Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 68/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1404/05, rješavajući apelaciju Zijada Pite, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Zijada Pite.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-3801/98.

Nalaže se Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo donošenje odluke o meritumu u predmetu broj 23/6-372-P-3801/98 bez daljnjeg odlaganja.

Nalaže se Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.

Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine obavezuje se Federacija Bosne i Hercegovine da, na ime nematerijalne štete, isplati apelantu iznos od 1.130 KM u roku od 30 dana od dana dostave ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Zijad Pita (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aida Pita, podnio je 1. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred upravnim organima a u vezi sa pravom na povrat stana u posjed. Apelant je 30. augusta 2005. godine i 22. septembra 2005. godine dopunio apelaciju. Dopunom apelacije od 22. septembra 2005. godine apelant je tražio naknadu štete u iznosu od 3.000 KM, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) zatraženo je 6. februara 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Uprave za stambena pitanja 30. maja 2005. godine zatražen je na uvid spis broj 23/6-372-P-3801/98.
  • 3.
    Ministarstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 22. februara 2006. godine, dok Uprava za stambena pitanja nije dostavila odgovor na apelaciju. Spis je dostavljen Ustavnom sudu na uvid 21. oktobra 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Ministarstva je 2. februara 2006. godine dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz dostavljenog spisa, kao i iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je bio nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, u ulici Lovćenska broj 49E/1, (sada Muhameda ef. Pandže), po osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog 9. decembra 1985. godine. Iz dokumentacije spisa predmeta proizlazi da se apelant obratio vlasniku stana, Unis "ERC" d.d. u mješovitom vlasništvu, da mu se odobri sporazumni raskid radnog odnosa sa 31. decembrom 1989. godine, radi odlaska na rad u inozemstvo. Predmetni stan apelant je napustio 19. januara 1990. godine, a u stanu je ostao jedan član njegovog porodičnog domaćinstva. Davalac stana, kako je vidljivo iz dokumentacije, nije protiv apelanta nikad vodio postupak za otkaz stanarskog prava.
  • 7.
    Apelant je 26. augusta 1998. godine podnio pismeni zahtjev za povrat spornog stana u posjed. Uprava za stambena pitanja je Rješenjem broj 23/6-372-P-3801/98 od 14. jula 2000. godine kao neosnovan odbila apelantov zahtjev za povrat stana u posjed, sa obrazloženjem da je sporni stan napustio još 4. decembra 1989. godine, zaključivši sporazumni raskid radnog odnosa zbog odlaska u inozemstvo. Predmetno rješenje je doneseno na osnovu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, po kojem nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim, kao i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, nemaju pravo na povrat stana jer podnosilac zahtjeva za povrat stana nije osoba iz navedenog člana koja ima pravo na povrat stana odnosno radi se o osobi koja je predmetni stan prestala koristiti "nevezano za ratne sukobe", kako je navedeno u navedenom rješenju.
  • 8.
    Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-3735/01 od 7. marta 2002. godine poništeno je navedeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
  • 9.
    U ponovljenom postupku Uprava za stambena pitanja je Rješenjem broj 23/6-372-P-3801/98 od 7. juna 2004. godine odbila apelantov zahtjev za povrat stana u posjed kao neosnovan, a Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-2084/04 od 13. oktobra 2004. godine poništeno je navedeno rješenje i predmet ponovo vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
  • 10.
    Uprava za stambena pitanja je Rješenjem broj 23/6-372-P-3801/98 od 30. maja 2005. godine ponovo odbila apelantov zahtjev za povrat stana u posjed kao neosnovan.
  • 11.
    Na novo Rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23/6-372-P-3801/98 od 30. maja 2005. godine apelant je uložio žalbu, pa je Ministarstvo Rješenjem broj 27/02-23-13665/05 od 5. jula 2005. godine još jednom poništilo navedeno rješenje Uprave za stambena pitanja i predmet 15. jula 2005. godine vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.
  • 12.
    Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje s obzirom na "razuman rok"odlučivanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

IV. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

"Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Š...Ć

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Š...Ć

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelant navodi da njegov predmet nije riješen u razumnom roku i na pravičan način i da se u svim ponovljenim postupcima, a po nalogu drugostepenog organa, insistira na utvrđivanju pravne činjenice da li je Mediha Kuštrić, koja je punica podnosioca zahtjeva za povrat stana, bila član porodičnog domaćinstva, što je irelevantno za predmet povrata stana, jer se ona ne javlja kao podnosilac zahtjeva. Iako je apelant nekoliko puta, izjavljujući žalbu drugostepenom organu, tražio da taj organ meritorno riješi ovaj predmet to se nije desilo, nego se uvijek predmet vraća prvostepenom organu i pored toga što je od podnošenja ovog zahtjeva prošlo više od 7 godina.
  • 15.
    Apelant se žali na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog dužine trajanja postupka povrata stana. Apelant traži da mu se na ime kompenzacije zbog dužine trajanja postupka isplati 3.000 KM.

b) Odgovori na apelaciju

  • 16.
    U odgovoru na apelaciju prvostepeni organ ističe hronologiju odlučivanja od samog podnošenja zahtjeva za povrat stana 26. augusta 1998. godine do dana donošenja posljednjeg rješenja u drugom stepenu, uz konstataciju da je Ministarstvo zaključilo da se predmet vrati prvostepenom organu s ciljem da se nedvosmisleno utvrdi da li je apelant lice iz člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koje ima pravo na povratak u svoj dom u skladu sa članom 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i da li je apelantova punica Mediha Kuštrić bila član njegovog porodičnog domaćinstva 30. aprila 1991. godine, odnosno da li je imenovana nastavila koristiti stan nakon apelantovog odlaska u Australiju. Obzirom da sve ovo nije bilo na nedvosmislen način utvrđeno, Ministarstvo je vratilo predmet prvostepenom organu uz posebne upute šta treba utvrditi u predmetnom slučaju. Usmena rasprava po zahtjevu apelanta je bila zakazana za 1. februar 2006. godine, ali se punomoćnik podnosioca zahtjeva nije pojavio pa je rasprava odgođena za 21. marta 2006. godine. Što se tiče apelantovog prigovora na dužinu roka odlučivanja o apelantovom zahtjevu, Ministarstvo naglašava da je prisutan veliki priliv predmeta iz stambene oblasti, posebno zahtjeva za povrat stana, da su upravni organi morali slijediti hronološki princip rješavanja predmeta, i da iz tih razloga ovaj predmet nije mogao biti ranije riješen.

