USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 8. jula 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 87/06.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1812/05, rješavajući apelaciju Milorada Mijovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
David Feldman, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Mijovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj U-9/05 od 14. jula 2005. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-01-1065/04 od 8. decembra 2004. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Trebinje broj 05-050-48-60/03 od 3. aprila 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Milorad Mijović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 29. augusta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-9/05 od 14. jula 2005. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-01-1065/04 od 8. decembra 2004. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: Odsjek Ministarstva) broj 05-050-48-60/03 od 3. aprila 2003. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio tuženoj Općini Trebinje da odmah omogući apelantu posjed predmetnog stana do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1812/05 od 13. septembra 2005. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Ministarstva je zatraženo 15. maja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 4.Okružni sud je 26. maja 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda na apelaciju je dostavljen apelantu 6. juna 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Apelant je do 1991. godine sa porodicom živio u Ulici Ante Starčevića broj 54, u Mostaru. Zbog ratnih dejstava apelantova porodica je bila primorana napustiti navedeni stan i otići u inozemstvo kao izbjeglice. Apelantova supruga i njihova djeca su ostali u Kanadi, gdje se i danas nalaze, a apelant se vratio u Bosnu i Hercegovinu.
- 8.Nakon završetka rata apelant je od 1997. godine nastavio da živi sa svojom majkom Milkom Mijović u Trebinju, u stanu u Ulici Vojvode Stepe broj 5, na kojem je nosilac stanarskog prava bio njegov otac. Iz dostavljene dokumentacije i spisa je vidljivo da majka Milka Mijović nije zaključila ugovor o korištenju stana poslije smrti supruga, apelantovog oca, 1. februara 1979. godine, čime nije na sebe prenijela stanarsko pravo.
- 9.Nakon majčine smrti, 6. februara 1998. godine, apelant je 4. marta 1998. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana sa nadležnim SIZ-om za stambene poslove u Trebinju. U međuvremenu, prema navodima iz apelacije, apelantova supruga je, kao sunosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, taj stan otkupila i nakon prodaje novčana sredstva zadržala za sebe.
- 10.Odlukom Odsjeka Ministarstva broj N-05-050-48-66/03 od 2. aprila 2003. godine utvrđeno je da nisu ispunjeni uvjeti za nadovjeru apelantovog ugovora zaključenog sa SIZ-om iz stambene oblasti Trebinje, pa su ugovor o korištenju stana i rješenje o dodjeli stana na korištenje apelantu proglašeni ništavim. U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da je sporni stan ostao bez pravnih slijednika, da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva, da je rješenje o dodjeli stana pravno ništavo i, konačno, da apelant ima status bespravnog korisnika. Nakon toga, osporenim Rješenjem Odsjeka Ministarstva broj 05-050-48-60/03 od 3. aprila 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 05-050-01-1065/04 od 6. decembra 2004. godine, utvrđen je apelantu prestanak prava privremenog korištenja spornog stana kojeg je obavezan da preda Općini Trebinje, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 11.Za vrijeme apelantovog odsustva, a na osnovu Zaključka o dozvoli izvršenja Odsjeka Ministrastva broj 05-050-48-60/03 od 29. septembra 2003. godine, nadležni organ je 8. oktobra 2003. godine prinudno izvršio prvostepeno rješenje Odsjeka Ministarstva tako što je, uz asistenciju radnika Centra javne bezbjednosti Općine Trebinje, ušao u prostorije spornog stana.
- 12.Okružni sud je Presudom broj U-9/05 od 14. jula 2005. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv Rješenja Ministarstva broj 05-050-01-1065/04 od 6. decembra 2004. godine odbio kao neosnovanu. Okružni sud je u potpunosti usvojio pravne razloge koji su navedeni u pobijanom prvostepenom rješenju.
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da su o njegovom pravu na stan, odnosno da li ima svojstvo člana porodičnog domaćinstva, odlučivali upravni organi, pa je zbog toga došlo do proizvoljnog tumačenja zakona i povrede apelantovih procesnih prava uz zloupotrebu nadležnosti upravnih organa. Stanarsko pravo je, smatra apelant, oduzeto van i mimo utvrđenog postupka predviđenog Zakonom o stambenim odnosima. Povredu prava na dom apelant vidi u činjenici da je on imao zaključen ugovor o korištenju stana, iako njegova majka nije nikad ostvarila pravo prijenosa stanarskog prava na sebe. I konačno, apelant navodi da je predmetni stan njegova imovina na koju nikad nije ni trebalo primijeniti režim napuštene imovine.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Okružni sud u odgovoru na apelaciju predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva.
IV. Relevantni propisi
- 15.Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01), koji je stupio na snagu 19. decembra 1998. godine:
"Član 2
(...)
Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.
(...)"
VI. Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U-9/05 od 14. jula 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 14. jula 2005. godine, a apelacija je podnesena 29. augusta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelant navodi da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 21.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
- k)Pravo na imovinu."
