Zakona o državnim preduzećima i zaključio da, budući da Upravni odbor tuženog i apelant nisu zaključili ugovor o međusobnim pravima i obavezama, radni odnos između apelanta i tuženog nije ni zasnovan nego da je apelant bio na faktičkom radu kod tuženog, pa su zato preinačene nižestepene presude i tužbeni zahtjev odbijen uz obrazloženje da ne može nezakonito prestati radni odnos koji, po ocjeni Vrhovnog suda, nije ni zasnovan.
- 36.Međutim, Ustavni sud primjećuje da je prema odredbi člana 8. stav 2. Zakona o radnim odnosima u državnim organima apelantov radni odnos nastao stupanjem na dužnost na osnovu akta o imenovanju Vlade RS, te da je na osnovu toga apelant prijavljen na penzijsko i invalidsko osiguranje i ostvario druga prava iz radnog odnosa, što Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude proizvoljno proglašava irelevantnim. Ugovor koji je, na osnovu člana 68. stav 2. Zakona o državnim preduzećima trebao biti zaključen, a nije, između apelanta i Upravnog odbora tuženog nije konstitutivnog karaktera, odnosno ne zasniva se radni odnos potpisivanjem predmetnog ugovora nego stupanjem na rad na osnovu akta o imenovanju. Ustavni sud smatra da propust zaključenja predmetnog ugovora nema za posljedicu izostanak zasnivanja radnog odnosa i faktički rad apelanta, nego ima za posljedicu radni odnos koji nije međusobno ugovorno uređen, na koji se onda neposredno primjenjuju relevantne zakonske odredbe.
- 37.Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o državnim preduzećima, čl. 36. i 68. stav 1, Ustavni sud primjećuje da je Upravni odbor tuženog, prije donošenja odluke broj 1/01 od 10. aprila 2001. godine o postavljanju v.d. direktora, s ciljem provođenja Odluke Vrhovnog suda broj U-308/98 od 9. marta 2001. godine, trebao razriješiti pitanje apelantovog radno-pravnog statusa, odnosno ponuditi apelantu drugo radno mjesto u skladu s njegovim kvalifikacijama i radnim sposobnostima, pa ako takvog mjesta nema ili ako ga apelant odbije, uputiti prijedlog osnivaču, Vladi RS, da apelanta razriješi funkcije.
- 38.U konkretnom slučaju nikakva zakonska procedura nije provedena, a apelantov radno-pravni status je ostao neriješen. Tuženi je samo preduzeo faktičke radnje, te je apelant, na osnovu usmenog naloga v.d. direktora tuženog, odjavljen sa socijalnog osiguranja i zaključena mu je radna knjižica. Kod ovakvog stanja stvari Vrhovni sud je proizvoljnim tumačenjem materijalnih propisa i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, odnosno propustom da primijeni relevantne materijalne propise na navedenu situaciju, izveo zaključak da apelant nije ni bio u radnom odnosu kod tuženog i odbio apelantov tužbeni zahtjev, čime je povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje.
- 39.Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi iz apelacije
- 40.U svjetlu zaključka u pogledu kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije u pogledu kršenja prava iz člana II/3.d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 41.U konkretnom slučaju došlo je do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da je utvrđeno da je Vrhovni sud proizvoljnom primjenom i tumačenjem materijalnih propisa doveo do arbitrarne odluke kojom se krše ustavna prava.
- 42.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 43.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.