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 19.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Dakle, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni sporazumi koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične apelantove prilike.
  • 21.
    Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što upravni postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja upravnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
  • 22.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 23.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju da nadležni organ uprave donese odluku u razumnom roku o apelantovom zahtjevu, kao i da apelant nije imao na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi osporio dužinu postupka.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelant se žali da njegov predmet koji se vodi pred upravnim organima nije završen u "razumnom roku", te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak u razumnom roku

  • 26.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 27.
    U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li predmetni upravni postupak ima karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja; karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20. i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
  • 28.
    U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje povrata stana ranijem nosiocu stanarskog prava. Ustavni sud je ranije zauzeo stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Također, u konkretnom slučaju se radi o zahtjevu da se u razumnom roku apelantu, kao ranijem nosiocu stanarskog prava, prizna pravo na povrat tog stana. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

Period koji se uzima u obzir

  • 29.
    Ustavni sud zapaža da je postupak po zahtjevu apelanta za povrat spornog stana započeo 26. augusta 1998. godine i do danas nije završen. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, postupak (do donošenja ove odluke) traje preko 7 godina i 7 mjeseci.
  • 30.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Složenost predmeta

  • 31.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
  • 32.
    Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku povrata stana na kojem postoji stanarsko pravo, odnosno da je u ovom slučaju trebalo utvrditi ispunjava li apelant zakonske uvjete za povrat spornog stana. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te ne smatra da se apelantov slučaj može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.

b) Ponašanje apelanta

  • 33.
    Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70).
  • 34.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantu, jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelant je, preko zastupnika, bio prisutan na raspravama pred organom uprave i u više navrata je urgirao na donošenju rješenja. Dakle, apelant je koristio pravna sredstava koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi u apelantovom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog upravnog postupka.

c) Ponašanje javnih vlasti

  • 35.
    Apelant je 26. augusta 1998. godine podnio pismeni zahtjev za povrat spornog stana. Uprava za stambena pitanja je Rješenjem broj 23/6-372-P-3801/98 od 14. jula 2000. godine kao neosnovan odbila apelantov zahtjev za povrat stana u posjed, sa obrazloženjem da je sporni stan napustio još 4. decembra 1989. godine, zaključivši sporazumni raskid radnog odnosa zbog odlaska u inozemstvo. Kako je ranije izloženo, vraćanje predmeta na prvostepeni organ i to uzastopno tri puta da bi se utvrdile činjenice koje nisu složene i zahtijevaju vrijeme rezultiralo je ukupnim trajanjem postupka preko 7 godina i 7 mjeseci, što je period koji se obično u predmetima ovakve složenosti uzima kao pretjeran u upravnim stvarima.
  • 36.
    Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih upravnih organa, te da se period odlučivanja u upravnom postupku o povratu apelantu spornog stana ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka za povrat apelantu spornog stana može u cijelosti staviti na teret nadležnim upravnim organima.
  • 37.
    Međutim Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka najviše doprinijeli organi uprave, konkretno Uprava za stambena pitanja i Ministarstvo, zbog toga što se spis nalazio najduže upravo pred tim organima. Iz stanja spisa je vidljivo da je Ministarstvo više puta poništavalo prvostepeno rješenje i vraćalo ga na ponovno odlučivanje s ciljem da utvrde relevantne činjenice da li je apelant lice koje prema članu 3. stav 2. Zakona o prestanku Zakona o napuštenim stanovima ima pravo na povrat stana, odnosno činjenicu da li je Mediha Kuštrić, punica podnosioca zahtjeva, bila član porodičnog domaćinstva imenovanog 30. aprila 1991. godine i da li je nastavila koristiti predmetni stan. Ove činjenice nikako se ne mogu svrstati kao složene, čije bi utvrđivanje zahtijevalo duže vrijeme i neke posebne pravne postupke provođenja dokaza.
  • 38.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć". S obzirom da postupak u ovom predmetu još uvijek nije završen, a započeo je 26. augusta 1998. godine, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, za šta se odgovornim smatraju organi Uprave za stambena pitanja i nadležno Ministarstvo za stambene poslove Kantona Sarajevo.
  • 39.
    Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem.
  • 40.
    S obzirom na činjenicu da upravni postupak za povrat apelantu spornog stana do dana donošenja odluke Ustavnog suda traje preko 7 godina i 7 mjeseci, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim organima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

  • 41.
    Apelant traži da mu se dosudi iznos od 3.000 KM na ime naknade štete zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, izuzetno, na zahtjev apelanta može odrediti naknadu štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 42.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već naveo da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantu za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio odlaganju, pa mu naknada pripada od dana podnošenja zahtjeva za povrat stana, što znači da period odlaganja donošenja odluke, za koji apelant ima pravo naknade, iznosi sedam godina i sedam mjeseci. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.130 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Federacija Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).

VIII. Zaključak

  • 43.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak donošenja rješenja o povratu stana nije okončan ni nakon više od sedam godina od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih javnih vlasti.
  • 44.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 45.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.