Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 87/06.
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija DOO "Drvopromet" Velika Kladuša podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-1023/04 od 5. januara 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    DOO "Drvopromet" Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Hamdija Veladžić, podnio je 14. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1023/04 od 5. januara 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku Saida Huskića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je 7. juna 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda na apelaciju je dostavljen apelantu 6. aprila 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Federalna Direkcija puteva je Rješenjem broj 11-27.2008/02 od 18. septembra 2002. godine apelantu dala saglasnost za izgradnju benzinske pumpe, a Služba prostornog uređenja i resursa, Odjeljenje za urbanizam Općine Velika Kladuša, Rješenjem broj 05/1-23/2-192/2002 od 12. decembra 2002. godine odobrila je izgradnju benzinske pumpe u Velikoj Kladuši, u ulici 1. muslimanske brigade. Tokom izgradnje benzinske pumpe na parceli k.č. broj 2153/3 k.o. Trnovi došlo je do spora sa tuženim, koji posjeduje parcelu k.č. broj 2153/4, oko korištenja produžetka zamišljene međašnje linije između ovih dviju parcela. Zamišljena međašnja linija predstavlja putni pojas i pripada parceli k.č. broj 2818 M-42 Velika Kladuša-Cazin i na njoj je tuženi postavio tri metalna stuba za koje je apelant smatrao da ga ometaju u posjedu parcele, pa je Općinskom sudu protiv tuženog podnio tužbu za smetanje posjeda. Općinski sud je Rješenjem broj P-258/03 od 19. septembra 2003. godine odbio u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, navodeći kao razlog da apelant nije dokazao posljednji mirni posjed nekretnine u društvenom vlasništvu na kojoj je tuženi postavio metalne stubove, te da, stoga, nema aktivnu legitimaciju da od tuženog zahtijeva uklanjanje stubova, jer to pravo pripada nadležnom državnom organu. Povodom rješenja Općinskog suda apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj Gž-2/04 od 13. maja 2004. godine ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak, navodeći kao razlog za donošenje odluke da je zaključak prvostepenog suda zasnovan na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, što je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje stvarno izvršenog smetanja posjeda. U ponovljenom postupku Općinski sud je Rješenjem broj P-199/04 od 22. septembra 2004. godine prihvatio apelantovu tužbu za smetanje posjeda i naložio tuženom da ukloni metalne stubove koje je postavio i uspostavi ranije posjedovno stanje. Odluku o izvršenom smetanju posjeda Općinski sud je obrazložio time što je utvrdio da je apelant posljednji posjednik nekretnine na kojoj je izvršeno smetanje, da je parcela na kojoj su postavljeni metalni stubovi društveno vlasništvo, koje apelant koristi na osnovu odobrenja nadležnih organa, i da sam tuženi ne poriče da je na toj nekretnini postavio metalne stubove koji su na putnom pojasu prema benzinskoj pumpi usljed čega veća vozila nemaju neometan pristup dovozu i kupovini goriva. Protiv navedenog rješenja Općinskog suda tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj Gž-1023/04 od 5. januara 2005. godine uvažio žalbu, ukinuo osporeno rješenje Općinskog suda i apelantovu tužbu odbacio. Kantonalni sud, na osnovu činjenica koje su utvrđene pred prvostepenim sudom i primjenom odredaba Zakona o putevima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/02), zaključio je da je Općinski sud, usvajajući zahtjev za zaštitu od smetanja posjeda na zemljištu koje je zaštitni pojas magistralnog puta, odlučio o zahtjevu za koji je apsolutno nenadležan, jer se radi o javnom dobru i zemljištu sa posebnim režimom na kojem se bilo kakve radnje mogu preduzimati samo uz saglasnost Direkcije za puteve, odnosno drugih upravnih organa. Na osnovu ovog zaključka Kantonalni sud je primijenio odredbu člana 227. stav 2. u vezi sa članom 209. i članom 16. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP), ukinuo prvostepeno rješenje Općinskog suda i odbacio apelantovu tužbu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 7.
    Apelant se žali da mu je navedenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je pogrešno stajalište Kantonalnog suda da je zemljište na kojem je izvršeno postavljanje metalnih stubova javni put, već da se radi o putnom pojasu koji se ne ubraja u režim javnih puteva. Dalje, ističe da je na osnovu zaključenih ugovora sa nadležnim organima i rješenja koje su oni donijeli stekao određena stvarna prava u odnosu na parcelu koju koristi i zakupljeni dio zaštitnog pojasa uz put, te da mu tuženi onemogućuje vršenje tih prava.

b) Odgovor na apelaciju

  • 8.
    U odgovoru na apelaciju koji je dostavio Ustavnom sudu Kantonalni sud ističe da, osim razloga koje je naveo u odluci koju apelant osporava, nema drugih argumenata kojima bi potkrijepio svoj stav i predlaže da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

  • 9.
    U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/98) relevantne odredbe glase:

"Član 75.

Posjed stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed). Posjed stvari ima i lice koje faktičku vlast na stvari vrši preko drugog lica kojem je, na osnovu pravnog posla, dalo stvar u neposredan posjed (posredan posjed). Posjed prava stvarne služnosti ima lice koje faktički koristi nekretninu drugog lica u obimu koji odgovara sadržaju te služnosti. Posjed prava korištenja tehničkih usluga (električna energija, voda, plin, telefonska linija i sl.) ima lice koje te usluge neposredno faktički koristi ili to čini preko drugog lica. Više lica može imati posjed iste stvari ili prava (suposjed).

Član 80.

Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda).

Član 82.

Posjednik ima pravo da zahtijeva sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).

