Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 70/07
OBRAZLOŽENJE

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Envera i Hajrudina Delimustafića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-455/04 od 21. decembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-130/02 od 25. maja 2004. godine.

Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda prestaje pravno dejstvo odluke o privremenoj mjeri broj AP 954/06 od 20. jula 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Enver Delimustafić (u daljnjem tekstu: apelant E.D.) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ekrem Galijatović, advokat iz Sarajeva, i Hajrudin Delimustafić (u daljnjem teskstu: apelant H.D.) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 29. marta 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-455/04 od 21. decembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-130/02 od 25. maja 2004. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud apelantima odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Apelant E.D. je dopunio apelaciju 14. juna 2006. godine.
  • 2.
    Budući da se obje podnesene apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 954/06.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 954/06 od 20. jula 2006. godine kojom je usvojen zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere i odloženo izvršenje kazni zatvora prema Presudi Kantonalnog suda broj K-130/02 od 25. maja 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je, 10. aprila 2006. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 5.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. aprila 2006. godine, Kantonalni sud 3. maja 2006. godine, a Tužilaštvo 21. aprila 2006. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su 8. marta 2007. godine dostavljeni apelantima.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Presudom Kantonalnog suda broj K-130/02 od 25. maja 2004. godine, koja je potvrđena osporenom Presudom Vrhovnog suda broj Kž-455/04 od 21. decembra 2005. godine, apelanti su proglašeni krivim za krivično djelo prevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Slijedom toga, apelant E.D. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, a apelant H.D. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.
  • 9.
    Kantonalni sud je tokom prvostepenog postupka proveo sve predložene dokaze, pa je zaključio da su apelanti, kao lica ovlaštena za zastupanje i predstavljanje firmi "Cenex" (apelant E.D.) i "Centralexport" Sarajevo (apelant H.D.), u periodu od 1997. do 2000. godine podigli kod Hipotekarne banke kratkoročne kredite za potrebe navedenih firmi, koje su kasnije pretvorili u dugoročne i to preduzeće "Cenex" kredit pod brojem D001/97 u iznosu od 200.000 KM i D004/97 na iznos od 530.000 KM, a preduzeće "Centralexport" kredit pod brojem D002/97 na iznos od 50.000 KM i D003/97 na iznos od 130.000 KM, te kratkoročni kredit broj 138/98 na iznos od 160.000 KM. Kao sredstvo osiguranja kredita, apelanti su izdali svojeručno potpisane akceptne naloge i zasnovali založno pravo na pokretnoj imovini dužnika jamca firme "Cenex", a ovi krediti nisu vraćeni u ugovorenom roku. Kantonalni sud je iz provedenih dokaza također zaključio da su pri sklapanju ovih ugovora o kreditima apelanti prezentirali lažne činjenice ovlaštenim licima u banci, čime su ih doveli u zabludu, budući da su znali da su računi navedenih firmi blokirani, te da su izdali akceptne naloge kao sredstvo osiguranja iako su, kao direktori navedenih firmi, znali da ti nalozi nemaju podlogu u sredstvima na računima njihovih firmi. Na osnovu toga, Kantonalni sud je zaključio da su ispunjena sva obilježja bića krivičnog djela prevare, pa je apelante proglasio krivim i kaznio kako je navedeno.
  • 10.
    Vrhovni sud je odlučujući o žalbi utvrdio da u prvostepenom postupku nije bilo bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, te da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Također, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud detaljno obrazložio kojim dokazima je vjerovao, a koje nije smatrao vjerodostojnim i zašto. Vrhovni sud je zaključio da argumenti koje su apelanti iznijeli u žalbama protiv prvostepene odluke ni na koji način ne dovode u pitanje zaključke prvostepene presude u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanata, te da pravnom ocjenom, kakvu je dao prvostepeni sud, nije povrijeđen zakon na njihovu štetu. Također, Vrhovni sud je odbio i žalbe apelanata u odnosu na visinu kazne, kao i žalbu kantonalnog tužioca u Sarajevu.
  • 11.
    Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-587/01 "A" od 17. marta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Kž-213/04 od 10. novembra 2005. godine, apelant E.D. je, zajedno sa Enesom Delimustafićem, oslobođen od optužbe da je u periodu od 10. novembra 1997. godine do 29. maja 1998. godine podigao kratkoročne kredite kod Hipotekarne banke broj D005/97 na iznos od 130.000 KM, broj 10/98 na iznos od 36.742,72 KM i broj 17/98 na iznos od 27.350 KM, u namjeri da pribave protupravnu imovinsku korist, tj. da je navedenim radnjama počinio krivično djelo prevare.
  • 12.
    Apelant E.D. je, zatim, podnio zahtjev za ponavljanje postupka koji je rezultirao osporenom Presudom Kantonalnog suda broj K-130/02 od 25. maja 2004. godine smatrajući da je tom presudom ponovo osuđen za krivično djelo za koje je oslobođen ranijom pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj K-587/01 "A" od 17. marta 2004. godine, navodeći da je prekršen princip ne bis in idem. Kantonalni sud je Rješenjem broj 009-0-KV-06-000095 od 9. juna 2006. godine odbio ovaj zahtjev uz obrazloženje da za ponavljanje krivičnog postupka "nije dovoljno samo postojanje nekih novih činjenica ili novih dokaza koji dokazuju da osuđeni nije učinio neku radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, već je potrebno da je ova okolnost od bitnog uticaja na odmjeravanje kazne". U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije predočio takve nove činjenice i dokaze zbog kojih bi ponavljanje postupka bilo dozvoljeno.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da nisu pravilno primijenili materijalno pravo, te da su osporene presude proizvoljne i kontradiktorne i da nemaju uporište u izvedenim dokazima. U tom pravcu apelanti navode da sudovi nisu dovoljno obrazložili svoje odluke "čime je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja".
  • 14.
    Osim ovih navoda apelant E.D. navodi da je za iste radnje za koje je osuđen osporenim presudama, "a koje u sklopu sa radnjama iz osporenih presuda čine produženo krivično djelo prevare, jer se radi o istom svojstvu, istom vremenu i istom oštećenom", ranijom presudom Općinskog suda broj K-587/01-A od 17. marta 2004. godine, pravosnažno oslobođen od optužbe. S obzirom, kako dalje navodi apelant E.D, da je presuda Kantonalnog suda kojom je potvrđena prvostepena oslobađajuća presuda donesena nakon što je uložena žalba protiv osporene prvostepene Presude broj K-130/02 od 25. maja 2004. godine, apelant nije "imao mogućnost da istu presudu upotrijebi u toku prvostepenog postupka", ali je priložio za sjednicu vijeća Vrhovnog suda u konkretnom slučaju. Međutim, u osporenoj presudi Vrhovnog suda o tome se, kako apelant navodi, uopće nije vodilo računa. Apelant E.D. smatra da je na ovaj način prekršen princip ne bis in idem i član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a navodi i da je iz tog razloga podnio zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, o kojem je u međuvremenu odlučeno. Također, apelanti smatraju da su oni osuđeni zbog nemogućnosti ispunjenja ugovorne obaveze, čime je prekršeno njihovo pravo iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelanti posebno ističu da je nesporno utvrđeno da su krediti osigurani založnim pravom na imovini njihovih firmi i to u skoro trostrukom iznosu od podignutih kredita.