Pravo na pravično suđenje
- 22.Član 6. Evropske konvencije glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 23.Apelant se žali zbog toga što je osporena presuda Okružnog suda donesena navodno na temelju nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S obzirom da se radi o apelantovim građanskim pravima, član 6. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju.
- 24.Apelant tvrdi da je došlo do povrede prava na pravičan postupak zbog toga što redovni sud ne obrazlaže zbog čega su neki navodi da on nije član porodičnog domaćinstva prihvaćeni, a drugi odbijeni, nego se u tom smislu poziva na obrazloženje organa uprave. Apelant i navodi da je glavni propust Okružnog suda u tome što je osporenim rješenjem utvrdio da je apelant bespravni, odnosno višestruki korisnik spornog stana i da je ništav svaki ugovor o korištenju stana zaključen između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine, a u skladu sa odredbama člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Apelant smatra, iako ima stan u Mostaru koji mu je vraćen u posjed, da se on ni u smislu odredbi st. 2. i 3. navedenog člana ne može smatrati privremenim korisnikom spornog stana u Trebinju, čime tvrdi da je u konkretnom slučaju na proizvoljan način primijenjena relevantna odredba materijalnog prava.
- 25.Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02).
- 26.Ustavni sud konstatuje da su sve sporne činjenice u konkretnoj upravnoj stvari utvrdili nižestepeni upravni organi, koje je kao ispravne prihvatio i Okružni sud. Apelantov prigovor da su jedni dokazi i činjenice prihvaćeni, a drugi, koji mu navodno idu u korist odbijeni, u potpunosti je saglasan sa načelom utvrđivanja istine, što su osnovna načela upravnog i parničnog postupka. Najzad, u pogledu činjenica i dokaza, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve navode, argumente i dokaze koje su strane izložile i predložile u toku postupka, nego samo one koje sud smatra relevantnim za odlučivanje u spornom predmetu. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02). Ova diskrecija, koju ima svaki sud, postoji radi efikasnosti vođenja postupka.
- 27.Također, Ustavni sud naglašava da su apelantu u upravnom postupku bile na raspolaganju mogućnosti da iznosi navode, činjenice i dokaze u svoju korist i da brani svoja prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/00 od 5. maja 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 22/00). U konkretnom slučaju, uvidom u obrazloženje presude Okružnog suda, vidljivo je da navedena presuda sadrži obrazloženje o činjenicama za koje sud smatra da su bitne. Apelant je posjedovao stan u Mostaru i nikad nije zakonito stekao stanarsko pravo na stanu u Trebinju. Čak i da je to uspio, to bi proturječilo članu 12. Zakona o stambenim odnosima kojim je zabranjeno posjedovanje dva stanarska prava. I konačno, iz navoda koje je Okružni sud dao u obrazloženju svojih presuda ne može se tvrditi da je apelant bio izložen diskriminaciji, niti da su utvrđenim činjenicama povrijeđena apelantova ustavna prava.
- 28.Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko osporene odluke krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne nalazi da postoje navedeni slučajevi kršenja ustavnih prava.
- 29.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su upravni i sudski organi potpuno utvrdili činjenično stanje konkretnog predmeta i pravilno primijenili materijalno pravo, te zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
- 30.Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 31.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
- 32.Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelant poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
- 33.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio djelokrug člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99).
- 34.U postupcima u kojima su donesene osporene odluke utvrđeno je da apelant nije imao svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje majke u trenutku njene smrti. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja je uvjet za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 8/04; Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/02 i Odluka broj U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 6/04). Za razliku od navedenog stava, apelant tvrdi da je on zakoniti korisnik spornog stana jer je imao zaključen ugovor o korištenju stana. Iz razloga koji su detaljno objašnjeni, a koji se prvenstveno odnose na zakonitost zaključenog ugovora o korištenju spornog stana, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, ovaj stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Ostali aspekti člana 8. Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije razmatrao. Ustavni sud podsjeća da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 35.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
- 2.Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 36.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 37.Pojam "imovina" podrazumijeva širok raspon vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant moglo bi se primijeniti na njegov slučaj ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
- 38.U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji su ekonomska vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službe- nom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/99), te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima.
- 39.Međutim, u konkretnom slučaju apelant nema konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je u vrijeme smrti svoje majke imao pravno priznatu poziciju člana njenog porodičnog domaćinstva koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava na korištenje stana.
- 40.Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. nasljedstvom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/02). Prema tome, nemogućnost nadovjere zaključenog ugovora o korištenju spornog stana u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama i nalog apelantu, nakon toga, da se iseli iz spornog stana, ne predstavlja lišavanje apelanta postojeće imovine.
- 41.Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 42.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u upravnim i sudskom postupku u pogledu navoda da je apelant zakonito prenio pravo korištenja na spornom stanu, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
- 43.Nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer nije utvrđeno da sporni stan predstavlja apelantov "dom", odnosno imovinu u smislu značenja iz navedenih ustavnih odredbi.
- 44.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 45.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.