Član 83.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravna osnova posjeda i savjesnost posjednika. I posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja ima pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema licu od kojeg je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 82. ovog zakona.

Član 86.

Nezavisno od spora zbog smetanja posjeda, ovlašteno lice ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed."

  • 10.
    U Zakonu o putevima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/02) relevantne odredbe glase:

"Član 2.

Put je prema ovom zakonu svaka površina na kojoj se vrši saobraćaj.

Putevi se dijele na javne i nekategorirane.

Javni putevi, zavisno od njihovog društvenog, privrednog i teritorijalnog značaja, kategoriraju se u magistralne, regionalne i lokalne puteve, kao i ulice u naseljima i gradovima.

Kolnici ulica u naseljima i gradovima kroz koje prolaze magistralni, regionalni i lokalni putevi smatraju se dijelovima tih puteva.

Član 4.

Javni put je javno dobro u općoj upotrebi u državnom vlasništvu i od interesa za Federaciju Bosne i Hercegovine.

Na javnim putevima se ne može stjecati pravo vlasništva, niti druga prava po bilo kojoj osnovi.

Izuzetno, na javnim putevima mogu se stjecati služnosti samo za opće potrebe kao što je pravo na postavljanje cjevovoda, vodovoda i kablova s tim da korištenje tog prava ne ometa saobraćaj i ne ugrožava sigurnost saobraćaja i stabilnost puta.

Član 6.

Javni put čine:

  • 4)
    putni pojas čini projektirani poprečni presjek puta i najmanje jedan metar sa obje strane, računajući od krajnjih tačaka poprečnog profila puta,
  • 8)
    priključci na javni put u širini putnog pojasa,

Član 64.

Zaštitni pojas uz javni put (zaštitni putni pojas) je zemljište na kojem važi poseban režim gradnje i uspostavlja se s ciljem zaštite javnog puta i saobraćaja na njemu od štetnih utjecaja različitih aktivnosti i prostora pored javnog puta.

(2) Širina zaštitnog pojasa u kojem se ne smiju graditi, podizati ili postavljati poslovni, pomoćni, stambeni i slični objekti i industrijski objekti koji ne zagađuju zrak i okoliš i slični objekti iznosi za autoput najmanje 40 m.

Širina zaštitnog pojasa za objekte iz stava 2. ovog člana, kao i dalekovode iznosi za:

Magistralni put najmanje 20 m,

regionalni 15 m,

lokalni najmanje 10 m.

(5) Širina zaštitnog pojasa računa se od putnog pojasa sa obje strane.

Član 68.

(1) Uvjete uređenja prostora za gradnju i rekonstrukciju objekata i instalacija na javnom putu i unutar putnog pojasa javnog puta utvrđuju Direkcija puteva i nadležni kantonalni organ izdavanjem odobrenja, a uvjete uređenja prostora i gradnje objekata i instalacija u zaštitnom putnom pojasu utvrđuju Direkcija puteva i nadležni kantonalni organ izdavanjem saglasnosti."

VI. Dopustivost

  • 11.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 12.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 13.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1023/04 od 5. januara 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 5. februara 2005. godine a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 14. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 14.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 15.
    Apelant osporava navedeno rješenje tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 16.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    pravo na imovinu."
    • 17.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 18.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici 1. stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
  • 19.
    Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Također, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr., kroz nasljedstvo (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/02).
  • 20.
    Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti u konkretnom predmetu jeste da li predmetna benzinska pumpa predstavlja apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 21.
    Nije sporno da je apelant na osnovu potrebnih odobrenja i saglasnosti, u smislu postojećih odredaba Zakona o putevima, izgradio benzinsku pumpu na parceli k.č. broj 2153/3 k.o. Trnovi i da, prema tome, benzinska pumpa predstavlja imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 22.
    Drugo pitanje odlučujuće za utvrđivanje povrede prava na imovinu sastoji se od procjene da li je bilo miješanja u apelantovu imovinu. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je odbacio apelantov tužbeni zahtjev, jer je apelant zahtijevao sudsku zaštitu posjeda uklanjanjem metalnih stubova koje je tuženi postavio na zemljištu u državnom vlasništvu, koje predstavlja javno dobro u općoj upotrebi i na kojem se, u smislu odredaba Zakona o putevima, ne može stjecati vlasništvo, niti druga prava prema bilo kojoj osnovi. Dakle, slijedi da odluka Kantonalnog suda o apsolutnoj nenadležnosti suda u konkretnom slučaju ni na koji način ne predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu. Sva pitanja koja se odnose na pojam i upotrebu javnih puteva, odnosno zaštitnog pojasa uz javne puteve država je regulirala Zakonom o javnim putevima. Istovremeno je istim zakonom odredila i nadležnost Direkcije za puteve i nadležnih upravnih organa da određuju uvjete i daju odobrenja za preduzimanje bilo kakvih radova na zaštitnom pojasu. Prema tome, apelant se svojim zahtjevom za zaštitu imovine obratio sudu kao nenadležnom organu, koji je, postupajući u smislu relevantnih odredaba ZPP i Zakona o putevima, odbacio njegov tužbeni zahtjev.
  • 23.
    U pogledu navoda iz apelacije da je sud u osporenoj odluci pogrešno utvrdio činjenično stanje i zbog toga pogrešno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ističe da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). U konkretnom slučaju Ustavni sud nije našao da postoji arbitrarnost u odluci Kantonalnog suda.
  • 24.
    Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu ne radi o miješanju u apelantovu imovinu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 25.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 26.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer osporena sudska odluka ne predstavlja miješanje u apelantovo ustavno pravo na imovinu.
  • 27.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 28.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.