b) Odgovori na apelaciju

  • 15.
    Vrhovni sud osporava navode iz apelacija i ističe da su pogrešni navodi iz apelacije o tome da inkriminacije iz osporene presude Kantonalnog suda broj K-130/02 od 25. maja 2004. godine spadaju u produženo krivično djelo za koje je apelant E.D. pravosnažnom presudom Općinskog suda broj K-587/01 od 13. marta 2003. godine oslobođen od optužbe. Naime, Vrhovni sud navodi da se ove dvije presude odnose na dva potpuno zasebna i autonomna krivična djela, pa je odluka u jednom predmetu irelevantna za donošenje odluke u drugom predmetu.
  • 16.
    Kantonalni sud smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, izlažući samo hronološki odluke koje su u ovom postupku.
  • 17.
    Tužilaštvo osporava navode iz apelacije i ističe da je u postupku koji je rezultirao osporenim presudama primijenjen važeći Zakon o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), u koji su inkorporirani svi osnovni instituti Ustava BiH i Evropske konvencije. Tužilaštvo dalje navodi da su apelanti koristili pravo na odbranu, pravo da aktivno učestvuju u postupku, stavljaju prijedloge i prigovore, kao i pravo na ulaganje propisanih pravnih lijekova. Na osnovu navedenog, Tužilaštvo smatra da apelantima nije prekršeno ni jedno pravo na koje se u apelaciji pozivaju, te predlažu da Ustavni sud apelaciju odbije.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 37/03) relevantne odredbe glase:

"Član 54.

Š...Ć (2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.Š...Ć"

  • 19.
    U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 35/03) relevantne odredbe glase:

"Član 4.

Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.

Član 16.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 313.

Povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju:

Š...Ć c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito je li nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravosnažno presuđena, Š...Ć

Član 305.

Š...Ć

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. Š...Ć

Član 312.

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

Š...Ć

  • k)
    ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć"

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-455/04 od 21. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 8. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 29. marta 2006. godine, pa proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dozvoljena.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje i princip ne bis in idem

  • 25.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 26.
      Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 27.
    Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

"Nikome se ne može suditi, niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kojeg je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države."

  • 28.
    U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivična djela propisana zakonom, te su osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li osporenim presudama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje koje je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
  • 29.
    Ustavni sud zapaža da se prigovori apelanata, u suštini, odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, te postojanja dovoljnog broja relevantnih dokaza na osnovu kojih bi se mogla donijeti osuđujuća presuda, da su obrazloženja osporenih presuda proizvoljna, te da je na štetu apelanta E.D. prekršen princip ne bis in idem. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dakle, nije zadatak Ustavnog suda da utvrđuje činjenično stanje i daje svoju ocjenu dokaza umjesto redovnih sudova, niti Ustavni sud može ispitivati postoji li dovoljno dokaza da bi se mogla donijeti presuda, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojim se presuda zasniva ne izgledaju očigledno proizvoljno i neprihvatljivo. Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, što je stav koji je Ustavni sud zauzeo i ponovio u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 30.
    U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
  • 31.
    Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Naime, svi dokazi su izvedeni na javnoj raspravi, a apelanti su imali priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Prvostepeni sud je iz provedenih dokaza nesporno utvrdio i obrazložio svoj zaključak da su apelanti podigli kredite kod banke, izdali akceptne naloge kao sredstvo osiguranja tih kredita, iako u vrijeme izdavanja tih akceptnih naloga kao ni u vrijeme dospijeća na računima firmi apelanata nije bilo sredstava iz kojih bi se akceptni nalozi mogli realizirati u korist banke. Također, nesporno je utvrđeno i da iznosi podignutih kredita nisu nikada vraćeni u ugovorenom roku, a naročito je pažljivo prvostepeni sud obrazložio zbog čega nije prihvatio navode odbrane o tome da se ne radi o prevari zato što je banka mogla imati uvid u njihove račune u svako doba, te da se mogla namiriti na osnovu založnog prava na pokretnim stvarima, dovodeći ove zaključke u vezu sa svim bitnim obilježjima bića krivičnog djela prevare. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, ocijenivši da su svi žalbeni navodi apelanata neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti u saglasnosti sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem, za koje je Kantonalni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge.
  • 32.
    U vezi sa prigovorom apelanata da su obrazloženja osporenih presuda nedovoljna i nepotpuna, Ustavni sud ukazuje da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine).
  • 33.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o tome da osporene presude nisu dovoljno jasno obrazložene. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima osporenih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz kojem je vjerovao, kao i onaj kojem nije vjerovao, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanata. Osim toga, u apelacijama se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje su apelanti već isticali u žalbama na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Vrhovni sud, niti apelanti navode ijednu posebnu procesnu radnju za koju bi Ustavni sud mogao utvrditi da krši pravo na pravičan postupak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 34.
    U vezi sa navodima apelanta E.D. o kršenju principa ne bis in idem, Ustavni sud ukazuje da je zaštita ovog principa garantirana članom 4. Protokola broj 7, ali da istovremeno ovaj princip čini sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant svoje tvrdnje o kršenju ovog principa zasniva na navodima da je ranijom Presudom Općinskog suda broj K-587/01-A od 17. marta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Kž-213/04 od 10. novembra 2005. godine, apelant oslobođen od optužbi "za isto djelo", te da to djelo čini produženo krivično djelo sa djelima za koja je oslobođen osporenom pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda broj K-130/02 od 25. maja 2004. godine, jer je apelant bio u istom svojstvu, radi se o istim radnjama izvršenim na isti način u istom vremenskom periodu i prema istom oštećenom.
  • 35.
    Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelant propustio istaći ove navode u postupku koji je rezultirao osporenom presudom. Naime, presuda Općinskog suda kojom je apelant oslobođen od optužbi za krivično djelo prevare, donesena je prije nego što je zaključeno raspravljanje u postupku pred Kantonalnim sudom koji je rezultirao osporenom presudom. Činjenica da oslobađajuća presuda Općinskog suda nije u to vrijeme bila pravosnažna, nije bila smetnja apelantu da pitanje eventualnog postojanja produženog krivičnog djela postavi u ovom drugom postupku pred Kantonalnim sudom, ili u žalbi protiv prvostepene presude, čime bi se omogućilo zauzimanje stava nadležnih sudova o tom pitanju. Osim toga, iako apelant navodi da se Vrhovni sud nije izjasnio o ovom pitanju, mada je ono postavljeno na sjednici vijeća Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom odlukom zaključio da nije bilo bitnih povreda krivičnog postupka na koje su apelanti ukazali, kao ni onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, što je sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije zadovoljavajuće i zbog čega su ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 36.
    S druge strane, Ustavni sud smatra da je ovakav apelantov prigovor usmjeren na dokazivanje da je za isto krivično djelo već pravosnažno oslobođen, te da su zbog toga osporene odluke nezakonite i da krše princip ne bis in idem, čime ustvari apelant smatra da za kasnije otkrivena krivična djela prevare ne bi više mogao odgovarati. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da princip ne bis in idem, koji je zaštićen članom 4. ZKP FBiH, obuhvata dva kumulativna uvjeta: prvo, da je krivični postupak već vođen protiv određenog lica za određeno krivično djelo i drugo, da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu. Dakle, zabrana dvostrukog suđenja se odnosi na lice i na djelo za koje je to lice bilo suđeno, tj. na lice protiv kojeg je već bio vođen krivični postupak za određeno krivično djelo i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka. Princip zabrane ponovnog vođenja krivičnog postupka predstavlja ustvari materijalnu pravosnažnost, koja znači nemogućnost vođenja novog krivičnog postupka povodom iste krivične stvari. Pri tome, odgovor na pitanje radi li se o istom krivičnom djelu, ne zavisi od istovjetnosti naziva tog krivičnog djela, već od istovjetnosti njegovog sadržaja.
  • 37.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je presudom Općinskog suda apelant oslobođen optužbe da je zajedno s Enesom Delimustafićem počinio krivično djelo prevare podizanjem tri kratkoročna kredita kod Hipotekarne banke u periodu od 1997. do 1998. godine, radi pribavljanja protupravne imovinske koristi. Ustavni sud zapaža da iz spisa proističe da je osporenim presudama apelant proglašen krivim za krivično djelo prevare koje je počinio zajedno sa drugim apelantom, H.D, s kojim je također podigao kredite kod iste banke, u periodu od 1997. do 2000. godine. Također, nesporno je da se radi o različitim kreditima podignutim u različitim iznosima tokom dužeg vremenskog perioda i sa drugim suoptuženim, dakle o drugačijem sadržaju krivičnog djela prevare od onog za koje je apelant ranije oslobođen od optužbi, što znači da se objektivno ne radi o istom predmetu optužbe. Stoga, iako je u obje presude apelantu suđeno za krivično djelo prevare, to djelo je po svojim objektivnim karakteristikama drugačije.
  • 38.
    Kad bi se prihvatili ovakvi navodi i tumačenje apelanata, onda bi se omogućilo da se institucija produženog krivičnog djela zloupotrebljava radi izbjegavanja krivične odgovornosti za naknadno otkrivena krivična djela, naročito imajući u vidu da produženo krivično djelo ne postoji ni kao opći ni kao posebni vid djela, već je artificijelna konstrukcija koja je relevantna samo u dimenzioniranju kažnjivih ponašanja. Ustavni sud je već naveo da nije u njegovoj nadležnosti ocjenjivati ispravnost pravne kvalifikacije krivičnog djela ili postojanja i primjene nekog od krivično-pravnih instituta, osim u slučajevima koji su u ovoj odluci detaljno navedeni, a u tom smislu Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost i povredu prava na pravično suđenje. Osim toga, tumačenje na kojem apelant insistira bilo bi suprotno i samoj suštini prava garantiranih Evropskom konvencijom i njenim protokolima, a moglo bi otvoriti prostor za zloupotrebe materijalnog i procesnog zakona, te za kršenje principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH. Uzimajući sve ovo u obzir, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršen princip ne bis in idem, budući da se osporene osuđujuće presude i ranija oslobađajuća presuda odnose na različite kredite koje je apelant E.D. podizao u saradnji sa različitim licima, u različitim iznosima i u različitom periodu, mada su te radnje i u jednom i u drugom postupku kvalificirane kao krivično djelo prevare.
  • 39.
    Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa članom 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju

  • 40.
    Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
  • 41.
    Član 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Niko neće biti lišen slobode samo na osnovu nemogućnosti da izvrši ugovornu obavezu."

  • 42.
    Pravo iz ovog člana se odnosi na lišavanje slobode lica isključivo zbog nemogućnosti izvršenja neke obaveze preuzete ugovorom. Međutim, primjena ovog prava ne odnosi se na slučajeve u kojima je dužnik lišen slobode zbog nekog krivičnog djela u vezi sa zaključenim ugovorom, u konkretnom slučaju zbog krivičnog djela prevare, a ne zbog neispunjenja ugovorne obaveze kao takve. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata neosnovani, te da nema kršenja prava iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 43.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, kada se apelanti žale da je osporenim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Također, nije prekršen princip ne bis in idem, budući da se oslobađajuća i osuđujuća presuda odnosi na različite kredite koje je apelant podizao u saradnji sa različitim licima, u različitim iznosima i u različitim periodima, mada su te radnje i u jednom i u drugom postupku kvalificirane kao krivično djelo prevare. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je apelant osuđen na kaznu zatvora zbog izvršenja krivičnog djela koje je u vezi sa nekom njegovom ugovornom obavezom, a ne zbog neispunjenja ugovorne obaveze kao takve.
  • 44.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 954/05 od 20. jula 2006. godine.
  • 45.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. i člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.